Povijesne ceste kroz Gorski Kotar

[Pfaff]

I pisalo tako jednog dana na 4umu:

 

Kad te Gorani hoće poslati u nedođiju, onda izvuku Karolinu, Lujzijanu & Jozefinu, koje još onda pomiješaju ko Svevišnji jezike na Kuli babilonskoj ...

 

 

Vidim da ću morati napisati nešto o povijesnim cestama kroz GK pa da jednom i tu priču raščistimo

 

(Za one koji ne znaju: DB je dragi lik na našem 4umu koji je zbog potreba posla obišao Lijepu Našu Njihovu uzduž i popreko i pozna ju kao svoj džep, ali se povremeno voli praviti mutaff očekujući reakcije pučanstva svekolikog!)

 

BTW, ja nisam Goranin, ja samo tu živim, a napravilo me takvim zbog nesretnog sticaja okolnosti vezanih uz trudnoće, vjenčanja, dobave punice i slično. Imamo mi na 4umu još takvih, genetskim inženjeringom proizvedenih Turopoljaca, Vojvođana, Zagoraca...

 

 

Pa da vidimo malo o tim cestama

 

Stari su Rimljani već iz prve zaključili da na području Gorskog kotara ima samo međedova i čudnih ljudi pa su područje obilazili u širokom luku. To je posve razvidno iz ove karte rimskih cesta koje iz Primorja vode put Panonskih nizina

 

 

Onda je propalo Rimsko carstvo pa je nastupio mračni Srednji vijek. Negdje iz područja između Visle i Zapadne Dvine, gonjene gorima od sebe, stigle su na područje Balkana horde Slavena. Neki su se tu i zadržali pa su postali Južni Slaveni, a neki od njih pod imenom Hrvata stigoše i na Jadran. Bit će da su putem ipak prošli područjem Gorskog kotara.

Jedan moj, danas već pokojni prijatelj, je tvrdio da nisu ovako hrabro u krasnim odorama stajali na vrhu klisure već da su se više šunjali kroz grmlje puni straha, a odjeveni bijahu u neoprane kožuhe. Al', no dobro, pustimo sad...

 

 

Neumitnim razvojem povjesnih kretanja, dobili su i Hrvati svoje plemstvo, a u ovom području prednjačile su moćne obitelji knezova Zrinskih i Frankopana. Na kontinentalnom dijelu Hrvatske imali su oni manufakture raznih proizvoda, a na jadranskoj obali imali su luke. Robu je trebalo dopremiti do broda, ali su za to korištene ceste koje su išle otprilike rubom rimskog Limesa te su kroz Srebrna vrata ispod Risnjaka i Željezna vrata bliže Snježniku vodile prema današnjem području Gerova i Slovenije.

 

 

 

Ceste zapravo i nisu bile ceste već više karavanski putovi, a roba se prenosila tovarnom marvom. Putnici su, ovisno o staležu, jahali ili klipsali, ali sve je to bilo sporo i opasno.

A onda su se izmijenile geopolitičke prilike – nakon bitke kod Mohača 1526. godine, Magyarska i Hrvatska gube svoju "nacionalnu" kraljevsku dinastiju, a velikaši se mahom sklanjaju pod zaštitu Austrijskih nadvojvoda. Na područje Hrvatske provaljuju Turci i pustoše cijelo područje ugrožavajući zapadni dio habsburških posjeda. Kako bi pojačao obranu granice, austrijski nadvojvoda Karlo II Habsburg sklapa pomirbeni dogovor s protestantskim knezovima – on njima vjersku slobodu, a oni njemu pare za izgradnju novog Festunga kojeg će sagraditi na močvarnom terenu u slivu Kupe i Korane dobivenom od Zrinskih. Tvrđavu vaubanovskog tipa u obliku šesterokrake zvijezde projektirao je Matija Gambon, a gradnjom je upravljao okrutni Georg Khevenhüller, guverner Koruške, koji je do maksimuma iskoristio kmetove koji su na tlaki gradili novu tvrđavu.

 

 

Tloris nekadašnje tvrđave jasno se vidi i danas

 

 

Iz tog vremena datira i poznata pjesma:

 

Nigdar ni tak bilo

da ni nekak bilo,

pak ni vezda nebu

da nam nekak nebu.

Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,

nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,

kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude

kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,

pak nigdar ni nebu da niščega nebu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,

kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,

da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,

da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,

kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,

da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,

z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,

da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,

pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,

kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,

pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam

il v katedrale v Zagrebu,

gda drugog spomenka na grebu mu nebu

neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

 

(PS: Dio iskazanog dobrim dijelom funkcionira i danas...)

 

Zašto toliko pišem o Karlovcu? Zato jer je nova tvrđava (koju su Turci napadali nekih pešestsedam puta, ali ju nikad nisu osvojili, među ostalim i zato jer je bila smještena na terenu nezgodnom za minerske radove) idealno smještena na raskršću prometnih smjerova kojima je išao, koliko god bio slabašan, protok robe i vojnih postrojbi u smjeru prema moru, a bome i od turskijeh krajeva (s kojima je Austrija imala živahnu trgovinu u pauzi između dva rata) prema zapadu. Samo dok je mimo GK. A kad su konačno cestograditelji zagazili među međede i Gorane, krenuli su iz Karlovca.

 

Stoga sad mogu konačno početi priču o povijesnim cestama...

 

Na početku, jedna napomena:

Ovaj prikaz nije zamišljen kao detaljan opis kompletnih trasa cesta, ima k'o se time bavi(o). Ja sam nastojao prikazati one dijelove po kojima se i danas prometuje i koje u praksi služe da bi Gorani, Ličani i Primorci zbunjivali putnike-namjernike i slali ih u neku Nedođiju!

Sam sam ih prošao (prevozio – da ne bi nekome pale neke čudne ideje napamet!) preko nekoliko puta pa je većina slikovnih priloga proizašla iz mojeg fotića. Ostalo sam negdje pokrao! BTW, kako ja tim cestama najčešće slikam putujući prema kontinentu gdje te ceste imaju svoje izvorno ishodište, najveći dio slika je okrenut u krivom smjeru!

[Pfaff]

Karlova cesta (Karolina)

 

 

1699. godine sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima kojim je Austrija 'odmakla' tursku državu na istok i jug. Kasnijim požarevačkim mirom taj je proces nastavljen pa je Austrija došla u posjed panonskih ravnica i odjednom je žita bilo za izvoz. Ali kako ga izvesti? Dunavom se nije imalo kamo jer su Turci držali tjesnace, a puta prema jadranskim lukama nije bilo. Stoga je poduzetni car, kralj, itd., itd. Karlo VI. najprije proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, a onda je malo olabavio i vojnu upravu nad Karlovcem pa je tako dobio dva kraja budućeg izvoznog koridora. Nakon toga je carskim dekretom izvolio osnovati Carsku povlaštenu orijentalnu kompaniju.

