Željeznicom (i još mnogočim) po Balkanu - oprez, hrpa slika!

[STIB]

Na ovom mjestu, dva moja komentara.

 

Moj stric je radio na izgradnji Đerdapske elektrane - nešto s turbinama, mariborska Metalna - i ja sam ga jednom posjetio, to je vjerojatno bilo početkom 70-tih, sjećam se da je brana već bila izgrađena. Do Prahova (zapravo do nekog mjesta prije brane, Prahovo je nizvodno) sam došao iz Beograda, hidrogliserom po Dunavu - jako zanimljiv doživljaj.

Sa stricem sam bio i u Turnu Severinu, nekim trajektom (čamcem), ali samo na nekoliko minuta, možda pola sata...

(i to je sve što sam do sada bio u Rumunjskoj).

 

No, kako sada stvari stoje, krajem ožujka bih trebao službeno u Bukurešt, nadam se da ću imati barem pola dana slobodnog vremena i da ću uhvatiti i koji tramvaj

[Arno]

[egérke]

Stib, da nije KLADOVO, možda? Kladovo je kod Turnu Severina.

Inače, sjećam se jedne odlične putopisne knjige pokojnog Marina Zurla, "Splavom od Zagreba do Crnog mora". S obzirom na to da nigdje nisam našel nikakvih konkretnijih podataka o toj ekspediciji, uvijek sam se pital nije li to ipak sve bila fikcija. Uglavnom, tamo je prolazak kroz Đerdap opisan prilično slikovito.

 

Bukurešt inače navodno ima jednu od najvećih tramvajskih mreža na svijetu, no, zanimljivo, kroz većinu ulica i bulevara u centru tramvaj ne vozi. Tako da gradski prijevoz nisam baš dobro popratil.

 

O bukureštanskom metrou ima podataka na:

 

http://en.wikipedia.org/wiki/Bucharest_Metro

[Dunkelheit]

uf, sjećam se i ja "splavom od zagreba do crnog mora", odlčna knjiga, kao klinac sam ju pročitao jedno 10 puta najmanje

 

da ne bi bio skroz oftopik, još jedanput pohvale i željno očekujem nastavak. a kaj se tiče ne slušanja kada nekome govoriš kuda treba ići (najčešće sam ja jedini koji se sjeti ponjeti kartu), to mi se dogodilo par puta, a kada se pokaže da sam u pravu (a to je najčešće tako, jer ne bi ćovjek vjerovao, ja imam kartu grada u rukama ) bezobrazno likujem i zahtijevam da me se časti pivom

[STIB]

Stib, da nije KLADOVO, možda? Kladovo je kod Turnu Severina.

Može biti, zvuči mi poznato - moram malo provjeriti kartu...

[seabral]

egerke, tvoj odličan putopis i dalje čitam u jednom dahu !

 

Koliko je uopće bilo turista u Bukureštu ? Vidim da niste baš jednostavno našli spavanje, pa je to možda i odgovor. Ali s druge strane, nedostaju mi one horde turista uobičajene za glavne trgove i ulice ostalih evropskih glavnih gradova, pogotovo za sredinu ljeta.

[hadzibane]

Sve čestitke na izvrsnom putopisu uz želju da ovakvih lepih tekstova i slika bude još.Svaka čast!

[egérke]

egerke, tvoj odličan putopis i dalje čitam u jednom dahu !

 

U, onda si već poplavil.

 

Koliko je uopće bilo turista u Bukureštu ? Vidim da niste baš jednostavno našli spavanje, pa je to možda i odgovor.

 

Da, nema ih onak puno, čak ni na vidljivim mjestima (recimo, očekival bih da kod Case poporului sve vrvi turistima, ali mi smo bili jedini). Vjerujem da je stvar ipak u relativno malom broju smještajnih kapaciteta. Grad tolike veličine moral bi imati više hostela da bi mogel primiti toliku količinu turista da se to primijeti u gradu.

[egérke]

UTORAK, 12. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=Mdb0B3Ib2gE

 

 

Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno.

 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu:

 

 

 

Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

 

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:

 

 

Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Po mom mišljenju, to je jedan od najbesmislenijih prometnih znakova, jer zadržavanje u križanju ne ovisi o volji vozača, već o uvjetima na cesti. Vjerojatno se time obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. Ako tako gledamo, to ima smisla.

Zanimljivo, istu sam vrstu horizontalne signalizacije vidio i u Ljubljani.

 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:

 

 

Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

 

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ovdje okidam jedinu sliku bukureštanskih tramvaja:

 

 

Minibus ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).

Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni, i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer, dok se držim postrance, mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom, ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.

Vesna ipak pita, i to nekog Cigana koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.

Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.

Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.

Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.

Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan, i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.

Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.

30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

 

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.

Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.

Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.

Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:

 

 

 

 

To ti je život:

 

 

Još malo jezera:

 

 

 

Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:

 

 

 

Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:

 

 

Još jezera:

 

 

 

Pristanište:

 

 

Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

 

Fabergéovo jaje?:

 

 

Raspelo:

 

 

Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:

 

 

Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

 

Stariji svećenik se moli:

 

 

Freske:

 

 

Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru. Jedan od poznatih zatvorenika Sngovskog otoka bio je i Imre Nagy, smijenjeni premijer Mađarske nakon neuspjele revolucije 1956.

 

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.

Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:

 

 

Vesna i tip s čamca:

 

 

Sretni par :

 

 

Vrt i voćnjak pored crkve:

 

 

I još jedan pogled na crkvu:

 

 

Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. U vožnji jezerom, u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.

Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni se opet piša, odlazi u šumu, vraća se, spekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.

Stiže minibus, uskačemo, i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna, i svi pomalo dremuckamo.

 

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:

 

 

ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu, kada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Za usporedbu, slika ulice u Oradei iz tog razdoblja:

 

 

Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

 

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:

 

 

(u displeju vidite moj odraz )

 

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

 

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebap.

 

Završavamo, imamo još vremena, ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebap, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana, ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebap dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno, sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:

 

 

A unutra, ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

 

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:

 

 

"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

 

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

 

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:

 

 

 

Naš vlak:

 

 

Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga, one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime, čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

 

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak. Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i, doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

 

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:

 

 

I rumunjskih dvokatnih vagona:

 

 

I lokomotiva:

 

 

(ovo bi trebale biti srpske i makedonske Rumunjke, jel?)

 

Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:

 

 

A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:

 

 

Jurimo monotonim pejzažem Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:

 

 

Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji:

 

 

Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most, koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu, koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov.

 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke:

 

 

Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen, koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

 

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tak rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na toki-voki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani, i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim, na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći, i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.

Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.

Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:

 

 

Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer, ako nas čekaju onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.

Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.

Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

 

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?

-Kolko?

-Šeeset evri.

-Šest set?

-ŠeZDeset.

 

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

 

-Može.

-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...

-A, toja ne moga. Njamam.

 

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem, i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

 

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.

Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

 

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):

 

 

Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:

 

 

Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

[Arno]

Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Po mom mišljenju, to je jedan od najbesmislenijih prometnih znakova, jer zadržavanje u križanju ne ovisi o volji vozača, već o uvjetima na cesti. Vjerojatno se time obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. Ako tako gledamo, to ima smisla.

Zanimljivo, istu sam vrstu horizontalne signalizacije vidio i u Ljubljani.

 

Fora je u tome da nikad ne smiješ stati na žutoj mreži - ne smiješ ući u križanje ako bi se dogodilo da ostaneš u mreži. to je jako dobra i funkcionalna stvar (koristi se i na Zapadu - Irska, UK...).

[Arno]

To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov.

 

:shock:

 

Jedva čekam 13.8.

[hadzibane]

Mala korekcija:One lokomotive na slici su ex.441/1141/koje je kupio Grampet ili NREC od HŽ-a,renovirao ih i prodao privatnim operaterima.

Takođe,jedva čekam 13.08.!

[egérke]

SUBOTA, 13. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: Giora Feidman - Azoy Tantzmen in Odessa

 

 

Ne znam više ni sam koliko sam se puta budio i zaspivao. Na kolodvoru je, osim nas troje, spavalo i još dvoje turista i neka dva beskućnika.

 

Kolodvor Ruse. Beskućnici...:

 

 

...i bekpekeri:

 

 

 

U jednom me času budi murjak. Izgleda da su tjerali one beskućnike, pa su i nas probudili - valjda se ne smije spavati na kolodvoru. Pogledam na uru, pola 6. Nikola je već budan, i veli mi da su oni ruski vagoni za Varnu otišli u pola tri - dakle, točno po voznom redu. Da smo imali rezervaciju za spavaća kola, nastavili bismo put po planu. Ovako smo osuđeni na vlak u 6,10.

 

Vozni red:

 

 

Zanimljivo, Bugari kažu isto "vlak", a ne "voz".

 

Kolodvorska čekaonica:

 

 

Izlazimo na peron, vlak je već postavljen. Ulazimo unutra, izgleda bolje od prethodnih. Sjedala su tapecirana, moći će se i spavati. Upisujemo podatke u kartu: Ruse-Varna, via Kaspičan. Nikola me pita kako se to piše. K-A-S-P-I-Č-A-N. On me pita da li s mekim ili tvrdim č. Dvoumim se da li da ga ubijem na licu mjesta, ili da mu dam poduku iz komparativnih sustava afrikata u slavenskim jezicima. Ne znam ni sam što sam na kraju napravio, mislim da sam samo rezignirano klonuo i upitao ga "Pa, jel bugarski ima meko č?".

Neispavan sam i nervozan zbog ovoga s Ruseom, pa pokušavam zaspati. U vlak ulazi hrpa djece, izviđača, koji idu na logorovanje. Tonem u san. U jednom času primjećujem da smo krenuli.

Nakon nekog vremena se prenem i gledam jutarnji pejzaž Bugarske. Za razliku od rumunjske ravnice, ovdje je krajolik brežuljkast:

 

 

 

 

 

 

Čuveni Kaspičan:

 

 

 

Sad je malo ravnije:

 

 

Nikola spava, Vesna i ja gledamo van. Vesni se krajolik jako sviđa, mnogo joj je ljepši od Rumunjske. Kako se približavamo moru pojavljuju se i brda, a Vesna odmah uključuje svoj alpinistički način razmišljanja i procjenjuje težinu pojedinih stijena:

 

 

 

 

 

 

Opet neki usputni kolodvor:

 

 

Naposljetku dolazimo do prostranog jezera, koje je u biti duboko uvučen morski zaljev. Uz njega su poredani lučki uređaji, i to je znak da je Varna blizu:

 

 

 

 

Osjećate nostalgiju prema danima kad su fotići imali samo 36 slika, jel?

 

Varnanska luka i most:

 

 

Dizalice, tankeri, uobičajene vizure lučkih gradova. Napokon stižemo i na varnanski kolodvor:

 

 

 

 

 

 

A ova nas je vukla od Rusea:

 

[Arno]

Ajme u kako lošem stanju djeluju željeznice...

[egérke]

Na kolodvoru je turistički ured. Pokušat ćemo odmah naći smještaj. Na neki način mi i nije žao, jer je Vesna htjela vidjeti Varnu, možda se i okupati (iako su svi rekli da je Crno more prljavo), pa onda možda ovo i nije toliki gubitak. Ulazim u ured, pitam curu koja tamo radi ima li hostela u blizini. Ona naziva dva hostela, veli da nema mjesta. Ali, ima još jedan s kojim oni nemaju praksu redovnog poslovanja, ali sad će ih nazvati. Naziva ih i vele joj da imaju tri mjesta. Super. Hostel je čak blizu kolodvora, samo tri ulice od tamo. Krećemo na naznačenu adresu. Ispred zgrade nas dočekuje druga djevojka, po fizionomiji očito Bugarka, ali uporno forsira engleski, premda se ja njoj obraćam na bugarskom. Uvodi nas u kuću, koja izgleda posve oronulo. Kroz ruševno stubište penjemo se na drugi kat. Stan u kojem je smješten hostel izgleda kao da je izvađen iz neke druge zgrade. Solidno je uređen, čist, djevojka nam pokazuje sobu, četverokrevetnu, kaže nam da si možemo uzeti kave, čaja, pive i soka iz frižidera... Imaju čak i vešmašinu, Vesna razmišlja da operemo ono što nam se dotad zamazalo. Međutim, u jednom času cura razgovara s nekim na telefon, očito šefom. Ispada da je došlo do komplikacija. Soba u koju su nas smjestili (za 12€) već je rezervirana za nekih četvero turista. Imaju još jednu sobu, ali ta je na tavanu, i košta 10€, trokrevetna je. Meni je svejedno, kažem da ćemo ići pogledati. Pitam Vesnu, hoće li ona ustrajati na sobi u kojoj smo trenutno. Ona kima Nikoli i meni da odemo pogledati tu drugu sobu. Penjemo se na tavan trošnim stubištem. Tavanski hodnik pun je stare krame, jedva se probijamo do vrata u njegovom dnu. Soba izgleda uredno, iako nema uređenu kupaonicu. Na tom mjestu je prazna prostorija. Razmišljamo ima li štakora. U sobi ne, možda pod lamperijom. U sobi je lamperija na mjestu, u kupaonici je na jednom mjestu rupa. Hm. Nikola i ja se gledamo, uzimamo sobu, jeftinija je, a i manje je komplikacija. Dolazimo dolje to reći Vesni, odnosimo svi stvari gore. Vesna se zgraža nad sobom, misli da smo možda ipak trebali ostati dolje. Nije da ju nisam upitno pogledao kad se odlučivalo o tome hoćemo li pristati na premještaj...

