Jump to content

Željeznicom (i još mnogočim) po Balkanu - oprez, hrpa slika!


egérke

Recommended Posts

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:

 

Picture223.jpg

 

(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

 

Zatim crkva Svete Nedjelje:

 

Picture224.jpg

 

Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:

 

Picture225.jpg

 

Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:

 

Picture226.jpg

 

Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:

 

Picture227.jpg

 

A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:

 

Picture228.jpg

 

Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:

 

balkan1483.jpg

 

balkan1484.jpg

 

Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

 

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:

 

Picture230.jpg

 

Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

 

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:

 

Picture231.jpg

 

Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

 

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.

Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.

Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.

Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

 

Zalazak sunca nad Sofijom:

 

balkan1486.jpg

 

Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.

Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.

S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.

Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Link to comment
Share on other sites

  • Replies 165
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.

Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.

 

Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli...

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to.

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Evo što Nikola misli o tome:

 

Picture232.jpg

 

Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.

Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

Link to comment
Share on other sites

Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Ovo je valjda zajedničko svim gradovima na svijetu: kontrole se najviše pojavljuju na linijama oko kolodvora. :lol:

 

Putopis je i dalje izvrstan. Odlično držiš tempo ... a i mi naravno s tobom. :wink:

Već se guštam na sljedeći nastavak.

Link to comment
Share on other sites

A ti bi mi baš mogel napisati i kak si ti završil u Albaniji i kam si sve išel. Možeš i na PP.

 

Evo za početak ovdje možeš pogledati slikopis (iz perspektive cestovnog fan-a, pa će možda fotke biti malo dosadne jer su na njima uglavnom ceste):

 

Nažalost ja nisam baš tako rječit kod pisanja pa nemam zanimljiv putopis kao ti, ali zato volim fotkati. :)

 

U Albaniji sam u biti bio na obiteljskom putovanju, autom, ali inače preferiram backpacking u ovakvom aranžmanu kakav ste vi imali :wink:

 

Osim toga, obećao sam Antonu još jedan putopis od prošle godine (Sirija), a nikako da ga napišem, pogotovo što nemam baš fotki željezničke tematike. Naći ću valjda vremena i za to jednom.

 

p.s. Ti ovo već imaš napisano ili pišeš dan po dan? Jesi li već negdje objavio putopis?

Link to comment
Share on other sites

^^ Moram priznati da sam tražio na tom forumu, ali nisam našao. Ali nemoj mi ni reći gdje je, ovako imam svaki dan literaturu :)

 

Turska i Grčka su logičan nastavak, a ako usput možeš, svrati na Kosovo svakako bar na jedan dan, da zaokružiš Balkan.

Link to comment
Share on other sites

Nisi ni mogel naći, jer je to u posebnom podforumu koji vide samo članovi-

 

Eto, još bolje ;)

 

Inače, ono "automjetë në dalje" ti znači "vozila u izlasku".

 

Da, to su mi rekli Albanci. Ali kaj je najbolje čovjek veli da nije dobro napisano i da nije baš razumio što točno piše, ali da je nešto u tom stilu ("vozila u izlasku"). Čak mi je na više mjesta kad sam pitao što nešto znači rekao da je krivo napisano. Sad, je li to bio samo on, ili su prometni znakovi u Albaniji zaista pisani svakako, ne znam (ali ne bi me čudilo).

Link to comment
Share on other sites

SUBOTA, 16. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=cKtgXp5pUmM

 

8dan.jpg

 

Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji, koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.

Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo odlaze Bugari najviše u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

 

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.

Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

 

Vesna se susreće s psom koji ju je ganjao:

 

balkan1493.jpg

 

(Dok se slikala imala je facu uplašenog janjeta, ali ovdje izgleda kao da je mrtva pijana.)

 

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku:

 

Picture233.jpg

 

balkan1494.jpg

 

Sveta Petka:

 

balkan1495.jpg

 

Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:

 

Picture234.jpg

 

Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.

Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:

 

Picture235.jpg

 

U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:

 

Picture236.jpg

 

Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:

 

Picture237.jpg

 

Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

 

Još malo parka:

 

balkan1496.jpg

 

balkan1497.jpg

 

balkan1498.jpg

 

Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili.