 

 

Kompanija se za izgradnju prometnice koja bi povezivala unutrašnjost s morem (osim Rijeke, u igri je još bio i Bakar te Kraljevica kao buduća ratna luka) obratila Matiji Antonu Weissu (1661. – 1738.), carskom potpukovniku i vrhovnom austrijskom vojnom inžinjeru za savjet i pomoć. Weiss je ponudio nekoliko opcija trase buduće ceste kao i razumno (pre)skroman proračun računajući da će 1.500 pomoćnih bagerista dovršiti cestu u dvije građevinske sezone za ciglih 70.000 forinti što je, naravno, s oduševljenjem prihvaćeno. U čast Caru, cesta je dobila naziv Via Carolina Augusta ili ukratko Karolina.

 

Gradnja je započela 1726. godine i jasno da cesta nije dovršena tijekom dva ljeta i jasno da je proračun probijen! Dvije godine kasnije, Karlo je krenuo novom cestom put Kraljevice pogledati kako mu napreduje buduća luka pa je tom prilikom putovao i dijelovima još nedovršene nove ceste. Obećao je i još nešto novaca, ali je bio posve švorc pa se brižni Weiss morao snalaziti kako je znao i umio. Gradnja je potrajala još nekih 10-ak godina.

Cesta, dugačka točno nešto oko 106 kilometara, građena je skromnim sredstvima uz maksimalno korištenje postojećih puteva, staza & bogaza. Radilo se uporabom krampova i lopata bez miniranja pa su velike stijene i brda obilaženi na način da je trasa na obroncima poduprta kamenim podzidima što je karakteristično za Karolinu u njenom brdsko-planinskom dijelu. Isto je tako cesta imala puno uspona i padova jer se prelaz preko hrbata (hrptova?) raznih brdusina nije mogao drugačije riješiti. Posljedica toga je bila i da su kiše ispirale kolnik pa ga je trebalo stalno popravljati.

 

Tri povijesne ceste: Karolina, Jozefina i Lujzijana polaze, dakle, iz Karlovca i sve tri počinju na otprilike istom mjestu – današnjem Trgu Petra Zrinskog (za one koji ne znaju: Karlovčani su jako povijesno-nacionalno osviješteni pa je cijeli abecedarij likova iz 'rvacke povijesti prisutan na ulicama i trgovima što uopće nije loše)

 

 

Malo pojašnjenje onima koji ne poznaju Karlovac: Kupa je na desno od slike, a željeznički kolodvor na drugoj, lijevoj obali rečene tekućice, lijeva ulica ide prema autobusnom kolodvoru, a mi ćemo ravno, ispod brze ceste pa prema staroj karlovačkoj bolnici...

Dolaskom na kružni tok (tijek?) nalazimo u njegovom središtu stup/obelisk/piramidu na kojoj je označeno da se na ovom mjestu razdvajaju Karolina i Lujzijana

 

 

 

Idemo lijevo. Od ovog mjesta prolazi cesta/ulica kroz Karlovac pokraj groblja pa se penje na brdo na kojem je stari srednjevjekovni grad Dubovac. Tamo je negdje kasnih šezdesetih godina bila krasna biblioteka u kojoj smo se priličan broj puta dobro načitali, a poseban doživljaj bila je čitaonica u okrugloj kuli gdje je na zidu bio naslikan prizor posljednjeg juriša Nikole Zrinskog Sigetskog pa je u ono doba buđenja nacionalne svijesti i ponosa to udvostručavalo učinak konzumirane literature!

 

 

Nakon Dubovca skreće cesta ka zapadu i mala je šansa da se putnik-namjernik nađe na njoj osim ako ga kaki aboridžan tuda ne proveze. Ta dionica danas ima sasvim lokalni značaj iako su predjeli zanimljivi (u pravo doba godine).

Cesta vijuga prema rijeci Dobri i na svom se putu nađe pred starim, nekoć ruševnim, a danas konzerviranim i posve oku ugodnim gradom Novigradom na Dobri

 

 

 

Odmah ispod grada na rijeci nalazi se impozantan most građen negdje 1780-ih godina. Nije bio dio projekta Karoline nego je, vjerovatno po Weissovom prijedlogu "višim vlastima", sagrađen sredstvima lokalne samouprave tj. velikaša.

 

 

Bilo kako bilo, most dugačak nekih 120 metara odolijeva poplavama Dobre i dan-danas te služi prometu.

 

[Pfaff]

Na suprotnoj, lijevoj, obali Dobre postoji raskršće tri ceste. Ravno ide stari put još iz vremena Frankopana kojim je Novigrad povezan sa slovenskim krajevima i križa se u Netretiću s izvornom trasom kasnije Lujzijane, a na lijevo Karolina slijedi Dobru do lokaliteta Jarče Polje

Dobra je ovdje dosta široka i nema bujični karakter iako ponekad znade i nabujati. Osobito poslije kiše

 

 

Nekoć su ovdje bile pilane i mlinovi na vodeni pogon čiji se ostaci vide i danas. Jazovi su ostali pa se lokalni živalj navikao ovdje brčkati za ljetnih vrućina.

Gore lijevo između krovova vidi se branik uz cestu koja vodi od Duge Rese prema Vukovoj Gorici. To je tzv. Stara cesta Zagreb – Rijeka. Neki to ponekad hoće nazvati i Lujzijanom, ali ona to nije i ne može biti.

 

 

Ta cesta i naša Karolina sastaju se kod ugostiteljskog objekta zvanog "Motel Dobra". Ovaj je objekt imao svoje zvjezdane trenutke negdje početkom 60-ih godina prošlog stoljeća kad su se autobuseri iz nekih razloga posvađali s odmorištem u Skradu pa su pauze za "veliki odmor" na putu od Rijeke prema Zagrebu obdržavane ovdje. Onda je objekt neko vrijeme bio zapušten i zatvoren, a vidim da sad opet radi!

 

 

Slijedi odsječak Karoline kojeg nećemo pratiti. Zašto? Jer je nepogodan za promet, a onima koji su namjerili prema Rijeci mimo autoceste stoji na raspolaganju gorespomenuta stara cesta za Rijeku.

Karolina u nastavku izvorne trase ide prema Bosiljevu (tamo je nekoć bio veliki i lijepi utvrđeni Frankopanski grad kojeg je u XIX. stoljeću austrijski feldmaršal irskog podrijetla grof Laval Nugent adaptirao u romantičnom duhu. (Tu je i umro 1862. godine iako je mogao umrijeti i u Staroj Sušici, na Trsatu i u još nekoliko dvoraca koje je posjedovao na području Hrvatske)

 

Trasa ceste slijedi manje-više trasu autoputa do čvora Bosiljevo i donekle se koristi u lokalnom prometu. Tu se križa s cestom koja od Bosanaca na Lujzijani vodi prema Generalskom Stolu na Jozefini i Ogulinu. Sve do naselja Stubica na Lujzijani može se samo pješke ili za one koji posjeduju odgovarajuće čvrste guzne mišiće i gnjatove, međunožnim guralom. To prepuštam Portosu i ekipi.

