Jump to content

Tramvaji juriju - utisci o ZG tramvajima, proleće 2017.


jz 363

Recommended Posts

Kao neko ko ovaj putopis isto posmatra sa strane(isto beogradjanin) moram i ja da se slozim sa tvrdnjom da su zagrebacki tramvaji u mnogo boljem stanju od nasih! Tu pre svega mislim na Katice(KT4YU) koje oba grada imaju... Nazalost Beogradu u mnogo cemu, ne samo u javnom prevozu nedodstaje odrzavanje!

I kao neko ko nije imao pojma da su zagrebacke Katice imale ,,brkove" moram priznati da ovo odlicno izgleda! :) bas dobra fora - steta sto vise nema makar jednog sa tom semom!

I da, odlican putopis :palac:

 

Pozdrav

Hvala na pohvali Politikolog :)

 

Da, beogradski KT4 su bili u takvom stanju da su ih pojedinci bili prozvali Kantice.

 

Moram da priznam da su mi beogradski KT4 bili izašli na nos tokom 90-ih, zahvaljujući održavanju. Kad se setim na šta su sve ličili... Tada sam maštao kako bi bilo dobro sve ih zameniti novim tramvajima. Mala digresija; tokom 1997. godine, u novinama je bila objavljena vest da beogradski GSP nabavlja 20 novih tramvaja. U vreme tadašnje opšte besparice, to je delovalo kao naučna fantastika. Objavljeno je da će se novi tramvaji nabaviti iz Češke, ali nigde se nije objavljivalo koji tip. Ja sam tada predpostavljao da će nam stići nešto u vidu tadašnjih novina (poput praških T6), a zapravo sam se jako, jako naivno nadao da ćemo dobiti neke nove T4. Po dolasku prvog novog tramvaja, novine su objavile da će biti predstavljen na okretnici Tašmajdan. Kada je nakon toga objavljena slika novog tramvaja u novina, za mene je to bio šokantni udarac - umesto nekakvih sajber tramvaja, ponovo smo bili dobili Katice!

Link to comment
Share on other sites

  • Replies 60
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

Super, jz! :palac:

 

Samo, jedna primjedbica:

 

Taj ugao ne postoji. Vjerojatno si mislio na ugao Starčevićevog trga i Trga kr. Tomislava. Praška završava na Zrinjevcu, točnije na uglu s Teslinom, dok Mihanovićeva završava na križanju s Gajevom, odnosno kod Esplanadea.

Pa evo, samo da znaš.

 

 

Auh, tačno, hvala na ispravci za ulice! Inače, moj nick bi zapravo trebalo da bude JŽ (ne znam ni sam zašto sam se svojevremeno registrovao kao jz 363).

Link to comment
Share on other sites

Inače, moj nick bi zapravo trebalo da bude JŽ (ne znam ni sam zašto sam se svojevremeno registrovao kao jz 363).

Ma ja sam te oslovio s jz kako kasnije ne bi bilo mogućeg svega i svačega da sam ti nick napisao krivo, što se na forumu već događalo više puta.

Link to comment
Share on other sites

Kao neko ko ovaj putopis isto posmatra sa strane(isto beogradjanin) moram i ja da se slozim sa tvrdnjom da su zagrebacki tramvaji u mnogo boljem stanju od nasih!

 

Meni oni novi Kaf-ovi niskopodni u Beogradu izgledaju dosta dobro, na istom nivou kao i zagrebacki TMK2200 :) Nadam se da je plan da se svi zamjene kroz par godina....

Link to comment
Share on other sites

Moram da priznam da su mi beogradski KT4 bili izašli na nos tokom 90-ih, zahvaljujući održavanju. Kad se setim na šta su sve ličili... Tada sam maštao kako bi bilo dobro sve ih zameniti novim tramvajima. Mala digresija; tokom 1997. godine, u novinama je bila objavljena vest da beogradski GSP nabavlja 20 novih tramvaja. U vreme tadašnje opšte besparice, to je delovalo kao naučna fantastika. Objavljeno je da će se novi tramvaji nabaviti iz Češke, ali nigde se nije objavljivalo koji tip. Ja sam tada predpostavljao da će nam stići nešto u vidu tadašnjih novina (poput praških T6), a zapravo sam se jako, jako naivno nadao da ćemo dobiti neke nove T4. Po dolasku prvog novog tramvaja, novine su objavile da će biti predstavljen na okretnici Tašmajdan. Kada je nakon toga objavljena slika novog tramvaja u novina, za mene je to bio šokantni udarac - umesto nekakvih sajber tramvaja, ponovo smo bili dobili Katice!

Da, nasta su tad licili ne ponovilo se...

Inace to su poslednje KT4 ikad proizvedene i eto zavrsise u Beogradu :palac:

 

 

Meni oni novi Kaf-ovi niskopodni u Beogradu izgledaju dosta dobro, na istom nivou kao i zagrebacki TMK2200 :) Nadam se da je plan da se svi zamjene kroz par godina....

Ma CAF-ovi su super, dobri su i svajcarci, ima i nekoliko KT4 koji su remontovani u Gosi tamo pocetkom 2000-ih. Generlano je stanje danas dobro, ali moglo bi bolje!

 

Ali krajem 90-ih mnogi su nazalost izgledali ovako:

800px-Belgrade_tram_%2807%29.jpg

autor: CKD-KT4

Ovaj je jos i dobar posto je bilo gorih! Prosto odrzavanja nije bilo, tek tamo 2000-ih sa promena vlasti krece sa odrzavanjem i popravkom. Nazalost skoro svi su danas crveni komplet, izgubili su ovu kolor semu crveno/krem koja je meni prelepa, sem jednog.

 

Sorry jz363 za upad :palac:

Link to comment
Share on other sites

@Politikolog,

eh, da još (nekadašnjem) stanju eksterijera vaše KT4 dodaš stanje interijera nekoliko naših T4 (točnije B4), dobit ćeš tramvaj koji bi, po mišljenju mnogih, prvom prilikom završio na odlagalištu smeća!

Link to comment
Share on other sites

A ako sam dobro skužio po fotkama ima i danas "krame", tj, one katice koje su druge u tandemu voze bez pantografa, tj. ili im je skinut klizač ili ga nemaju uopće. A par njih nema ni prednja svjetla, ko druga kola T3 po cijelom SSSR-u...

Link to comment
Share on other sites

A ako sam dobro skužio po fotkama ima i danas "krame", tj, one katice koje su druge u tandemu voze bez pantografa, tj. ili im je skinut klizač ili ga nemaju uopće. A par njih nema ni prednja svjetla, ko druga kola T3 po cijelom SSSR-u...

 

Što se toga tiče, mislim da su tu postupali racionalnije, tj. skidali su pantografe i klizače s kola za koja su znali da se neće duže vremena koristiti kao motorna (verujem da nije problem vratiti sam pantograf, naravno ako ih ima na lageru). U poslednje vreme mislim da su svi pantografi na "prikoličnom KT4" tu, ali nedostaju klizači. Takođe, na drugim kolima se prednja svetla zapravo zatvaraju, ali valjdi ni to nije problem ponovo otvoriti u slučaju potrebe.

