Jump to content

Otvoreni prozori 2014 - putešestvije za prvenstveno one koji fotoaparatom vlak ispratit vole


Ante-vž

Recommended Posts

I tak sam videl temu na forumu u kojoj već prokušana ekipa poziva na „Open windows 2014“, turneju noćnim vlakom do Splita (ili tu negdje), pa onda slijedeću noć natrag.

Za one manje upućene u ljepote engleskog jezika – Open, otvoreno, windows, množina od window, prozor. Ah, da, 2014, znači A.D. 2014. A to A.D. je pak latinski i znači „Anno Domini“, ljeto Gospodnje. A to je pak kršćanski kalendar koji se računa (otprilike) od rođenja Isusa Krista, a baš taj kalendar uglavnom koristi većina današnje civilizacije.

 

Uglavnom, ovo je bio treći takav događaj po redu, a iz priča o prethodna dva dalo se zaključiti da se radi o hardcore railfanovskom doživljaju gdje okorjeli ljubitelji dizelskog zvuka u dubokoj, mirnoj ličkoj noći uz otvorene prozore brzog vlaka prema moru dolaze blizu vrhunca doživljaja domaće željeznice. Uz to je tu još i totalno druženje, tračeraj, zezanje i žalopojke o mogućoj skoroj propasti domaće nam željeznice. Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo. Možda uskoro? A možda su u šumi?

 

Ovaj treći po redu događaj svakako nisam želil propustiti. Protekle dvije godine bil sam na putu uglavnom. Ove godine oba predložena datuma su mi odgovarala – odluka je pala – idem. Dobro, bilo je tu malo neizvjesnosti oko posla koji je prijetil da se opako protegne na vikend – ali, nisam se dal. Do noći sam odrađival zadatke radnim danom. I spremno dočekal petak – dan polaska!

 

Forumaška ekipa, The magificent seven, koliko nas je bilo ove godine, počela se okupljati na Zagreb Zaglavnom željezničkom kamenu svih Hrvata i ostalih (za koje osobno mislim da nisu gosti) negdje oko 21:00. Trojica koji su stigli iz smjera Zagorja na ovaj pothvat su vlakom 995 već bili prispjeli oko 20:25. Negdje oko 21:20 na 1. peronu, 18. 7. A.D. 2014., bili su postrojeni: zagi988, josip, ismic, element, Marioo i Ante-vž, te capo di capi, glava i vođa puta, duhovna nam snaga – ivog. Mislim, barem su kod ivog-a bile karte i rezervacije.

 

Cilj, misija i vizija putovanja. Dobro, idem jedno po jedno.

Cilj: zabava

Misija: napraviti odlične fotografije vlakova u dalmatinskom zaleđu i samom Splitu, družiti se s prijateljima i pri tome se odlično zabaviti.

Vizija: Da pokažemo našim kolegama Austrijancima, Nijemcima, Česima, Mađarima i ostalima da i mi konja za trku imamo. Mislim, imamo više njih, voljnih okušati se s najvećim iskušenjima željezničke fotografije u vlaškom kamenjaru.

 

U prethodnim dogovorima utvrdili smo plan puta.

 

Al da ne otkrivam previše detalja. Zanimljivi plan nek se otkriva dio po dio. Samo budem rekel da je ovo putovanje bilo pretežno namijenjeno željezničkim zaljubljenicima koji željeznicu prvenstveno – fotkaju.

 

U 21:45 smo trebali krenuti, i bi tako. Fino smo jedrili prema jugu nošeni snagom čiste struje i remontiranog kolosijeka. Mlađe snage koje su motrile događanja više oko samog prometovanja uspjela su primijetiti kak u jednog situaciji putnički ima nešto prednosti ispred našeg „brzog“ vlaka. Svo drvlje i kamenje palo je na naš dragi HŽ, ops, na naše drage potpuno neovisne i neoliberalistički razjedinjenje tvrtke ponikle iz bivšeg HŽ-a.

 

I tak su se tračevi gomilali. O kome? Eh, sad, kaj niste išli s nama. U priče su ulazile forumaške legende od kojih neke više nemaju pristup forumu. Ali, zaključili su najstariji i najmudriji među prisutnima, da nije njih, ne bi forum ni pol tolko zanimljiv bil koliko je bil. Ili kolko je zanimljiv danas. I fakat, kaj bi ovaj forum bil bez, recimo – drempe. „Dobro dečki, dal vi to mene je..te ili onak na finjaka?“ Ispričavam se na prijevodu.

 

Nastavak uskoro slijedi, a bude i nešt fotki…

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

I tak smo stigli blizu Ogulina grada. Pred ponoć tam ništ posebno. Kmica lagana, nešto mladeži na ulici pokraj kolodvora traži neku elitnu rupu da im cajkare zatitraju dušu. Džems su skopčali i u planirano voznoredno vrijeme napustili smo ovaj meni drag kolodvor.

 

Razne djeljiteljske akcije učiniše da kak naš, pa tak niti jedan drugi brzi vlak kroz Liku, više ne vuče – Lički džems, Ličanka, 664 ili kako je zadnih godina bilježe kroničari kao seriju 2062. Tu čast sad imaju najdraže mi Varaždinke, Male Karavele, a bilo bi pravedno reći da su još i Osječanke.

