Jump to content

Željeznicom (i još mnogočim) po Balkanu - oprez, hrpa slika!


egérke

Recommended Posts

  • Replies 165
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

10dan.jpg

 

Dignuo sam se u 6, ovi su još spavali. Spremio sam se i krenuo prema kolodvoru. U rano ljetno jutro, Ohrid je bio prilično pust. U jednom času mi se iz jedne pokrajnje ulice pridružio štenac, mlad, možda nekoliko mjeseci. Hodao je točno iza mene, bilo me čak strah da ga ne opalim nogom dok ih odižem od poda. Taman sam ga se spremao uslikati, kada je netragom nestao.

Bus za Bitolu bio je polupun, tako da sam imao dovoljno prostora da sjedim sam. Inače, svi busevi kojima sam se vozio bili su prilično komforni.

Kada sam si pokušavao predočiti kojim bi putem trebalo iz Ohrida ići za Bitolu, nekako sam uvijek mislio da bus ide uz Ohridsko jezero na jug, i onda preko Galičice skrene i prijeđe prema Prespanskom jezeru. Stoga me iznenadilo kad je bus krenuo na sjever. Idući ću dan doznati i zašto - Galičica je jednostavno prestrma da bi se ondje gradila neka normalna cesta (postoji stara cesta preko nje, ali ona nije baš prikladna za buseve), zato ju cesta zaobilazi sa sjeverne strane.

Bio sam još prilično umoran, pa sam utonuo u drijemež, tu i tamo se trgnuvši i promatrajući prekrasne brdske pejzaže Makedonije. Prošli smo i pored jednog požara (Vesna i Nikola su rekli da su vidjeli i požare u brdima još one noći kad smo se vozili iz Sofije). U jednom sam času predao borbu snu, pa sam se trgnuo tek kad smo se već spustili u susjednu kotlinu, koja se zove Prespa. Promicali smo kroz gradić, koji mi je nalikovao na Benkovac. Izgleda kao veliko selo, a očito je gradić, sudeći po veličini. Pretpostavio sam da je to Resen, i ubrzo se ispostavilo da sam u pravu.

Iz Resena se cesta opet počinje penjati prema još jednom prijevoju. S te se ceste u daljini može vidjeti Prespansko jezero, ali cesta uz njega ne vodi, a ja sam pak sjedio na drugoj strani busa i nisam mogao dobro uhvatiti sliku jezera (znate kako je to, hoćete slikati, a onda vam uleti neko drvo u kadar, jer se bus kreće).

Cesta se penje iz Prespe, a onda ponovno spušta u Pelagoniju, prostranu kotlinu koja se prostire u pravcu sjever-jug i nastavlja se i u Grčku. Centar Pelagonije je Bitola, drugi najveći makedonski grad. Bitola je samo 14 km od grčke granice, no taj položaj baš i ne koristi, s obzirom da je Grčka vrlo nesklona razvijanju prekograničnih odnosa s Makedonijom. Granični prijelaz na Gevgeliji drže otvorenim zato jer moraju, jer je to europski koridor (iako je nedavno bilo nekakvih problema kada su Grci štopali teretne vlakove iz Makedonije), ali sve drugo, uključujući i prugu Bitola-Medžitlija, pa dalje prema Grčkoj - ne.

 

Moj bus stiže u Bitolu, izlazimo. Osvrćem se po kolodvoru tražeći vozni red, ali toga nema. Prilazim ženi na blagajni. "Izvinete, koga ide bus za Prilep?" "Vo 8,50." To je za 20 minuta. Kupujem kartu i čekam. Izlazim se prošetati oko zgrade kolodvora, odmah me spopadaju taksisti. Isuse, kako je to dosadna čeljad... Balkanski taksisti su ljubazni, ali su nasrtljivi. Kod nas će taksisti mirno čekati da im se mušterija obrati, ovi sami skoro pa da sile mušterije da im sjednu u auto.

 

Naposljetku evo i busa za Prilep, dapače, skroz za Skopje. Sjedam unutra, ovaj je krcat. Neka ženska sjedi kraj mene. Krećemo iz Bitole, cesta vodi uz prugu, prvi ju put sada vidim. Vruće je, ali nekako uspavljujuće vruće. Do Prilepa ima navodno 40 minuta. Kada se budim, bus se upravo zaustavlja. Gledam van, "Avtobuska stanica Prilep". Odlično. Izgled Prilepa mi je puno bliži Albaniji, vidi se prljavština, buka, nered. Na stanici stoji nekoliko minibusa za Kruševo. Ulazim u zgradu kolodvora, pitam za kartu za Kruševo. Mi vam to ne prodajemo, morate to kupiti kod vozača. Smještam se u minibus, na kraj, u kut, u prikrajak. Iz zvučnika svira Colonia. Mislim da pjesma ide nešto poput "Mala garava". Razmišljam kako su tekst karakterističan za pučke popijevke uklopili u dance.

Bus se brzo puni i u 10 sati krećemo. Vozimo se kroz Prilep, koji mi izgleda kao srednja žalost. Nema veze, pogledat ću ga detaljno na povratku. Cesta izlazi iz Prilepa i vodi kroz Pelagoniju na zapad, gdje se poput zida odjednom iz ravnice izdižu brda. Na poljima ratari, tu i tamo krave. Sine mi da u tim krajevima ljudi uzgajaju i bivole, pa sve gledam hoću li vidjeti kojeg, ali nema ništa bivola.

I tada, nakon nekih 15-ak kilometara ravne ceste, odjednom počinje uspon, serpentinama. Otvara se vidik na Pelagoniju. Suncem spržena zemlja ostaje u dolini, a mi se penjemo u ugodniju klimu, sličnu našem Gorskom kotaru. Dolje se vidi Pelagonija i njen ustitrali zrak:

 

Picture289.jpg

 

A preda mnom su brda, a s desne strane slike vidite i prve kuće Kruševa:

 

Picture290.jpg

 

Gradić Kruševo vrlo je važan za makedonsku povijest. Između ostaloga, on je najviši grad na Balkanu (smješten na 1350 metara nadmorske visine), a nastanjen je Arumunjima (ili Cincarima), balkanskim romanofonim pastirima koji su u povijesti Balkana imali i važnu trgovačku ulogu. Njihovo ime, Cincari, srodno je s imenom Ćići, kojim se nazivaju Istrorumunji, odnosno ona njihova grana koja je u srednjem vijeku dospjela na Krk i rubove Istre, te je po njoj prozvana i Ćićarija. Samo ime u vezi je s brojem 5, tj. cinci.