U sobi je jedan bračni krevet:

 

 

i jedan posebno, između pregradnoga zida prema kupaonici i zida prema stubištu (koji smo nazvali "kripta"):

 

 

Vesna uzima "kriptu", Nikola i ja se smještamo na bračni krevet.

 

Pogled na tavan ispred sobe:

 

 

 

Dok smo mi premještali stvari, iz jednog pokrajnjeg hodničića izašla je jedna djevojka, zaogrnuta samo ručnikom, i prošetala se do kupaonice koja se nalazi na sredini hodnika. Očito je da studenti iznajmljuju takve izbe.

 

Odlazimo se istuširati, Vesna meće rublje na pranje. Pita šefa (koji se u međuvremenu pojavio) ima li nekakav štrik za osušiti rublje. Šef joj veli da mašina ima ugrađenu i sušilicu. Iz nekog razloga, Vesna to doživljava kao veliku blamažu, jer je ispala blesava pred šefom hostela. E, sad zna kako je meni kad očekuje da okolo ispitujem lokalce kamo treba ići.

 

Vraćamo se u sobu, spremni smo za izlazak u grad. Primijetili smo da prozorski okvir nije skroz uz rub otvora, nego da je između još rupa, i sad se Vesna boji da će nam se uvući nekakve živine. Veli mi da daščicom koja stoji pored prozora pokušam začepiti tu rupu. Ja prvo ne uspijevam skužiti što misli, vrtim dasku amo-tamo, na kraju shvaćam da želi da ju samo prislonim uz otvor. U sobu nam je uletio i neki leptir, kojeg Nikola pod svaku cijenu želi spasiti, iako Vesna veli da je na umoru, i da bi bilo bolje da ga pustimo, pa ga onda ona može odnijeti doma, za entomološku zbirku u Varaždinu. Međutim, Nikola ne odustaje, i na kraju uspijeva izbaciti leptira kroz prozor, iako Vesna i dalje tvrdi da će za pola sata krepati.

Soba ima klima uređaj koji bijesno hladi. Odlučujemo ga ostaviti upaljenog da nas soba navečer dočeka svježa. Pokušavamo skužiti kako radi šalter za svjetlo. Vesna i Nikola pokušavaju, ali svjetlo očito ima neku svoju logiku. Ugasi se otprve, pali se od druge. Traže da se odem žaliti dolje. Ja uzimam šalter i gledam. Prokljuvio sam sistem. Doista: gasi se otprve, pali se od druge. I tako redovito. Zapravo, šalter sasvim normalno radi, samo što je ovo dvoje zbunio sistem. Ne trebamo ništa pitati na recepciji.

Vesna zaključuje da ipak ne bi ona htjela spavati u kripti, jer se boji da će joj nešto skočiti na glavu. Nikola se odlučuje prebaciti tamo, a Vesna i ja spavamo u bračnom.

 

Naposljetku krećemo u grad. Prvo idemo do kolodvora, provjeriti kad nam sutra ide vlak za Plovdiv. Putem do tamo, slikam uklopljenost stare turske arhitekture u moderne građevine:

 

 

Pogled prema kolodvoru:

 

 

Varna je stari grad, i oduvijek je imala važan položaj kao luka. Osnovali su ju još Tračani, kasnije je bila grčka kolonija Odessos, a s dolaskom Bugara u 7. stoljeću, čini se da je bila prva prijestolnica nove države. U kasnom srednjem vijeku bila je glavno sjedište trgovine na Crnom moru, a ovdje su svoje ispostave imali Venecija, Genova i Dubrovnik. 1389. osvojili su ju Turci, a 1444. kod Varne je vođena jedna od posljednjih bitaka Križarskih ratova, gdje su Turci porazili kršćane koje je predvodio poljski kralj Ladislav III. Taj je poraz omogućio i pad Carigrada 9 godina kasnije.

Za vrijeme Krimskog rata, Varna je bila sjedište engleskog i francuskog zapovjedništva, a mnogi su vojnici pomrli od kolere. Prva željeznička pruga u Bugarskoj povezala je Varnu i Ruse (to je ona kojom smo se mi vozili), a neko vrijeme kroz Varnu je prolazio i Orijent ekspres. Nakon oslobođenja Bugarske 1878. pomalo gubi svoj kozmopolitski štih, i danas su većina stanovništva Bugari, iako su gagauska, armenska i sefardska manjina još dugi niz godina živjele u gradu.

Nadimak grada je "Morska prijestolnica", a bugarski parlament redovito ljeti zasjeda u Varni. Treći je najveći grad Bugarske, a nakon što je država konačno stala na kraj organiziranim bandama, proglašena je najugodnijim gradom za život u Bugarskoj.

 

Slika iz centra Varne:

 

 

Prvo smo sjeli nešto pojesti. Hrana je u Bugarskoj poprilično jeftina i ukusna. Uz taj brunch uzeo sam i svoju prvu bugarsku pivu, Kamenitzu. Marko je rekao da nije probao nijednu bugarsku, dakle, što god da ulovim, dobro je. Kamenitza je bila sasvim solidna. Vesna i ja smo svoju hranu dobili ubrzo, no ovaj je put bio Nikolin red za čekanje. Dobio je hranu tek kad smo nas dvoje već pojeli svoje.

 

S obzirom da je Varna, osim što je najveća bugarska luka, ujedno i kupališni grad (iako su najpoznatija kupališta izvan grada, npr. Zlatni Pjasci), poželjeli smo vidjeti i more. Crno je more u geološkom smislu recentno postalo more, praktički je još uvijek jezero, i njegova je voda daleko manje slana od vode npr. Jadrana. Isto tako, ispod određene dubine u njemu nema živog svijeta, s obzirom da nema dovoljno kisika. Zbog spore izmjene vode, izloženo je velikoj opasnosti od zagađenja, a s obzirom na gust tankerski promet, kao i velike rijeke koje se u njega ulijevaju (Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don), ta je zagađenost u porastu. Zbog specifičnog sastava vode, olupine brodova u njemu trunu vrlo sporo (slično kao i u Baltiku).

U svakom slučaju, more nije baš za bućnuti se unutra, no oni koji ne znaju bolje, uživaju u Varni. Npr. za vrijeme Hladnog rata bugarska je obala bila rivijera čitavog istočnog bloka.