 

Za vrijeme JŽ-a, a i dugo u HŽ-ovo vrijeme koji ga je veselo sljedovao, nije bilo moguće da se recimo lokomotive iz depoa Varaždin miješaju s lokomotivama depoa Knin. Svaki je imal svoje i znalo se gdi točno one voze. Čak ni Varaždinci i Osječani koji imaju 645, Malu Karavelu iliti po modernim kroničarima 2044 lokomotive, iste nisu miješali. Svoj becirk određeni brojevi lokomotiva rijetko su napuštali.

 

No, čari liberalizacije i čovjekoljubnog liberalnog kapitalizma omogućili su mi taj dječački san da moje Varaždinke sad sve do Splita od Ogulina veselo dime.

 

Za našu konkretnu ekspediciju značilo je to da zvuk Ličkog Džemsa ne budemo čuli i da budemo se samo u zajedničkim sjećanjima sjetili istog. Jer, eto, HŽ PP navedenih lokomotiva u svom voznom parku više – nema.

 

No, lijepo nas je 028, nekdašnja Osječanka sad prešla u gore i na more, vozila. Sve nas je fino do Perkovića redovito isporučila.

 

Prije nego smo se od nje rastali priredili smo joj „photo shooting“ u svježoj, mirnoj i mirisnoj ličkoj noći. Mjesto akcije – Ličko Lešće. Datum, ah, da, ponoć je bila prošla, to je sad 19. 7. 2014.

 

image.jpg

 

General Motors vs Komatsu. USA vs Japan.

 

 

image.jpg

 

General Motors vs Daimler Benz. Aha! Di ćeš po ličkoj cesti nego s Mečkom. Međed na međede. Komatsu ostal negdi u pozadini.

 

I još jednu stavljam od tam:

 

image.jpg

 

Zašto sam link, ziher se pitate? E, pa, vrlo stroga pravila foruma koja moja malenkost nema namjeru (a niti hrabrosti) kršiti strogo nalažu da se fotke već objavljene na forumu u formi za pregledavanje naknadno mogu pokazati samo kao link. Ova je već bila u „Fotokronike Ante-vž“ pa nesme više nanovo – jok. Pravila su pravila!

____________________________________________________

U ovom slučaju urednik foruma "Putopisi" mora intervenirati:

Istina je da jednom objavljene slike ne bi trebalo ponavljati, ali u ovom slučaju prikaz slika unutar putopisa nije obično ponavljanje, nego tek ovdje svaka slika ima svoje pravo mjesto i opis okolnosti njenog nastanka u svakom slučaju doprinosi kvaliteti.

Zbog toga sam si dao malo više truda i sve slike "oživio"

_____________________________________________________

Dakle, natrag na priču. Razmililo se sedam samuraja po Ličkom Lešću u mrkloj noći, fotkaju sve nešto, sve nešto vuku neka fotkala, stative, mobitele… Željezničari su se malo čudili, al, brzo su pustili luđake na miru. Pozicije su padale, napetost je rasla. Kad se približi „parnjak“ 1822 koji je redovito dolazil iz smjera Splita, valja napustiti kolosijeke i omogućiti križanje.

 

Brižni prometnik u jednom je trenutku izašel van i fino nas sve rastjeral. Natrag u kupe, a evo i 1822. I uskoro smo krenuli i mi dalje. Sedmorica sardina u jednom kupeu uskoro su na barem sat-dva zacrkali jedni prek drugih.

 

I onda su budilice s mobitela krenule jedna po jedna. Ekipa se ustala i pripremila za desant na Perković. Na ulaznom signalu smo stali na nekih 30-ak sekundi. Koliko smo skužili, dojurili smo mrvicu prije vremena. Netom pred zaustavljanje na signalu ostao sam sam u kupeu i otvorio prozor. Kad me zapljusnuo taj obuzimajući miris vlaškog kraja u rano jutro, mislio sam da će mi noge popustiti od uzbuđenja. Taj miris vlaškog kraja na pragu Dalmacije koji miješa desetke mirisa mediteranskog bilja nešto je zbog čega bi čovjek ostavio karijeru i kontinent i došao „u Vlaje“ da bude poljoprivrednik na ovoj crvenoj zemlji koja daje najukusnija blaga za čovjeka. Uživati ovaj miris i domaću vlašku „spizu“ nešto je kaj čovjeka ostavi na životu barem jedno stoljeće. I to blagom, ali ispunjenom životu.

 

Miomirisi Perkovića i zvuk domaćih mi 2044 lokomotiva je nešto kaj mi prije nikako nije išlo skupa. Sad mi se, dok sam stajal pokraj kolodvorske zgrade, taj suživot činil moguć, čak idiličan.

 

Na vodovodnoj pipi uz kolodvor osvježili smo se i pripremili za nastavak puta.

 

image.jpg

 

Pa, mislim, naravno da smo nešt i fotkali.

 

I još jedna samo u linku, bijaše objavljena, čak posvećena nekom već.

 

image.jpg

 

Pravila su pravila! I tak, to je to za taj čas. Bude još uskoro…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

I prije nego uopće mogu nastaviti, valja raščlaniti neke činjenice, razbiti neke mitove i postaviti stvari na svoje mjesto. Ma, da, malo sutra, baš sam ja pozvan da radim tak nekaj. Al, ipak, evo, kao sin Dalmatinke (ali ne i Dalmatinca) moram nešt reći o toj temi da ne bilo daljnjih zabuna i zbunjivanja u ovom, a možda i u nekim drugim putopisima.

