Ivanić i Kloštar u petak trinaestog, prosinac 2024.

[Stanley]

O mojoj vezanosti za Ivanić Grad, rodno mjesto moje mame, pisao sam na ovom forumu u više navrata i na više mjesta. Upravo na tamošnjem kolodvoru postao sam neopoziv i neizlječiv ljubitelj željeznice. U Ivaniću sam proveo i najljepše dane djetinjstva, tako različite od gradskog ambijenta u kojem smo živjeli. Najljepše je bilo ljeti jer smo sve školske praznike provodili kod bake i dede koji su živjeli u Šarampovu Gornjem (dio Ivanića sjeverno od željezničke pruge), a često smo dolazili i vikendima. Deda Jakob i baka Antonija bili su presretni kada bi im došla unučad, a mi smo im pomagali u polju i oko kuće koliko su nam dječje snage dopuštale.

 

Mali Stanley pazi na Jagodu, Pisavu i Šaravu, ljeto 1961. godine. Danas je na dijelu naše bivše okućnice zgrada stambenog naselja Žeravinec:

 

 

Obitelj na okupu u dvorištu kuće, ljeto 1961. godine:

 

 

Iz ivanićkog dijela djetinjstva dobro pamtim i pogled na Kloštar, udaljen 4 km prema sjeveru. Djelovala su mi nekako fascinantno njegova dva crkvena tornja na Kloštarskom bregu, kao da su nekakav drugi i tajanstveni svijet. A Kloštar se dobro vidio gdje god bili - sa okućnice (''ograde''), iz polja, sa ceste - jer onda nije bilo građevina koje bi zaklanjale pogled. Jednako dobro se vidi sa željezničke pruge jer kilometrima izdaleka najavljuje kolodvor Ivanić Grad s obje strane.

 

Dva simbola Kloštra, snimka sa Facebooka:

 

 

Ivanić Grad i Kloštar Ivanić, snimka sa Google Eartha:

 

 

U nastavku svojih forumskih putešestvija odlučio sam pohoditi Ivanić i Kloštar, a izabrao sam petak 13. prosinca jer su praktično sve meteo-stranice najavljivale sunčano vrijeme. Skidam im sve svece sa neba jer je dan bio tmuran da tmurniji ne može biti, ali tako to ide s meteorolozima koji su pridonijeli da petak trinaesti ovaj put bar dijelom opravda svoju zloglasnu reputaciju. Stoga ni fotografije nisu baš prva liga, ali služe za dokumentiranje dojmova sa ovog putovanja.

Gdje god dolazio obično se najprije posvećujem željeznici, no ovog puta učinio sam iznimku. Naime, pješačenje od 4+4 km bilo mi je malo previše pa sam do Kloštra odlučio poći autobusom. Pogled na vozni red pokazao je da se polazak u 9:10 h savršeno poklapa s mojim dolaskom u Ivanić, ali su kasnije veze nepovoljne. Iz vožnje vlakom od Sutle do Ivanića dojmila me se relacija Dugo Selo - Ivanić Grad gdje su nas pretjecale barske kornjače, a negdje oko Ostrne vlak se ljuljao poput čamca na maestralu.

 

Upao sam u autobus Čazmatransa na liniji Zagreb - Čazma i za nekoliko minuta iskrcao se u središtu Kloštra:

 

 

Kloštar

 

Kloštar Ivanić je naseljeno mjesto i istoimena općina s 11 naselja: Bešlinec, Čemernica Lonjska, Donja Obreška, Gornja Obreška, Kloštar Ivanić, Krišci, Lipovec Lonjski, Predavec, Sobočani, Stara Marča i Šćapovec. Prema popisu iz 2021. godine općina broji 5.523 stanovnika, od kojih u samom Kloštru 3.263.

 

Zastava s grbom općine Kloštar Ivanić:

 

 

Područje današnjeg Kloštar Ivanića bilo je naseljeno još u prapovijesno doba, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Kloštar Ivanić se prvi put spominje potkraj XI. stoljeća kao posjed koji je kralj Ladislav I. Arpadović darovao tek osnovanoj zagrebačkoj biskupiji. Godine 1226. zagrebački biskup Stjepan II. Babonić izgradio je u naselju crkvu sv. Marije i benediktinski samostan (kloštar), koje su 1242. spalili Tatari; a 1246. biskup je obnovio samostan. U XIII. stoljeću naselje je dobilo status slobodnog trgovišta (oppidum Ivanich), što je 1405. potvrdio kralj Sigismund Luksemburgovac.