S obzirom da je izvorni sastav obale uglavnom prapor, pijesak je nasipan, te je tako stvorena impresivna plaža:

 

 

 

 

More nije osobito spektakularno:

 

 

 

Iza plaže nalaze se lounge barovi, u kojima možete pijuckati, čak sjediti u bazenčiću i gledati u more. Međutim, ne možete pobjeći od činjenice da je luka odmah iza ugla:

 

 

Odustali smo od ideje kupanja (točnije, Vesna je odustala, ja nisam ni imao namjeru, a Nikola je, reda radi, umočio nogu u Crnu more), i popeli se u park koji se nalazi iznad plaže. Taj je park poznat pod nazivom Morski vrt, i proteže se duž čitave obale u gradu. U njemu se nalazi i zoološki vrt, prirodoslovni muzej, Delfinarij, igrališta, šetališta...

Vesni je palo na pamet da si kupi nove natikače, koje ju neće žuljati. Kod prve ženske na štandu nije bilo njenog broja, što je ženska naznačila s "Njama!" i klimanjem glavom. Iako smo bili spremni na to, još je uvijek bilo čudno susresti se s tim, za nas obrnutim sistemom kefalne signalizacije.

Na drugom štandu ih je napokon našla, taman njenu veličinu, udobne, sjajne. I jeftine. Ne pamtim više točnu cijenu, ali mislim da je bilo nekih 7 leva, ili čak i manje.

 

U parku, prvo razgledamo izložbu zračnih vizura Bugarske, koju je napravio neki njihov poznati fotograf.

 

Švrljali smo uokolo, te naposljetku sjeli na terasu jedne pizzerije odakle se pružao lijep pogled kroz drveće na obalu. Naručio sam si mojito i zavalio se pijuckajući koktel i gledajući more. Opet mi se spavalo. Nikola si je uzeo Bloody Mary, da ga razbistri, Vesna Nescaffé Frappé. Ipak, umor nas nije napuštao, pa smo se prebacili na jednu klupicu na promenadi.

Ovo dvoje su zaspali:

 

 

Najzad se dižemo i odlazimo dalje kroz Morski vrt prema Delfinariju. Vesna želi vidjeti to ili Prirodoslovni muzej. Prolazimo alejom uz koju su poredani kipovi važnih ličnosti iz bugarske povijesti:

 

 

 

 

Vesna se divi naočitosti Vasila Levskog, bugarskog revolucionara iz 19. stoljeća. Sudeći po slikama iz Wikipedije, ili je kipar poprilično pretjerao, ili Vesna baš nema ukusa.

 

Park se spušta prema moru:

 

 

Idemo dalje donjim putem. Tu bi negdje trebao biti i Delfinarij. Vidimo i putokaz za prirodoslovni muzej, ali zgrade nema. Tražimo Delfinarij, nije tamo. Izlazimo iz Morskog vrta. Zaključujem da ne može biti tako daleko. Vraćamo se natrag. Kontempliramo ulazak u zoološki vrt, na kraju ipak odustajemo. Odlučujemo da ćemo to ipak nadoknaditi u Sofiji, jer se tamo nalazi najveći prirodoslovni muzej na Balkanu. OK, to znači, ako to idemo pogledati, onda ipak spavamo u Sofiji, a naš jedan dan zakašnjenja pokušat ćemo dohvatiti negdje drugdje. Vjerojatno u Skopju.

Gledam na plan. Izgleda da je Delfinarij ipak tamo kamo smo se zaputili, i gdje smo zaključili da je "predaleko". Ali sad se više nikomu ne da dotamo. Spuštamo se prema moru uz rječicu neobična mirisa, za koju zaključujemo da je kanalizacija:

 

 

Sustav za pročišćavanje:

 

 

Dolje, na ušću, ljudi se mirno kupaju, iako to više nije službena plaža:

 

 

Razmišljam da to možda ipak nije neka ljekovita voda, a da čudan miris potječe od sumpora ili tako nekakvih spojeva (nekoliko desetaka metara dalje stvarno se i nalazi sumporni izvor), ali Vesna i Nikola vele da se voda čudno pjeni, i da je upravo to dokaz da se radi o kanalizaciji.

 

Vraćamo se natrag prema luci i plaži:

 

 

Na horizontu se pojavljuju tankeri:

 

 

Opet smo gladni. Sjedamo u jedan od obalnih restorana. Uzimam ovaj puta Zagorku, drugu bugarsku pivu. Ta je gorča i lošija od Kamenitze. Jedući gledamo ventilator na stropu, koji se opasno ljulja i samo prijeti da će se u jednom času otkvačiti i isfaširati nekog od gostiju. Vesna odlazi u zahod, vraća se sa smiješkom i veli "Imamo pobjednika!" Objašnjava da je zahod čučavac bez vode. Začudo, restoran izgleda prilično fino...

 

Luka:

 

 

More:

 

 

Poslije obroka odlazimo se prošetati po lukobranu. Vidimo hrpu ljudi koja zuri u nešto u vodi. Prilazimo, i shvaćamo da se uz lukobran nalazi čitavo jato meduza, ogromnih:

 

 

Neka djevojčica se kupa uz njih, pažljivo, naravno, ali definitivno nije baš mjesto za kupati se. Niti izgleda čisto. Odlazimo do vrha lukobrana, tamo je razapet konop ispod kojega su očito povješane udice, jer na konopu čuči jato vranaca koji čekaju svoj plijen:

 

 

 

Ovo dvoje birdwatchera se približava još više vrancima, prešavši s lukobrana na hrpu betonskih čunjeva (ili šta to već jest) koji su nabacani s vanjske strane lukobrana, kako bi ga stabilizirali. Mene ptice ne zanimaju toliko, pa slikam uokolo. Pogled na grad, plažu i luku:

 

 

Katastrofalno stanje lukobrana:

 

 

Pogled uz obalu prema sjeveru i Zlatnim Pjascima:

 

 

Pokušavam slikati ovo dvoje, ali nikako da se namjeste:

 

 

 

 

Bliži se večer. Odlazimo do hostela, malo se odmoriti prije večernjeg izlaska. Usput slikamo tanker koji lebdi nad Crnim morem:

 

 

(barem golom oku izgleda kao da lebdi, fotić zezne stvar)

 

Prilikom povratka u hostel, Nikola nabavlja leve (Vesna ih je isto dignula još u Ruseu), tako da mu više ne moramo posuđivati. Slikam kuću u kojoj je hostel:

 

[egérke]