Kod Stubice sreću se Karolina i Lujzijana pa stvari napokon postaju zanimljive...

[Pfaff]

Lujzijana od raskršća za Vrbovsko ide na zapad put Skrada i Delnica, a Karolina skreće lijevo dolje u kanjon Dobre prema Vrbovskom. Tu će se opet, prvi put nakon Karlovca, sresti sa željezničkom prugom

 

 

Gradnjom autoceste postala je trasa Lujzijane manje zanimljiva prometu pa je skretanje za Vrbovsko dobilo impozantniji izgled.

 

 

Iako smješten u kotlini odnosno kanjonu Dobre, Vrbovsko je lijep gradić. Pogotovo kad sija sunce. Crkva sv. Ivana Nepomuka (taj je prilično čest u GK). Tu negdje desno odvaja se cesta prema gradskom groblju i Vrbovačkom (ne Vrbovečkom – to bi bilo tamo di se sudaraju avioni) priključku na autocestu. Ta cesta vodi prema Gomirju i Ogulinu i nije dio niti jedne od povijesnih cesta o kojima pričam.

 

 

Kad smo već tu...

Kolodvor Vrbovsko imao je u novije doba svoje uspone i padove. Uništenjem drvne industrije u tom gradu, umalo je i grad ubijen, a kolodvor i njegov okoliš dobili su jadan izgled. Jedino pozitivno bila je sječa ona dva umrla panja lipe (?) pred peronima

 

 

Onda se pojavio nekakv ozbiljan investitor koji je najprije dao srušiti stare pogone Drvne industrije Vrbovsko i krenuo ispočetka. Navodno stvar funkcionira.

Evo kako je to nekoć izgledalo

 

 

 

A ovo je energana nove tvornice

 

[Pfaff]

Pruga u smjeru Rijeke provučena je kroz rebro po kojem se Karolina spušta do razine Dobre. Tunele na potezu od Karlovca pa do Moravica projektirali su Magyari s namjerom da jednog dana budu dvokolosječni. Iako se to nikad nije dogodilo (jer je onaj nesretnik 1914. pucao po Sarajevu pa je Carevina otišla kvragu, a s njom i projekti razvoja željeznice u 'rvackim stranama), kolodvorski se kolosjeci spajaju na izlaznoj skretnici koja je na drugoj strani tunela

 

 

Lijepo se vidi po kojim se kolosjecima odvija promet

 

 

Navodno s ciljem impresioniranja stranjskog investitora, uređena je pristupna cesta do kolodvora i pješački put, a izgleda da je srušena i ruševna polovica one zgrade koja se nalazi s civilne strane kolodvora

 

 

 

Na dnu kanjona, cesta prelazi preko Dobre koja ovdje ima lijepo uređene kaskade

 

 

Most je tijekom svog postojanja rušen nekoliko puta, a nakon posljednje obnove je u sasvim lijepom stanju.

 

 

Ovaj se predio zove Senjsko i tu počinje uspon na Jablan – jednu od najtežih dionica Karoline

 

 

 

Pogled na drugu stranu željezničkog tunela i željezni most preko Dobre. Nazire se i izlazna skretnica

 

 

Tu negdje se vjerovatno posljednji put vidi Klek (ili prvi put, ovisi odakle putuješ)

 

[Pfaff]

Jablan je zanimljivo naselje. Uglavnom je napučeno vikendašima koji su lijepo uredili svoje objekte, a brinu se i oko uređenja naselja

 

 

 

Nekadašnji vodonapojnik za vučna vozila

 

 

 

S druge strana Jablana je nagib nešto blaži i cesta se spušta prema Staroj Sušici

 

Sva naselja uz Karolinu bila su nekoć mnogoljudna. Prvo jer nije bilo televizije, a petrolej se štedio, a drugo zato jer je uz cestu bilo posla za krčmare, furmane, kovače...

Ovo veliko zdanje je škola u Staroj Sušici. Danas područna i potpada pod osnovnu školu u Vrbovskom

 

 

Svakako najzanimljiviji objekt u Staroj Sušici je dvorac. Još jedan u nizu Nugentovih dvoraca u Gorskom kotaru kojeg je obnovio u romantičkom duhu. Ako se netko sjeća, tu su snimani neki prizori iz "Kapelskih kresova". Kasnije je zapušten i bio je u prilično lošem stanju, a nakon "oslobođenja" počeli su neki od Alitukijevih razbojnika bacati čeznutljive poglede... To se ipak nije dogodilo jer se Grad Rijeka upisao kao vlasnik, dvorac je temeljito (pre)uređen i danas je u njemu terenski dio riječkog "Doma mladih" gdje se održavaju škole u prirodi, a zimi klinci dolaze na snijeg

 

 

Cesta se dalje spušta u kanjon potoka Sušice. Danas je tu lijepi betonski most, a ja se još sjećam drvenog koji je tu privremeno postavljen nakon rata

 

 

Malo dalje nailazimo na jednu zanimljivost – češka zajednica u PGŽ postavila je malu (jer Česi su štedljivi) spomen-ploču buduć je tu za vrijeme Carevine naseljeno nekoliko čeških obitelji s namjerom pokretanja proizvodnje stakla. Nisu se dugo održali, ali to je već neka druga priča

 

 

Nekoliko kilometara dalje nailazimo na možda najdulje, a svakako najhladnije naselje na Karolini – Ravnu Goru. To crijevo od naselja (općina je to!) ima s kraja na kraj otprilike 4,5 kilometara. Nekoć je bila najpoznatija po ekstremno niskim zimskim temperaturama i drvnoj industriji, a onda je jedno vrijeme ostala samo niska temperatura. Danas se industrija oporavila, a imaju i veliki supermarket, trgovinu željezne robe, kiosk od lutrije... Joj, da: I dvije nadaleko poznate biblioteke – "Bijelu ružu" i "Breze"

Evo jedan lijep iako pomalo ruševan primjer nekadašnje arhitekture u sredini Ravne Gore

 

 

Na gotovo samom kraju Ravne Gore odvaja se udesno spojna cesta koja vodi preko Šija na Kupjak na Lujzijani. Neposredno prije Šija je spoj na čvor Ravna Gora na ACRZ.

 

[Pfaff]

Karolina se ovdje počinje penjati do svoje najviše točke. Na kraju naselja nalazi se kapelica posvećena svetomu Florijanu, svecu pokrovitelju vatrogasaca ili kako ih Gorani rado zovu, grlogasaca zbog poznatih običaja obdržavanih nakon nedjeljnih vježbi članova lokalnog DVD-a (babe su dotle na misi)

 

 

 

U nastavku ceste je selo Stari Laz.