 

Sad je valjda jasno kak sam usred Varaždina dobil ime Ante. Dakle, ne Antun, Anton, Antonio ili slično, već baš Ante. Ante koji priča kajkavski, piše pola-pola (kak mu naleti), a većinu ostalog znate. Ne vjerujete, piše mi na osobnoj! I neću priložiti sken, ipak CIA je moćna organizacija. Ja fotkam željeznice, tu bi svašta moglo biti.

 

Dakle na temu, Dalmatinac kontra Vlaj, Dalmacija kontra Vlaji i na kraju, ali nikako ne najmanje važno – Vlajine kontra Dalmatinke.

 

Daklem, geografski gledano, a poklapa se s teorijama moje mame, a slično priča i naš pisac Ante Tomić, Dalmacija je kraj uz Jadransko more koji se proteže od otprilike Masleničkog mosta pa negdje do Ploča na jugu. Otprilike zauzima pojas koji se proteže isključivo uz more i ne zalazi u unutrašnjost dublje od nekih 5 do 7 kilometara, plus svi otoci u tom području included (uključivo). Dakle, od obale što se može dostići u nekih sat, sat i pol pješke je Dalmacija. Sve ostalo su Vlaji. Vlaški krajevi zauzimaju vrlo idilične predjele dalmatinskog zaleđa poput Ravnih kotara, Dalmatinske Zagore i Imotsku krajinu.

 

Riječ Vlaj često se koristila kao pogrdna riječ za one koji su se u prošlosti iz nerazvijenog zaleđa spustili do razvijenijih krajeva uz more. Da li riječ i danas stoji kao pogrdna, i da i ne. Da li budem ju ja koristil kao pogrdnu – ne. Ako naši pisci i novinari Ante Tomić i Predrag Lucić ne vide u pojmu Vlaj ništa pogrdno, već samo odrednicu kraja, onda ju je koristiti valjda u redu.

 

Gdje je nastala razlika između Dalmatinaca i Vlaja? Postoje gospodarske i kulturne odrednice koje su odredile neke razlike između ovih krajeva. Krajevi uz more bavili su se gospodarstvom vezanim uz more. Ljudi su bili pomorci, ribari i salbunjeri. Ovaj se zadnji pojam odnosi na vađenje pijeska kao građevnog materijala iz mora, a u dalmatinskom narječju pijesak je – salbun. Krajevi na morskoj obali imali su i puno bolju prometnu povezanost kroz povijest zbog razvoja pomorskog prometa još u antičkim vremenima, dok se kopneni promet zaleđem razvijao tek nekih zadnjih 150 godina, najviše pojavom željeznice.

 

Ljudi u zaleđu bili su tradicionalno poljoprivrednici. Škrta zemlja čini se takvom samo naočigled. Kada se na poljima razgrne kamen dolazi se do crvene vrlo plodne zemlje na kojoj uspijevaju brojne kulture. I to kako uspijevaju! Vlaški su krajevi poznati po odličnim vinima svjetske klase. Povrće iz Vlaja spada u red najukusnijih valjda igdje. Vlaški krumpir, bob, rajčica (mnogi će tamo reći pemidora) vrlo su hranjivi i izvrsnog okusa. Tu još može rasti i žito. A tek voće – dovoljno je reći samo smokve. Smokve ko najbolji med ukusne. Smokve svježe, smokve suhe, smokve ispečene u smokovaču. Smokovaču kao odličnu baznu rakiju u kojoj onda počivaju trave koje je pretvore u najbolju Travaricu. Dalmatinci i Vlaji vječno se natječu ko će napraviti bolju Travaricu. No, natjecanje je uzaludno, jer su oba proizvoda obično vrhunska.

 

Skoro bi čovjek zaboravil Masline. Mogu i one u Vlajima rasti kao i blizu mora – ulje je lijek vrhunskog okusa.

 

Ali, da ne zaboravim mesoljupce. Vlaji su i Bogom dana zemlja za stočarstvo. Vlaška je janjetina neopisivo čudo pod nepcima, a pajceki koji tamo rastu postanu pršut poznat širom svijeta.

 

Dakle, kad klizite vlakom prema moru, prolazite kroz bogate i napredne krajeve izrasle na vrhunskoj ekološkoj poljoprivredi koja ima tržište na svim kontinentima? Ah, da. Mali problem, Vlaške je krajeve prvo poharao Domovinski rat i raselio većinu stanovništva. O burnoj povijest prije toga da ni ne govorim. I od toga, mislim od Domovinskog rata, bi se možda ljudi nekako oporavili, ali je onda došla još veća grozota koja se u Hrvata zove – privatizacije i pretvorba. Skupa s time došlo je što kriminalno, što neznalačko uništavanje poljoprivrede, naročito u Vlaškim krajevima. I tako su Vlaji, kao i mnogo puta kroz povijest, selili trbuhom za kruhom, u Ameriku, u Australiju, u Argentinu, u Njemačku, u Zagreb…

 

I tako danas vlakom kroz Vlaški kraj naletite na neka naselja, naletite na ogroman potencijal koji je u velikom postotku – neiskorišten.

 

No, bude i nešt slika u slijedećem postu, evo, evo, bude. Mislim, ovo je ipak putopis, manje „slikopis“, iako je i takvima mjesto u ovom podforumu. Kaj ne?