Kruševo je zanimljivo i po svojoj arhitekturi, koja je većim dijelom orijentalna, ali prilagođena podneblju, pa su tako kuće uglavnom drvene. Čak je i čuveni Le Corbusier posjetio Kruševo, te se divio njegovim kućama.

Ali Kruševo je svoje mjesto u povijesti definitivno zaslužilo 2. kolovoza 1903. godine. Naime, na taj dan, pod vodstvom Nikole Kareva i ostalih pripadnika VMRO-a u Kruševu je proglašena nezavisna republika. Napisan je tada i Kruševski manifest, kao proklamacija želja svih naroda Makedonije da se ustanu protiv Turskog carstva i žive u miru u slobodnoj državi Makedoniji. Ujedno je to i dokaz protiv svih grčkih i bugarskih tvrdnji kako je makedonski identitet nešto što je stvorio Tito nakon Drugog svjetskog rata.

Zbog datuma na koji je Kruševska republika proglašena, blagdana sv. Ilije, čitav taj događaj naziva se Ilindenskim ustankom, a Ilinden je do danas ostao praznik makedonske državnosti.

Nažalost, Kruševska je republika trajala svega deset dana, Turci su vrlo brzo skršili taj ustanak, glavni vođe su ubijeni, a selo spaljeno. Sam je Karev preživio, jer je pobjegao u Bugarsku, no ubijen je dvije godine kasnije, nedaleko Kočana u istočnoj Makedoniji. Uz Kareva, jedna od glavnih figura Ilindenskog ustanka bio je i vojvoda Pitu Guli, etnički Arumunj, koji je sa svojom četom poginuo braneći Kruševo kod Mečkinog kamena, odupirući se Turcima koji su dolazili iz smjera Bitole.

 

No Kruševo je danas u Makedoniji poznato i po još jednoj činjenici. U Kruševu je rođen Toše Proeski, čovjek čija je tragična smrt zavila u crno čitavu Makedoniju, a i dobar dio bivše Jugoslavije, čovjek koji je izgleda postao popularniji nakon svoje smrti, i kojeg većina nije baš pretjerano doživljavala dok je izvodio svoje pop-pjesmuljke.

Svaka čast Toši, vjerujem da je bio dobar čovjek, simpatičan i drag, ali neki cirkusi koje sam doživio u Kruševu prelaze granice normalnoga.

 

Dakle, iskrca tako mene bus na početku mjesta (Kruševo ima dva autobusna kolodvora, gornji i donji - iako se, striktno govoreći, ne može to baš nazvati "kolodvorima", jer se radi o proširenjima na cesti). Pogledam kad mi ide bus za natrag. Prvi je u pola 12, to je za sat i pol, drugi je tek u dva. Mislim da mi je sat i pol dovoljno za vidjeti Kruševo, pogotovo jer sam sâm, pa mogu nabiti i malo jači tempo.

 

Okinem jednu pozdravnu:

 

Picture291.jpg

 

Čim izađete, dočekaju vas dva putokaza: Ilinden monument i Toše Proeski memorial.

 

Zbog svoje visine, Kruševo je i skijaško mjesto. Iz samog mjesta vodi žičara:

 

Picture292.jpg

 

Pa onda jedna stvarno stara kuća (više derutna, zapravo):

 

Picture293.jpg

 

I prvi susret s Tošom:

 

Picture294.jpg

 

Pa onda različite vizure kako se put penje kroz Kruševo prema vrhu brda:

 

Picture295.jpg

 

Picture296.jpg

 

Picture297.jpg

 

(ona piramidasta zgrada je hotel)

 

Picture298.jpg

 

Picture299.jpg

 

Picture300.jpg

 

Ukratko, kao mješavina Berata i npr. Begovog razdolja.

 

I tako, kroz sve te zavijutke dolazim na vrh brda, a tu je jedan plato, i dosada dva složna putokaza ovdje se razdvajaju. Ilinden ravno, Toše desno. Razdvajanje je ispod velikog plakata s likom - a koga drugog, nego Toše.

Odlučujem se ipak prvo odati počast ovoj lijepoj i dragoj državi, punoj toplih i veselih ljudi, koju su zadesile tolike nesreće, pa se upućujem prema Ilindenskom spomeniku.

To je ogromna zgradurina u obliku nekakvog gomolja, koja stoji na jednoj livadici na vrhu brda. Prolazeći do nje, put se odmara na jednoj terasici, gdje su, u obliku neobičnih tuba, ispisana imena poginulih u Ustanku. A onda vam pukne pogled na spomenik:

 

Picture301.jpg

 

Sve je to jako moderno i apstraktno, i meni pomalo bezveze. Zgrada doduše ima lijepe prozore, čak i vitraje:

 

Picture302.jpg

 

Prošetao sam se oko nje, ali svugdje je sablasno prazno. Zovu me fiziološke potrebe, pa tražim neko mjesto da se olakšam, a ne bi baš bilo pristojno pišati pored spomenika državnosti. Srećom, u blizini je šumarak. Obavim svoje, pa produžim još malo, na livadicu iza šumarka. Tu je svojevrsno sedlo, planinski pašnjak, uokolo su smreke, pored se vidi cesta koja vodi prema Makedonskom Brodu, ispred mene polje duhana koje se spušta i u dolini Pelagonija:

 

Picture303.jpg

 

Picture304.jpg

 

Picture305.jpg

 

Tišina je. Samo vjetrić pirka kroz krošnje crnogorice i stvara onaj ugodni šum. Atmosfera je taman za sjesti i meditirati, izgubiti se u vremenu. Ali ne stižem, nakratko sam s vremenom. Ipak, činim mentalnu bilješku da se vratim na to mjesto.

 

Vraćam se do Macedoniuma (kako se službeno zove taj spomenik) i pokušavam prokljuviti kako ući. Na vratima piše doduše nekakvo radno vrijeme, ali to nema veze ni s čim. Vrata su zaključana. Prislanjam fotić na pukotinu između dva krila i zumiram:

 

Picture306.jpg

 

Bez zuma to izgleda ovako:

 

Picture307.jpg

 

Vraćam se natrag, prema meni dolaze neki turisti. Ipak ima ovdje života.

 

Sad je na redu groblje. Odmah na ulazu, s desne strane je grob Pitu Gulija:

 

Picture309.jpg

 

Jedan vijenac, reda radi.