 

Ruku na srce, činjenica je da su beogradske Katice ipak slabije održavane nego zagrebačke (dovoljno je samo to da su sve zagrebačke na broju, za razliku od beogradskih). Juče sam primetio da je u jednom beogradskom KT4 pregrada koja odvaja vozačku kabinu od putničkog prostora, zalepljena (valjda za zid?) izolir trakom :shock: - tako da u tom smislu, ima krame i krame. Ali sa stanjem u 90-im, ipak se ne može porediti.

Link to comment
Share on other sites

Spuštajući se NT-om prema autobuskom kolodvoru nisam bio u velikoj nedoumici kuda dalje. Prvog dana boravka, vozio sam se Bikom prema Črnomercu, a danas sam želeo da odem na drugi kraj linije, prema Žitnjaku i Savišću. Na kolodvoru sam napravio malu pauzu, popevši se na ulazno stepenište, razgledajući okolinu. Užurbanost, putnici, prolaznici... Nije proteklo dugo pre nego što je naišao Bik. Na tramvaju, naravno gužva. Vozeći se, razmišljao sam, tj. maštao o davnim sećanjima na beogradske bikove. Jedno od upečatljivih sećanja bio je crveni beogradski Bik s prikolicom koga pamtim sa okretnice kod Omladinskog stadiona, krajem 80-ih. U poređenju s ostalim tadašnjim beogradskim tramvajima, Bikovi su (meni bar) odisali patinom, valjda zahvaljujući tamnim tonovima svog enterijera. Za razliku od šarenila stolica u Česima i Katicama i njihove svetle sivo-plastične oplate, drveni elementi i smeđa unutrašnjost ĐĐ tramvaja upućuju na ozbiljnost. Zanimljivo je pritom da je enterijer Katica modernizovan (mislim da čak nisam ni primetio neku sa starim sedištima i oplatom), dok su stariji Bikovi ostali u svom originalnom obliku. Gužva na „dvojci“ se postupno smanjivala, da bi se tramvaj najznačajnije ispraznio na raskrsnici sa Heinzelovom. Uvek mi je bilo zanimljivo korišćenje originalne ortografije u ispisivanju stranih imena, korišćeno u hrvatskom pravopisu. Strana imena i pojmovi, u hrvatskom pravopisu ispisuju se u svom originalnom obliku, za razliku od srpskog pravopisa koji primenjuje fonetsku transkripciju, i to ne samo u ćiriličnoj, već i u latiničnoj varijanti. Razgledajući pre više godina plan Zagreba, uvek mi je bilo neobično prisustvo (meni) stranih oblika tipa Aleja Bologne, Heinzelova itd, stvarajući u meni neki čudan prizvuk tuđeg. Prosečni Beograđanin, Heinzelovu ulicu bi skoro sigurno pročitao (i izgovorio) kao Хеинзелова (Heinzelova). Sa druge strane, ne znam koliko bi se Zagrepčan iznenadio kada bi ugledao natpis Hajnclova, što je u srpskoj varijanti klasičan oblik. Zanimljivo.

 

 

bulPxAX.jpg

 

Kod Autobuskog kolodovra

 

 

injOkS7.jpg

 

Na Žitnjaku

 

Nakon stanice na Ferenščici, tramvaj se skoro sasvim ispraznio – preostali putnici mogli su se pobrojati na prste (čak jedne ruke). Početnu ideju o vožnji do Savišća, preinačio sam u odluku da na Žitnjaku ipak siđem i vratim se do Ferenščice, tj. zavoja tramvajske pruge sa koga se moglo posmatrati i fotografisati tramvaje s lepog odstojanja. Zanimljivo je kako vam se neki predeli dopadnu na prvo viđenje. U ovom slučaju, Ferenščica me je privukla svojim spojem urbanog i prirode. Kažu da ljude rođene na selu i u manjim sredinama nedostatak prirode po velikim gradovima deprimira i u njima se ne snalaze (isto tako kao što su gradskom čoveku u prirodi svako drvo, kamen i proplanak isti, te se lako gubi). Sa treće strane, mene je uvek privlačio taj spor urbanog i prirode (poput niza solitera koji izviru iz krošnji drveća, odeljeni parkovskim stazicama i kakvim potočićem). E pa slika s Ferenščice kao da je u trenutku probudila tu moju „idiličnu“ sliku. Tramvajska pruga na zavoju Vukovarske je izdvojena od kolovoza i u širem luku se unutar zelene površine izvija prema Žitnjaku. U okolini se izdižu soliteri, nešto starije gradnje, te zvonik crkve modernisitčke arhitekture uklopive u okolni ambijent. Tramvajska stanica na Ferenščici smeštena je na mostiću iznad lokalnog potočića. Zelena parkovska površina, žalosne vrbe i tramvajska pruga. Prava kombinacija prirode i urbanog. Posmatrajući ovaj kvart kasnije na planu grada, shvatio sam da je ovo zapravo obodni deo koji verovatno još uvek nije popustio pod naletom širenja grada i popunjavanja praznih prostora. Bikovi, Katice i NT 2200 prolazili su u čestim intervalima. Nedostajali su samo Česi i utisak bi bio potpun. Neko vreme proveo sam na poljančetu i potom seo u „dvojku“ prema centru. Dovezao sam se do Branimirove i tu izašao, rešen da prekratim vreme u šetnji do centra, planirajući ručak.

 

0TGq9e5.jpg

 

Pobeže Bik!

 

 

v9cuHpw.jpg

 

NT 2200

 

 

pWlfIrh.jpg

 

Bilo je nekad...

 

 

BmcLCcp.jpg

 

Bilo je nekad 2

 

 

n8uH4AU.jpg

 

TMK 2100 na Krešimirovom trgu

Link to comment
Share on other sites

A ako sam dobro skužio po fotkama ima i danas "krame", tj, one katice koje su druge u tandemu voze bez pantografa, tj. ili im je skinut klizač ili ga nemaju uopće. A par njih nema ni prednja svjetla, ko druga kola T3 po cijelom SSSR-u...

Ti sto voze u tandemu su populno nazvani Coperasi, pocetkom 2000-ih su obnovljeni komplet u Gosi i ugradjena im je nova elektro oprema. Ako se ne varam saradjivali su sa ceskom Inekon grupom na modernizaciji. Inace odlicni tramvaji, u dobrom su stanju i stalno idu 2 kuplovana. Ostale Ka(n)tice idu solo...