Zagrebački biskup Luka Baretin podigao je na početku XVI stoljeća crkvu sv. Ivana Krstitelja i uz nju novi samostan, u koji su se 1508. uselili franjevci. Godine 1549. samostan je bio napušten zbog osmanlijske prijetnje, a s povratkom franjevaca 1639. ponovno je obnovljen. Teško je oštećen 1944. godine.

Do 1703. godine naselje Kloštar Ivanić bilo je u sastavu Vojne krajine, isprva pod kraljevom upravom, a potom pod upravom hrvatskog bana.

 

Ladislav I. Arpadović, I. László:

 

 

Stjepan II. Babonić:

 

[Stanley]

Ovo je jedan od najpoznatijih simbola Kloštra. Austrija je 1817. godine izabrala upravo toranj ove crkve kao ishodišnu točku za provedbu katastarske izmjere za područje Hrvatske i Slavonije. Toranj je visok 69 metara i vidi se iz mnogih susjednih točaka te je kao takav mogao poslužiti kao polazište trigonometrijske mreže:

 

 

Crkva je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, a s franjevačkim samostanom čini jedinstven spomenički arhitektonski kompleks. Prema svjedočanstvu urezane godine u renesansnom grbu nad glavnim portalom, graditelj crkve i samostana bio je zagrebački biskup Luka Baretin, a svoje je djelo završio 1508. godine. Ova velika gotička crkva kasnije je bila barokizirana. Kompleks samostana i crkve ima statusa zaštićenog kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština.

 

Ostaci nadgrobne ploče biskupa Luke Baretina, otkriveni prilikom obnove zagrebačke katedrale:

 

 

Crkvu sam prvi put vidio izbliza kao klinac od 11 ili 12 godina kada me deda poveo sa sobom na vožnju zaprežnim kolima, a išao je nekim poslom u Kloštar. Tada sam primijetio da je toranj sav izbušen mecima i gelerima, a crkvena lađa je bila bez krova i u poluruševnom stanju. Izgledala je pomalo zastrašujuće. Deda mi je rekao da je crkva bila u ratu minirana. Naime, crkva i samostan imali su sasvim svjetovnu ulogu - bili su pretvoreni u ustaško uporište. Moslavački partizani su 1944. napali Kloštar, a s obzirom na položaj objekta i brisani prostor da bi se izbjeglo prevelike gobitke partizanski diverzanti su se noću prikrali i crkvu razorili minama. Postupna obnova crkve i samostana započeta je potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

 

Nekoliko fotografija crkve i samostana:

 

 

 

 

 

U samostanu se danas nalaze časne sestre karmelićanke. Kao kuriozitet spominjem da sam im pomogao kod uvođenja telefona osamdesetih godina, a također sam pomogao i u hvatanju poštara-lupeža koji su im pljačkali pisma s milodarima. Sve to zahvaljujući posredovanju moje vjenčane kume kojoj je glavarica samostana bila školska kolegica, a sređivanje je preuzeo jedan ateist. Nepoznati su putevi Gospodnji... 😁

 

 

Informacija za turiste:

 

[Stanley]

Uz franjevački samostan u Kloštar Ivaniću veže se još jedan značajni povijesni spomenik - franjevačka ljekarna, jedna od najstarijih u ovom dijelu Hrvatske. Postoje podaci da je u samostanu postojala ljekarna već od 1670. godine, a od 1725. čuva se popis franjevaca ljekarnika i ranarnika. Samostanska ljekarna je 1742. godine dobila status javne ustanove koja služi za zdravstvenu zaštitu naroda.

 

 

 

 

U središtu Kloštra nalazi se i seoski središnji zdenac sa zanimljivom nadzemnom arhitekturom. Građen je vjerojatno još za potrebe vojne granice. Zdenac je jedan od vrlo rijetkih povijesno-građevinskih spomenika te vrste u sjevernoj Hrvatskoj.