U zajedničkoj prostoriji hostela gleda se televizija, frajer me podsjeća da si mogu uzeti pivu. Mislim si, možda mogu maznuti koju limenku za Marka, ali vraga - sve su Q-packovi. Nikola provjerava mejl i adrese ljudi kojima misli slati razglednice, ja također provjeravam mejl, Fejsbuk. Vesna provjerava vrste ptica koje je danas vidjela. Rublje je oprano i osušeno, možemo ga pokupiti. Presvlačimo se i izlazimo u večernji izlazak gradom. Centar grada smješten je na brdu iznad plaže, i izuzetno je ugodan. Masa ljudi na ulici, svi se šeću, brbljaju...ugodna vreva ljetnog velegrada spojena s opuštenošću primorskog mjesta. Na glavnom trgu slikam kazalište:

 

 

Glavni trg:

 

 

 

 

Potom se šećemo dalje. Nailazimo na crkvu Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca:

 

 

Vidite i trenutak nastajanje moje slike:

 

 

Portal:

 

 

 

Tako opet dolazimo do promenade i početka Morskog vrta. Ponovno razgledamo onu izložbu fotografija Bugarske iz zraka. Pored nas, nekolicina ljudi postavlja teleskop i usmjeruje ga prema Jupiteru. Topla je ljetna noć, a grad je odjednom jako ugodan, izgubio je svu onu grubost luke i umjetno izgrađene plaže. Kao i Rijeka, Varna je grad na moru, koji od toga mora i živi, ali najljepši dio toga grada nema veze s morem.

 

Početak spusta iz grada prema plaži (vidite panoe s onom izložbom fotografija):

 

 

Za 180 stupnjeva:

 

 

Fotografija, mislim, Pirinskih planina:

 

 

Pogled na dio izložbe:

 

 

Alpinistica traži nove izazove:

 

 

Fotografija solane iz zraka:

 

 

I onda ona ide fotkati objašnjenje na engleskom, a pored toga joj je bugarski:

 

 

Sigurno se pitate što je ovo:

 

 

E, pa to vam je:

 

 

Vraćamo se prema središnjem trgu, željeli bismo sjesti u slastičarnicu, ali svugdje su pred zatvaranjem. Pred crkvom sv. Nikole neka djevojčica bez oka svira violinu. Vesna joj daje novce, razmišlja hoće li joj možda to otac zapiti, ili će joj stvarno ostati ta lova koju zaradi.

Dolazimo do katedrale Uzašašća Bogorodičina:

 

 

 

 

Naposljetku nalazimo neki kafić koji radi. Tu je možda red da ispričam priču o Nikoli i salepu.

Salep je piće koje se radi od brašna jedne vrste orhideje, koje se miješa s mlijekom i onda se dodaje još i cimet za aromu. Otprilike izgleda kao griz na mlijeku. To je piće navodno bilo vrlo popularno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji prije porasta popularnosti kave i čaja. U Turskoj se salep rabi i za proizvodnju posebne vrste sladoleda (koju oni zovu dondurma), koji zbog toga ima daleko veću viskoznost, te se često mora žvakati.

Uglavnom, ja sam za salep čuo još davno, u knjizi Otključani globus Pere Zlatara, ali pojma nisam imao što je to. Onda sam lani u Tirani posve slučajno naletio na salep, naručio ga, i dobio piće koje mi se sviđalo. Ove sam zime, kad sam s Nikolom i Vesnom bio u Sarajevu, također naletio na jednu kavanu u kojoj su ga imali, te se tada i Nikola zainteresirao. Napenalio se na to da ga kuša ovog ljeta, tako da je već od Rumunjske pitao u kojekakvim kafićima imaju li salep. Međutim, uglavnom je dobivao zbunjene poglede, barem do Makedonije. Tako je bilo i u ovom kafiću u Varni. Na kraju smo pili opet nekakve koktele.

 

Bilo je već poprilično kasno, a s obzirom da se prethodne noći baš i nismo naspavali, uputili smo se doma. Kako u našem stubištu ne radi svjetlo, Vesna je izvukla svoju speleološku lampu koja se sveže oko glave, a radi na LED-diode.

U sobi je sve bilo u redu, klima je fino rashladila. Vesna zaključuje da će ona ipak spavati u kripti, da nije toliko strašno. Opet prebacujemo Nikolu u bračni krevet. Odlazimo obaviti higijenu, Nikola opet ide na internet. Vraćam se u sobu, Vesna sjedi na svom krevetu i zuri pred sebe. Kaže mi "Sad je nekaj protrčalo tu iznad."

Uglavnom, ona ipak ne bi u kripti. Ponovno ju prebacujemo u bračni krevet. Naposljetku se svi smještamo u krevete, zatvaramo vrata od "kupaone", da nam nešto ne dotrči po noći (tamo smo ostavili samo ruksake, valjda nam se neće ništa uvući unutra). Ipak, klima je preglasna i previše puše. Smrznut ćemo se. Pokušavamo skužiti kako ju smanjiti. Nikola pokušava, ne uspijeva. Na kraju meni polazi za rukom. Ušuškali smo se i još malo razgovaramo. Vesna priča o svojoj baki partizanki. Potom razgovaramo o izborima. Vesna odbija reći za koga je glasala, jer je to "osobna stvar". Ne znam zbog čega se libi to reći. Nikola i ja slobodno govorimo za koga smo glasali, komentiramo Čačićev preporod Varaždinske županije i Čehokove zahvate u samom gradu.

 

Naposljetku san.

[egérke]

Ajde, vidim da čitate, trebamo još tri komentara, inače bu se ova stranica učitavala ko zidanje Skadra, ak još jedan dan metnem na nju...

[STIB]

Ajde, vidim da čitate, trebamo još tri komentara, inače bu se ova stranica učitavala ko zidanje Skadra, ak još jedan dan metnem na nju...

Jedan...

[Renato]

Ajmo dalje... kaj se ceka?

[STIB]

Ajmo dalje... kaj se ceka?

TRI !!!

[egérke]

ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

 

Namjestio sam si mobitel na 8. U 7 čujem Vesnu da se budi i izlazi van. Ubrzo se vraća i zaziva me. Kroz polusan velim "Da?" "Moram na zahod, a ne mogu otključati vrata od hostela na donjem katu, ključ ne radi." "Probaj im pokucati", velim, zaključivši da joj ne mogu biti od prevelike pomoći, jer ne mogu napraviti ništa što ona ne može, osim toga, unutra je stalno dežurstvo na recepciji, čut će ju. I doista, nakon nekog vremena se vraća i veli da je uspjela otključati i ući u stan.

Kasnije mi je međutim predbacivala to da sam ostao spavati. Pitam ju kako sam joj ja mogao pomoći, nemam nimalo više iskustva u obijanju brava od nje, a i prilično sam nespretan. "Pa da, ali trebao si mi doći praviti društvo dok ja otvaram."