 

P.S. dobro sam se nasmejao za Heinzelovu ulicu :mrgreen:

Link to comment
Share on other sites

Prosečni Beograđanin, Heinzelovu ulicu bi skoro sigurno pročitao (i izgovorio) kao Хеинзелова (Heinzelova). Sa druge strane, ne znam koliko bi se Zagrepčan iznenadio kada bi ugledao natpis Hajnclova

 

Prosječni Zagrepčanin nema pojma tko je bio Vjekoslav Heinzel. A mene je još kao klinca fasciniralo što mu malo tko zna izgovoriti prezime. Posebno egzotično je bilo što to nisu znali ni kondukteri u tramvajima, koji su govorili ''idemo do Heinzlove'' umjesto ''do Hajnclove''.

Vjekoslav Heinzel (1871.-1934.) bio je hrvatski arhitekt i gradonačelnik Zagreba od 1920. do 1928. godine, zaslužan za razvoj modernih vizura grada:

L1IPITg.jpg

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Nema uopće razmišljanja kako se kaže. HAJNCEL je točan odgovor. Prezime je njemačko ili njemačkog porijekla, kako vam odgovara, i stoga se prema pravilima gramatike tako i izgovara. Osobno sam čuo (čitaj kako piše) Henzelova, Hencelova, Heinzelova, Heincelova, Hainzelova, Hajnslova, Henslova....mah...užas

 

Yebate, više ima ovdje kombinacija nego u lottu 6/45

 

:lool

 

Ono što me čudi, kako je uopće došlo do takve zbrke...

Link to comment
Share on other sites

Dakle, ni Zagrepčani se ne snalaze baš s transkribovanjem stranih oblika, zanimljivo.

 

Sa druge strane, zahvaljujući načeku fonetske transkripcije u srpskom pravopisu, dolazilo je do problema druge vrste u ispisivanju stranih imena, na primer; ruski pisac i pesnik Mihail Ljermontov, odavno ima svoju ulicu u beogradskom naselju Dušanovac, Ljermontovu ulicu. Problem je u tome što je prezime dato u genitivu pogrešno. Budući da se njegovo prezime završavalo na "ov", pravilan oblik treba da glasi Ljermontovljeva. Ovo je možda najpoznatiji primer pogrešnog transkribovanja koje je tako ušlo u javnu i službenu upotrebu i često se ističe. Ali ne i jedini (ima ih još, samo ne mogu sada svega da se setim). I pored isticanja greške, naziv ostaje nepromenjen.

 

Pa sad prosudite šta je manje zlo; kad nešto ne umeš da izgovoriš, ili kad nešto ne umeš da napišeš?

 

Izvinjavam se za OT, nastavljam "na pravom koloseku"...

Link to comment
Share on other sites

Popodne i uveče drugog dana

 

Nakon ručka, rešio sam da se zadržim u centru. Razmišljao sam o potencijalnim lokacijama do kojih još nisam otišao. Svakako jedna od zanimljivijih bi bila vožnja do Mihaljevca, jedinom zagrebačkom prugom trasiranom prema severu. Tokom planiranja svog izleta u Zagreb, zacrtao sam kao obavezan odlazak do Mihaljevca i vožnju Čehom na liniji 15. Uostalom, okruženje na Mihaljevcu (koje sam viđao na fotografijama) izgledalo je lepo i preporučljivo za obilazak. Međutim, par dana uoči mog dolaska u Zagreb, otpočela je rekonstrukcija „doljske“ pruge, pa je bilo jasno da solo Čeha na tom potezu neće biti. Tako da je to ipak presudilo u korist neodlaska. Rešio sam da provedem vreme u centru grada, u laganim šetnjama između važnih tramvajskih punktova (i ne samo tramvajskih). Tokom popodneva drugog dana na zagrebačkim ulicama već sam počeo da osećam blagi umor. Nije ni čudo – jurnjava za tramvajima, vožnje linijama, stalna napetost u potrazi za mestima dobrih kadrova rezultirale su malaksalošću u prvom trenutku opuštanja.

S Krešimirovog trga sam krenuo u laganu šetnju prema Trgu žrtava Fašizma i Draškovićevoj, pritom razgledajući pročelja kuća, tu i tamo pogledujući u sporedne uličice. Nakon razgledanja tramvaja na Draškovićevoj, zaputih se prema Jelačićevom trgu.

 

 

dSDXLdE.jpg

 

Pogled prema Jurišićevoj ulici. Da su tokom 17. i 18. veka gradske zidine opasivale ovo područje, imam neodoljiv utisak da bi jedna od gradskih kapija bila baš na ovom mestu, za dolazeće iz pravca jugoistoka.

 

 

Hlze0ke.jpg

 

Česi na Draškovićevoj

 

 

S06Gt6V.jpg

 

Usledila je šetnja prema Gornjem gradu. Neko vreme, vrteo sam se po Kaptolu, oko Katedrale. Kada sam 2013. godine posetio Zagreb, na desnom tornju (gledano od spolja) vršeni su radovi. Tri godine nakon te posete, malo me je iznenadila činjenica da su radovi na istom tornju i dalje u toku, pošto je ovaj i dalje prekriven. Doduše, sama cirada je oslikana sakrivenim delom tornja, tako da je ipak moguće sagledavanje celine. Gornji grad deluje kao svojevrsna enklava, gradić u srcu nekog drugog grada i kao da zrači nekom drugom atmosferom. Dok je na Trgu Bana Jelačića sve krcato ljudima, samo stotinak metara više, na Kaptolu vlada mir. Prodavci i prodavačice odlaze sa pijace Dolac, dok se oslobođeni plac čisti, pere... Sutra će ovde sve ponovo vrveti, mada ni sada nije prazno. Okolne ulice su prepune restoranskih bašti u kojima je sve puno. Tu pre svega mislim na Skalinsku ulicu, strmu uličicu što spaja Dolac i nešto nižu Tkalčićevu.

 

vSFn5iM.jpg

 

Simbol Zagreba

 

ABZhRRR.jpg

 

Zaspali Kaptol

 

 

Spustivši se ponovo na TBJ primetio sam Čeha na liniji 6 kako se približava iz Ilice. Na tramvajskoj stanici, neopisiva gužva. Bukvalno sam se probio kroz masu do prednjih vrata na motornim kolima – i jedva ušao, trudeći se da se, koliko je moguće, sklonim sa vrata. Bez obzira na krkljanac, putnici pružaju novac vozaču, kupuju karte, drugi prego tuđih ramena poništavaju karte u automatu. Usledila je spora vožnja kroz Prašku. Tramvaj je mileo, potom stao. Opet krenuo i opet stao. Semafor, zastoj, ili nešto treće. Nekako se pomeram ka sredini i razmišljam o tome da li se i koliko u Zagrebu poštuje ulazak i izlazak na za to određenim vratima. Preispitujem sebe da li je razlog nepomeranja putnika prilikom mojih izlazaka bio taj što na konkretnim vratima i nije trebalo da se izađe? Mada nisam stekao utisak da svi koriste npr. samo prednja (ili srednja) vrata za ulaz. Ponovo sam se obreo na kolodvoru, gde sam proveo naredno vreme. Postoji nekakvo mišljenje da su područja železničkih stanica i njihvoa okolina po većim gradovima manje ugledna mesta, tokom dana nepotrebna za duža zadržavanja, preko noći bolja za izbegavanje. U zagrebačkom slučaju, deluje da to ne stoji. Zagrebački Kolodvor stoji na elitnom mestu u gradu, gledajući u zrinjevački park. Trg Ante Starčevića lepo je uređen, načičkan stolovima, prepun ljudi koji ispijaju kafe, odmaraju i ćaskaju.