 

Sofijski tramvaji:

 

Picture238.jpg

 

(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

 

Na tom istom uglu je i Palača suda:

 

Picture239.jpg

 

Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebap. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

 

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:

 

Picture240.jpg

 

I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja, i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

 

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

 

U jednoj od ulica, susret starog i novog od Renaulta:

 

Picture241.jpg

 

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku, vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

 

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:

 

Picture242.jpg

 

U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se neko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

 

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):

 

balkan1499.jpg

 

balkan1500.jpg

 

balkan1501.jpg

 

gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

 

U blizini Svetoga Georgija je i:

 

balkan1502.jpg

 

balkan1503.jpg

 

balkan1504.jpg

 

Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice (već vidim da ćemo ovdje zastati), paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao, jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.

Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

 

Zbirka minerala u prizemlju:

 

balkan1506.jpg

 

Ptice:

 

balkan1507.jpg

 

Okamina amonita:

 

balkan1517.jpg

 

Te u mjerilu:

 

balkan1518.jpg

 

(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

 

balkan1519.jpg

 

Kostur sabljastog tigra:

 

balkan1520.jpg

 

Sisavci:

 

balkan1523.jpg

 

Ideja za fotosession:

 

Picture243.jpg

 

(Badger, badger, badger... Sva sreća da su zmije na katu ispod i renoviraju se.)

 

Mravojed:

 

balkan1525.jpg

 

Rakun:

 

Picture244.jpg

 

Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".

Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

 

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci.

 

Kukci:

 

balkan1534.jpg

 

Razni beskralješnjaci:

 

balkan1542.jpg

 

Nikola i ja gledamo paukove:

 

balkan1544.jpg

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kud ćemo se mi kretati.

 

Rakovi:

 

balkan1545.jpg

 

Metilji, trakavice i ina zvjerad:

 

balkan1546.jpg

 

Razni tropski kornjaši:

 

balkan1548.jpg

 

U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

 

Plan muzeja:

 

balkan1550.jpg

 

I nešto o muzeju:

 

balkan1551.jpg

 

Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

 

Još malo detalja Sofije:

 

Picture246.jpg

 

Picture247.jpg

 

Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se pitam uvijek je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

 

Još malo parka na Battenbergovu trgu:

 

balkan1552.jpg

 

balkan1553.jpg

 

Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?):

 

balkan1554.jpg

 

Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

 

Za to vrijeme u hostelu, Vesna slika svoje izranjavane noge i češke japanke:

 

balkan1555.jpg

 

Stanje tramvajske pruge u centru Sofije, pored našeg hostela:

 

Picture249.jpg

 

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši.

 

Tramvaj:

 

Picture250.jpg

 

Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:

 

Picture251.jpg

 

Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šišeto e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

 

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".

Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada, vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam tvornicu teške mašinerije u gradu Radomiru:

 

Picture252.jpg

 

Noć se spušta, primičemo se brdima, koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao. :D

Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."

Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.

Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, izvorno mislim naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

 

Mjesec iznad Osogovskih planina:

 

balkan1556.jpg

 

Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom, i na koncu, negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.

Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.

Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.

Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

 

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

Link to comment
Share on other sites

Ovaj dio puta od Kjustendila do Krive Palanke i ja jako dobro pamtim.

Godina je 1974., oko Prvomajskih praznika, vraćali smo se autom (Simca 1000) nakon što smo prošli Bugarsku (Sofija - Vel. Trnovo - Šipka - Varna - Zlatni pjasci - Burgas), Tursku (do Istanbula i natrag) i opet skoro cijelu Bugarsku.

Malo prije nego se smračilo bili smo još u Rili (poznatom manastiru) i onda nam je, negdje prije Kjustendila neki kamen na cesti potrgao neku cijev za grijanje ispod auta. Uglavnom, motor se pregrijavao, voda je stalno curila pa ju je trebalo dolijevati i takvi smo stigli najprije na bugarsku a onda i na makedonsku (jugo-) granicu. Policajci i carinici su nas samo sažalno gledali i pustili bez većih problema. Nekako smo se spustili nizbrdo u Krivu Palanku, našli neki hotel "F" kategorije, ujutro je tata u nekom servisu uspio zakrpati cijev.

Poslije smo još bili u Skoplju, Prištini, Raškoj i preko Beograda stigli do Zagreba - sjećam se jedino još da smo spavali u drvenim kućicama motela "Spačva".