 

 

Odmah na početku sela nalazi se ovaj sakralni objekt. Označen je kao crkva, a ja bih rekao da se po veličini radi o sufraganskoj crkvi katedrale u Ninu!

 

 

U sredini sela je stara škola u kojoj su entuzijasti uredili zavičajni muzej. Na svoju sramotu priznajem da ga još nisam posjetio – uvijek sam u nekoj jurnjavi

 

 

Kuće su danas uglavnom u vlasništvu vikendaške populacije i mahom su lijepo uređene.

 

 

Ima, naravno, i iznimaka. Za sve ove godine koliko se tuda vozim, nisam skužio da li je lik ovdje otvorio prodavaonu građevinskih potrepština ili je jednostavno kreten

 

 

Primjer tradicionalnog graditeljstva. Tradicionalni stanovnici su se naravno iselili/pomrli. Kuća je godinama u ovakvom stanju

 

 

Na nadmorskoj visino od nekih 1.017 metara nalazi se predio zvan Poljička kosa i to je najviša točka Karolinske ceste. Nećete vjerovat', ali neki lik je tu odlučio sagraditi vikendicu!

Želim mu puno sreće iako pretpostavljam da nije ni planirao zimsko ljopatanje...

 

[Pfaff]

Poslije Poljičke kose cesta se prilično strmo spušta prema Mrkoplju. Tu je prije nepuno desetljeće jedan poduzetni par Istrana odlučio pokrenuti ugostiteljski obrt. Otvorili su zgodan objekt u kojem su nudili istarske specijalitete. I u prvo vrijeme je dosta dobro išlo, a onda se potrošila novina, gostiju je bivalo sve manje, pala je kvaliteta i objekt se iz restorana pretvorio u krajputašku krčmu. Kad smo posljednji put tu zastali, odabrali smo sjediti u predsoblju kraj ulaza u zahod jer u (praznom) glavnom prostoru nisi mogao ni misliti od preglasne glazbe. A ja nisam došao slušati muziku po izboru konobarice! I na kraju su stavili ključ u bravu. Šteta objekta.

BTW, mislim da je, uz današnje ceste ter snagu i brzinu prometala, Lijepa Naša jednostavno premala za nekadašnje navike putovanja s pauzama i obrocima. Kad si za pet sati vožnje od mene do istočne granice, zbilja su ti dosta dvije kave.

 

 

Strmina prema Mrkoplju. Cestu su prošle godine krasno uredili.

 

 

Pogled na Mrkopalj. Ime ovog starog trgovišta (privilegije je dobilo 1785. godine), najvećeg u Gorskom Kotaru, nastalo je navodno od "mrko polje" po gustim cnogoričnim šumama koje su ga prekrivale. Onda je došla cesta pa ljudi pa pilana pa... Sad je prizor puno zanimljiviji. Ili bar šarolikiji

 

 

Na samom ulazu u Mrkopalj nalazi se naselje dosta velikih vikend kuća. Sagrađene su u vrijeme debelih krava i ima ih svakakvih. Ovu nakaradu vlasnik već dvije godine pokušava prodati...

 

 

U novije se doba pojavila moda gradnje kuća u "goranskom stilu" iako one to nisu. Radi se o objektima koji su izvana odjeveni u fasade od imitacije brvana u stilu divljeg zapada. Bilo kako bilo, svakako su ljepše od onog 'Zewa' čuda na gornjoj slici!

 

 

 

Spuštamo se u Mrkopalj. Mrkopaljske su kuće u pravilu okrenute zabatom (ovdje vele: lastavica) prema cesti, a dvorišta su bočno interpolirana između kuća

 

 

Ovdje se nalijevo odvaja cesta prema Begovom Razdolju – najvišem naselju u Hrvatskoj. Nalazi se na više od 1.000 metara nadmorske visine. Nekoć je tu bila i najviša škola u zemlji. Danas je broj stanovnika skroman, a u sezonama ga pojačaju vikendaši. Ima tu i hotel "Jastreb", ali s njime nema sreće. Uglavnom ne posluje, a prelazi iz ruke u ruku i nikako da procvate. Objekt je izvorno loše koncipiran pa to vjerovatno pripomaže.

 

Zloglasna mrkopaljska crkva Gospe od sedam žalosti. Zašto zloglasna? Zato što je golema i hladna. A u Mrkoplju je običaj da se mrtvaca prije ukopa iz mrtvačnice odnese najprije u crkvu. A velečasni, oduševljen da mu se skupilo toliko naroda, rastegne dobar sat... Po ljeti još, ajde-de, ali po zimi trebaš dopošice, skafander i dvoje duge gaće inače si završio u bolnici. Ima to i grijanje, ali ne pale jer narod slabo doprinosi za troškove...

 

 

Središte Mrkoplja. Tu je raskršće, a u sredini stup. Naučno nije utvrđeno kako ovuda treba voziti, ali rotor to svakako nije. Svi se dobro zabavljaju uključivo i delničke policaje koji se postave u zasjedu kad treba izvršiti normu.

Cesta ravno vodi prema skijalištu Čelimbaša, pilani (nekad velika, danas malo manja) i cesti prema Vojnom Tuku i Matić poljani. Hrabriji mogu i dalje prema Jasenku... Ravno poslije Čelimbaše stiže se na mrkopaljsku Gmajnu, a dalje se šumskom cestom može na Žilave Dolce, Brezu i Novi Vinodolski (prošao, ne preporučam)

 

[Pfaff]

Nakon par zavoja (ovdje vele: okreti) stižemo u rodno mjesto moje punice – Sunger!

 

 

 

Rodna kuća moje punice. Imali su oni tu nekoć krčmu, mesnicu, bavili se kirijašenjem... Nažalost je deda imao same kćeri pa se to nekako razvuklo u raznim pravcima

 

 

Kad je bila mala, moja supruga je ovo zvala "Sungerska katedrala". Crkva je posvećena slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu i mislim da je među rijetkima u Hrvatskog gdje časte njih dvojicu (ima župa u Osijeku). Svecima je spomendan 14. srpnja pa se onda u selu, na prostoru kraj crkve gdje su Vatrogasni dom, "Zadruga" i lokalna biblioteka, održava seoski dernek – "Cirilova".

 

 

E, sad stvari postaju zanimljive. Dolazimo do raskršća gdje se razdvajaju stara i nova trasa Karoline

 

 

Mještani ovo zovu "Stara cesta" i za početak je ravna

 

 

Nakon toga dobije cesta neugodnu dužnost da se popne u Bristovu Dragu.

 

 

Mali OT: Na ovom se području miješaju govori pa dok su Mrkopaljci i Sungerčani štokavci, Bristovčani su čakavci ikavci. Selo se, naime, službeno zove Brestova Draga.

 

 

Cesta je usječena u obronak pa su neke kuće sagrađene "na polici"

 

 

Odavde sam došao – pogled na centar Sungera

 

[Pfaff]

Odmah da upozorim: Ono ošišano do poda nije skijalište nego prosjek za dalekovod!