Praviti društvo? Ona me probudi sat vremena ranije da joj pravim društvo dok pokušava otključati vrata, i onda se čudi što ja ne skačem pun elana iz kreveta? Doista ne znam koliko bi mi neka osoba morala biti draga da to napravim.

 

Ubrzo se budi i Nikola, spremamo se, odlazimo na doručak. Ima svega, pekmeza, čokoladnog namaza, Nescafféa, čaja. Dolje je i jedan mladić, Englez, veli da je toga jutra stigao iz Bukurešta. Kako? Vlakom? Ali kojim? Pa, išao je onim ruskim vagonima iz Bukurešta za Varnu...

Vesna razgovara s njime, priča joj o tome kako radi za neku kontejnersku kompaniju, kako putuje, živio je neko vrijeme u Njemačkoj, a životna želja mu je vidjeti medvjeda. Smijem se i velim Vesni da mu ispriča kako ju je napao medvjed pred dvije godine u šumi na Velebitu. Nije baš neki doživljaj, preživjela je pukom prisebnošću tipa koji je bio s njom u društvu, koji je počeo režati na medvjeda, nakašljavati se i proizvoditi buku, koja ga je otjerala (zapravo ju, jer se radilo o medvjedici s dvoje mladih, a to je najopasniji mogući susret).

Uglavnom, taj je Englez ostavio popriličan dojam na Vesnu, sjećala ga se čitav ostatak puta. Tko zna, možda smo ih trebali spojiti i pustiti da nastave za Istanbul (Vesna je ionako stalno nagovarala da produžimo do Istanbula – tek smo po povratku doznali da je baš u to vrijeme bila frka s Kurdima koji su podmetali bombe).

 

Uzimamo stvari i odlazimo na kolodvor. Vlak za Plovdiv je već tamo, malo fotkam uokolo. Desiro:

 

 

i elektrotehnički mjerni vagon:

 

 

Potom ulazimo u vlak. Imamo nekih 6 sati vožnje do Plovdiva. Put nas vodi na jugozapad, gdje se počinjemo uspinjati obroncima Stare planine, koji čine hrbat Bugarske. Ovdje na istoku su oni vrlo niski, pa tako lagano prolazimo od Dlgopola prema Jambolu s druge strane, u Trakijskoj nizini. Putem prolazimo uz rijeku Kamčiju:

 

 

 

A potom tonemo u nepregledna polja suncokreta u Trakijskoj nizini:

 

 

 

 

Stolci su mnogo udobniji, pa je nastao raspašoj:

 

 

(Nikolina je torba ovaj put na podu)

 

Neki usputni kolodvor:

 

 

 

(Bugari imaju lokomotive ruske i češke proizvodnje. Vagoni su svakakvi, nabavili su i polovne njemačke, slične našim Bt-jcima.)

 

U Bugarskoj smo često imali dojam da izvan gradova uopće nema ljudskog života, većina usputnih stanica izgleda kao gradovi duhova na Srednjem zapadu. Usporedimo, primjerice, izgled ove željezničke postaje:

 

 

Vrijeme je ovdje odavno stalo. Ali, kao i Rumunjska, i oni su u Europskoj uniji.

 

Onda sam zadrijemao. U snu se još sjećam Stare Zagore i nekih stanica iza nje, a onda sam se trgnuo na ulasku u Plovdiv.

Izlazimo iz vlaka, ulazimo u kolodvorsku zgradu, i provjeravamo kad imamo idući dan vlak za Sofiju. Odlučujemo se za onaj u 12.10. Zatim se upućujemo prema gradu.

Pokušavam se sjetiti one lokacije za koju su mi rekli oni Francuzi u Bukureštu. Ulica Borislav. Sjećam se puta u glavi. Krećem u tom pravcu. Prelazimo glavni bulevar ispred željezničke stanice, potom skrećemo u jednu od dijagonalnih ulica. Grad je zapušten, pomalo me podsjeća čak na neke dijelove Albanije. Kad smo kasnije došli u Albaniju, skužio sam da je moje sjećanje na albansku prljavštinu u godinu dana izblijedjelo, te da je Albanija ipak prljavija od Plovdiva.

Klipšemo prema Borislavovoj ulici. Ona je jedna od poprečnih na ovu kojom sada idemo. Vesna opet veli da pitamo. Ja i opet odbijam. Dovraga, zar svaki put moramo kao zadnje budale svima pokazivati da smo stranci? Valjda se možemo snaći u stranom gradu i bez stalnog zapitkivanja. Vesna počinje bjesnjeti na mene jer se uporno oslanjam na vlastite snage, a ne na lokalno stanovništvo. Naposljetku zastajem i pitam jednu žensku. Veli da nema pojma, nikad čula. Eto ti, koristi od pitanja lokalnih. Naposljetku dolazimo do ulice koja bi trebala biti Borislavova, ali tamo piše Krali Marko. Pitam još jednog tipa, on isto veli da ne zna za tu ulicu.

Mislim si, možemo prema centru, tamo možda ima neki plan grada, lakše ćemo naći. Putem do tamo, na jednoj aveniji, vidimo hotel. Hajdemo pitati koliko bi došlo. Veli ženska, za vas troje, 75 leva. To je 37,5€, to je 12,5€ po osobi. Prihvatljivo. Želite li vidjeti sobu? Jašta. Penjemo se na treći kat, hotel je ukusno uređen, iako možda mrvicu prekičasto, ima čak i senzorske lampe na hodniku koje se pale kako netko prolazi... Pokazuje nam dvije sobe. Mi ulazimo u prvu, smještamo se na krevet, već smo se udomaćili. Ženska stoji zbunjeno na vratima i pita "Onda, uzimate?" "Da, da, naravno.", velimo joj, kao da je to samo po sebi razumljivo, i samo što joj ne velimo "Makni se s vrata i pusti nas na miru."

Ženska nam daje ključ i odlazi. Mi se raskomoćujemo. U sobi je opet jedan bračni i jedan solo krevet, Vesna ide na solo, Nikola i ja u bračni. No, u sobi nema struje. Pokušavam skužiti u čemu je kvaka. Iznad vrata je razvodna ploča s automatskim osiguračima. Pokušavam sve uključiti i isključiti, no struje nema. Nikola veli da misli da možda ovi na recepciji uključe kad platimo sobu. Tada ja kraj vrata skužim utor, i sine mi slična situacija iz Budimpešte, kad sam jednom vodio turiste: stavljam privjesak od ključa unutra i odjednom se pojavljuje struja. Zgodan sistem, kojim se hotel osigurava od prekomjerne potrošnje struje nemarnih gostiju koji odu iz sobe i ostave u njoj upaljeno svjetlo.