_______________________

Pozdrav iz Zagreba

Link to comment
Share on other sites

NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=aO_8RG28WRo

 

9dan.jpg

 

Budimo se nekako podjednako. Slike od prethodne noći nam se vraćaju. Spavamo u dnevnoj sobi praktički potpuno nepoznatih ljudi, u tuđini. Odlazim se istuširati, navečer sam bio preumoran. Komentiramo potiho gostoljubivost naših domaćina. Ja sklapam fotelju, ali jedna stranica se već napola raspada, pa baš ne ide lako. Gledam uokolo, na zidu visi kalendar na kojem su napisana i stara makedonska imena mjeseci, nažalost, samo od kolovoza nadalje. Ta su imena uvijek zanimala, komparacija u slavenskim jezicima. Pokraj toga, na zidu visi poznata slika Kosovka devojka:

 

Picture253.jpg

 

Ubrzo u sobu dolazi i gospođa Vesna. Pita kako smo spavali i nudi da nam skuha kavu. Sjeda s nama za stol, nudi nas i voćem. Razgovaramo, priča nam da je ona rođena Vranjanka, ali joj je obitelj porijeklom iz Makedonije, da joj je Ohrid oduvijek bio prekrasan i da je htjela jednom tu živjeti, te joj se prije par godina ostvarila ta želja. Malo joj pričamo o svojim dogodovštinama s putovanja, o planovima za dalje. Suprug joj se inače zove Aca, također je taksist. Zapravo, nije joj suprug, nisu vjenčani. Pričamo o Makedoniji, o granicama. Objašnjava nam gdje je što u Ohridu i na koju stranu moramo ići, ovisno o tome kakve nas plaže zanimaju. Prenosimo stvari u sobu na drugom katu, soba je prostrana, trokrevetna, ima i balkon. Pogled puca na planinu Galičicu, koja se prostire istočnom obalom jezera. Pitamo gospođu Vesnu u vezi onoga što su nam rekli na granici, trebamo li se prijaviti na policiju. Ona veli da je to praksa kada se ostaje dulje od pet dana, ali da ipak to napravimo. Ustvari, može i ona, samo neka joj ostavimo putovnice. Ostavljamo joj, ali se onda javlja paranoja - pa mi ih jedva poznamo, ostavljamo im putovnice, a ne znamo ni kako se točno zovu, ni točnu adresu, što ako...? Ma neće valjda... Primili su nas usred noći, neće nam sad oteti pasoše.

 

Odlučujemo se prošetati do grada. Gospođa Vesna nam pokazuje kud moramo ići, kroz dvorište Turističkog fakulteta, pa kroz jedan od uskih prolaza, i odmah ćemo izbiti na jezero. I točno, prolazimo tim putem i ubrzo vidimo jezero:

 

Picture254.jpg

 

balkan1557.jpg

 

Ohridsko je jezero tektonskoga postanja, a ujedno je možda i najstarije jezero u Europi. Maksimalna dubina je oko 270 metara, a u njemu živi i nekoliko endemskih vrsta, od kojih je najpoznatija letnica (koran), posebna vrsta pastrve, koja po sebi ima jarkocrvene pjege. Kako nas je upozorila gospođa Vesna, s obzirom na manjak letnice (inače je jezerska populacija zaštićena, ali se uzgajaju) vješti se ugostitelji često služe običnom pastrvom, kojoj onda crtaju pjege. Naravno, i cijena je visoka - oko 250 kn.

Oko tri četvrtine jezera pripadaju Makedoniji, jedna četvrtina Albaniji. Na makedonskoj strani najveća naselja su Ohrid i Struga, na albanskoj Pogradec i Lin. Jezero se inače puni podzemnim vodama iz susjednog, također tektonskog, Prespanskog jezera, koje je smješteno na većoj nadmorskoj visini, ali je duboko samo 50 metara, tako da je dno Prespanskoga više od površine Ohridskoga. Iz jezera istječe rijeka Drim.

Jezerska voda jest ljeti ugodne temperature za kupanje, ali sezona je vrlo kratka - tek od početka srpnja do kraja kolovoza, inače je prehladno, ne toliko u vodi, koliko je sam zrak svjež (Ohrid leži na oko 670 metara iznad mora). Uz obalu postoji dosta područja trske i šaša (jedno se vidi i na prvoj gornjoj slici), u kojima se okuplja močvarna fauna (ptice, žabe i zmije).