 

 

Tužna realnost Gorskog Kotara. Da nema vikendaša, Brestova Draga bi bila pusta (da parafraziram Kavafija: "... jer i barbari su neko rješenje!"

 

 

Središte sela

 

 

Raskršće. Jedna cesta vodi prema Bukovcu, a lijevo je stara trasa Karoline

 

 

Brestova Draga je ishodište i mnogih starih šumskih cesta

 

 

 

U nastavku puta Karolinom prestaje civilizacija tj. asvalat i vozi se dalje po prilično uskom makadamskom putu. Put pravi zavoj udesno od skoro 180º i penje se uzbrdo kroz šumu.

 

Odjednom s desne strane puca pogled na jedan od najimpozantnijih objekata na ovoj staroj cesti - Fajere. Radi se o nizu od 13 krnjih piramida od masivnog klesanog kamena koje u pravcu premošćavaju duboku dolinu.

Naziv dolazi od njemačkog Pfeiler što znači upornjak. Od stupa do stupa bile su položene grede, a na njima su bile mosnice.

 

 

 

Moj mlađi čučavac mi dobro dođe kad se nekud treba pentrati!

 

 

Ovaj je objekt bio toliko značajan da ga je Matija Weiss dao posebno ucrtati na kartu ceste

 

[Pfaff]

Nikome nije jasno zašto se graditelj upustio u izvođenje ovog objekta jer time nije bogzna što postigao, a zasigurno nije bio jeftin. Današnji put ide jednostavno obronkom do gorespomenutog zavoja, a cesta je možda kilometar duža. Da stvar bude strašnija, godinu dana nakon puštanja u promet ove ceste desila se na vijaduktu nesreća kad se kočija strmopizdila sa zaleđenih dasaka u ambis. Navodno nije bilo preživjelih. Po legendi su se konji prestrašili muklog topota vlastitih kopita po mosnicama iako je vjerovatnije da je u pitanju bila obična sklizavela zbog poledice.

Bilo kako bilo, nedugo nakon toga ova je dionica napuštena i preložena povoljnijom trasom.

 

Ali, vratimo se izvornoj trasi.

Cesta i dalje ide kroz dosta gustu šumu, a s desne se strane povremeno vide hrpti goranskih brda

 

 

Cesta stiže do Gornje Slavice. Naselje je u WWII. spaljeno i napušteno. Od nekadašnjih kuća ostale su samo razvaline koje polako obuhvaća i rastače bujna bjelogorična šuma.

 

 

 

 

U nekom se času nađemo na asfaltu i to je znak da smo u Donjoj Slavici. Naselje nema stalnih stanovnika već je napučeno vikendašima koji su ga dosta pristojno uredili. U redovnom se govoru naselje jednostavno zove Slavica

 

 

Nakon pol kilometra stižemo na raskršće s trasom "Nove Karoline"

 

[Pfaff]

Sad ćemo se vratiti u Sunger i provesti se novom trasom. Opet smo na onom raskršću, ali sada idemo ravno kroz ostatak Sungera

 

 

 

Ima tu zanimljivih objekata

 

 

Gorski Kotar je predivan (osim kad pada kiša) u svako doba godine iako onaj gore zna ponekad pretjerati s ljepotom!

 

 

U nastavku cesta ide kroz Sungerski Lug, nekoć jednu od najljepših šuma u ovim predjelima, a danas biološkoj ruševini. Lug je nekoć bio vlasništvo tzv. seoske zemljišne zajednice što znači da su svi suseljani participirali u održavanju i iskorištavanju. Vlasnik svake kućne numere imao je godišnje pravo na određenu količinu građe. Poslije WWII. je šuma nacionalizirana i dodijeljena je šumarskom fakultetu u Zagrebu kao terenski objekt za izučavanje gospodarenja šumom. Sjeklo se pažljivo, a oblovina se šlajsala na stari način – konjima - da se ne naruši prirodna ravnoteža. Grane i otpad su se skupljali na hrpe i odvozili, a šumski putevi su održavani.

Onda je odjednom početkom ovog stoljeća počela divljačka sječa. Nije tačno poznato zašto, ali po selu se šuška da se radi o strahu od denacionalizacije pa treba pravodobno izraubati što se da. Od šume je ostao samo vanjski rub (da pokrije sramotu), oblovina se izvlači teškim traktorima koji za sobom ostavljaju duboke kolotragove u kojima se skuplja voda i legu komarci, a otpad leži po svud tako da je šuma tj. ono što je ostalo od nje takorekuć neprohodna. Radosti liberalnog kapitalizma i novo'rvacke pljačke...

 

 

Tzv. Plana u snijegu. Livade i pašnjaci između dva revira šume. Da nema oblaka, vidio bi se Risnjak ravno u smjeru ceste

 

 

Spomenik NOB-u. Iako je lokalni živalj mahom "nacionalno osviješten", spomenici se ovdje ne devastiraju

 

 

U nastavku ceste je zaselak Bukovac sungerski kojeg aboridžani zovu Štimci. Koliko znam, samo u dvije kuće žive stalni stanovnici, a ostatak naselja čine vikendice. I tu sam zapazio zanimljiv sociološki fenomen – te su vikendice građene prije otprilike 40 godina (osim ove dvije nove u prvom planu). U međuvremenu su graditelji onemoćali ili čak i poumirali, a nasljednici imaju prečih briga i interesa tako da su kuće mahom stalno zatvorene. Čak i ljeti.

Da se najbolja itd., itd... i ja nismo preselili ovamo, i s našom kućom bi bilo slično.

 

 

Od Štimaca se cesta penje prema raskršću Bukovac. Tu Karolina skreće lijevo, a ravno se nastavlja spojna cesta koja je početkom XIX. stoljeća povučena kako bi se promet svrnuo na Lujzijanu (na kojoj se plaćala putarina!). Tom se cestom stiže i do kolodvora Lokve.

 

 

[Pfaff]

Karolina se dosta strmim usponom diže nad klanac kojim je kasnije položena željeznička pruga Rijeka – Karlovac. Poslije Vrbovskog, ovo je prvi susret Karoline i pruge, a družit će se njih dvije u nastavku sve do kraja.

Predio je to pun trošnih vapnenačkih stijena iz kojih raste bukova klekovina i neka kržljava crnogorica

 

 

Tu je stari talijanski bunker. U nedostatku boljeg, turistička zajednica ga je sanirala i sad glumi znamenitost uz cestu

 

 

Željeznička pruga ovdje prolazi kroz dva tunela. Prvi je "Bukovac" (213 m), a bunker je sagrađen kako bi štitio njegov istočni portal

 

 

Karolina je na potezu Vrbovsko – Fužine sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća bila relativno neugledan makadamski puteljak kojim se osim aboridžana nije vozio nitko tko baš nije morao. Onda je narodna vlast odlučila sagraditi nuklearnu elektranu "Krško" pa su po Lujzijani, tada jedinoj suvremenoj prometnici Rijeka - Zagreb, trebali iz riječke luke prevlačiti nekakvu golemu vangabaritnu opremu. Ostali promet je trebalo nekamo skrenuti pa su naprasno odlučili asfaltirati staru Karolinu.