 

A nasuprot njega:

 

Picture310.jpg

 

Picture311.jpg

 

Iza toga ogromni plakat:

 

Picture312.jpg

 

Nema sumnje, on je:

 

Picture313.jpg

 

Picture314.jpg

 

Pogled na ostatak groblja i mjesto:

 

Picture315.jpg

 

Pored njega su narodni heroji iz Drugog svjetskog rata. Po imenima, većinom su Arumunji. Čak je i Proeski bio Arumunj, iako mu se to ne kuži iz imena.

 

Ali apsolutno najveći cirkus nalazi se pored samog groba:

 

Picture316.jpg

 

Da, dobro vidite. Iznad manastirskih vrata, na mjestu gdje inače stoji mozaik sveca, tu je Tošina slika.

Uostalom, htjeli su ga proglasiti svecem. Ne bi me čudilo da ubrzo počnu pričati da je Toše radio čuda.

Tko zna, možda je i Isus Krist bio zapravo neki pjevač po svadbama u Palestini, pa su krenule priče... Zapravo, pa prvo čudo i jest izveo na svadbi.

 

Napuštam groblje, šaljem još jedan pozdrav Toši, vrijeme me ganja. Putem natrag navraćam u još jedan parkić gdje na vrhu stepeništa stoji spomenik:

 

Picture317.jpg

 

Inače, čitavo je Kruševo prepuno onih ormarića za svjetleće reklame, iako u njima nisu smještene reklame, nego, naravno:

 

Picture318.jpg

 

Opet malo makedonske nepismenosti:

 

Picture319.jpg

 

(Soc s okusom jabuke? Hmmmm... )

 

I tako, šećem se ja natrag kroz Kruševo, kadli pored mene promakne auto sa zagrebačkom registracijom. Nekako se raznježih.

 

Još malo Kruševa:

 

Picture320.jpg

 

Pa natpisi na dva auta zaredom:

 

Picture321.jpg

 

Picture322.jpg

 

(prvi je benđola, drugi je Renault 18, vlasnik je, očito, isti)

 

Još jedan pogled na Kruševo i obavezni IMT traktor:

 

Picture323.jpg

 

Sjedam se u bus, ovaj puta drugi. Iz zvučnika svira Colonia. Izgleda da si vozači međusobno distribuiraju nosače zvuka. Opet je pun, ovaj puta nekakvi učenici. Zanimljivo, Kruševo je cestom vezano za Prilep, ali spada pod Bitolu, i registracije su im bitolske.

 

Vraćam se u Pelagoniju. Klima u Kruševu je ugodna, ali nekako si mislim da dolje neće biti:

 

Picture324.jpg

 

Picture327.jpg

 

Još jedan pogled na brda:

 

Picture328.jpg

 

I evo me u dolini. Vrućina se već osjeća:

 

Picture329.jpg

 

I onda opet Prilep. Podne je. Kao voda tišinom...ne, ne, krivo. Dakle, podne je, sunce prži, a Prilep ne samo što je u kotlini, nego je okružen golim brdima, koja djeluju kao grijaća tijela:

 

Picture330.jpg

 

Prilep, koji je moja stara oduvijek nazivala "Flaster city", iako ime zapravo uopće nije makedonsko, star je grad. Bio je sjedište Kraljevića Marka. Korijeni su mu još u antičkom naselju Styberri, koju su kasnije razrušili Goti. Navodno je baš u Prilepu umro makedonski/bugarski car Samuilo. Bilo je to nakon bitke kod Belasice, 1014., kada se Samuilo susreo sa svojom vojskom. Bizantski car Bazilije Bugaroubojica čitavu je vojsku od 14 (ili čak 15) tisuća ljudi dao oslijepiti, samo je svakom stotom ostavio po jedno oko, da mogu voditi ove slijepe. Samuilo, vidjevši ih, doživio je srčani napadaj od kojeg je umro.

Osim po tome, Prilep je poznat i po duhanu. Naime, u okolici Prilepa duhan ima dugu tradiciju uzgoja (npr. narodna pjesma "Tutunoberačite"), a mnoge svjetske tvornice duhana nabavljaju svoj duhan upravo iz Prilepa. U Prilepu postoji i Institut za duhan, gdje se po prvi puta primjenjivala genetika u poljoprivredi. Usto, u okolici se vadi mramor.

Pored Prilepa nalazi se i neobična kamena formacija, nazvana Slon. Radi se o dvama kamenima, koji oblikuju lik slona. Htio sam ga posjetiti, ali me toplotni udar smlavio, pa sam se držao grada (to je, naravno, izvan), i stoga vam evo slike iz drugog izvora:

 

http://www.discover-macedonia.com.mk/media/img/tours/days/Elephant-rock-in-Prilep.jpg

 

U Prilepu je rođen i Vlatko Stefanovski, legendarni gitarist i vođa grupe Leb i sol.

 

Iskrcam se ja tako, a ono vruće za popizditi. Pogledam kako idu busevi za Bitolu, da si isplaniram, vidim da idu svaki sat, i krenem ja u grad. Dođem do čaršije:

 

Picture331.jpg

 

Prošećem se uokolo, zaključim da je prevruće za ići do Slona, da ne znam baš na koju bih stranu krenuo, provrzmam se još malo po staroj mahali, ali sve mi to liči na križanca Baščaršije i neke palanke u Turskoj. Ali, kad sam već tu, da poslikam ruševnu džamiju:

 

Picture332.jpg

 

S obzirom da mi je bilo prevruće, sjeo sam se u slastičarnicu, pojeo tost i kolače, popio limunadu i bozu i tako malo čilao dok se nisam povratio (molim da uočite povratnu zamjenicu). Pa onda još malo se odlučio prošetati po gradu, i otići do željezničkog kolodvora, da vidim ima li možda vlak za Bitolu.

