Sofija

Da, mali je jako mucao, nije nikad ni progovorio kako treba i to je bio strašan problem u familiji. U potpunosti i zauvijek je prestalo za to jedno jedino prije podne s Tatom na manevarki oko zagrebačkog Glavnog kolodvora. Šta je sve parnjača u stanju učiniti! Odradila je posao koji logopedi i psiholozi nisu bili u stanju učiniti, i to svojim SRCEM! Nego, rekli su mi onoj drugoj temi da je pruga Zagreb-Zadar napravljena tek '60.-tih. Nisam lažov, nego sam obični šlampavac, jer Tata je pričao o prelascima planina, mislim Like i Velebita, i vozio je dole na more, a imao je djevojku u Zadru pa ja sam ja tako (šlampavo, neodgovorno) napisala da je vozio prugu Zagreb-Zadar. Tata je bio pjesnik pa nije pisao detalje, a meni detalji nisu važni, meni je to neka pruga koja ide preko surih zasniježenih planina dolje na more njegovoj davnoj ljubavi (njezino ime znam, ali ono nije za javnost). Ali željezničarima je sigurno bitno da '60.-tih nije postojala pruga Zagreb-Zadar, zato se ispričavam zbog ove greške. Pa kuda je onda išao tom, mislim Ličkom, prugom? Moram pogledat stare vozne redove... Dal još uvijek voze po istoj toj Ličkoj pruzi?

Zna li tko koja je to mogla biti pruga? Vjerojatno prema Zagorju, sigurno na sjever-sjeverozapad, lokalna, sa puno tunela. Krajem '60.-tih je tamo vozila parnjača, vjerojatno smo iz Zagreba kretali "običnim" vlakom pa negdje presjedali, jer koliko se sjećam tada je od parnjača u Zagrebu još radila samo manevarka. Evo još jedna priča iz tog vremena: kada je Tata ušao u moju familiju, moj stariji bratić je već progovorio ali je pri tome jako mucao. I majka i baka su radile su kao psiholog odn. pedagog baš sa djecom koja su imala takve, psihičke i psihofizičke probleme, ali vlastitom sinu/unuku nisu mogle pomoći, iako su, jasno, isprobale sve što je bilo moguće da on normalno progovori. I njega je Tata jednoga dana uzeo sa sobom "u šetnju". I odveo ga je na kolodvor, gdje je još vozila ta parnjača-manevarka. Popeli su se u lokomotivu, strojovođa je Malome "davao da vozi", da pušta dim, zvuk koliko hoće, odnekud je čak iskopao jedan čađavi bombon u šarenom omotiću i dao ga malome - a to znam zato jer je bratić kasnije napisao pjesmu o tome, potražiću je. Poanta čitave priče je u tome da je Tata vratio maloga doma, i mali je pričao i pričao o tome kako je vozio vlak, čujete me: PRIČAO JE, bez zamuckivanja! I nikada više u životu nije ni zamucnuo!

Ovo je bio moj tekst na (mojoj) temi KLJŽ - vožnja parnjačom: idemo!? (tako nekako), i lijepo je ispao, pa evo da više LJŽ pročita stavljam ga još i ovdje: (netko je napisao da se onaj tadam-tadam vjerojatno još čuje na pruzi za Veliku) Zar još uvijek?! - za Veliku... Moj deda je bio strojovođa, i svaki sin mu se rodio na drugoj stanici, a moj tata se rodio 1925. na stanici u Velikoj. Svi su se, jasno, zaposlili na željeznici, a tata je završio strojobravarski zanat i sa 17 godina bio najmlađi strojovođa u... hm, u svojoj državi (1942. je to bila NDH?) - na parnjači, jasno. Nekoliko godina iza rata, kojeg je prevozio prugom Zagreb-Zadar, dobio je ponudu za premještaj koju je i prihvatio, ali uvijek je ostao srcem vezan za svoje parnjače. Kad sam bila mala tata me znao povesti u vožnju lokalnim vlakovima, još je vozilo nekoliko parnjača, sjećam se jedne pruge koja je mene malu jako nasmijavala jer je bila puna tunela, a znate što se desi kad ljeti parnjača uđe u tunel... Čuješ uzvik sa početka vlaka: "Tunel!!!" pa onda panični uzvik bliže: "Tunel!!!" pa negdje skroz blizu netko zaurla: TUNEL!!! a svi već skaču i bacaju se na prozor, ali uvijek prekasno, dim sune u kupe... pa kad vlak izađe iz tunela onda, jasno, svi otvaraju prozore da se vagoni izdime (uz kletve, smijeh, komentare...) i taman svi sjednu i govor zamre kad opet čuješ odnapred: Tunel!!! ...a ja mala se smijem i smijem i meni je to tako luda zabava, a tata puši, smješka se i gleda me onako zafrkantski ispod oka. Pa kad opet on dođe na red da pričuva malu idemo nas dvoje na kolodvor po karte. A kad se uvečer vratimo, onako garavi i sretni, na Glavnom kolodvoru uzmemo onaj posljednji taxi - kočiju, s onim starim bijelim konjem, da se dovezemo pred našu zgradu ko kraljevi.