U međuvremenu je dionica Bukovac – Vrata postala zanimljiva kao najbrža veza Mrkoplja na ACRZ u smjeru Rijeke pa ju sad redovno maze i paze.

 

 

Prilikom asfaltiranja uništeni su gotovo svi stari artefakti uz cestu. Ovo je bio kameni margilj koji je označavao granicu katastarske općine Sunger

 

 

Malo dalje cestom vidi se s desne strane zapadni portal tunela "Sleme" (457 m). U tom tunelu pruga Rijeka – Zagreb dostiže svoju najvišu točku

 

 

Koji kilometar kasnije dolazimo na raskršće za Slavicu. Tu se spajaju stara i nova trasa Karoline

 

[Pfaff]

Sljedeće naselje uz cestu je Belo Selo. Tu cesta prolazi ispod pruge tj. tu je pruga prešla preko ceste pa su sagradili prolaz! (slike u nastavku su slikane iz krivog smjera, hja!)

S druge strane ovog podvožnjaka nalazi se poznati izvor pitke vode i ljudi masovno dolaza s kantama i demižonima po vodu. Postoji, naime, fama da voda iz lokalnih vodovoda nije zdrava? Ja ju pijem pa pogledajte koliki sam naras'o!!!

 

 

Vrata. Selo se proteglo duž ceste. Poprečnih prometnica zapravo i nema

 

 

Karolina ovdje graniči s novim podzidom autoceste.

 

 

Vrata su izrazito lijepo uređeno selo. Žitelji se trude hortikulturnim zahvatima doprinijeti posebnosti krajobraza

 

 

 

Dolazimo na raskršće ka autocesti

 

 

Desno su naplatne kućice čvora "Vrata", a uz prilazni put je postavljen stari gater kao memento na neka bolja prošla vremena

 

 

 

Lijevo je nekakav čudan cik-cak puteljak koji vodi do istoimene željezničke postaje

 

[Pfaff]

Cesta se kroz Vrata lagano penje, a na samom prevoju je još jedan NOB-spomenik.

 

 

Tu možeš parkirati vozilo i pogledati dolje na prugu prema Fužinama

 

 

U daljini se vidi kolodvor Fužine. Para je iz pogona "Drvenjače"

 

 

 

U nastavku se cesta drži obronka brda, a uz cestu ima nešto lijepo uređenih kuća i vikendica

 

 

Na desnoj se strani otvara pogled na jezero "Bajer" – jedno od tri jezera u sustavu reverezibilne HE "Nikola Tesla" u Triblju.

 

 

Lijevo se može skrenuti u park dra. Franje Račkog, velikog Fužinarca, povjesničara i prijatelja biškupa Štroce, a odatle je nekoć pucao pogled na jedan od najljepših željezničkih mostova u 'Rvata.

 

 

Most je bio tako zanimljiv da su ga kao motiv stavljali na razglednice, a nalazi se i u grbu općine.

Danas je zamijenjen nekakvom čeličnom kadom u kojoj na balastu pliva pruga nosivosti 22,5t. Ranije spomenuti DB tvrdi da je to dobro rješenje, a ja se samo pitam kako bi, meknimo, Britanci reagirali da im most preko Firth of Fortha netko zamijeni ovakvim koritom. Ha?

 

 

Centar Fužina. Raskrižje prometnica. Desno se ide ka špilji "Vrelo" i Kraljevom jarku na Lujzijani (odatle bez puno mislit ulijeću vozilima izletnici koji su škrti platit autoput!). Lijevo je cesta kojom se stiže na željeznički kolodvor, a može se i dalje prema Liču i Novom Vinodolskom. Karolina ide ravno mostom preko potoka Ličanke pa uzbrdo.

Fužine (nekad su govorili Fužina i na Fužini) – naziv je nastao od pojma fusina za kovački viganj, tu su se kovači bavili zadovoljavanjem potreba kirijaša, a ponešto je bilo i za izvoz! Mjesto ima dugogodišnju turističku tradiciju. Sjećam se da su mi moji pričali o redovitim ljetovanjima u Fužinama još tamo 30-ih godina XX. stoljeća n.e. U zelenoj zgradi je biblioteka, turistički ured, pošta, serekeš i ekspozitura "Tiska" (ne tražite mladog vodenkonja – nemaju, provjereno). Ne vidi se, ali tačno vis-a-vis na lijevo je poznati hotel i restoran "Bitoraj", posvećen zadovoljenju potreba gostiju višeg plaćevnog razreda!

 

[Pfaff]

Cesta se polako penje prema Benkovcu (nekad su govorili i Benkovac-brdo). Prolazi preko nekoliko proplanaka na kojima su neki od onih iz ranijespomenutog plaćevnog razreda sagradili nekoliko impozantnih objekata. Moram dodati – s mjerom u estetskom smislu.

 

 

Sam Benkovac je prilično neugledna nakupina kuća s par stanovnika

 

 

 

Duuuboko dolje u grabi je rudnik/kamenolom andezita kojeg GP "KRK" koristi za svoje potrebe u cestogradnji

 

 

Malo dalje, na prevoju, nalazi se granica između Gorskog kotara i Primorja.

 

 

Cesta se zavojito spušta kroz lijepu zelenu šumu i uskoro stižemo u mjesto Zlobin. Tu je željeznička postaja i čuveni ŽCPRsaR

 

 

 

Idemo dalje...

 

[Pfaff]

Negdje iznad Plasa (nekoć: Plase–Crikvenica) vidi se prviput more. Mogu si misliti kako su kirijaši, a i tegleća marva bili sretni kad bi ugledali ovakav prizor!

 

 

Na drugu stranu puca pogled na nadvožnjak kojim Karolina po ne znam koji put prelazi prugu. Na tom mjestu ima pruga jedan od najtežih uspona/padova na cijeloj pruzi

 

 

Cesta pravi veliki i oštar zavoj ulijevo, a s desne se strane nalazi jedna od posljednjih vapnenica na Primorju. Još do prije nekoliko godina ovdje se redovito palilo vapno i razvozilo po cijelom Primorju. Onda su stigli razno-razni Murexini i mali obrt se ugasio.

 

 

Prije samog kolodvora opet prelazimo prugu

 

 

Plase je naselje od par kuća i zapravo ne znam kakav ima službeni status. Mislim da organizacijski potpada pod Hreljin

 

 

Cesta uzbrdo, a pruga nizbrdo.

 

 

S lijeve strane stoji na zidu ploča na čast i uspomenu Menciju Klementu Crnčiću koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom slikarstvu svojim marinama (za one koji ne znaju: 'marina' je naziv za sliku pejsaža uz more)

 

 

Uuuups! Tobogan!