 

Još malo nepismenosti:

 

Picture333.jpg

 

Dolazim na kolodvor:

 

Picture334.jpg

 

Vlak ide tek u pola 6. Sad je 2. Ne da mi se čamiti još tri sata u ovoj vukojebini. Ali, da usput poslikam kolodvor. Ovdje je vrijeme stalo:

 

Picture335.jpg

 

Picture336.jpg

 

Nažalost, meni vrijeme nije stalo, sada je 2, a bus ide u dva, dakle, propustio sam bus i imam još sat vremena za ubiti. Gegam se pomalo prema autobusnom kolodvoru, kad evo zgodnog angažiranog grafita:

 

Picture337.jpg

 

Uzimam još nešto za popiti u supermarketu, plaćam, blagajnica mi veli "Hvala". Izgleda da je makedonski toliko pod utjecajem srpskoga, valjda iz želje za razlikovanjem od bugarskoga, da su čak počeli govoriti i "hvala". Inače, makedonski se veli "blagodaram". Zanimljivo, baš je prilepski dijalekt uzet za osnovicu makedonskog standardnog jezika. To stvarno nema veze s time da je Blaže Koneski bio iz Prilepa... :D

 

Konačno dolazim na kolodvor, sjedam se u čekaonicu, čitam svoje isprintane materijale o Kruševu, Prilepu i Bitoli. Odlazim na zahod, očekujem čučavac, i naravno, nalazim ga:

 

Picture338.jpg

 

Tu ga je inače osvijetlio fleš. Inače je još mračniji.

 

Pokušavam kupiti kartu za Bitolu, žena mi veli da ju mogu kupiti tek kad dođe bus. Vraćam se i čekam. Čitam.

Napokon dolazi bus, ja stajem u red, jedna žena je ispred mene. Žena na blagajni priča na telefon. Ženska ispred mene vidi da čekam taj bus, pa me pušta. Ova na blagajni napokon završava razgovor, daje mi kartu, ja plaćam, ali bus već kreće. Trčim kao lud, i derem se da stane. Vidio me. Ulijećem unutra, sva sreća da je klimatiziran i potpuno prazan. Želim ostati budan tih 40 minuta do Bitole, hrvam se sa snom, ali opet zakunjam. I već sam u Bitoli.

 

Tek sam čitajući autobusnu kartu Bitola-Prilep skužio da se ulica u kojoj je smješten autobusni kolodvor zove Železnička, pa pretpostavljam da je i željeznički kolodvor negdje blizu. I jest, odmah pored. Odlazim ga poslikati. Isti jad kao i u Prilepu:

 

Picture339.jpg

 

Na stanici jedan vagon, sam i napušten:

 

Picture340.jpg

 

Čujem mukanje. S druge strane, preko svih kolosijeka, pase krava. Na zgradi nema makedonske zastave, iako je pogranični kolodvor. Prometa prema Grčkoj nema.

 

Idem do grada. Zanima me centar. Visoko iznad grada uzdiže se Pelister, najviši vrh planine Babe, čije ime nose bitolski sportski klubovi:

 

Picture341.jpg

 

I evo me u centru. Bitola, ili Monastir, bila je glavni centar regije Makedonije u Turskom carstvu. Zbog svog istaknutog položaja na raskrižju putova oduvijek je bila trgovačko središte. Nedaleko grada nalaze se ruševine antičkoga grada Herakleje. U tursko doba u gradu je bilo čak 12 konzulata europskih država (stoga i nadimak "grad konzula"). U Bitoli se nalazila i vojna akademija koju je pohađao i Mustafa Kemal paša Atatürk. Prvi film na Balkanu snimili su Bitoljani, braća Manaki. Janaki Manaki i njegov poznatiji brat Milton bili su Arumunji iz sela Avdella u današnjoj Grčkoj. 1905. kupili su kameru u Londonu, te njome snimali kratke filmiće: svoju 114-godišnju baku kako prede vunu, posjete raznih dužnosnika i dostojanstvenika Bitoli, zatim proslave i vjenčanja. Početkom 20-ih godina otvorili su prvo kino u Bitoli. Njihova ostavština čuva se danas u makedonskoj filmoteci, a spomenik Miltonu Manakiju stoji u centru grada (iako ga ja nisam našao - makar ne isključujem da sam prozujao kraj njega). U spomen na njih, svake se godine održava u Bitoli i filmski festival Braća Manaki.

Za Bitolu je prekrajanje granica na Balkanu imalo katastrofalan učinak. Ovaj prosperitetan i bogat grad postao je zabačeno pogranično mjesto na krajnjem jugu Kraljevine Srbije, kasnije na jugu Jugoslavije, daleko od bilo kakvih centara zbivanja.

Danas je Bitola opet živahna, a to se osjeća i dok hodate njenom glavnom ulicom. U njoj su danas konzulati deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Rusije, Slovenije, Turske, Rumunjske i Srbije. Austrija ima svoj kulturni centar. Glavna se ulica zove jednostavno Širok sokak, a uređena je iznimno ukusno:

 

Picture342.jpg

 

Picture343.jpg

 

Na kraju ulice pruža se pogled na dvije džamije - Ajdar kadı i Yeni:

 

Picture344.jpg

 

Pogled niz Širok sokak:

 

Picture345.jpg

 

Bitolska sahat-kula:

 

Picture346.jpg

 

I park na glavnom trgu:

 

Picture347.jpg

 

Da ne opisujem, evo vam - i ne, ja bogme neću slikati natpis na engleskom, pored savršeno razumljivog slavenskog jezika:

 

Picture348.jpg

 

Tu sam se odlučio nešto pojesti, nisam cijeli dan ništa pošteno jeo. Vidim ploču za neki bistro koji servira pastrmajliju. Radi se o makedonskoj pizzi, koja je izuzetno zasitna, jer gore ide svinjetina (iako je "pastrma" zapravo sušena ovčetina, no ona ima doista vrlo jak okus), vrhnje, jaja... Ja sam pastrmajliju probao samo jednom, na satu makedonskoga, kad ju je donijela jedna cura koja je bila porijeklom Makedonka.

I tako sjedam ja, naručujem pastrmajliju i Zlaten dab (prilepsku pivu). Pita me žena "Malka ili golema?" Može golema.

Donijela mi ju je, onda sam shvatio da sam se malo preračunao. Pizza je duguljasta oblika, razrezana na nekih osam dijelova, od kojih bi svaki mogao poslužiti kao minipizza. Jedem, ali ne mogu do kraja. Ipak je preteško vrijeme za takav obrok. Ostavljam neke dvije šnite.

Šaljem poruku svojoj šefici, koja je prije ljeta otišla u mirovinu. Pozdravljam Vas s krajnjeg juga bivše države, velim joj. Stiže mi ubrzo odgovor: "Bitola, moj roden kraj..." i zahvale jer sam je se sjetio. :)

Dižem se, krećem prema kolodvoru. Ubrzo bi trebao stići i vlak iz Skopja, pa da i to možda poslikam.