Jedino nigdje ne nalazim daljinski za klimu. A poprilično je vruće.

 

Tuširamo se, ja gledam rukomet na Eurosportu, OI, naši igraju protiv Francuske. Nije dobro, gubimo. Srećom, to je tek utakmica u skupini. Potom krećemo u grad. Vesna na katu ispod opazi dasku za peglanje i peglu. Razmišlja da ispegla oprano rublje iz Varne.

 

Na recepciji pitamo žensku možemo li platiti hotel karticom (Nikoli je stara dala Diners na korištenje). Ženska kima glavom, i veli "Ne, ne, ne možete." Ispada da im ne radi aparat. Premda, koliko je meni poznato, za kartice tipa Dinersa i Mastercarda ne koristi se aparat, nego samo slip. Ili je to bilo prije?

Pitamo žensku i za klimu. Daje nam daljinski, bio je kod nje.

 

Kasnije ću, po povratku u Hrvatsku, utvrditi da ulica Borislav u Plovdivu uopće ne postoji. Ne znam otkud (ili, bolje rečeno, otkad) Francuzima onaj plan, ali očito je ili greška, ili je davno preimenovana.

 

Bulevar u kojem je hotel zove se Bulevard Car Boris III Obedinitel i vodi prema centru grada. Plovdiv inače zovu gradom na sedam brežuljaka (ne znam samo zašto je baš uvijek sedam najpopularniji broj brežuljaka). No, zbog eksploatacije kamena, jedan je brežuljak nestao, pa ih sada ima samo 6. Grad su osnovali Tračani, a onda ga je osvojio Filip Makedonski, po kome je nazvan Philippoupolis. Tračani su preveli ime na svoj jezik, pa je tako nastalo ime Pulpudeva, od kojega i današnji Plovdiv. Lucijan, asirski pisac iz 2. stoljeća koji je pisao grčkim, naziva ga "najljepšim od svih gradova". Doista, Plovdiv je bio važno prometno i trgovačko središte toga dijela Balkana kroz čitavu svoju povijest. Dalje je dijelio sudbinu ostatka Bugarske: prvo Slaveni, pa Bizant, pa bugarsko osvajanje i onda Turci. Za vrijeme otomanske vlasti, Plovdiv je bio glavni centar slavenstva u Bugarskoj, neko je vrijeme, do osvajanja Sofije, bio i glavni grad Rumelije (turske provincije koja je u prošlosti mijenjala opseg, ali se u tom razdoblju odnosila na Trakiju, sjeveroistočnu Grčku i današnju europsku Tursku).

Nakon Berlinskog kongresa 1878., Plovdiv postaje glavni grad Istočne Rumelije, autonomne oblasti u sastavu Turskog carstva. Sedam godina poslije, Kneževina Bugarska anektirala je Istočnu Rumeliju (iako će ona nominalno postojati do 1908.), te je tako Plovdiv postao drugim najvećim gradom Bugarske.

Zanimljivo, u gradu je neko vrijeme živio i francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine.

 

Pogled na stari dio grada na brdu:

 

 

i na arheološke iskopine:

 

 

Tu je došlo vrijeme ručku. Vesna je opazila jedan restorančić s vrtom uređenim u turskom stilu, odmah na tom istom križanju s kojega su slikane dvije prethodne slike, pa smo se zavalili na terasu:

 

 

Zbog pretjerane vrućine (Plovdiv je jedan od najtoplijih gradova Bugarske), ja nisam bio osobito gladan, tako da mi je bio dovoljan japrak (sarmice u lišću vinove loze), no zato se Nikola pošteno nakrkao, naručivši i ražnjiće s miješanim povrćem koje mu je ženska donijela na ogromnoj metalnoj šipki:

 

 

Nakon ručka krenuli smo u stari grad na brdu. Putem slikam crkvu kojoj nisam uspio doznati imena:

 

 

Zatim se počinjemo uspinjati u stari dio grada. Arhitektura je čisto turska, zgrade su dobro održavane, uređene, ima i nekoliko kavana, vidimo i prenoćišta u njima (vjerojatno skuplja od našeg hotela).

 

Plan starog grada:

 

 

Stari grad:

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako se ne varam, ovo je nekakva škola:

 

 

 

Dolazimo na jedan trgić u kojem je prodavaonica suvenira. Kupujem razglednicu, razgledavamo ostale suvenire. Vesna pokazuje na jednu igračku, drvenu životinju kojoj su udovi povezani iznutra koncem, a pritišćući na pločicu na dnu možete joj fingirati multiplu sklerozu - tj., svi joj se udovi opuste i ona klone. Ili pak možete, stišćući samo dio, tjerati ju da kima glavom, maše repom, itd. Veli da su takve igračke iz Češke. I doista, prodavač joj daje za pravo. Veli da je ta iz Češke, a ova druga je iz Kine - razlika se vidi i u cijeni, jer je češka duplo skuplja. Razgovaramo s prodavačem, pita nas otkud smo i kako nam se sviđa Plovdiv. Pričamo o ruti koju smo poduzeli, o sličnosti slavenskih jezika...prodavač spominje i makedonski. Dakle, Bugarin koji ne smatra da je makedonski tek njihov dijalekt. Lijepo. Velimo mu da posle idemo i u Ohrid, veli: "A, Ohrid, to e najhubavoto mesto na cel Balkan." Ne mogu mu još dati za pravo, nisam bio, ali izgleda da bi mogao biti. Pričamo i o Plovdivu, veli da je Plovdiv siguran grad, za razliku od Varne i Sofije, gdje ima mafijaških obračuna i otmica ljudi po ulicama. Na kraju Vesna i ja kupujemo i bocu ružine rakije, spušta nam cijenu sa 6,5 leva na 5.

 

Na vrhu grada je arheološki kompleks Nebet tepe - ostaci starog Philippoupolisa:

 

 

 

Pogled na grad s Nebet tepea:

 

 

 

S druge se strane vidi rijeka Marica na kojoj leži Plovdiv:

 

 

I ekstravagantni zatvoreni most/šoping-centar preko iste:

 

 

Šećemo se dalje prema antičkom amfiteatru. Ukopan je u brdo, gleda u pravcu juga. Taman ispod njega, kroz tunel, prolazi Bulevar Car Boris III Obedinitel. Amfiteatar je posve obnovljen, izgleda kao da je građen nedavno. Naime, obnova je završena 1984. Otkrili su ga sasvim slučajno, odronom zemlje 1970-ih.