Na prvoj gornjoj slici se vidi s druge strane jezera albanska obala.

 

Idemo uz obalu prema gradu:

 

Picture255.jpg

 

balkan1558.jpg

 

Vesna je očarana. Dobiva želju ostati ovdje nekoliko dana. Meni to naravno pali alarm u glavi - netom smo nadoknadili zaostatak, a ona bi već ljenčarila.

 

Još malo slika obale jezera:

 

balkan1559.jpg

 

balkan1561.jpg

 

Šetkamo se kroz grad. Moramo naći mjenjačnicu. Korzo:

 

balkan1563.jpg

 

Na korzu pronalazimo mjenjačnicu i kupujemo denare. Lijepi su, šareni, ali poprilično teški za razlikovati, jer su otprilike svi slične veličine i slične boje. Inače, jedna kuna je 8 denara. Naši domaćini nam naplaćuju 400 denara noćenje, dakle 50 kn. Nikola nas je ujutro upozorio da nam je Nikola taksist naplatio taksi od kolodvora, i to 6 €. Ipak nije sve u mekom srcu, nešto je i u tvrdoj lovi (ovo bi bolje zvučalo s engleskim hard cash" :D ).

 

Na kraju korza je vodoskok:

 

Picture256.jpg

 

Opančar:

 

balkan1567.jpg

 

Doručkovali bismo. Ipak, voće i kava nisu doručak, treba nam nešto konkretno. Treba nam burek. Nailazimo na jednu pravu buregdžinicu, poput hrpe kojekakvih prčvarnica po opskurnijim dijelovima Zagreba:

 

balkan1568.jpg

 

Uzimamo tri bureka sa sirom i tri limunade. Naravno, Makedonci ne izvode nikakve kerefeke sa "sirnicom" - to je "burek so sirenje".

Inače, da napomenem - bugarski i makedonski također razlikuju izraze za bijeli i žuti sir (poput češkog, slovačkog, poljskog, njemačkog, mađarskog...). Bijeli mekani sir (tvarog) je "sirenje", a žuti sir (sir) je "kaškaval".

Čitav taj obrok stoji 60 denara. 20 denara po osobi. 5 kn za burek (a dobije se puni tanjur) i dva deci limunade!

 

Detalj života:

 

balkan1569.jpg

 

Odlučujemo obići grad. Vraćamo se korzom. Kupujem razglednice. Usput primjećujem da Makedonci nisu baš osobito pismeni za strane riječi:

 

Picture257.jpg

 

Picture258.jpg

 

(nekako mi se čini da je prvo pisalo "schop")

 

Korzo izgleda ovako:

 

Picture259.jpg

 

Skrećemo uz obalu, ali ovdje su kuće skroz do jezera, tako da idemo iza njih. Ubrzo dolazimo do prekrasne stare crkve:

 

Picture260.jpg

 

To je crkva Sv. Sofije, ona ista kod koje Nikola taksist ima nama nesuđene sobe. Pa, ne bismo bili loše prošli...

 

Ispred nje su reportažna kola Makedonske televizije:

 

balkan1571.jpg

 

Sv. Sofija izvana (ulaz se naplaćuje, a nama se nije dalo keširati):

 

balkan1572.jpg

 

Krenuli smo prema jezeru, ali nema smisla, jer je slijepa ulica:

 

balkan1574.jpg

 

Pa se vraćamo do sv. Sofije:

 

balkan1575.jpg

 

Picture261.jpg

 

balkan1578.jpg

 

A pored možete i sjesti:

 

balkan1577.jpg

Link to comment
Share on other sites

Žedni smo, treba se odmoriti. Sjedamo u jedan od birceva u jednoj od kuća uz samo jezero. Terasa se nalazi na pontonu iznad površine jezera. Nikola voli sunce, a Vesna valjda želi pocrniti, tako da sjedaju na najistureniji stol, uz sam rub vode, ali daleko od bilo kakve sjene. Mozak će mi zakuhati. Naručujem Skopsko pivo. Podosta je gorko. Pogled s terase je spektakularan:

 

Picture262.jpg

 

(lijevo je Galičica. Nikola pita Vesnu želi li možda planinariti po Galičici, npr. sutra. Ali sutra je u planu Kruševo, ako ovi opet ne zeznu.)