 

 

S ceste se lijepo vidi pruga koja vijuga po susjednom brdu

 

 

Kolodvor Meja

 

[Pfaff]

Vraćamo se, uvjetno rečeno, u civilizaciju. Malo niže od Plasa je posljednja stanica Autotrolejeve linije 29. Uz cestu su i lijepe zidane čekaone. Nažalost, u okolini postoji kreten koji redovito spreja uhata U po zidovima, onda se čekaone preliče, a onda evo opet njega. Očito se nitko ne trudi mamlaza privesti pravdi, makar samo zbog oštećivanja tuđe imovine. Bit će da i organi prisile i gonjenja imaju 'nacionalno osvještena nagnuća'.

Ovo sam jednom slikao iz zamjenskog HŽ-busa i oduševilo me kako mu je netko "doradio" poruku (iako ne odobravam šaranje makar i s pozitivnim predznakom)

 

 

Kratki odvojak koji vodi prema zaselku (i željezničkoj postaji) Melnice

 

 

Na ovom se mjestu od glavne ceste odvaja cesta koja je od Karoline vodila u Kraljevicu. O tom malo kasnije

 

 

Ovdje cesta skreće udesno i strmo se spušta prema Hreljinu

 

 

Hreljin. Karolina ovdje ima značaj lokalne prometnice i to prilično opterećene. Iako su naselja od Hreljina pa sve do Rijeke jaki centri male privrede, puno ljudi svakodnevno tuda putuje u Rijeku na posao/školu i po sličnim poslovima

 

 

Ispod Hreljina spaja se trasa Karoline s cestom koja vodi od Križišća. To je stara veza za Crikvenicu.

Ima jedno, meni vrlo drago mjesto, gdje je čovjek na inače vrlo uskoj cesti sagradio terasu na kojoj se dade stati i slikati Krčki most

 

[Pfaff]

Vratimo se načas ranijespomenutoj vezi za Kraljevicu

 

1785. godine sagradio je Ivan Evangelist Turković prvu cestu koja je s Karoline vodila na križišće. Bila je vrlo strma, zavojita i odavno je napuštena ter je danas neprohodna za promet (osim za cipelcugaše, a i ti bi mogli biti dobrano izgrebeni!)

Posljedna serpentina iznad Križišća

 

 

Kraj te ceste ide danas u nečije dvorište!

 

 

Kasnije je cesta preložena (sudbina mnogih starih cesta koje opisujem) i danas se njome čak može proći autom. Nekoć je pače bila asfaltirana, ali danas od toga nema gotovo ni traga

 

 

Na mjestu gdje cesta mijenja smjer prema Vinodolskoj dolini, puca prekrasan pogled na Kvarner

 

 

Bunker, blokhauz, zvjezdarnica? Nekoć nečiji skromni dom?

 

 

I odavde se vidi Most

 

 

Velika serpentina odlično podzidana klesanim kamenom. Znali su to stari majstori, ne?

 

 

 

Pogled na Vinodol, ono šljašteće je prihvatna akumulacija RHE "Nikola Tesla", a visoko na brdu je stari frankopanski grad Drivenik (po kojemu se zove i kolodvor koji je istinabog s druge strane brda!!!)

 

[Pfaff]

Križišće. Raskršće sedam cesta.

 

 

Cesta na lijevo ide preko Šmrike na Magistralu. Ovo je pogled s te ceste na veliku serpentinu

 

 

Ovaj odvojak Karoline išao je od Križišća na zapad prema Kraljevici. Preko udoline Medomišljina cesta je bila na nasipu, a kako je cijela župa jako izložena buri, sagrađen je na tom mjestu prelijepi burobranski zid od klesanog kamena. Nažalost je cijela ta cesta nestala kad se radio početak autoceste A7 (riječka obilaznica) pa su i klesance morali maknuti. Do dana današnjeg nije ustanovljeno di su nestali!

[Pfaff]

Od Hreljina dalje cesta vodi kroz niz naselja riječkog prigrada: Meja (s odvojkom za Bakar), Praputnjak, Krasica, Scrglievo, Sveti Kuzam, (Sušačka) Draga. Tu više i nemam fotki jer sam takorekuć doma, a i cesta je uska i opasna.

Evo jedna ispod sv. Kuzma gdje se Karolina šulja uz željeznički nasip! Nakon što je otvorena riječka obilaznica do Krčkog mosta, ova se dionica koristi samo za lokalni promet.

 

 

Iza Drage penje se cesta na Svetu Anu gdje visokim mostom pretposljednji put prelazi prugu.

Most je povijesno poznat i po tome što su curice koje bi nepažnjom postale "roba-s-greškom" ovdje znale okončavati svoje nesretne živote (ili se tako bar priča). Ja sam poznavao gospođu kojoj je otac kad je (s njegovim dopuštenjem) išla u posjet zaručniku, očinski brižno rekao: "I ako se ne vratiš kakva si otišla, tamo ti je most na svetoj Ani!"

 

(Kartulinu je odnekud dobavio Thomcro)

 

Nakon toga Karolina prerasta u niz gradskih ulica i završava Kumičićevom da bi se provukla ispod pruge na tzv. Istočnom izlazu i završila na Piramidi.

Na tom je mjestu nekoć počinjala jedna druga cesta - Doroteja koja je vodila do riječkog lazareta u Martinšćici (neki preostali objekti su danas u sklopu brodogradilišta "Viktor Lenac"), a kako su u blizini našli i nekakav kamen-međaš sa Karoline, uklopili su ga u obelisk pa nek' budu skupa! Po obelisku dobio je naziv i cijeli gradski kvart.

 

 

Piramida je izvorno bila na malo drugačijem položaju, ali kako su prilikom gradnje "Istočnog izlaza" malo poremetili raspored prometnica, dobila je novi položaj. I tu će, valjda & nadam se, i ostati

 

 

Za kraj priče zemljovid kako ga je dao nacrtati Matija Weiss

 

[Pfaff]

Josipova cesta (Jozefina)

 

 

Jozefinska cesta (Jozefina), izgrađena 1775. - 1779. kroz Liku uz rub Gorskog kotara, spaja Karlovac preko Tounja i Vratnika sa Senjom i duga je oko 100 km.

 

Kraljica & Carica, naša vječna & voljena Marija Terezija, nakon dugog natezanja vratila je 1776. gradove Karlovac i Rijeku pod vlast Hrvatske.

 

 

Građani Karlovca su odmah navalili razvijati grad i otkrivati njegove potencijale kao raskrižja prometnica između panonskih ravni i Primorja. Jedini je problem bio da su prometnice tj. Karolina bile usko grlo na putu prema Primorju.