 

Zgrade konzulata:

 

Picture349.jpg

 

Picture350.jpg

 

U jednom času prolazim kraj info-pulta. Pogledam i skužim da nisam obišao crkvu sv. Dimitrije, koja je izuzetno lijepo ukrašena, a i često figurira u filmovima. Imam još vremena. Vraćam se u centar.

 

Na ulazu mi neki tip objašnjava da je bogoslužje gore, na galeriji. Tada mu neka ženska kaže "Ama, toa e turist!", pa me pušta da švrljam.

 

Crkva je iznutra prekrasna:

 

Picture351.jpg

 

Picture352.jpg

 

(desno vidite ekipu na galeriji)

 

Picture353.jpg

 

Izvana je dosta skromna (pravilo u Turskom carstvu, da se nemuslimanske bogomolje ne smiju isticati):

 

Picture355.jpg

 

Zvonik:

 

Picture356.jpg

 

Glavni trg:

 

Picture357.jpg

 

Stara i nova arhitektura na Široku sokaku:

 

Picture358.jpg

 

Prolazim dalje, kroz gradski park:

 

Picture359.jpg

 

I napokon dolazim na kolodvor. Vlak kasni. Neka, pričekat ću ga. Nažalost, ne piše koliko kasni, a i malo je nezgodno, jer nema nikakva mjesta za sjesti se. Ljudi sjede na rubu perona. Sve je prašno. Ali ima dosta ljudi, izgleda da ih dosta i putuje tim vlakom natrag u Skopje.

Vlak poprilično kasni (ispostavit će se sat vremena), tako da sam imao poprilično vremena poslikati kolodvor:

 

Picture360.jpg

 

Picture361.jpg

 

Picture362.jpg

 

Opet onaj vagon:

 

Picture363.jpg

 

A ovdje je jer:

 

Picture364.jpg

 

Spomen-ploča:

 

Picture365.jpg

 

Zanimljivo je da taj jadransko-jonski pravac očito nikada nije dovršen.

 

Šarplaninac koji se isto tamo vrzmao:

 

Picture366.jpg

 

Negdje u to vrijeme dolazi mi poruka od Vesne: "E, daj mi broj od Nikole da mu javim gdi sam." Meni se odmah javlja pomisao da su sigurno išli u brdo, i sad su se izgubili, pa se pokušavaju pronaći, i onda ih ja iz Bitole moram navigirati. Šaljem broj, zanimaju me dogodovštine.

 

I evo napokon vlaka:

 

Picture367.jpg

 

Picture368.jpg

 

Makina:

 

Picture369.jpg

 

Picture371.jpg

 

Pa sam još malo počekao dok prebace lokomotivu:

 

Picture372.jpg

 

Picture373.jpg

 

Otpravljujem se na autobusni kolodvor. Bus je krenuo za 15-ak minuta, već se mračilo, tako da mi je i opet propala prilika da poslikam Prespansko jezero.

Prije Resena šaljem poruku Vesni da mi ne zaključaju vrata od sobe ako će ići u grad, jer ja moram prvo doma. Bus se opet trucka, noć je, malo odmaram oči. Stižemo u Ohrid, izlazim iz busa, odmah pet žena navaljuje na mene: "Sobi, rooms!" Velim prvoj ne, evo sljedeće. Kod treće sam već htio dijeliti šamare. Mislim, ako vidiš da je neko odbio prvu, onda pretpostavljaš da ga ne zanimaju sobe, ne?

 

Dolazim doma, ovi su u sobi. Izgledaju poprilično iscrpljeno. Prepričavamo si doživljaje, pokazujem im slike. Vele da im je bilo super. Ja im velim da im može biti žao što nisu išli sa mnom.

Odlazim se tuširati i uviđam da mi nema gela za tuširanje. Sigurno mi je jučer ostao u donjoj kupaonici. Znači, trebam samo šmugnuti u stan naših domaćina, ušuljati se u kupaonicu i vidjeti je li tamo. Sve ide po planu, gel je doista dolje. Vraćam se, kad iz jedne sobe izlazi neki nepoznati tip. Ja mu zbunjeno objašnjavam da sam samo išao po gel za tuširanje koji mi je ostao...on veli "OK, nema problema", kao da mu nije jasno zašto se ja uopće opravdavam.

Predlažem večernju šetnju. Vesna je preumorna, Nikola je za. Odlazimo do grada, do one buregdžinice. Nikola je gladan i uzima ćevape. Ja samo limunadu. Potom odlazimo do jednog lounge bara na obali jezera južno od grada, prema plaži. Sjedamo, naručujemo koktele. Razgovaramo o nastavku puta, gledamo albansku obalu preko puta, gdjegdje koje svjetlo. Ostatak u gotovo potpunom mraku. Pričamo o Mućkama. Naime, Nikola i ja obožavamo Seinfelda i Mućke, i stalno prepričavamo neke fore iz tih serija, što je izluđivalo Vesnu, jer ona ne voli Seinfelda. Ovdje smo si mogli dati oduška. :D

Krećemo doma. Nikola si je opet popio, pa malo tetura. Zastajemo pišati u neko grmlje. Nikola se njiše i pada u šaš. Kaj piješ kad ti škodi, zezam ga.

Vraćamo se u sobu, Vesna je još budna, ali ubrzo ćemo svi pozaspati... Nikola me moli da mu posudim pastu za zube, isti problem kao i s mojim gelom za tuširanje.

 

A što su ONI radili dok sam ja landrao okolo?

 

Dugo ujutro spavali, potom otišli na doručak u buregdžinicu i na kavu.

 

Vidjeli su čančaru:

 

balkan1656.jpg

 

balkan1657.jpg

 

Uspeli su se opet prema Plaošniku:

 

balkan1658.jpg

 

(čuvena Nikolina imperatorska poza)

 

balkan1659.jpg

 

balkan1660.jpg

 

balkan1661.jpg

 

Pa se opet spustili u grad i sjedili na obali:

 

balkan1663.jpg

 

Onda su se, mislim, vratili doma. Zatim su otišli ručati u jedan od restorana na obali:

 

IMG_3981.jpg

 

(Vesna je posebno hvalila grčku salatu i masline u njoj. Čak si je htjela kupiti teglicu maslina za doma, ali je odustala od toga, jer bi ih morala još nosati kroz Albaniju.)