 

 

 

Nešto za Portosa i njegove bikere bez motora:

 

 

Još jedna informacija za turiste:

 

 

Nekoliko fotografija iz naselja Kloštar Ivanić:

 

[Stanley]

 

 

 

 

Moja bivša firma (daleko joj kuća):

 

 

Ima vrlo maštovite grafite:

 

 

Imao sam želju prošetati Kloštrom malo više i napraviti nekoliko fotografija sa Kloštarskog brega prema svim stranama svijeta, naročito prema Dubravi i Vrbovcu, ali to nije bilo moguće radi tmurnog vremena. Stoga sam se uputio natrag u Ivanić i to pješice (pjege, cipice, korakom, nogostupno). Autobus me nije zanimao jer volim protegnuti noge, a ionako sam imao usput jedno bavljenje obiteljske naravi.

 

Prvi usputni objekt koji me zanimao bila je ova građevina na rubu Kloštarskog brega:

 

 

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije najznačajniji je spomenik sakralne arhitekture stare ivanićke povijesti. Crkvu, a i uz nju samostan, dao je sagraditi u XIII. stoljeću zagrebački biskup Stjepan II. Babonić. Pred Turcima iz Ivanića su u XVI. stoljeću otišle benediktinke i franjevci, a s njima i narod. Nakon uspostavljanja mira postupno je uslijedio povratak ljudi na ovo područje. Zagrebački biskup Benko Vinković ponovno je u Ivanić doveo franjevce, a u XVII. stoljeću obnovio je i uredio župu Blažene Djevice Marije. Staru izvornu crkvu župnik Jakov Gallović je obnovio, a biskup Petar Domitrović 6. ožujka 1622. posvetio. Crkva je dobila svoj sadašnji izgled i posvećena je 1759. godine. Glavni oltar dao je podići Franjo Thansi 1762. i od tada je proštenjarska crkva.

Crkva ima statusa zaštićenog kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština.

 

Vrijedna je više od jedne fotografije:

 

[Stanley]

 

 

 

 

 

Pogled unatrag ispod Kloštarskog brega:

 

 

Nema zabune:

 

 

I tako krenuh niz cestu za Ivanić, na kojoj svih 4 km postoji nogostup. Ovo je jedno starinsko i zapušteno seosko dvorište:

 

[Stanley]

Pogranična zona:

 

 

 

 

Ovdje ću skrenuti sa ceste...

 

 

... da posjetim svoje baku i dedu. Na blagdan Svih svetih nisam mogao doći pa ih obilazim sada:

 

 

 

Ivanić

 

Ovo je potok Žeravinec. Izvire kod sela Sobočani na južnim obroncima Graberskog brda, a utječe u rijeku Lonju na području Ivanić Grada. Duljina toka je desetak km.

 

 

Na Žeravinec se osvrćem malo opširnije jer su uz njega vezani brojni doživljaji iz djetinjstva. Od naše ''ograde'' do potoka dijelila nas je samo manja livada jednog susjeda. Moj stariji buraz, u obitelji poznat po običaju da ničim izazvan upada iz jedne neprilke u drugu, jednom je gazio potokom i stao na razbijenu bocu. Nije mu bilo baš ugodno kada mu je stari doktor Krnjević iz rasjekotine na stopalu pincetom i bez anestezije vadio komadiće stakla, granja, lišća i drugog što se nađe u koritu potoka.

Drugi događaj je još zanimljiviji. Bila je zima i školski praznici, a buraz i ja vukli poljskim putem sanjke na kojima je bio veliki lonac masti. To smo odvezli i predali nekim Galićima, obitelji koja je živjela na usamljenom mjestu uz seoski put duboko među poljima. Dio puta vodio je uz tok Žeravinca. Tih dana je bilo toplo i snijeg je velikom brzinom kopnio, a potok se pretvorio u podivljalu bujicu. I onda je mom burazu pala na pamet blistava ideja da umoči sanjke u Žeravinec. Stali smo na jedan betonski propust i buraz je umočio sanjke na uzvodnoj strani, a one naravno pobjegle pod most. Uzalud je buraz natezao vodilice, sav se uspuhao, ali nije bilo ni hipoteze da izvuče sanjke. I onda je došao na sjajnu ideju broj dva: - Moram ispustiti sanjke, a ti ih uhvati na drugoj strani mosta. - Stavi im soli na rep, samo mi je pod očima proletjelo nešto žuto i odoše sanjke nizvodno brzinom koju ni atletičar-sprinter ne bi dostigao. I što sada? Ja sam otišao doma, bilo mi je dosta ludorija, a buraz se dao u potragu i našao sanjke zaglavljene među nekim stablima nekoliko storina metara nizvodno.