Sreća je bila da je Josip II., tada još kao suvladar svoje mame, posjetio 1775. hrvatske strane i zaključio kako je hitno potrebno sagraditi dobru prometnicu prema Senju. (Za one koji ne znaju: Nije on to učinio zato jer je posebno volio Hrvate već zato jer je pod hitno trebalo naći izlaz za izvoz austrijskih manufakturnih proizvoda. Proboj na toplo more tj. Jadran bio je oduvijek cilj Austrije (zato je i bio primarni cilj Antante razvaliti Carevinu da se to spriječi).

 

 

Gradnja ceste bila je povjerena inžinjerijskom pukovniku Vinku Struppiju (1733. – 1810.) koji je bio ravnatelj vojnih inženjerijskih poslova u Trstu i kao takav puno radio na obnovi, uređenju i gradnji lučkih uređaja duž austrijske jadranske obale. Bio je i nadzornik održavanja Karoline. Nije poznato gdje je rođen, ali se pretpostavlja da je obitelj furlanskog porijekla, a umro je u Beču.

On je već nekoliko godina ranije obišao moguću trasu i imao ideju kuda i kako. Nije izmišljao toplu vodu već je odlučio budućom cestom pratiti nekadašnje puteve i puteljke kojima su se ljudi služili odranije. Imao je veliku prednost pri gradnji – trasa ceste je išla preko Vojne krajine pa je ljudstvo za rad bilo osigurano – Krajišnici će puške i handžare privremeno zamijeniti lopatama i budacima. Navodno su ih za to čak i plaćali. Novost u planiranoj gradnji bila je korištenje baruta za razbijanje kamena pa je Struppi za tu svrhu angažirao iskusne minere iz svog rodnog kraja. Utrošeno je ukupno 20-30 tona baruta. Ne odjedamput!

 

Kasnije su na raznim rekonstrukcijama i prelaganjima ceste vježbali i general Filip Vukasović, graditelj Lujzijane i Josip Kajetan Knežić, vjerovatno jedan od najznačajnijih naših cestograditelja koji je već za sobom imao izgradnju "Majstorske ceste" preko malog Halana i koji je Jozefinu ostavio onakvom kakvu ju i danas poznajemo.

 

 

 

 

Pa krenimo već jedamput s cestom...

 

Na početku, jedna napomena:

Od svih cesta koje opisujem, Jozefina je najviše mijenjana, prelagana i dorađivana i daleko bi me odvelo da to sve obrađujem. To mi nije ni svrha ni nakana, a kao što sam već rekao, ima ko se time bavi(o). Neke ću stvari stoga malo pojednostaviti sveudilj se nadajuć da time neću narušiti integritet prikaza.

 

Prvo pojednostavljenje: Iako je stvarni nekadašnji početak Jozefine malo više iza leđa, možemo mirne duše uzeti da joj je ishodište na onom rotoru gdje i Karolini.

 

 

U nastavku je trasa išla otprilike kuda danas kroz Karlovac ide tzv. stara cesta Zagreb – Rijeka, dakle lijevo kraj autobusnog kolodvora pa ispod željezničke pruge kroz naselje nebodera s "krive strane pruge".

 

 

Nakon toga uzbrdo na Švarču

 

 

(jasno da su slike u krivom smjeru!)

 

 

Dalje cesta ide nizbrdo do željezničke pruge prema Dugoj Resi, a tu negdje blizu je i Mrežnica! Cesta prolazi kraj nekadašnjih industrijskih giganata karlovačke industije, al' pustimo sad to...

Za razliku od Karoline koja se tek u donjem toku sretne sa željeznicom, Jozefina prati prugu sve negdje do Josipdola, a onda se raziđu da se više nikad ne sretnu! Stoga će u ovom prikazu biti i ponešto kolodvoropisa!

 

Upozorenje Cesta od Švarče do Duge Rese je jedno od posljednjih prihodovališta revnih karlovačkih policajaca pa ako ne želite svojim ponašanjem podebljavati državni proračun, pamet u glavu!

 

U Dugoj Resi je cesta nekad imala ŽCPRsaR. I to nije bilo lijepo. Kasnije su izmjestili prometnice pa sad ima normalno raskršće. Desno ide dionica stare ceste za Rijeku preko Mrzlog polja i spaja se na Lujzijanu kod Vukove Gorice, a mi ćemo lijevo prema Senju

 

 

[Pfaff]

U nastavku puta vijuga Jozefina po ubavim zelenim brežuljcima uz rijeku Mrežnicu. Da nema Mrežnice, Karlovčani bi se po ljeti izvrnuli na leđa i samo dahtali. Kao Primorac, nisam nešto blesav za kupanjem u slatkovodnim lokvama i tekućicama, ali kupanje u Mrežnici mi je ostalo u predivnom sjećanju...

 

 

Posebice ovo mjesto

 

 

Većina se kupa na divlje iako ima i lijepo uređenih kupališta sa drvenim platoom, stubama za siguran ulaz u vodu...

 

 

Iako rijeka djeluje bezazleno, poneko ne ispliva (odmah)

 

(Slikice kupanja na Mrežnici sam črapnuo na internetu)

[Pfaff]

Na ovom potezu ceste je naselje Zvečaj svakako najznačajnije. Ima tu i veliki kolodvor (u zavoju poput Brod Moravica). Kolodvor je toliko značajan da ga je onomad pohodila cijela horda railfanova koji su došli uživati u žuboru Mrežnice, roštiljanju i hranjenju labudova!

 

 

BTW, bilo je to jedno od posljednjih egérkeovih ukazanja među railfanovima

 

 

S ceste koja je malo niže od pruge vidi se stara EVP

 

 

Cesta ovdje ima živahan profil u odnosu na prugu, vijuga ter se diže i spušta

 

 

 

 

I ovdje nalazimo fortifikacijski objekt uz prugu

 

[Pfaff]

Par kilometara dalje cestom nailazimo na malo manje značajno, ali zanimljivo stajalište
Gornji Zvečaj GE: 15°24'44.19"E 45°22'33.93"N

Pa da ga malo istražim kad sam već tu!
Pogled niz prugu u smjeru Ogulina



I pogled u zavoj, ali u smjeru Karlovca!



Službeni objekat. Ovdje je neka zbrka s cestom i puteljcima pa se teoretski može vozilom na I. peron, 1. kolosjek



Putnički prostori su solidno blindirani daskama kao da se u selu očekuju rasni nemiri



Čudo nad čudima – stajalište je opremljeno javnom govornicom na kartice. Kad sam digao slušalicu, začulo se: Tu-tuu, tu-tuuu... Svašta!



Kroz reške u daskama snimio sam dvije loše fotke devastiranog putničkog prostora. Očito su, prema onoj američkoj izreci, zaključali staju nakon što je konj već bio ukraden





S druge strane pruge je također cesta, ali se do nje ne da doći ni pješke jer cijelom dužinom perona potegnuta žičana ograda. To mi nije teško palo jer me ovaj crni nekako ružno gledao, a nastojao je i lajati



Malo dalje niz prugu u smjeru Karlovca nalazi se lijepo uređeni i zaštićeni prijelaz za pješake