 

Ups, nisam došel do Vlajina. Al dobro, u slijedećem postu budemo razriješili i tu enigmu. :)

 

Tu bi kontinjud…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Valjamo se dalje. U stvari i nismo bili tak spori. Obnovljena štreka prema Splitu nudi pristojne brzine prometovanja s obzirom na vrlo zahtjevnu geografiju. No, dobro, ono kaj su Francuzi i Španjolci izgradili da se kroz sličan krajolik juri 300 nećemo sad stavljati u kontekst ove priče.

 

Pruga se od Perkovića čija je željeznička na nekih 200 metara počne penjati prema Primorskom Dolcu. Uspon počinje naglo sa skoro 30 promila i povija se oko brda Ošljak čiji je vrh visok 595 metara. Na oko pola puta do Dolca doći će na nekih 250 metara pa će se nizom krivina sjuriti do tog željezničkog kolodvora. Od Dolca pruga ponovno penje prema Labinu Dalmatinskom (za kojeg okruženje otkriva da ipak nije u Dalmaciji nego će prije biti u Vlajama) gdje doseže nekih 360 metara visine nad morem. Tamo kreće prema tunelu i više-manje skroz nizbrdo do Solina.

 

Vlak staje na stajalištima i kolodvorima. Ekipa u vlaku postavlja zanimljivu internu kladionicu bez nekih posebnih uloga, da li će uopće itko ulaziti na jutarnji vlak oko pola šest u mjestima gdje ima svega nekoliko kuća? I ulazili su ljudi. Dva vagona polako su se počela puniti. Ljudi su unosili povrće: mahune, bob, pemidore… Se to ide v beli Split grad. Slično kak u pjesmi „Lepe ti je Zagorje zelene“ u vlak ulaze razna dobra koja ne idu ovdje u Zagreb već u drugi nam po veličini grad u Republici.

 

Prolaze naselja zanimljivih imena: Bakovići, Brdašce, Preslo, Prgomet. Pruga vije uz dolinu i lagano se penje. Lijevo su brda, desno je dolina, a njoj nasuprot nekih 500 metara druga su velika kamena brda. Dolina je mjesto života. Odnose ga otamo razne nedaće, ali ne daju se ljudi. Neki ponosni stanovnici, ili oni koji pak nemaju izbora, ostaju tamo, sade, pa žanju, putuju u Split, sanjaju poljoprivredni raj u koji će jednog dana pretvoriti svoj kraj. Možda i turistički raj, jer kamena Vlaška brda na pragu Dalmacije izgledaju kao krajolici iz „Gospodara prstenova“.

 

Vlak je redovito stigel u Labin Dalmatinski. Križamo teretnjak s dva Turnera na čelu. S nama izlazi jedna gospođa, iza nje desant nekih luđaka s fotićima i ruksacima. Prometnica, prava stasita Vlajina, vitke linije i strogog pogleda ne vjeruje u sebi kaj u stvari vidi. Ko su ovi luđaci!?

 

Na moj pozdrav „Dobro jutro“ dobivam samo strogi vojnički pogled. Znak za polazak i ode putnički. Sunce je još za brdom, ali nebo je čisto ko suza. Biti će krasan vedar dan. Prometnica nas još malo promatra i ulazi u kolodvor. Dio ekipe trči prema Turnerima, dio pokušava pronaći ulicu da stignu do glavne ceste. Mrka prometnica izlazi i otpravlja teretnjak. Dim i buka počinju. Tutanj dizela bez turbopuhača miluje kamena brda.

 

img1303.jpg

Photo by: josip (from josip fotogalerija)

 

Tražimo i tražimo kak izaći iz područja kolodvora i stupiti na „Cestu oca svih Hrvata“. Ok, zove se prometnica drugačije, no u tom kraju sve važne ceste i ulice nose vrhovnikovo ime. Tamo je očito puno značio u povijesti, jer u mom gradu, pa i u nekim gradovima u sjevernim županijama ulica i cesta s tim imenom – nema.

 

I našli smo. Iako je samo 50 metara daleko, poprilično je teško pogoditi s glavne ceste prema kolodvoru, putokaza nema, kamene kuće okolo su zapuštene. Na „Cesti doktora Franje Tuđmana“ (da, tak se zove) skrenuli smo lijevo, u smjeru juga. Malo sam se naslađivao osobnim uspjehom da sam prema kartama lako odredil da ćemo se dio puta pješke penjati uz cestu, dok je Ivek, doktor navigacija, rekel da budemo cijelo vrijeme išli nizbrdo. Win, win, win! Ma, zekam se, nebitno. U kraju koji slavi vrhovnika nazivom ceste pločnika u naseljima i biciklističkih staza, pogađate, nema. Neke kuće nemaju stanovnike, neke nemaju žbuku. Uglavnom, krenuli smo cestom koja vodi preko tunela, pa do još jednog nadvožnjaka preko pruge. Otuda puca zanimljiv pogled na prugu. Ma, kaj zanimljiv, fakat puca super pogled na prugu.

 

Nakon nekih 20 minuta čavrljanja i hoda uz cestu dolazimo na mjesto događaja. Procjenjujemo kadar, zauzimamo pozicije. Brzi 825 samo kaj nije stigel. Sunce se počelo dizati iza brda i polako osvjetljavati pejzaž. Kazalo se dobro kad…

 

Ubrzo smo saznali da je brzi zapel negdi kod Unešića i da se ne miče. Krepala 011, odmah su zaključili neki – i bili u pravu. Drugi su krenuli slagati priču – sigurno budu poslali Turnere po njih, ove sa terenjaka kaj samo vidli. Drugi si odmahivali – ma, daj!