 

Vesna slika skoro potpunu panoramu:

 

balkan1579.jpg

 

balkan1581.jpg

 

balkan1582.jpg

 

balkan1583.jpg

 

balkan1584.jpg

 

balkan1585.jpg

 

balkan1590.jpg

 

balkan1587.jpg

 

balkan1591.jpg

 

balkan1586.jpg

 

balkan1592.jpg

 

Nakon ovoga doista ne morate više ni ići na Ohrid. :D

 

Poslije pića odlučujemo se uspeti u gornji dio starog grada. Ulice su uske i popločene kaldrmom, pravi turski stil gradnje. Uspinjemo se jednom pokrajnjom ulicom i dolazimo u mediteranski šumarak borova. Ugođaj je čudan - kao da si na moru, ali nema mirisa soli.

 

Odozgo gledamo Ohrid:

 

Picture263.jpg

 

Tu negdje u sredini slike je i naš smještaj.

 

Dolazimo na brežuljak Plaošnik, koji se nadvija nad gradom. Tu je smješten manastir Sv. Pantelejmona, najsvetije mjesto Makedonaca:

 

Picture264.jpg

 

balkan1597.jpg

 

balkan1600.jpg

 

Manastir je navodno izgradio Sv. Kliment Ohridski, učenik Ćirila i Metoda, koji je ovamo došao potkraj devetog stoljeća, da bi ovdje osnovao školu (jedno od najstarijih sveučilišta u Europi), gdje su se učenici podučavali glagoljaškoj tradiciji. Navodno je (premda o tome postoje sporovi) ovdje stvorena i ćirilica.

 

Uokolo manastira provode se opsežna arheološka iskopavanja:

 

balkan1598.jpg

 

Picture265.jpg

 

Ulazimo u manastirsku crkvu. Ukusno je uređena, iz zvučnika dopire potiho pjevanje pravoslavnih monaha. Atmosfera je meditativna:

 

balkan1602.jpg

 

balkan1604.jpg

 

S druge strane, još iskapanja, kompleks manastira i škole je bio velik:

 

balkan1605.jpg

 

(na vrhu proviruju kule Samuilove tvrđave)

 

Mozaik Klimenta Ohridskog nad vratima:

 

Picture267.jpg

 

Još malo crkve izdaleka:

 

balkan1608.jpg

 

Nastavljamo uzbrdo, prema Samuilovoj tvrđavi. Vesna zastaje na jednom štandu, koji prodaje ohridske bisere. Ljubazna joj prodavačica objašnjava da to nema veze s biserima.

 

Osim nepismenosti u stranim nazivima, Makedonce odlikuje i izvanredna preciznost:

 

Picture268.jpg

 

Kroz šumarak se penjemo prema tvrđavi. Ispred sebe čujemo zvuk mijeha. Nasred puta stoji tip u narodnoj nošnji, obučen u vunenu vestu, opanke, s tradicionalnom kapom na glavi, i svira. Vesna ga slika. On se namješta. Vesna završava slikanje i odlazi. On se ljuti na nju, jer je očekivao da će mu dati neku siću. Iz protesta prestaje svirati.

 

Evo ga:

 

balkan1611.jpg

 

Ulaz u Samuilovu tvrđavu:

 

balkan1612.jpg

 

Ulaz se plaća, iako unutra baš nemate bogzna što za vidjeti: veliki plato, zidine koje su s jedne strane posve razrušene, i nekoliko kula, koje služe kao lijep vidikovac.

 

Pogled na jug:

 

Picture270.jpg

 

balkan1620.jpg

 

Na istok, prema gradu:

 

balkan1613.jpg

 

balkan1616.jpg

 

balkan1617.jpg

 

Na zapad:

 

Picture271.jpg

 

Na jugozapad:

 

Picture272.jpg

 

balkan1619.jpg

 

Unutrašnjost tvrđave:

 

Picture273.jpg

 

balkan1614.jpg

 

Plaža zapadno od tvrđave i pogled prema Strugi:

 

Picture274.jpg

 

Veliko plavetnilo:

 

Picture275.jpg

 

balkan1626.jpg

 

Pogled na sjever:

 

Picture276.jpg

 

Arhitektonski potpuri:

 

Picture277.jpg

 

I još malo grada:

 

Picture278.jpg

 

Detalji fortifikacije:

 

balkan1628.jpg

 

Spuštamo se u grad, crkva sv. Varvare:

 

balkan1630.jpg

 

Idemo prema antičkom teatru. Ovaj je ipak antikniji od plovdivskog:

 

Picture279.jpg

 

Nikola i Vesna sjedaju, opet na sunce. Ja više ne mogu izdržati, pa odlazim na drugu stranu, u hlad.