Tokom kasnog popodneva, sunce je već zašlo za oblake i uslovi za fotografisanje su se slošili. Bilo je 17h, a sumrak je nastupao već za sat vremena (letnje računanje počeće tek narednog vikenda). Znao sam da ću, ukoliko se vratim u hotel, biti toliko umoran da ću ostatak večeri provesti u sobi, bez snage za ponovni izlazak i tako izgubiti dobar deo večeri. Odlučio sam da bar još malo ostanem u centru, u razgledanju.

Reših da ovog puta malo skrenem s tramvajskih koridora, te se nađoh u Hebrangovoj. Smrkavalo se, a ulična rasveta još nije proradila. Sumrak nad Zagrebom bez nekog sunčanog odsjaja i nije bio najprijatnija slika, moram priznati. Nije da budi neku anksioznost, već više osećaj umora. Teškim koracima polagano sam napredovao. Na Trgu Maršala Tita zanimljiva zgrada u modernom stilu, prošarana duginim bojama. Nova zgrada Muzičke akademije. Ispred nje, velika „igla“, ili kakav jarbol. Razmišljao sam šta bi on mogao da simboliše u vezi s muzikom; jedino što mi je palo na pamet bilo je da je to stilizacija vrha gudala. Produžih uz Frankopansku. Ulična svetla su se već upalila i slika je već postala veselija.

 

xtbOybZ.jpg

 

Zrinjevac u kasno popodne

 

 

0WD0qs1.jpg

 

 

Zagreb je uveče pun. Deluje kao da su svi ljudi koji su do pre koji sat bili u svojim službama sada izašli da sa prijateljima prošetaju centrom i proćaskaju. Atmosfera na Ilici je opuštena. Sa svojim prizemnim buticima, radnjama i robnim kućama, neodoljivo me podseća na Knez Mihailovu. I jedna i druga ulica su u najstrožem centru, pešačke ulice (korzo) i stecište luksuznih robnih marki. Jedina razlika je što je Ilica duža, a ima i tramvaj.

Tramvaji su naravno puni, a njihovi putnici verovatno se vraćaju svojim domovima, nakon posla, školske nastave. Opet, druge putnike ti isti tramvaji dovoze u centar, na viđenja i sastanke, društveni predah nakon radnog dana. Blještavo osvetljeni, niskopodni tramvaji ukrašavaju Ilicu svojim prolaskom. Prolazi i jedan tamno plavi Čeh. Caktanje akceleratora prkosno odjekuje, unutar tramvaja svetlo je prigušeno. Po prvi put čini mi se da ih je vreme ipak pregazilo. Biće da je to od umora...

Trg Bana Jelačića, prepun razdraganih prolaznika, uveče odiše posebnim šarmom. Jedni čekaju tramvaj, drugi sede u baštama kafea, omladina na samom trgu, oko fontana i svuda gde se može sesti. Muzičari, biciklisti, turisti... ovde naprosto sve vrvi.

 

 

RZhjmqx.jpg

 

Staro i novo i velika igla

 

 

eIINQOY.jpg

 

Blještavac

 

 

HwaeYCz.jpg

 

 

Za nekoga ko je na gradskim ulicama od ranog jutra, već je bilo krajnje vreme za duži odmor. Ali kojim putem nazad? Nekako mi se nije vraćalo 14-com (koja doduše direktno s TBJ vozi na Prisavlje), znajući da na njoj voze samo NT2200. Radije bih da pokušam da se „ukačim“ u kakvog Čeha. Na kraju se obreh u Katici na liniji 1, koja je vozila za Borongaj. Sišao sam na raskrsnici sa Šubićevom; tu sam znao da će mi naići, bilo linija 5, bilo linija 7 (što bi meni bilo draže). Slučaj je hteo da naiđe ovaj prvi i to u vidu TMK 2100.

 

TMK 2100, prvi utisci

– spori i nezgrapni, ali unutra prostrani

– smešna vrata s pneumatskim otvaranjem – kao u autobusima, što je smešno, neočekivano!

– „harmonika“ na zglobu pre liči na kakvu autobusku nego tramvajsku

 

TMK 2100 ima čudan zvuk, tj. rad motora – unutar tramvaja čuje se neko zujanje, što meni generalno nije smetalo, čak je zanimljivo. Vožnja ovim tramvajem je relativno tvrda, verovatno zahvaljujući postoljima, koja su preuzeta sa rashodovanih ĐĐ 201. Budući da ovaj trodelni (tromodulni) tramvaj ima raspored obrtnih postolja (po modulima) Bo + Bo Bo + Bo, nije bilo teško shvatiti zbog čega se prvi i treći modul ljuljaju i njišu, dok je srednji modul stabilan.

Što se samog dizajna tramvaja tiče, moram da priznam da je mogao da bude i bolji, obzirom da je konstruisan polovinom 90-ih. Prednje čelo je odlično dizajnirano, priznajem, ali zato je zadnje totalno demodirano, prosto je anahrono! Dizajneri su lako mogli i zadnje čelo da oblikuju simetrično kao prednje (kao na Katicama), izgledalo bi bolje.

Iznenadila me je sporost ovog tipa tramvaja. To se potvrdilo tokom vožnje Vukovarskom avenijom; noć je, tramvaj vozi od stanice do stanice i nikako da dođe do Zagrepčanke kod koje skreće u Savsku. Vožnja traje neuobičajeno dugo, Savska nikako da dođe. Na pamet mi je palo kako bi ovo mogla da bude tipična priča iz serijala „Zona sumraka“: čovek se noću vraća s posla kući svojom redovnom tramvajskom linijom. Napolju je mrak, pa ne vidi tačno gde je, ali tramvaj nikako da skrene u njegovu ulicu. U jednom trenutku shvata da je prošlo već pola sata, a skretanja nema. Hvata ga panika (pošto bi do tog trenutka tramvaj već trebalo da skrene), kroz prozor nazire nepoznat krajolik – kao da je u nekakvoj drugoj dimenziji. Što je još čudnije, ostali putnici ne reaguju, mirni su, kao da se niko drugi ne uzbuđuje što tramvaj vozi čudnom trasom. Prošlo je već više od sata, a tramvaj i dalje vozi pravo... i pravo, zaustavljajući se na nepoznatim stanicama, putnici ulaze i izlaze...

Šala na stranu, TMK 2100 se nekako dokotrljao do Savske i srećno me vratio do hotela.