 

Zagi988 brzo je iščeprkal broj kolodvora u Unešiću i nazval da pitaj kaj je s vlakom. Ljubazni prometnik s druge strane lijepo je sve ispričal. Krepala loksa na 825, poslani Turneri po njih. To je značilo da se kroz nekih sat vremena do nas bude spustila kolona od 8 vagona i 3 (!) lokomotive. Huh, uzbuđenje je naglo poraslo. Austrijanci i Česi tu dolaze godinama, a mi ćemo im sad iz prvog pokušaja drpiti pejzaž kapitalac! Uz malo sreće, he, he…

 

Sunce je lagano klizilo prema jugu i valjalo je promijeniti pozicije. I onda je, nakon 111 minuta zakašnjenja brzi 825 s tri lokomotive pomolil nos iz obližnjeg usjeka!

 

Voila:

 

Photos by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta):

 

img4408.jpg

 

img4411.jpg

 

 

 

Photo by josip (from josip fotogalerija)

 

img1341.jpg

 

 

 

Photos by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž)

 

image.jpg

 

image.jpg

 

 

Eto, tak je to bilo veselo, he, he… I da, kapitalci su polovljeni. Poslije smo saznali da ga je ulovil i naš forumaški prijatelj „M41“:

 

14502921418_9b634b3def_c.jpg

 

 

Huh, a još je trebala doći i „Adria“, putnički 5503, a u kontra smjeru (ak nekom paše) još i 520 i 5503.

 

Jutro je fino počelo, čekal se nastavak, priče su kolale, raspoloženje je raslo.

 

I opet ništ o „Dalmatinke vs Vlajine“ u ovom nastavku. Ma, biće, biće... :)

 

Nastavak slijedi…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Ovo ja zovem putopisom za guštanje. :palac:

Šteta je samo što su slike razbacane po pojedinačnim galerijama, ali linkovi pomažu da se lakše nađu. Imate kakvu ''milenijsku'' da vidimo te heroje noćnog truckanja i dnevnog veranja po vrletima u stilu divokoze?

Nestrpljivo očekujem(o) nastavak. Anđa Vlajina može i na kraju. ;)

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Ovo ja zovem putopisom za guštanje. :palac:

Šteta je samo što su slike razbacane po pojedinačnim galerijama, ali linkovi pomažu da se lakše nađu. Imate kakvu ''milenijsku'' da vidimo te heroje noćnog truckanja i dnevnog veranja po vrletima u stilu divokoze?

Nestrpljivo očekujem(o) nastavak. Anđa Vlajina može i na kraju. ;)

Hvala, hvala! Ne mogu sakriti veselje kad me legendarni putopisac s foruma hvali. :)

 

Nema milenijske ovaj put...

Da, Stanley, nažalost nismo okinuli. Iako bi bilo zanimljivo vidjeti nas u kasno splitsko popodne s podočnjacima do poda!

 

Ljepo - treba da se i ostali sudionici uključe....................

Biće, biće, samo izi. ;)

Nastavak slijedi, evo ga…

 

Ajde da razriješimo taj boj Dalmatike i Vlajine. U biti je stvar vrlo jednostavna, Dalmatinke kažu da im se Vlajine spuštaju na more i kradu im potencijalne muževe. Kako to postignu, da ne okolišamo – odmah daju. Kaj konkretno, za one mlađe od 18 na forumu, daju puno ljubavi. Vlajine se vade na činjenicu da nastupaju s romantičnom ljubavi koju ove s mora ne znaju pružiti. Istina ili laž – samo one znaju.

 

Kad dvije lokalke šeću rivom i vide treću koja se ne uklapa baš u njihove modne kriterije odmah će reći: „Vidi Vlajine!“ Uvreda je to veća nego da su joj rekli da je recimo - sponzoruša.

 

Neljubazna prodavačica nije nešto raspoložena kad uzvraća sitniš, lokalne gospođe odmah će prokomentirati: „Ma, Vlajina jedna, vidi je, došla na more a ne zna ni pozdravit!“

 

Neljubazna konobarica sigurno nije Dalmatinka. One su sve fino odgojene cure. Ako vam ne pristupi s ljubaznošću sigurno je, pogađate, u stvari Vlajina. Lokalne mještanke provjerenog pedigrea sigurno će prokomentirati: „Didovi su joj iz Vlaja došli, di će ona vaka jadna na moru radit, bolje nek se vrati gori u Dolac boba sadit.“

 

No, tak bi mogli u nedogled. Ja budem samo dodal jednu malu pričicu s iste te štreke. Dakle, bila je godina 2007. a ja sam se jednu subotu spuštal s lokalcem od Unešića sve do Splita. I tak mi se po glavi vrzmalo pitanje, da li bude neko ušel u lokalac sad oko nekih 10 ujutro. A onda, na svakom stajalištu počele su ulaziti djevojke, niti jedna starija od 20 godina, a sve visoke, duge kose, lijepe vitke noge, manekenskog stasa i lijepih lica. Čim bi se približili nekom stajalištu, ja bi odmah na prozor da vidim slijedeće mlade koke, upicanjene za subotnju kavu, kako čekaju lokalca da ih odvede u centar lipog Splita grada. I svaki put sam pasao oči i dušu. Geografske ljepote krajeva nisam primjećivao sve do Sadina. Naime, od tamo nadalje mlade lijepe Vlajine nisu ulazile u vlak, pa sam se, htio, ne htio, morao diviti ljepotama Kaštelanskog zaljeva prema kojem pruga polako silazi.