 

Tu još ne kuže da ih slikam:

 

Picture280.jpg

 

Ali su zato ovdje primijetili:

 

Picture281.jpg

 

Vruće nam je, pa se spuštamo prema nekoj okrepi. U prolazu se opet susrećemo s klub-restoranom Gladijator:

 

Picture282.jpg

 

Tipična ohridska ulica, s tipičnom turskom arhitekturom, na slici je kuća bogate obitelji Robevi:

 

Picture283.jpg

 

Opet smo na korzu. Prolazimo pored štanda sa suvenirima. Primjećujem, ali nažalost ne slikam, majicu s velikim natpisom "Fuck Greece", te grčkom zastavom koja umjesto normalnog ima kukasti križ. Naravno, sve je puno zastava s Verginskim suncem (radi se o prvoj verziji makedonske zastave, na koju je Grčka uložila veto, jer se radi o njihovom nacionalnom simbolu, pa je Makedonija morala modificirati zastavu).

"Tuđinska nikad ona bila nije, zastava njena nek' se vječno vije..." Koliko ironije u tom stihu, za državu koja je prvi puta u povijesti postala nezavisna 1991., i odmah morala mijenjati zastavu.

 

Za Makedoniju kažu:

 

-Srbi im priznaju državu i jezik, ali im ne priznaju crkvu (Srpska pravoslavna crkva ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, nego smatra da Makedonija spada pod njenu vlastitu ingerenciju - dapače, SPC je anatemizirala MPC)

-Bugari im priznaju državu i crkvu, ali im ne priznaju jezik (makedonski jezik standardiziran je tek 1945., pod vodstvom Blaže Koneskog, prije toga se čitavo to govorno područje smatralo zapadnobugarskim - uostalom, radi se o kontinuumu)

-Grci im priznaju jezik i crkvu, ali im ne priznaju državu (točnije, ne priznaju ju pod tim imenom, jer smatraju da Makedonija imenom ima i teritorijalne pretenzije, što je nonsens; Makedonija im međutim ne ostaje dužna, pa skopski aerodrom naziva "aerodrom Aleksandar Makedonski")

-Albanci im priznaju sve, ali bi uzeli skoro čitavu zapadnu trećinu Makedonije (Albanci čine većinu na sjeverozapadu Makedonije, oko Tetova, Gostivara i Debra, u Ohridu ih ima manje, ali ih ima dosta i u Skopju - gdje pak ima i Srba. Inače, u Tetovu su neke ulice npr. zatvorene za strance, točno se zna kamo možeš ići, ovisno o narodnosti. Albanci su inače oružanom borbom devedesetih uspjeli izboriti status drugog službenog jezika u Makedoniji, zasada samo na područjima gdje su većina, žele sada to proširiti na čitavu državu.)

 

Makedonci nezavidnu međunarodnu situaciju svoje države komentiraju s "Jebeš zemlju kojoj je Albanija na zapadu."

 

Inače, kada dođete u Makedoniju - a Ohrid je uz Skopje najnaprednije i najluksuznije što vam Makedonija može ponuditi - imate osjećaj da ste ušli u vremensku kapsulu, i da ste završili u Jugoslaviji osamdesetih. Automobili koji su u Hrvatskoj već dosta dugo dio prošlosti, u Makedoniji su svakodnevica na cestama: fićeki, stojadini, čak i tristači.

Unatoč svemu tome, ti ljudi su toliko topli, dobri i veseli, da jednostavno ne možete ne voljeti tu zemlju.

 

Na korzu ulazimo u neku slastičarnicu. Nikola vidi na cjeniku da imaju salep. Konačno! Ali, nemaju ga. Samo je napisan. Da smo u crtiću, sad bi išla ona glazba "pwa-pwa-pwaaaa", kad nekom potonu sve lađe.