 

Potom su prešli Plaošnik i spustili se na drugu stranu, prema crkvi sv. Jovana Kanea:

 

IMG_3982.jpg

 

IMG_3983.jpg

 

IMG_3986.jpg

 

IMG_3987.jpg

 

IMG_3988.jpg

 

Tu su se negdje razdvojili, odnosno, točno si mogu zamisliti scenu u kojoj Vesna odjednom iz čistog mira staje i nešto slika, a Nikola hoda dalje i uopće se ne osvrće - i nijedno ne obavještava onog drugog.

 

Ona je slikala ljude kako si peru kosu i skaču sa stijena:

 

IMG_3991.jpg

 

Pa onda opet Jovan Kaneo:

 

IMG_3993.jpg

 

Šuma:

 

IMG_4000.jpg

 

I tu su se valjda pronašli. Spustili su se na plažicu:

 

IMG_4003.jpg

 

Te se još šetali uz obalu:

 

IMG_4004.jpg

 

IMG_4007.jpg

 

IMG_4019.jpg

 

Eto, to je bio njihov dan, pomalo penzionerski.

Link to comment
Share on other sites

Umjesto da ti dijelim zaslužene komplimente za ovaj nemoguće dobar putopis osvrnuti ću se na svoje putovanje u Makedoniju (Ohridsko jezero) u svibnju 1986. godine.

Doputovali smo vlakom ''Ohrid'' (WL) do Bitole. Željeznički kolodvor tada je ličio na željeznički kolodvor, a ne na savanu.

Imali smo rezervirani smještaj u hotelu kojem se ne sjećam imena, a mislim da se nalazio u naselju Peštani (to ne mogu sa sigurnošću potvrditi) na istočnoj obali jezera. Boravili smo tamo nekoliko dana i smještaj je bio vrlo udoban, a hrana i vino Kratošija za pet.

Od Bitole do hotela putovali smo čarter autobusom i to upravo onom cestom za koju si rekao da se danas uglavnom ne koristi, jer je nepodesna za promet autobusima.

Neko vrijeme vozili smo se uz obalu Prespanskog jezera, a na jednom mjestu na samoj obali smo i stali radi odmora.

Mlada i lijepa djevojka-vodič ispričala nam je pregršt zanimljivosti, a ja naročito pamtim (osim pojave, slobodno me možete cinkati mojoj danas ex :mrgreen: ) kada je pokazala rukom: - A tamo je Grcija. - Zanimljivo, do tada nisam znao da Makedonci Grčku nazivaju gotovo istim imenom kao i Slovenci (Grčija).

Zatim smo se vozili preko Galičice prema Ohridskom jezeru. Cijela planina je nacionalni park. Bio je to predivni doživljaj, iako sam na jednom mjestu skoro napunio gaće.

Naime, naišli smo na lijevi zavoj sa kojeg se Ohridsko jezero vidi kao na dlanu, naravno duboko ispod nâs. Supruga, petogodišnja kći i ja sjedili smo odmah iza vozača. U jednom trenutku cesta ispod prednjeg dijela autobusa je naprosto nestala. Dobili smo dojam da prelazimo rub ponora i pomislili smo s užasom: gotovo je, letimo s ceste i padamo prema jezeru.

A zapravo je vješti vozač (očito dobar poznavatelj ceste) zaustavio autobus i nakon toga krenuo metar-dva unatrag, da bi mogao smotati volan na lijevo i svladati opako oštar zavoj. I tako smo stigli do hotela živi i zdravi.

Jednog dana uputili smo se autobusom do čuvenog manastira Sveti Naum, koji se nalazi na krajnjem južnom rubu jezera i tik uz albansku granicu. Tu sam, moram priznati, dobio akutni pop.zditis jer se ulaz naplaćivao, a cijena je bila toliko nekršćanska da na kraju nismo ni ušli u manastir.

Naravno da smo posjetili i grad Ohrid. Putem smo obišli čuvene Biljanine izvore (''Biljana platno beleše na ohridskite izvori''... by the way, profešure, mogao si reći onim tvojim lijenčinama da se bar do tamo zapute dok si bio u Kruševu). Ohrid me zadivio ljepotom i urednošću kakvu, moram priznati, u ovim krajevima nisam očekivao. Što je najzanimljivije, u Ohridu smo bili u nedjelju i svi dućani su bili otvoreni kao da je radni dan. Danas je tako nešto nama Zagrepčanima (i šire) normalna stvar, ali u ono doba to je bio pravi raritet.

Keep On Running, profešure!

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Moram priznati da sam i ja smetnul s uma da ti izvori i dalje postoje (pretpostavljal sam da su tamo negdi, ali baš da su označeni...), i tek smo idući dan, vozeći se busom prema Sv. Naumu prošišali pored turističkog naselja Biljanini izvori.

Link to comment
Share on other sites

Sve sam nekako dobio volju za otici do Makedonije gledajuci ovj tvoj putopis....

U Bugarskoj sam bio 2 mjeseca i to mi je i vise nego dovoljno za citav zivot. Radio sam tamo u nekoj "selendri" (u biti grad od 50 000 stanovnika) 1997 godine. Sjecam se da u "drzavnim" ducanima nisi mogao kupiti nista (na policama u cijelom ducanu su bile samo konzerve graska). Naravno, u privatnima je izbor bio puno bolji ali jako daleko od nekog naseg ducana. Djevojke su iznimno zgodne, lijepo obucene i vrlo "drustvene". Nakon 2 dana sam uredno razumio jezik a ni njima nije hrvatski neki problem ako se potrude. Uglavnom, primjetio sam da o Hrvatima imaju prilicno visoko misljenje dok Srbe ne vole (objasnjenje je da su sa njima ratovali).

Sto se tice infrastrukture.... vozio sam se autom od Sofije do same granice Rumunjske i cijelo sam se vrijeme pitao kako to da nisam cuo za rat u Bugarskoj jer prilicno toga je poruseno. Nakon nekog vremena sam dobio objasnjenje od domacih da nije bilo rata nego se eto nekvalitetno gradi pa se srusi samo :)

Link to comment
Share on other sites

Renato, da nisi ti to radio u nuklearki u Kozloduju? I ja sam proveo neko vrijeme tamo pocetkom devedesetih. I slazem se da bugarke nemaju nikakav "feler". Stovise, volim njihovu otvorenost i cvrst stav kojeg imaju.

 

Barney

Najpametniji čovjek na svijetu je onaj koji je izmislio WC školjku. Nikom nije uzeo mjeru, a svima odgovara.