Sjedimo u kafiću na njegovom vrhu, pijuckamo. Želim slikati amfiteatar, ali riknula mi je baterija. Neka, ima Vesna slike...:

 

 

 

A ispod se vidi i Bulevard Car Boris III Obedinitel, koji prolazi tunelom ispod starog grada:

 

 

Spuštamo se prema donjem gradu. Prolazimo pored crkve Bogorodice, vjernici upravo izlaze:

 

 

 

 

 

Zavirujemo unutra. U tijeku je blagoslov kruha. Razmišljam - sutra je Velika Gospa, zaštitnica crkve, vjerojatno povodom toga. Ili, ako gledamo julijanski kalendar, sutra je Ilinden, koji je, doduše, veliki praznik u Makedoniji, ali ne znam koliki je u Bugarskoj.

 

Silazimo u podgrađe. Ulice su lijepe, široke, pješačke, s drvoredom s obiju strana:

 

 

 

Šetališna ulica u donjem gradu:

 

 

Krećemo u smjeru Marice. Nikola želi sladoled. Prolazimo pored jednog štanda, tamo je red. Drugi je pak posve pust. Tu ga je strah kupiti, jer nema nikoga, što znači da sladoled očito nije dobar, a možda pobere i salmonelu.

 

Džamija:

 

 

Dolazimo do pothodnika na kraju te ulice, razmišljamo da li da idemo dalje. Vesna predlaže da se vratimo prema centru. Šećemo se u drugom smjeru, naposljetku dolazimo do velikog trga s fontanom, punog stolova iz obližnjih kafića i slastičarnica. Trg nema imena, jer de facto i nije trg, samo proširenje ulica. Sjedamo i naručujemo sladoled i neko piće. Ja uzimam banana split. Dolazi nešto toliko ogromno, da to nije banana split, nego banana split, solin i kaštelanska rivijera zajedno. Sve troje jedemo, i još ne uspijevamo pojesti. Čak ni Nikola, čiji je želudac rupa bez dna. Ja se ponekad pitam ima li taj čovjek trakavicu ili vraški brz metabolizam.

 

Fontana na onom trgu koji uopće nije trg:

 

 

Večer u centru Plovdiva:

 

 

Odlazimo do hotela. Vesna je preumorna, ona će odmah ići spavati. Nikola i ja razmišljamo da se još malo prošećemo gradom. Stavljam mobitel i fotić na punjenje i odlazimo u noćnu šetnju. Idemo onom istom ulicom kojom smo i krenuli prema Marici, i dvije minute nakon točke s koje smo se vratili, evo nas na obali. Prolazimo kroz most, spuštamo se na drugu obalu. Ništa spektakularno. Sjedamo na zidić ispred Novotela Plovdiv i razgovaramo. Nikola i opet priča o međuljudskim odnosima u Ivaniću. Po njegovim pričama, čovjek bi pomislio da je to nekakva naseobina čudaka. Ili svako mjesto ima takve priče, samo ih nema tko ispričati. Zatim razgovaramo o obiteljima i o raznim zavrzlamama, izgubljenim rođacima, posvađanim sestrama i nasljednim bolestima. Vraćamo se prema hotelu. Zastajem kupiti vodu u cjelonoćnoj prodavaonici. Ispred mene hrpa mladih, kupuju mastiku, Coca-Colu i cigarete. Tinejdžerska opijanja su svugdje ista, mijenja se samo vrsta alkohola.

Kucamo na vrata sobe, Vesna se zaključala. Ubrzo nas pušta unutra. Spremiti nam se za počinak. Bračni krevet je preuzak, morat ćemo se skutriti...

[Stanley]

Jednostavno je užitak pratiti ovaj putopis. Na neki način me podsjeća na moje mladenačke dane.

Tada mi je bilo svejedno je li spavam u planinarskom domu, u šatoru ili na goloj zemlji (bilo je i toga!), važno je bilo da sam s dobrim društvom u predjelu gdje mi paše biti.

Tempora mutantur. Prateći danas tvoje verbalne i fotografske zapise o putovanju užasavam se i same pomisli da bih u tuđoj zemlji tražio adresu nekakakvog hostela koji postoji ili ne postoji, a koji bi me primio na noćenje i gdje bih dijelio WC i kupaonicu, ma i s najboljim prijateljem a kamo li s gomilom nepoznatih ljudi.

U ovo vrijeme, što se mene tiče, nema hipoteze a kamo li teorije da se uputim na bilo koje odredište, o'š služberno o'š privatno, a da nisam bar tjedan dana ranije rezervirao pristojni smještaj i to samo za sebe. Pa što košta da košta.

Opako zavidim tebi i tvojem društvu na avanturistričkom duhu i na putovanju čiji nastavak nestrpljivo iščekujemo.

U ovom putopisu fotografije i pisana riječ dopunjavaju se, budi mi dopuštena subjektivna procjena, gotovo pa savršeno. I moram priznasti da sam, premda od malih nogu ljubitelj i danas razmjerno dobar poznatatelj povijesti i zemljopisa, pod stare dane ponešto novoga naučio.

Eh, da ti, Antiša i ja imamo love kao što nemamo mogli bi u vlastitoj nakladi izdati knjigu. Ne bi baš bila bestseller, ali...

[Great Cornholio]

Tek sada vidjeh tvoj "blog" egérke.

Odlicno, duhovito i ironicno, sve po mome ukusu

[egérke]

PETAK, 15. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima

 

 

Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega.

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle, bio je to dobar sandučić.

 

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:

 

 

Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva?

 

 

Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?

 

 

Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače.

 

Nikola i Vesna na trgu:

 

 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka:

 

 

Eto, tako, neka kuća:

 

 

Fontana na trgu koji to nije:

 

 

Na moje insistiranje, ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu - evo je napokon u ženskom elementu :

 

 

Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

 

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu.

 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:

 

 

 

I neizbježni znakovi socijalističkog napretka:

 

 

Pa suncokreti:

 

 

Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:

 

 

I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine, penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se, u kotlini, smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine, Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.

Pejzaž postaje gotovo alpski:

 

 

 

 

 

Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali ona trava koja se kotrlja:

 

 

Zatim mjesto zanimljivog naziva:

 

 

Pogled na čitavu zgradu:

 

 

Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

[egérke]

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel, tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.

Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1453 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika.

 

Evo tog kolosijeka:

 

 

Ja stvarno nemam pojma koji mi to vrag strši iz ruksaka.

 

Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

 

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati, je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.

Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.

E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju, za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i za Sofiju su mi rekli da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.

Upravo zato jer smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!

Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej, i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

 

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju...

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.

Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli.

Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato jer mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.

Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

 

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:

 

 

 

 

 

Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

 

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:

 

 

 

Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome, to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja, stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.

Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljut na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

 

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku, sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...