 

Ah, da, gdi smo mi divokoze zapeli.

 

Čekali smo na lokaciji kod Labina daljnji promet. Pridružio nam se jedan strojovođa koji vozi za privatnika Keolis u Ruhr oblasti, Sjeverna Rajna – Vestfalija, Njemačka. Dečki se dive mojim vještinama njemačkog jezika. Njih mogu zavarati da sam prosječan govornik, no sebe još uvijek ne mogu. Treba učiti. „Učiti, učiti i samo učiti“, rekao je jedan predsjednik u našoj povijesti. Ne onaj po kome se zove cesta blizu koje smo trenutno bili.

 

Mnogi su iskoristili priliku da poškljocaju i nešto odličnih kadrova u kontralihtu dok smo čekali Adriju koja je došla pola sata za zakašnjelim 825.

 

Evo, citiram neke fotodojmove…

 

Photos by josip (from josip fotogalerija)

 

img1361.jpg

 

img1347.jpg

 

I onda smo tak čavrljali i čekali Adriu. Biti će to lijepi vlakić s češkim, ruskim, mađarskim i nekoliko slovačkih vagona. Na čelu je Osječanka 030.

 

Ja sam fino postavil fotić na stativ, mjeril kadar jedno 50 puta, ravnal, izoštaval na točku za koju sam mislil da je prava za to. Uglavnom, bil sam umoran, ali totalno na adrenalinu! Nestrpljiv do bola.

 

Dečki su milili oko mene i tražili dobre pozicije. Neki su otišli bliže pruzi i vrebali. I tak je vrijeme prolazilo a Adrije nema, i nema, i nema… Već smo pomislili da je nešt riknulo i na tom vlaku. Pa, nije valjda? Pa, kaj je sad?

 

I onda, dok je većina bila opuštena i tek poluspremna za okidanje, neko je viknul: „Evo je!!!“

 

Džems je pomolio nos iz usjeka i krenuo relativno brzo u zavoje ispred nas. Počela je strka i vriska – mnogi nisu taj čas bili na željenim pozicijama.

 

Ja sam sve namjestio prije, i fotkalo je čekalo spremno na stativu. Ruke su mi drhtale, priznajem. Imam već cener godina railfanovskog fotostaža, ima tu na desetke izložbi, stotine objava u časopisima, ali sada, pred nailaskom ovog vlaka u predivom kamenjaru nešto ispod Labina Dalmatinskog – ruke su mi drhtale. Htio sam lijepu dokumentarnu i pejzažnu fotku, htio sam vrhunsku memorabiliju dostojnu časopisa i monografija. Nakon toliko putovanja, hodanja i čekanja htio sam maksimum. Vlak je stigao, pritisnuo sam okidač, fotkalo je uzastopno okinulo nekih 6 fotki u nešto manje od 1,5 sekundu… Još je trebalo proći sekundu, dvije da fotić usnimi materijal na karticu, pa da mogu pogledati dal je ispalo dobro. I kadar, i oštrina, i dal sam barem otprilike pogodil ekspoziciju, da nisam nešt „spalil“, da nije uletil neki sitni detalj koji bi smetal, itd., itd… Da li je to to? Moj maksimum u tom trenutku?

 

I kaj da velim o željezničkim pejzažima na pruzi Perković – Split. Ima stvarno nekoliko mjesta koja nude krasne pejzaže. Velika brda bez naselja s točkastim grmićima i žutom travom koja se bori s mnogo bijelo-sivog kamenja. Suhozidi između usjeka uzdižu prugu po sto metara uvis i vlakovi prolaze kroz ovaj pomalo vanzemaljski krajolik bez puno ostalih civilizacijskih smetnji. O njegovoj atraktivnosti dovoljno govori podatak da svi europski railfanovski fotografi dobro znaju za tu prugu i krajolike koje nudi. Mnogi od njih došli su i okušali svoje vještina ovdje.

 

I možda najupečatljiviji dio na toj dionici je onaj od južnog portala tunela kod Labina Dalmatinskog do stajališta Sadine. Taj dio pruge nudi možda desetak odličnih mjesta za fotkanje željezničkih pejzaža i neću puno pogriješiti ako kažem da se mogu mjeriti s najatraktivnijim mjestima za fotkanje željeznice u čitavom svijetu.

 

I pitate se dal mi je uspjela fotka, uskoro ćete moći prosuditi sami. Ja sam se znojio i gledao na malom ekranu fotića kako je ispala, uvećavao koliko se dalo i pregledavao svaki detalj. Nisam bio siguran da sam sve 100% pogodio, ali činilo mi se tak. Tek sam doma na velikom ekranu vidio da je, barem tehnički gledano, fotka u potpunosti – uspjela.

 

Ah, fotka, evo je:

 

image.jpg

Photo by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž)

 

Išel sam na malo krupniji plan. Htel sam malo ući u to gmizanje dizela po (sad već) vrućem kamenu. Pa, eto, možda vam se dopadne…

 

Zagi988 uspio je snimiti jedan potpuno drugačiji plan, i to je učinio (ako mene pitate) odlično.