Link to comment
Share on other sites

Nekako se pomeram ka sredini i razmišljam o tome da li se i koliko u Zagrebu poštuje ulazak i izlazak na za to određenim vratima. Preispitujem sebe da li je razlog nepomeranja putnika prilikom mojih izlazaka bio taj što na konkretnim vratima i nije trebalo da se izađe? Mada nisam stekao utisak da svi koriste npr. samo prednja (ili srednja) vrata za ulaz.

 

Sva vrata na tramvajima služe i za ulaz i za izlaz. Ono ''sredina malo naprijed'' je ukinuto kod prvog uvođenja samonaplate vožnje.

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Kada sam 2013. godine posetio Zagreb, na desnom tornju (gledano od spolja) vršeni su radovi. Tri godine nakon te posete, malo me je iznenadila činjenica da su radovi na istom tornju i dalje u toku, pošto je ovaj i dalje prekriven. Doduše, sama cirada je oslikana sakrivenim delom tornja, tako da je ipak moguće sagledavanje celine.

 

Katedrala se, kao što ti je poznato, obnavlja. Nakon obnove sjevernog krenulo se na obnovu južnog tornja. E sad, ako pogledaš na sjeverni toranj, uočit ćeš da ima više tisuća detalja. U tome je problem. "Zamjenjuje" se cijeli toranj, kamen po kamen, a to i nije baš jednostavno. I onda još svi ti detalji koje treba ponovno izraditi. Nije ni čudo da ta obnova traje već godinama. No, 2014. je skinuta skela sa špica (odnosno vrha tornja) jer je taj dio obnovljen, te se sad obnavlja donji dio tornja.

 

 

 

Nekako se pomeram ka sredini i razmišljam o tome da li se i koliko u Zagrebu poštuje ulazak i izlazak na za to određenim vratima. Preispitujem sebe da li je razlog nepomeranja putnika prilikom mojih izlazaka bio taj što na konkretnim vratima i nije trebalo da se izađe? Mada nisam stekao utisak da svi koriste npr. samo prednja (ili srednja) vrata za ulaz.

 

Ne. Nitko ne poštuje to pravilo. Pogotovo ne u gužvama, kad nema šanse da se krećeš kroz tramvaj (do pravilnih vrata za izlaz). Ali, najčešće se za ulaz koriste prednja vrata jer je tamo vozač (za kupiti kartu), a u starijim tramvajima samo je na prvim vratima prorez za poništavanje papirnate karte (u NT 2200 je na prvim i zadnjim vratima).

 

 

TMK 2100 ima čudan zvuk, tj. rad motora – unutar tramvaja čuje se neko zujanje, što meni generalno nije smetalo, čak je zanimljivo.

 

Da, taj karakteristični 2100-zvuk je ono zbog čega je meni taj tramvaj zanimljiv. Taj zvuk je prvo što se primijeti nakon kretanja tramvaja, odnosno vrlo je neobičan. Poput zujanja, da.

Link to comment
Share on other sites

Velika igla? Dirigentski štapić!

 

Bravo mali.paja, odlično :palac:

Trebalo je da se toga setim...

 

 

Sva vrata na tramvajima služe i za ulaz i za izlaz. Ono ''sredina malo naprijed'' je ukinuto kod prvog uvođenja samonaplate vožnje.

 

Sredina malo napred, :rofl - ovo je itekako poznat diskurs iz beogradskog prevoza, doduše već i ovde pomalo napušten.

 

Tipična beogradska scena iz 90-ih;

zglobni autobus (nalegao pod teretom na točkove, zadnji branik dodiruju asfalt) stoji na stanici pošto vrata uopšte ne mogu da se zatvore od putnika koji vise na stepeništu. Na sve to, još jedan putnik s trotoara zakoračuje na stepenik uz legendarno "pa pomerite se ka sredini, vidite da ima još mesta!"

Link to comment
Share on other sites

DAN TREĆI

 

Noć je prošla s više sna nego prethodna. Verovatno da je umor nakon prethodnog celodnevnog špartanja gradom učinio svoje. Bez obzira na to, ustao sam već oko 5.30h, odmoran, čekajući da sunce još malo grane kako bih izašao napolje. Na kraju krajeva, razgledanje i fotografisanje tramvaja bilo je lakše ranim jutrom, dok na ulicama nema toliko vozila, niti putnika. Započinjao je poslednji dan mog boravka u Zagrebu i stoga sam želeo da do kasnog popodneva (kada sam polazio za Beograd) iskoristim što više vremena. Razmišljajući o lokacijama koje nisam posetio, setio sam se da sam još u Beogradu planirao posetu Fallerovom šetalištu na Trešnjevci. Koliko sam shvatio, na spoljnim kolosecima trešnjevačke remize bi možda moglo da se vidi nešto zanimljivo, poput kakvog Stojadina. Međutim, nakon provedena dva dana u Zagrebu i svih moguíh varijeteta u tramvajskom saobraćaju, činilo mi se da odlazak do trešnjevačke remize ne bi rezultirao većim zanimljivostima od onih viđanih na zagrebačkim ulicama. Proučavajući plan grada, sve saobraćajne veze između Prisavlja i Fallerovog šetališta (koji su u suštini povezani pravom linjom Zagrebačke avenije), delovale su mi nekako „okolo-naokolo“ (ne znam zašto sam odbacio varijantu tramvaj 4 + tramvaj 3, 12), dok sam mogućnost pešačenja do tamo odbacio.

Želeo sam da pre doručka napravim jedan kraći krug po kraju, što će se (kao i prethodnog jutra) pretvoriti u jutarnju izlet-šetnju.

Ponovo sam se zaputio ka Savskom mostu, sa namerom da posmatram Čehe s linija 4 i 7 na njihovom terminusu. Sunčano jutro je obećavalo. Stigavši do okretnice, malo sam se razočarao jer su se i na jednoj i na drugoj tramvajskoj liniji pojavili niskopodni tramvaji. Vreme je sporo prolazilo, ali Čeha nije bilo. Zatim ponovo niskopodnjaci. Da li sam uleteo u neki čudni raspored voznih redova? Reših da više ne stojim (jutro je ipak bilo prohladno), te se zaputih ka stajalištu tramvaja pri studentskom domu, u međuvremenu se susrevši s reklamnim Čehom na liniji 7. Nisam se vraćao do terminusa, već sam kod studentskog doma ušao u NT2200 u smeru prema Novom Zagrebu.