Link to comment
Share on other sites

Renato, da nisi ti to radio u nuklearki u Kozloduju? I ja sam proveo neko vrijeme tamo pocetkom devedesetih. I slazem se da bugarke nemaju nikakav "feler". Stovise, volim njihovu otvorenost i cvrst stav kojeg imaju.

 

Barney

 

Bingo, NPP Kozloduy...

Link to comment
Share on other sites

Jednostavno je užitak pratiti ovaj putopis. Na neki način me podsjeća na moje mladenačke dane.

Tada mi je bilo svejedno je li spavam u planinarskom domu, u šatoru ili na goloj zemlji (bilo je i toga!), važno je bilo da sam s dobrim društvom u predjelu gdje mi paše biti.

Tempora mutantur. Prateći danas tvoje verbalne i fotografske zapise o putovanju užasavam se i same pomisli da bih u tuđoj zemlji tražio adresu nekakakvog hostela koji postoji ili ne postoji, a koji bi me primio na noćenje i gdje bih dijelio WC i kupaonicu, ma i s najboljim prijateljem a kamo li s gomilom nepoznatih ljudi.

Potpisujem.

Eh, kad se sad sjetim da sam u Amsterdamu spavao u najjeftinijem hostelu u 50-krevetnoj sobi :)

Ali žurim, nisam još pročitao do kraja ovaj uzbudljiv i napet putopis ..

Maranatha !

Link to comment
Share on other sites

Kad sam tamo 2001. putoval sa svojom tadašnjom oko Baltika (bilo je to doba prije digitalnih fotoaparata), u jednom smo času ostali u Švedskoj bez kruna, a nigdi nije radila nijedna mjenjačnica, jer je bila nedjelja. I onda smo stopali, i stal nam je frajer koji je rekel da osjeća solidarnost, jer je on tako jednom moral provesti cijelu noć u parku u Montrealu bez ijednog kanadskog dolara u žepu.

Putnička solidarnost je najveća.

 

Eh, da sam onda bil tolko skoncentriran na detalje, imali biste ovdje i sjajan putopis s rute Zagreb-Budimpešta-Krakov-Gdanjsk-Karlskrona-Stockholm-Aalandsko otočje-Turku-Helsinki-Tallinn-Riga-Šiauliai-Vilnius-Kaunas-Suwałki i natrag u Hrvatsku. Tu je stvarno bilo podizanja šatora po gradskim parkovima, spavanja na graničnim prijelazima i po kolodvorima...

Link to comment
Share on other sites

Super putopis!!! Inace kaj se Ohrida tice, bil sam tam cesto u moje studenske dane kada sam radio kao vodic za Putnik. Isli smo uvijek sa "Ohridom" za Skopje i dalje autobusima. Nazad smo ponekad letili iz Ohrida preko Skopja za Zagreb, a ponekad isli istim putem natrag. Ohrid mi je ostao u predivnoj uspomeni. Rado bih i danas otisao tamo, ali letovi iz Münchena za Skopje su skupi, dok mi se vlakom preko Srbije ne ide. Autom jos manje. Ali Ohrid je zaista prekarasan...

Link to comment
Share on other sites

UTORAK, 19. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=qa3TEIdZkWA

 

11dan.jpg

 

Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom, i Nikola se zaželjeo sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka:

 

IMG_4020.jpg

 

Razlog je ipak bio mnogo prozaičniji:

 

IMG_4021.jpg

 

Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je bila neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

 

Opet smo svratili do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljali smo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni činilo da to predugo traje, i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom smo sjeli na lukobran, uživali u pogledu na jezero, i u prekrasnom danu:

 

Picture375.jpg

 

Picture376.jpg

 

IMG_4022.jpg

 

IMG_4024.jpg

 

IMG_4025.jpg

 

Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga, lako je njoj danas tako govoriti, kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.

U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju, ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

 

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu, i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.

No, upravo provjerih na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

 

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

 

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nešto u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.

Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji, i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

 

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...

Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:

 

Picture377.jpg

 

Picture378.jpg

 

Picture379.jpg

 

U jednom od mjesta usput ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.

Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.

Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.

Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.

Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica, pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:

 

Picture380.jpg

 

Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Slikam njega i Vesnu:

 

Picture381.jpg

 

I, naposljetku, iza trećeg zavoja konačno:

 

Picture382.jpg

 

Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:

 

Picture383.jpg

 

Oni su jednom nogom u Albaniji:

 

Picture384.jpg

 

Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

 

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."

5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.

Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed, i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi, i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se neko veže.

Prevaljujemo prve kilometre Albanije, i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. :)

U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.

Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:

 

Picture385.jpg

 

A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

 

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:

 

IMG_4026.jpg

 

Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi, i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.

Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

 

Pogled uokolo:

 

IMG_4027.jpg

 

Picture386.jpg

 

Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

 

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.

Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:

 

IMG_4028.jpg

 

IMG_4029.jpg

 

IMG_4030.jpg

 

Picture387.jpg

 

Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:

 

Picture388.jpg

 

Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

 

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:

 

Picture389.jpg

 

IMG_4031.jpg

 

Picture390.jpg

 

Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu:

 

Picture391.jpg

 

Pejzaž je vruć i spaljen:

 

IMG_4032.jpg

 

IMG_4034.jpg

 

Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:

 

Picture392.jpg

 

Još malo ceste:

 

IMG_4035.jpg

 

Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:

 

IMG_4036.jpg

 

IMG_4037.jpg

 

I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.

Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.

U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

 

E, sada je trebalo naći hotel i promijeniti novce. Zaputili smo se glavnom ulicom, ali sve mjenjačnice su bile zatvorene. Ubrzo sam ja pored tržnice ugledao nešto što je ličilo na hotel. Kasnije smo doznali da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.

Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.

Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

 

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.

Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.

Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:

 

IMG_4039.jpg

 

"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.

Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:

 

Picture393.jpg

 

IMG_4040.jpg

 

Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:

 

IMG_4043.jpg

 

Biskupsko prijestolje:

 

IMG_4047.jpg

 

Propovjedaonica:

 

IMG_4048.jpg

 

Ispred crkve je kružni tok, i na njemu spomenik Neznanom junaku:

 

Picture394.jpg

 

IMG_4049.jpg

 

Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:

 

Picture395.jpg

 

U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:

 

Picture396.jpg

 

Picture397.jpg

 

Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

 

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:

 

IMG_4051.jpg

 

Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:

 

IMG_4052.jpg

 

Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:

 

IMG_4053.jpg

 

Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:

 

IMG_4056.jpg

 

Još jedna vila:

 

IMG_4058.jpg

 

Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:

 

Picture398.jpg

 

Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:

 

IMG_4059.jpg

 

IMG_4060.jpg

 

I dolazimo do škole:

 

IMG_4061.jpg

 

Pored je igralište, i tu već ima smeća:

 

Picture399.jpg

 

Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:

 

IMG_4062.jpg

 

Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:

 

Picture400.jpg

 

IMG_4063.jpg

 

Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:

 

IMG_4064.jpg

 

Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

 

Pretiče nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

 

Slikam još jednom ulicu:

 

Picture401.jpg

 

Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:

 

Picture402.jpg

 

Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

 

Na šahtovima često fale poklopci:

 

Picture403.jpg

 

U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretičemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste, i onda ih slijedio. I ja sam, kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji, preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:

 

IMG_4065.jpg

 

i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

 

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati. ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako.

Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.

 

Vesna slika lokal:

 

IMG_4067.jpg

 

Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. :D

Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

 

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:

 

IMG_4068.jpg

 

IMG_4069.jpg

 

IMG_4070.jpg

 

Klasični dokaz koliko ponekad ne mogu primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. :D

 

A preko puta, prava američka retro-pila:

 

Picture405.jpg

 

Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California, i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i, preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.

Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

 

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

Link to comment
Share on other sites

Evo, danas imam vremena, pa navratih do posla, a znate kaj to znači... :)

 

Tooo majstore, Balkan-express nastavlja vožnju :wink:

 

Inače, je li netko zna zašto i od kada vlak BG - Bukurešt ide sa gl. žel. st. prvo u Novi Beograd, pa tamo okreće lokomotivu, tj. mjenja smjer vožnje, pa prema Pančevu, gdje opet mijenja loksu.

80-tih je kretao sa stanice BG - Dunav, blizu Pančevačkog mosta i sigurno je puno brže stigao do Pančeva.

Je li BG - Dunav možda izvan upotrebe?

Maranatha !

Link to comment
Share on other sites

Inače, je li netko zna zašto i od kada vlak BG - Bukurešt ide sa gl. žel. st. prvo u Novi Beograd, pa tamo okreće lokomotivu, tj. mjenja smjer vožnje, pa prema Pančevu, gdje opet mijenja loksu.

80-tih je kretao sa stanice BG - Dunav, blizu Pančevačkog mosta i sigurno je puno brže stigao do Pančeva.

Je li BG - Dunav možda izvan upotrebe?

 

Stanica "Beograd - Dunav" je već 20-tak godina van upotrebe. Do skoro su vozovi išli na sledeći način: krenu sa Gl. stanice prema Topčideru, potom lokomotiva promeni stranu i kompozicija nastavi put kolosekom za "Dunav" stanicu, pa preko Pančevca itd. Koristile su se dizelke.

Sada vozove vuku elektre i to na način kako je Egerke opisao: Starim žel. mostom do stanice "Novi Beograd", pa ponovo preko Save Novim žel. mostom, preko stanica "Prokop", "Karađorđev park", "Vukov spomenik" i "Pančevački most" i dalje redovnom trasom.

Link to comment
Share on other sites

Stanica "Beograd - Dunav" je već 20-tak godina van upotrebe. Do skoro su vozovi išli na sledeći način: krenu sa Gl. stanice prema Topčideru, potom lokomotiva promeni stranu i kompozicija nastavi put kolosekom za "Dunav" stanicu, pa preko Pančevca itd. Koristile su se dizelke.

Hvala.

Za što se sada koristi prostor stanice "Beograd - Dunav"?

Je li pruga od glavne ž.st. uz Savu i Dunav još u upotrebi (za teretni promet)?

 

Ovo kako si opisao, nisu vlakovi išli sve do Topčidera, nego samo malo izvučeni sa čeone glavne ž.st? Možda manevarkom?

Evo vidi se kako stara pruga (gornji lijevi kut) uz Savu i Dunav prema Pančevačkom mostu, počinje praktično na kolosijecima odmah ispod glavne ž.st.:

glzstum7.jpg

Maranatha !

Link to comment
Share on other sites

Hvala.

Za što se sada koristi prostor stanice "Beograd - Dunav"?

Je li pruga od glavne ž.st. uz Savu i Dunav još u upotrebi (za teretni promet)?

 

Pojma nemam, kada sam prolazio tuda poslednji put bila su tu dva-tri bircuza.

 

 

Ovo kako si opisao, nisu vlakovi išli sve do Topčidera, nego samo malo izvučeni sa čeone glavne ž.st? Možda manevarkom?

Evo vidi se kako stara pruga (gornji lijevi kut) uz Savu i Dunav prema Pančevačkom mostu, počinje praktično na kolosijecima odmah ispod glavne ž.st.

 

Nisu išli sve do Topčidera, nego do te skretnice (tj. prelazili su ju je) na dnu snimka, verovatno manevarkom (nisam aktivan na železničkom delu, ovo je moja pretpostavka, no mislim da je tako bilo), pa je odatle obično "kenedijevka" preuzimala kompoziciju.

Link to comment
Share on other sites

Do skoro su vozovi išli na sledeći način: krenu sa Gl. stanice prema Topčideru, potom lokomotiva promeni stranu i kompozicija nastavi put kolosekom za "Dunav" stanicu, pa preko Pančevca itd. Koristile su se dizelke.

Sada vozove vuku elektre i to na način kako je Egerke opisao: Starim žel. mostom do stanice "Novi Beograd", pa ponovo preko Save Novim žel. mostom, preko stanica "Prokop", "Karađorđev park", "Vukov spomenik" i "Pančevački most" i dalje redovnom trasom.

 

U smjeru od rumunjske granice je onda bilo još lakše: ista dizelka od Vršca je prošla preko BG-Dunav, prošla skretnice glavne ž.st. i onda (ne mjenjajući položaj) samo odgurala vlak u slijepi kolosijek glavne ž.st.

Zašto je to nedavno promjenjeno, pa se sad u Pančevu mjenja elektra a onda još u Novom Beogradu mora mijenjati stranu vlaka (t. obilaziti vlak)?

Maranatha !

Link to comment
Share on other sites

Jučer sam konačno pregledao cijeli putopis (zahtijeva ADSL) i moram priznati da već dugo nisam pogledao nešto tako dobro. :jup

A malo ti i zavidim zbog toga što sam nisam nikad putovao na ovakav način, ruksak na leđa, japanke i gotovo, bez puno kompliciranja.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...