 

Još jedna slika korza:

 

Picture284.jpg

 

Šećemo se natrag prema doma. Malo ćemo otpočinuti, pa na plažu. E, ali sad koji je od silnih puteljaka koji vode od obale baš onaj kojim mi moramo? Znamo da je izlazio negdje u ravnini početka zone šaša. Skrećemo u jedan. Nije taj. Drugi. Završavamo u nečijem dvorištu. Na kraju nas neki tip pita kamo trebamo ići. Turistički fakultet. Aha, pa morate samo ići do Čvrge, pa lijevo.

Vidim u daljini restoran Čvrga. Prije njega je puteljak. Dolazimo do fakulteta, iako je onaj naš puteljak bio jedan prije ovoga. Nema veze.

Link to comment
Share on other sites

Vraćamo se u kuću, odmaramo se malo. Vesna me pokušava opet nagovoriti da ostanemo koji dan dulje ovdje. Razmišljam možemo li još negdje nešto skratiti. Teško. Kažem da ću vidjeti, možda, ako ona baš sutra hoće ostati tu i ne ići u Kruševo. Vesna je sretna, pa mi se pokušava umiljavati. Napokon, oko 4 krećemo na plažu. Nikola je malo zakrmio prije kretanja:

 

Picture285.jpg

 

:D

 

Krećemo na plaže južno od grada. Prvo prelazimo preko pokretnog mosta iznad jednog od rukavaca jezera. Tamo je sjedište makedonske mornarice. Par naoružanih gumenjaka i jedan patrolni čamac. Na spoju rukavca i jezera - šaš. Simbolički, makedonska mornarica je zaglavila u šašu.

 

Tražimo mjesto na plaži. Ili je zauzeto, ili nije lijepo, ili nam se ne da baš tu. I tako oko kilometar, kilometar i pol. Naposljetku dolazimo na jednu poprilično krcatu plažu, nije ni ulaz baš nešto, ali ne možemo više. Sjedamo na kraj, ulazimo u vodu. Ugodna je, iako ja ulazim kao i uvijek, penzionerski. Nikola me šprica. Otplivam malo. Čudan je osjećaj kad te val zapljusne, nemaš slani okus u ustima. Kako se bliži večer jačaju valovi. Iz Albanije puše vjetar koji bi se mogao po smjeru opisati kao jugo. U jednom času dvojica tipova donose nešto u staklenci. Ispada da su ulovili zmiju, ribaricu, koja živi u šašu uz jezero. U staklenci ima vode, oni ju pokušavaju izvući van, da bi se slikali s njom. Slikavaju se s jadnom zmijom u sto poza, totalno je unezvjerena. Nikola i Vesna ju traže, vele da će ju pustiti, jer se ova toliko isprepadala sa stalnim hvatanjem i bacanjem. Međutim, sad se i njih dvoje slikaju s njom. Nikola ju želi meni metnuti, ali znate da se ja gnušam dodira gmazova, pa se izmičem. Naposljetku ju puštaju. Zmija otplivava.

 

Foto-session sa zmijom:

 

balkan1632.jpg

 

balkan1634.jpg

 

balkan1637.jpg

 

Valovi:

 

balkan1639.jpg

 

Plaža:

 

balkan1640.jpg

 

Nikola čita Foucaulta, Vesna moj vodič po Albaniji. Odlazimo svi još jednom otplivati, onda se već bliži večer, pa se vraćamo.

 

Doma pitam gospođu Vesnu je li nas prijavila na policiju, veli da jest. Pitam ju možemo li podići putovnice, ona veli da može, i da kad ćemo platiti. Velim da imamo novce, da možemo odmah. Ona kaže da nije problem, samo da nije baš uvijek sigurna može li vjerovati ljudima. Očito postoji obostrano nepovjerenje, ali to je ujedno i znak da nas ne namjerava zeznuti.

Rekli smo da ćemo ostati dvije noći, mislili smo da nam prvu noć neće zaračunati, ali iz razgovora s njom zaključujem da ona računa da ostajemo još samo jednu noć, pa mi onda postaje jasno da smo trebali reći tri noći. I da i prvu plaćamo. Nema veze, za 50 kn, stvarno...