 

Jutro ispred Studentskog doma "Stjepan Radić":

 

uW0Cc2A.jpg

 

 

lTEKkiT.jpg

 

 

wEzBfwF.jpg

 

Odvezao sam se do naredne stanice, ispod kružnog toka kod Jadranske avenije, rešen da na tom mestu čekam i fotografišem tramvaje. Još je bilo rano jutro i vremena je bilo na pretek. Tražeći dobre tačke za fotografisanje, bio sam razočaran kako mi ne polazi za rukom da tramvaje kadriram na način kako sam zamišljao. I zaista, tokom fotografisanja i kadriranja tramvaja po Zagrebu, pokazalo se da je najveći problem napraviti dobru fotografiju tramvajske kompozicije (motorna kola + prikolica) u celoj svojoj dužini i eleganciji. Najčešće su mi u kadar ulazili, bilo ljudi, bilo automobili, naročito ako bih zumirao dolazeći tramvaj iz daljine. Tako je bilo pogotovo po pitanju kadriranja Bikova, mada ni kod Čeha nije lakše. Zato sam se opredelio za varijantu da ukomponujem koliko god je moguće, dobar kadar motornih kola, a od prikolice šta preostane. U tom smislu, sreća u nesreći je da više nema „pravih“ tramvajskih kompozicija (Bik + dve prikolice); to bi tek bio problem! Pomalo razočaran rezultatima, vratio sam se na ideju o odlasku na Trešnjevku.

 

Promet kod stanice "Arena Zagreb";

 

qCMp4SU.jpg

 

 

Veo9FjC.jpg

 

 

kTafL5W.jpg

 

 

s08RSK5.jpg

 

 

n17iZP4.jpg

 

 

Pored studentskog naselja prolazio je autobus 109 koji je vozio na Trešnjevku i to bi bila idealna varijanta za odlazak. Samo, trebalo se tramvajem vratiti preko mosta, a špic je već počeo! Na stajalište je došao prepun NT2200, u koji je od brojnih đaka i radnika bilo skoro nemoguće ući. Stajanje na vratima. Dok smo se vozili preko mosta, primetio sam da je na drumskim trakama prema Prisavlju dugačka kolona automobila u zastoju. Tramvaj na izdvojenoj trasi je svakako prednost i još jednom se pokazalo da su Zagrepčani postupili ispravno kada su se tokom 50-ih i 60-ih opredelili da (za razliku od ostalih jugoslovenskih tramvajskih gradova) u celini zadrže, modernizuju i dograde svoj tramvajski sistem. Kroz prozor tramvaja sam u koloni vozila primetio plavi zglobni autobus, kako nemoćno mili, zapravo stoji. Mora da je 109-ka, pomislio sam – ako budem imao sreće, stići ću do stanice pre nje. Tako je i bilo. Izašao sam iz tramvaja, sačekao na semaforu, potom prešao ulicu. Došao do autobuske stanice. Čekao. I tek potom je stigao i autobus koji smo prestigli na mostu. Uspeo sam da uđem, ali ne i da se pomerim dalje od prvih vrata. Usledila je vožnja u prepunjenom zglobnom autobusu na liniji 109. Tolike gužve kojima se nisam nadao su za mene bile iznenađenje – mislim da takvih gužvi nema u Beogradu, čak ni u špicu. Autobus je bio prepunjen, ljudi su stajali do vozača, naslonjeni na vrata. Pomislio sam na Beograd, u čijem gradskom saobraćaju vlada nepisano pravilo (po meni bahato) da vozači autobusa blokiraju desno krilo prvih vrata, kako putnici ne bi stajali do soferšajbne i valjda zaklanjali desni retrovizor. To je zaostatak iz 90-ih godina kada je u autobuskom saobraćaju vladao haos, a gužve u svako doba dana bile redovna pojava. Za razliku od Beograda, u zagrebačkom autobusu putnici su bili naslonjeni i na vrata, i na šoferku, maltene uz rame vozaču. Pa ipak, vozač nije reagovao. Na narednoj stanici, putnici koji su čekali 109-ku, odustali su od ulaska, čekajući sledeći autobus. Takvu gužvu na ovoj liniji nisam očekivao, zato što mi je na planu grada ona delovala kao trasa koja poprečnom vezom spaja relativno obodne delove grada (slično beogradskoj liniji 50 koja povezuje periferna naselja vozeći obodom grada) između kojih nisam očekivao toliku frekvenciju putnika. Usledio je novi zastoj, ispod nadvožnjaka na Zagrebačkoj aveniji, čekajući na uključenja i isključenja automobila s nje. Pravi jutarnji špic u metropoli! Sva sreća te je moja vožnja bila relativno kratka – linija 109 seče Ozaljsku ulicu kojom voze tramvaji prema Trešnjevci, tj. Ljubljanici. Ovaj krak tramvajske mreže u Zagrebu mi prethodnih dana nije bio prioritetan zbog toga što njegovom tasom voze samo KT4 i NT2200. Ali ipak, postojala je mogućnost da se u dvorištu trešnjevačke remize primete potencijalno zanimljivi tramvaji.

Tramvajska okretnica na Ljubljanici deluje kao još jedna od lokacija „zamrznutih u vremenu“, ali manje idilična od Savskog mosta. Ozaljska deluje kao slepa ulica iz koje nema izlaza. Kao da je tramvajska linija bila dovedena do krajnje moguće tačke. Relano, gradski prostor je proširen zapadno od nje, ali eventualno produženje tramvajske pruge ne bi bilo moguće nekim prirodnim koridorom, tj. bez prosecanja ulice dalje na zapad. Nekadašnja periferija utopljena u gradsko tkivo. Samo prisustvo tramvajske remize usred urbanizovanog gradskog stambenog prostora deluje nekako groteskno. Obično se depoi grade na obodu grada ili u industrijskim četvrtima; naravno, verujem da je u vreme izgradnje remize tokom 30-ih, ovaj kraj verovatno bio slabo naseljen, ali sada je druga situacija. Generalni utisak o ovoj lokaciji je nekakva stisnutost, teskoba. Skrenuo sam na Fallerovo šetalište, nadajući se nekakvim iznenađenjima, ali sve što je moglo da se vidi na spoljnim kolosecima bili su garažirani NT 2200, kao i par TMK 2100. Nešto dalje, stajala su dva radna Stojadina. U krugu depoa, manevrisao je i jedan T4, ali suviše daleko za neko razgledanje. Pomislih da sa trotoara fotografišem prostor unutar remize, ali me je prisustvo radnika koji su šetali sa druge strane ograde odvratilo od toga – ko zna šta bi pomislili. Vratio sam se do tramvajske stanice i požurio da uđem u KT4 na liniji 3. Usledila je brza vožnja duž Ozaljske i Tratinske ulice, pravo uživanje nakon prethodne vožnje u pretrpanom autobusu. Ako bih poredio brzine zagrebačkih tramvaja, situacija bi bila sledeća (od najbržeg ka najsporijem):

NT 2200; KT4; TMK 201; T4; TMK 2100

Mada, NT 2200 i KT4 bi mogli da dele prvo mesto, a Bik i Čeh drugo. Trodelni Končar ostaje u svakom slučaju poslednji.

 

Kg6wSCO.jpg

 

NT 2302 na Ozaljskoj ulici. Tokom trodnevnog boravka u Zagrebu, svaki dan sam video Shorty-ja, i svaki put mi je umakao. Jedan na liniji 9, drugi na liniji 13

 

 

TuL5OZI.jpg

 

Katica na Ljubljanici

Link to comment
Share on other sites

Podne u Zagrebu

 

Sobu sam napustio oko 11 sati, prethodno ostavivši kofer na čuvanju. Nisam imao brigu oko prtljaga, a vremena je bilo sasvim dovoljno za elegantan rastanak sa Zagrebom i njegovim tramvajima.