Danas gradonačelnik Ivanića i moj bliski rođak Javor Leš namjerava uz potok urediti šetnicu od naselja Žeravinec do ušća u Lonju, a ja ću je jednog dana obavezno posjetiti.

 

Uz nadu da vas nisam zagnjavio ovim pričama nastavljamo hodnju. Ovo je jedno od rijetkih seoskih dvorišta koje je očuvalo izvorni izgled;

 

[Stanley]

Od Ivanića danas samo nekoliko motiva iz Šarampova Gornjeg, dijela grada sjeverno od pruge i malo oko nje. Ovaj nekadašnji društveni dom izgradili su sami mještani 1940. godine, a među onima koji su sudjelovali u izgradnji bili su i članovi moje uže i šire obitelji. Danas su u njemu različiti korisnici poslovnog prostora:

 

 

 

Pokretači akcije za izgradnju doma Alojz Vulinec i Nikola Belic:

 

 

U Ivaniću se ne diraju uspomene na antifašističku borbu:

 

 

 

Beliceva ulica u kojoj se nalazila kuća mojih predaka:

 

 

I tako Predavčevom ulicom stigoh do nekadašnje ''reštoracije'', koja više nije okolokolodvorska mehana nego svaštara:

 

 

Bilo kuda, mene ima svuda:

 

[Stanley]

Stigoh do cilja svih ciljeva:

 

 

Ivanić Grad je međukolodvor na pruzi M103 Dugo Selo - Novska, na kilomeraskom položaju 66+740. Od susjednog kolodvora Prečec u smjeru Dugog Sela udaljen je 8 km, a od kolodvora Deanovec u smjeru Novske 5 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku, ovisno o smjeru vožnje, iznosi 642-652 m. Najveća dopuštena brzina kroz kolodvor, prema Izvješću o mreži za 2025. godinu, je 20 km/h.

 

Civilna strana:

 

 

Tri motiva iz prometnog ureda:

 

 

 

 

Malo ćemo zaviriti i ovdje:

 

 

Putnički prostor je udoban i dobro zagrijan:

 

 

[Stanley]

 

Vrijeme je za šetnju kolodvorom, a krenuo sam najprije na zapadni kraj u smjeru Prečeca. Ovo su ostaci ostataka iz nekih starih vremena:

 

 

Od prvog kolosijeka produžuje se industrijski kolosijek za pogon INA-e. Sjećam se kada se gradio i kada je parnjača serije 26 gurala po njemu vagone-cisterne. Danas sam iz vlaka tamo vidio tri 4-osovinske cisterne, znači kolosijek se koristi:

 

 

Ovdje je nekada bila kuća u kojoj je živio šef kolodvora. Danas je to nešto poput parka:

 

 

Koliko je samo paketa, pisama i novina prošlo ovim daskama... Prijepodnevni vlak Zagreb - Novska imao je putujuću poštu, a poštar je dolazio s velikim kolicima da obavi razmjenu. Svake srijede stizala je friška ''Arena'' i ja bi je od poštara kupio. Ako je u kolodvoru bio kakav teretnjak nije mi se žurilo doma:

 

 

Izlaz iz kolodvora u smjeru Prečeca. Svi signali su u crvenom, a teretnjaka nema jer je pruga oko Popovače zatvorena zbog radova:

 

 

 

[Stanley]

Skretnice broj 5 i 6:

 

 

Ovdje je nekada bila kućica skretničara koji je ujedno bio i brkljačar. Jedan od njih bio je i naš susjed Jelovčan, koji je od dede kupio kuću moje prabake. Taj je volio popiti, a jednom sam ga vidio kako trči i bjesomučno spušta rampu dok su zadnji vagoni teretnog vlaka već ulazili u kolodvor: 😁