 

img4428.jpg

Photo by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta)

 

Nakon kaj su većini nas uspjele fotke vlakova koje smo planirali fotkati na mjestima gdje smo to planirali učiniti, sad je pred nas stigel jedan drugačiji izazov. Valjalo je stići dalje Cestom doktora Franje Tuđmana do mjesta Maljkovići. Od tamo u 10:15 polazi Prometov autobus za Trogir. To je nekih 3 km niže uz krivudavu cestu. Sva sreća, pa je sve dalje nizbrdo. Ipak, valja požuriti jer slijedeći bus ide tek u 13:50. Imali smo još želju fotkati 5503, lokalni koji je kroz Labin trebal proći u 9:33, pod uvjetom da ne kasni. Al, to je već dosta knap za hvatati autobus s lokacije gdje smo bili. Odluka pada, idemo dalje niz cestu i ako uspijemo naći lokaciju za fotkanje super, ako ne, nemamo sreće.

 

Dvije su se grupe odvojile i nađene su odlične lokacije:

 

- prva grupa (koja je u tom trenutku bila dalje od Maljkovića)

 

img4436.jpg

Photo by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta)

 

image.jpg

Photo by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž)

 

 

- druga grupa

 

img1380.jpg

Photos by josip (from josip fotogalerija)

 

I ovo je, čini se uspjelo. Na krilima uspjeha hitamo prema Maljkovićima nizbrdo. Cesta doktora Franje Tuđmana nema pješačke staze, niti biciklističke staze. Toga nema čak niti kad uđete u naselja. Borimo se s kamionima, autobusima i automobilima koji hitaju prema ulasku na autoput u Prgometu i moraju nas zaobilaziti. Sunce je već vani nekoliko sati, kamen se grije, postaje vruće, znoj se slijeva niz tijela koja hodaju uz užurbanu cestu. Pričamo o svemu pafkajući i stenjući.

"Fala Bogu, pa je tu blizu autoput izgrađen." - netko će u grupi. Slijedi odgovor: "Zato, fala Bogu, uz državnu cestu pješaci nemaju gdi hodati."

 

Primijetili smo drugu grupu ispred nas. Putem mobitela smo saznali da su na nekom prostoru koji bi mogao biti autobusno stajalište. I bilo je. Izgledalo je kao da su ga posjetile neke ekipe iz filma „Warriors“ (http://www.imdb.com/title/tt0080120/). Samo je još falilo da se iza nekog kamena oronuloj nadstrešnici bez ijednog stakla (jer su sva bila polomljena) približi onaj lik iz Warriorsa koji tucka dvije prazne boce jednu o drugu i cvilećim glasom poziva: „Warriors, come out to plaaay!“

 

 

Eh, tak nekak. :)

 

Na stajalište je prva grupa stigla nekih 5 minuta nakon druge grupe, a to je bilo u 10:10. Ubrzo smo primijetili da odozdola dolazi žuti Prometov bus. Ouuu, jeeea! Ivek, naš vođa puta ovo je odlično proračunao. Ma, bravo!

 

Ošo bus još malo iznad nas, okrenuo se i evo ga. Bil je fini klimatizirani, platili smo kartu, ukrcali se i polako klizili s brda prema moru. Ekipa se uskoro našla na busnom kolodvoru Trogir koji je tek nešto malo ljepše uređen nego ono stajalište podno brda u Maljkovićima. Busevi, ljudi, gužva, buka, ovo je sve samo ne uređeni i opremljeni terminal u nekom elitnom turističkom gradu. A Trogir bi, kao grad na listi UNESCO-ove baštine to trebao biti. I trebao bi imati autobusni terminal ili kolodvor uređen sukladno tome. Ali, šipak! Rekli bi domaći…

 

Nastavak slijedi…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Tek sam sad skužil da je tvoja i moja fotka na onom suhozidu odmaknuta par sto metara (što se tiče pozicije) i možda dve sekunde što se tiče okidanja. :grin:

Yep, baš tak! Sjećam se da se razvila debata kaj sve staviti u kadar ili ne i da li uzeti poziciju više ili niže uz cestu. Na kraju je svako razvil svoju ideju i čini se da su obje ispale čisto dobro. ;)

 

 

Hm, vidim, piše mi se. No, malo sam krivo prokalkulirao vrijeme. Naime, idem malo na put i planiral sam ovaj putopis završiti danas, a tek sam „stigel“ do Trogira. Nadam se da nije bed pričekati kojih 10-ak dana da vidite nastavak ovih putešestvija po vlaškom i dalmatinskom kamenjaru. Ipak, ljeto je, vrijeme odmora, a moram priznati da mi treba malo. Polugodište iza mene bilo je uspješno, ali iscrpljujuće. I sam put do Splita i natrag u dvije noći mi sigurno nije pomogel da se malo odmorim od posla, no dobro, nisam odmaral tijelo, odmaral sam dušu. Tijelo idem odmarati sada. A pristup netu ne znam kakav bude mi kad stignem na odredište, pa eto, nastavak slijedi tamo negdi iza dana Domovinske zahvalnosti. Opet, možda mi na odmorištu, uz moguć dobar pristup netu, bude jednostavno do nekih drugih stvari. Ali, nadam se da shvaćate da je to - razumljivo.