Svaki dan počinjao je vožnjom prema Novom Zagrebu. Razočaran jutrošnjim odsustvom Čeha sa linija, rešio sam da još jednom krenem na istu stranu, nadajući se boljoj situaciji. Na Savskom mostu, čekao je Čeh na „sedmici“. Još jedna vožnja prema Novom Zagrebu. Uspinjući se na Jadranski most, delovalo je da vozač vozi tramvaj svom brzinom, ali kao da ju je postizao sa teškoćom. Možda sam bio pod utiskom saznanja da su na zagrebačkim Česima izvršene redukcije maksimalne brzine. Prolazeći pored okretnice na Sopotu, spazio sam Čeha na liniji 6 spremnog za polazak. Silazak i kratko čekanje. Došao je odmah. Prilikom ulaska u tramvaj, čuo sam gospođu ispred mene kako se požalila prijateljici, da „kako će ući u tramvaj kad ima visoki pod“. Palo mi je na pamet kako Česi zapravo imaju nešto niži pod od Katica, zgodniji su za penjanje. Odlučio sam da se provozam od početne do krajnje stanice linije 6 – zavaljen u sedištu, promatrajući grad, njegove ulice i puls. Bilo je pre podne i tramvaj je sve do Branimirove bio slabije popunjen, tj. nije bilo stojećih putnika. Potom je na svakoj stanici ulazilo osetno više putnika, a najviše ljudi ušlo je na Jelačićevom trgu.

Na Črnomercu se nisam suviše zadržao – tek toliko koliko je vozač Čeha napravio pauzu, tako da sam istim tramvajem krenuo nazad. Želeo sam da posvetim vreme centru, tačnije obilasku Gornjeg grada, njegovih znamenitosti i još nekih zanimljivih lokacija. Tramvaj je već s Črnomerca krenuo solidno popunjen. Na jednoj od kasnijih stanica, u tramvaj je ušla grupa ukrajinskih turista – navijača „pod gasom“, koji su vodili svoj burni razgovor kroz viku, bez imalo pardona prema saputnicima iz tramvaja koji su odjednom zaćutali. Te večeri, na Maksimiru je trebalo da se održi utakmica Hrvatska – Ukrajina i Zagreb su preplavili ukrajinski navijači i turisti. Ovi momci, bez ikakvog zazora, ponašali su se i više nego komotno, bez ikakvog obzira prema okruženju (u užem i širem smislu) u kome su se zatekli. Na zavijutku pred Britanskim trgom, izašao sam i ostavio „pijani“ tramvaj, koji je veselo nastavio da se klacka Ilicom. Nastavio sam pešice niz Ilicu, razgledajući pročelja zgrada stisnutih u krivudavoj liniji, uživajući u stilu i periodu gradnje koji u Beogradu nažalost nedostaje (izuzmemo li Zemun). Ulicom-Ilicom, prošao je i plavi „Londonac“ – turistički dvospratni autobus, čiji je krov odstranjen i tako napravljen lep panoramski autobus za razgledanje grada. Pitao sam se da li je to nekakav ZET-ov muzejski primerak iz 50-ih, ili ipak sa strane kupljen dvospratni autobus za ovu namenu. Polako sam stigao do još jedne tačke, mesta na kome se Frankopanska ulica na svom vrhuncu prosto „zakucava“ u Ilicu.

Volim spoj starog i novog, mislim da to često može biti dobitna kombinacija. U slučaju urbanih prostora, to su na primer, mesta i ulice (poput Ilice) iz 18. i 19. veka, prožeta produktima industrijske revolucije - tramvajskim prugama (19. i 20. vek), po kojima saobraćaju najmodernija vozila 21. veka. Toliko istorijskih slojeva različitih perioda (pritom ukusno i neopozivo inkorporiranih u celinu) može se pronaći i iščitati sa jedne lokacije kao što je pomenuta raskrsnica. Isti slučaj je i s Trgom Bana Jelačića, u čijem okruženju dominira arhisimbol grada – zagrebačka katedrala, ali sad već isto toliko i neboder podignut na trgu u 2. polovini 20. veka (potom rekonstrukcijom nakon 2000-ih prilagođen modernizmu 21. veka).

Šetajući Ilicom, u glavi su mi se smenjivale muzičke teme, asocijacije na Zagreb; Zagreb je najljepši grad u izvođenju Draga Diklića, kao i njegova Moja draga, u obradi Svadbas-a (kao još jedan spoj starog i novog, ali u muzici). Na radiostanicama vrteo se počesto novi singl Nine Badrić, postajući zvučna podloga proleća u Zagrebu 2017.

Na Gornji grad sam mogao da se popnem pešice, ali rešio sam da iskoristim još jedno prometno sredstvo – uspinjaču. Zanimljivo je da u srpskom kolokvijalnom govoru koristimo reč žičara kao sinonim za uspinjaču (koja je, valjda, hrvatski izraz), bez obzira na to što ova reč ne mora imati baš isto značenje ili funkciju. Zanimljiva zagrebačka uspinjača, nalazi se ukutkana na vrhu kratke Tomićeve ulice, koja je skoro sakrivena iza jednog od uglova Ilice. Dve zidane stanice postavljene su u podnožju i na vrhu brega. Za vožnju uspinjačom važe ZET-ove karte i dve kabine voze gore-dole uz red vožnje na svakih 10 minuta. Prilikom vožnje se otvara lep panoramski pogled na Zagreb. Obrevši se na Gornjem gradu, kao da sam se našao u drugom mestu i vremenu.

 

9ZoUOH1.jpg

 

Čeh 405 koji me je dovezao na Črnomerec, u svom sadašnjem...

 

 

8jUokM4.jpg

 

...i nekadašnjem izdanju

 

 

BRDkqeu.jpg

 

SUnčano podne na Ilici

 

 

du4u8SW.jpg

 

Prizor s ugla Frankopanske ulice i Ilice

 

 

Q0iUVIs.jpg

 

Staro i novo

 

 

j3KfyOP.jpg

 

Pruga na ravnici i pruga na uzbrdici

Link to comment
Share on other sites

Sa brega Gornjeg grada, jasan je pogled na Zagreb, čijim centrom (iz ove vizure) dominiraju dve građevine, katedrala i neboder na Jelačićevom trgu.