 

 

Starog Jelovčana nemam na slici, a ovdje su u društvu buraza i mene njegovi sinovi, braća-blizanci Ivica i Štef s kojima smo svakodnevno igrali nogomet. Fotografija je iz 1963. godine:

 

 

Poslije ove male digresije evo nas na otvorenoj pruzi. Lijevo je poznati ivanićki zavoj u smjeru Prečeca gdje je brzina (bila) ograničena na 80 km/h, a desno industrijski kolosijek za INA-u:

 

 

Pogled na kolodvor sa ŽCPR-a:

 

 

Dvije snimke sa južne strane kolodvora, a na prvoj je gumenjak tj. autobusni kolodvor:

 

 

U ovoj zgradi je nekada bila osnovna škola, zatim stanica milicije, a me znam što je danas unutra:

 

 

Vrijeme je za hodnju prema drugoj strani kolodvora:

 

[Stanley]

Nekadašnje robno skladište. Bilo je i jedno veliko uz prvi kolosijek dalje prema Deanovcu, tipska žuta zgrada od cigle kakve je MAV posijao po brojnim kolodvorima pod svojom upravom:

 

 

Ovih Tadds-z ima u kolodvoru za 2-3 vlaka iz Plaškog do Vrhovina:

 

 

Došli su od istočnih susjeda:

 

 

 

Ovdje je nekada bio ŽCPR preko sva četiri kolosijeka jer je glavna cesta Ivanić - Čazma prolazila ovuda ravno i bez zavoja kod kolodvora. Ne sjećam se da sam ikada vidio brklju podignutu:

 

 

Napuštena stara željeznička zgrada:

 

 

Tvornica za proizvodnju stočne hrane u sastavu RWA - Raiffeisen Ware Austria, međunarodne trgovačke, uslužne i investicijske grupe iz Austrije:

 

 

Izlaz iz kolodvora u smjeru Deanovca:

 

[Stanley]

 

 

Tu je jedan ćoravi kolosijek:

 

 

Nije baš u blistavom stanju:

 

 

 

Završava bikom:

 

 

Industrijski kolosijeci kod tvornice stočne hrane zatrpani su vagonima za žitarice. Imaju li produktivno bavljenje ili su samo nagurani ovdje (kao u Savskom Marofu i još nekim kolodvorima) ne bi znao reći:

 

 

Vlak za povratak vozio je na idealnoj relaciji Ivanić Grad - Harmica:

 

 

I tako, milošću Svetog Duha okrijepljen i ljepotom kloštarskih crkava ozaren, svima vama koji slavite želim

 

[Toma]

On 14. 12. 2024. at 17:05, Stanley said:

 

Ovdje je nekada bio ŽCPR preko sva četiri kolosijeka jer je glavna cesta Ivanić - Čazma prolazila ovuda ravno i bez zavoja kod kolodvora. Ne sjećam se da sam ikada vidio brklju podignutu:

 

 

 

 

 

Hvala na putopisu, @Stanley

 

To je bio ŽCPR na ovoj cesti koja ide dijagonalno preko screenshota?

 

 

Ako da, ne čudi me da nije rampa bila često otvorena

 

pozdrav

toma

[Stanley]

10 minuta, Toma said:

To je bio ŽCPR na ovoj cesti koja ide dijagonalno preko screenshota?

 

Yeah.

[Ferata]

Hvala na željezničko-zemljopisno-vjernom prosvjetljenju za Dalmatinca, inače iznadprosječnog vozača-putnika i uglavnom dobrog poznavatelja terena, kojem su pojedini dijelovi Lijepe nam naše još uvijek slijepo polje na karti. Jedno od takvih, na žalost, je i Ivanić i Moslavina koju još nisam stigao posjetiti, unatoč svim lijepim riječima od putnika namjernika, pa čak i prijatelja koji unatoč dalmatinskoj modroj  liniji imaju i zelenu moslavačku.

[Ferata]

Lapsus u prvoj rečenici: vjerskom

[Stanley]

Skužio sam. 😉