 

Odlazimo navečer do grada. Igramo se malo s noćnom ekspozicijom:

 

balkan1641.jpg

 

Picture287.jpg

 

balkan1643.jpg

 

Puše vjetrić, vjetrusina pače, tako da je poprilično svježe. Navečer, grad je krcat. Previše ljudi, ne može se normalno proći, krkljanac na korzu. Jedva smo se probili do vodoskoka, pa lijevo. Tražimo restoran za jesti. Svi su puni. Osim jednoga, koji je pak sablasno prazan, pa Nikola opet zaključuje da je sigurno hrana loša kad nema nikoga.

 

Iza restorana su kavane. Vesna gleda u jednu i nešto joj je čudno. Onda kuži što - u čitavoj kavani nema nijedne žene. Vani sjede samo muški, pijuckaju i puše. Po kapicama se kuži da su Albanci. Sablasno:

 

balkan1646.jpg

 

balkan1647.jpg

 

Naposljetku odabiremo jedan restoran koji nam se čini zgodnim, i čekamo ispred da se oslobodi mjesto. Ubrzo sjedamo, naručujemo, hrana je dobra i ukusna, ali nemaju gravče na tavče. Uz večeru ide i boca makedonskog vina. Jeftino je, može se lagodno živjeti.

 

Pogled iz našeg restorana:

 

balkan1648.jpg

 

Za desert odlazimo u jednu slastičarnicu na korzu, zove se Korzo. Sjedamo, jedemo neke kolače. Nikola pita za salep, opet nemaju. Jedan frajer kaže da se to pije samo zimi. Evo valjanog odgovora. Iako, kako sam ja to onda lani pio u Tirani?

Frajer na štandu prema ulici izvodi akrobacije sa sladolednim kuglama i kornetima, razveseljava djecu. Simpatična obiteljska slastičarnica.

 

Tumaramo gradom, ali gužva je prevelika za bilo što.

Naposljetku sjedamo na obalu. Što ćemo sutra? Nikola veli: "Kaj, ti onda sutra ideš u Kruševo?" Izgleda da je i on odlučio ne ići. Ja, naravno, ne odustajem od prvobitne zamisli, i idem. Odlazimo se prošetati na glavni ohridski gat, stojimo kraj svjetionika, ali prehladno je.

 

Noć na jezeru:

 

balkan1652.jpg

 

balkan1654.jpg

 

balkan1655.jpg

 

Još malo do grada, a onda se dogovaramo da ja odem do autobusnog kolodvora pogledati kad mi sutra ide bus za Bitolu, a oni će me pričekati. Nadobudno im velim "Evo me za 20 minuta." Nije me bilo skoro sat vremena. Šećem se prema kolodvoru. Čim se izađe iz centra, Ohrid postaje zabit kao i ostali makedonski gradovi. Na kolodvoru nema nikoga, uspijevam vireći kroz prozor kućice u kojoj je blagajna vidjeti vozni red, i da ujutro u 7 imam Galebov bus za Bitolu. Bit će to rano dizanje, ali šta je tu je.

Skupljam ovo dvoje na obali, nisu ni primijetili da me dugo nema, zabavljeni su svojim razgovorom. Sjajno su se skompali, bolje će im biti sutra bez mene. Jedino što neće vidjeti Kruševo.

 

Dolazimo doma, spremamo se na počinak. U sobi imamo niski stolić (coffee table), koji stoji nedaleko mog kreveta. U stolu su očito crvi, jer cijelu noć čujem neko grickanje iz njega. Prije spavanja još razgovaram s Vesnom, o sutrašnjem danu, o Ohridu, o mojoj vjeri da se sve može riješiti razgovorom. Trebam spavati, dižem se u 6...

Link to comment
Share on other sites

Stvarno fenomenalna reportaza!

Ponekad kad izadjem iz bioskopa pitam se, gde su mi nestala dva sata zivota....eto, ovu rerortazu pratim vec par dana ( minimum 2-3 sata pazljivog citanja do sada) ali uopste mi ne smeta.

 

Moram reci, od svih do sada posecenih mesta, najvise me si dopao Ohrid - gradic deluje kao nekakav cudan spoj Sarajeva i Budve.

 

Jos jednom, hvala na ovim lepim slikama i veoma detaljnim opisima.

 

I hvala tebi Arno na linku;)

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...