Još lepši pogled na grad nudio se s vidikovca – vrha Kule Lotrščak koja krasi ovaj deo Gornjeg grada i zajedno s Markovom crkvom i zagrebačkom katedralom, predstavlja jedan od simbola Zagreba. Onaj ko izdrži penjanje spiralnim i uskim drvenim stepenicama (toliko su uske da mimoilaženje nije moguće, što može biti problem kada se ide u susret) biva nagrađen jedinstvenim panoramskim pogledom na grad i njegove predele. Sever – Markova crkva, Sljeme i planina Medvednica, kapija Hrvatskog Zagorja. Istok – Katedrala, Trg Bana Jelačića i Maksimir. Jug – rub Panonske ravnice, mnogobrojni postrojeni soliteri Novog Zagreba, sa čežnjivim pogledom prema Jadranu. Zapad – Črnomerec i planine koje upućuju na blisku granicu sa Slovenijom. Prosto nisam mogao da otmem pogled od svih lepota koje su bile pred i poda mnom. Tornjevi crkava, narandžasti crep-krovovi kuća i zgrada, ljudi veličine mrava. Zagreb se nudi na dlanu i svi njegovi predeli deluju blizu. Mada, malo mi je nedostajala plastičnost i reljefnost prostora koja bi mogla više da istakne pojedine delove grada, ali, šta je tu je. Posmatrajući bližu okolinu, u jednom trenutku, negde dole u blizini, začuo se poznati zvuk „cak-cak“; osmeh na mom licu kada sam u Ilici ugledao svoj omiljeni plavi tramvaj T4, kako se svojim prepoznatljivim zvukom probija kroz usku Ilicu. Visina i lep panormaski pogled relaksiraju – mogao sam na kuli da ostanem još čitav sat, ali trebalo je videti i druge delove starog grada.

Nakon vidikovca, zaputio sam se prema Markovom trgu i istoimenoj crkvi čiji pitoreskni krov krasi ceo trg. Malo me je iznenadilo odsustvo većeg broja ljudi na trgu, ali i nekakvog prirodnog rastinja koje bi dodatno oplemenilo goli beton. Približivši se crkvi, u njenoj unutrašnjosti sam čuo zvuk orgulja. Možda je u toku služba, ili venčanje, a možda orguljaš samo vežba. Potom je usledio obilazak strme Kamenite ulice, u kojoj su pre 30 godina snimane scene domaćeg filma „Za sreću je potrebno troje“. Za one koji su film gledali (i kojima se svideo) ovo je svakako posebna lokacija. U podnožju ulice, nalaze se Kamenita vrata, svojevrsni prolaz-kapelica ka nižim ulicama, u kojoj Zagrepčani pale sveće Bogorodici i mole joj se za zdravlje i sreću. Na zidu vrata, postavljeno je obaveštenje kojim se moli na mir i uljudno ponašanje tokom prolaska kroz kapiju. Kao i zabrana prolaska (valjda zaprežnim) kolima.

Spustivši se do Trga Bana Jelačića, našao sam se u masi prolaznika. Ljudi koji šetaju, sede u kafeima ispijajući pića, čekaju na tramvaj, gosti-navijači obližnjeg ho(s)tela, koji s terase mašu zastavama i transparentima – svi su se stopili u jednu veliku masu.

Podne u Zagrebu je bilo prekrasno. Sa temperaturom skoro letnjih 24’ C, sunčane živopisne ulice preplavili su prolaznici; na svim stranama vijorile su se zastave (državne i navijačke), dresovi i majice u šahovnica-dizajnu i žuto-plavoj kombinaciji, razdragane grupe ljudi na svakom koraku – centrom je vladala karnevalska atmosfera. S Trga sam produžio u okolne pešačke ulice, razgledajući i upijajući atmosferu dana. U ulici pored Jelačićevog trga, pronašao sam zgradu koja se često prikazuje na beogradskim vestima prilikom nekakvih izveštaja iz Zagreba: moderno zdanje hotela „Dubrovnik“, uklopljeno u okolnu klasicističku arhitekturu. Gledajući ranije tv priloge, uvek sam se pitao gde tačno u Zagrebu se ta zgrada nalazi, želevši da je pronađem kada budem došao.

 

FnfqcKm.jpg

 

Pogled iz kabine uspinjače

 

 

QF4SIPD.jpg

 

Prema Hrvatskom Zagorju

 

 

v58lHiN.jpg

 

Simboli Zagreba

 

 

1kOkOqk.jpg

 

Ko je glavni dasa?

 

 

PVYNhpW.jpg

 

Zagrebački city

 

 

1VFF3j3.jpg

 

Zvuci akceleratora prolamaju se Ilicom

 

 

njTLhEY.jpg

 

Na Markovom trgu

 

 

hxVE6Xp.jpg

 

Strma Kamenita ulica

 

 

aeJdrmm.jpg

 

Trg Bana Jelačića, još jednom

Link to comment
Share on other sites

Bravo jž 363 odlične fotografije i posebno zanimljiv tekst koji sam sa uživanjem pročitao. Pravi si ljubitelj tramvaja, vidi se da poznaš tramvajsku problematiku a u Zagrebu se ima što vidjeti bar što se tramvaja tiče. Nažalost mnogi gradovi su u bivšoj Jugi brzopleto ukinuli tramvaje i knjiga pade samo na 4 slova na Zagreb, Beograd, Sarajevo i moj Osijek kao jedini manji grad koji je sačuvao tramvaj......

Pozdrav iz Osijeka !

Link to comment
Share on other sites

Bravo jž 363 odlične fotografije i posebno zanimljiv tekst koji sam sa uživanjem pročitao. Pravi si ljubitelj tramvaja, vidi se da poznaš tramvajsku problematiku a u Zagrebu se ima što vidjeti bar što se tramvaja tiče. Nažalost mnogi gradovi su u bivšoj Jugi brzopleto ukinuli tramvaje i knjiga pade samo na 4 slova na Zagreb, Beograd, Sarajevo i moj Osijek kao jedini manji grad koji je sačuvao tramvaj......

 

Hvala na pohvalama! Slažem se sa svime.

 

Ako sam dobro prebrojao, nakon 2. sv. rata, bilo je 11 tramvajskih sistema u Jugoslaviji (imam utisak da mi neki nedostaje). Od svih, jedino je Zagreb planski širio mrežu, zahvaljujući pred rat obnovljenom voznom parku. Ostali su kuburili sa nedovoljno razvijenom (i manje više propalom) tramvajskom infrastrukturom, a nedostatak novca krajem 50-ih, zapečatio je postojanje mnogih tramvajskih sistema. Niškim i novosadskim tramvajima prosto nije bilo spasa, ljubljanski bi možda i preživeli (da je bilo političke volje). Sarajevski sistem bi, da nije došlo do nabavke polovnih(!) PCC-ja (za koje Niš nije imao para), verovatno takođe bio raspušten. Osijek i Subotica su se održali tokom 60-ih nabavkom polovnih ljubljanskih tramvaja, kasnije i nabavkom ĐĐ-a i ČKD-a. U Osijeku ste imali sreće. Da su u obližnjoj Subotici imali novca za nabavku Tatrinih tramvaja (i dodatnih ulaganja u pruge), možda ne bi došlo do tamošnjeg ukidanja tramvaja 1974.

 

Izvinjenje za OT, ali ovo me je inspirisalo - nastavljam uskoro.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...