 

Ne bi htel završiti na brzinu, htel bi z guštom još napisati gomilu impresija iz trogirskog i splitskog kraja, a zato treba vremena. Niš, pomalo samo i čitamo se skoro!

:)

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Kako ovo čitati i gledati ,a prešutiti javnu pohvalu.Zato momci sve čestitke i pohvale sa moje strane.Jednostavno fenomenalno......čitljivo i gledljivo.....

 

Ante -vž svaka čast i čest ! Što se tiće naših Vlajina jedna prigodan filmić na kojem se vidi da nisu samo zgodne nego da znaju prekrasno i ojkati .......

 

 

Srdačan pozdrav !

Link to comment
Share on other sites

Mda, na Antišu se čovjek uvijek može osloniti (radi dobre fotke, izvrsno piše, a nije ni svadljiv!)

 

Upravo tako. Neću se sada gađati s njim komplimentima, ali u podforumu Fotografija uvijek najprije potražim ima li što novoga kod Antiše. Jer svojim impresivnim vizurama uvijek doda neku suvislu pa i toplu ljudsku priču. Takva grdosija od čovjeka, a tako blaga i suptilna duša... ;)

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

 

.... Takva grdosija od čovjeka, a tako blaga i suptilna duša...

 

Bravo Ante-vž kada Stanley to kaže za tebe onda se tu nema šta ni dodati ni oduzeti.

Odličan putopis, tekst ti je sam vrhunac "forumaške i railfanovske proze" a fotografije vrhunske, što se od takvog majstora, uostalom i očekuje!

Pozdrav iz Osijeka !

Link to comment
Share on other sites

Iznimno sam intervenirao u nekoliko postova i oživio slike.

Razlozi su opisani u postu #2

 

Bravo STIB, sada je putopis dobio pravi oblik i puni smisao.

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Kako ovo čitati i gledati ,a prešutiti javnu pohvalu.Zato momci sve čestitke i pohvale sa moje strane.Jednostavno fenomenalno......čitljivo i gledljivo.....

 

Ante -vž svaka čast i čest ! Što se tiće naših Vlajina jedna prigodan filmić na kojem se vidi da nisu samo zgodne nego da znaju prekrasno i ojkati .......

 

 

Srdačan pozdrav !

Hvala, hvala! Ovaj ti je filmić potez kola! :palac:

 

Ove mlađe kaj sam ja gledal po putu su ipak bile znatno dojmljivije.

 

Ak ništ drugo filmić može poslužiti kao edukativni sadržaj o sigurnosti u prometu.

 

 

Mda, na Antišu se čovjek uvijek može osloniti (radi dobre fotke, izvrsno piše, a nije ni svadljiv!)

Hvala, bilježim se sa štovanjem! :hehe:

 

 

Zato smo ga i poveli sa sobom da forumaska populacija bude zadovoljna :grin:

Drugi put budem i dnevnice zaračunal. :slavlje

 

 

Upravo tako. Neću se sada gađati s njim komplimentima, ali u podforumu Fotografija uvijek najprije potražim ima li što novoga kod Antiše. Jer svojim impresivnim vizurama uvijek doda neku suvislu pa i toplu ljudsku priču. Takva grdosija od čovjeka, a tako blaga i suptilna duša... ;)

Hvala, Stanley! Sad se rumenim. :kul3:rock

 

 

Bravo Ante-vž kada Stanley to kaže za tebe onda se tu nema šta ni dodati ni oduzeti.

Odličan putopis, tekst ti je sam vrhunac "forumaške i railfanovske proze" a fotografije vrhunske, što se od takvog majstora, uostalom i očekuje!

Hvala, hvala! Evo, drago mi da sam onda ispunil očekivanja. :kul2

 

 

Iznimno sam intervenirao u nekoliko postova i oživio slike.

Razlozi su opisani u postu #2

Puno hvala za ovaj potez! Budem slobodan u nastavku putopisa i sam ponoviti neke fotke.

 

 

Dragi mladići, nastavak putopisa očekuje nas…

 

Autobusni kolodvor Trogir nisam snimil, da ne kvarim dojmove svim lijepim trenucima koje sam na ovom zanimljivom putovanju doživil. Odlučan sam tek malo riječima sumirati kaj bi trebalo učiniti. Dakle, za početak, malo arhitekture ne bi škodilo. Ovak na brzinu nisam našel neke planove razvoja, iako sam siguran da barem neke ideje postoje. Evo mojih prijedloga…

 

5d7bf4ccf196544b.jpeg

 

Ok, Miken je možda malo prevelik za Trogir, ali nešto na tu foru….

 

Može recimo i štogod vako…

 

http://aasarchitecture.com/2013/05/bus-station-by-blunckmorgen-architekten.html?+blogspot%2FNYoRC+A+AS+ARCHITECTURE

 

No, tak prepušten sanjarenju o boljoj budućnosti pratil sam grupu dalje prema gradu. Ono kaj drugo upada u oči ogromna je prometna gužva na raskrižju kod samog autobusnog kolodvora. Križalište je to Trogirskog mosta, te ulica Kardinala Stepinca i Kneza Trpimira. Na ovom je raskrižju gužva ekstremna, a semafora ili kružnog toka – nema. Prolazak kroz raskrižje traje često satima a gužva se proteže još daleko preko Čiovskog mosta na sam otok Čiovo. Dakle, kilometarske kolone slijevaju se na to je(a)dno raskrižje u jeku turističke sezone. Kolaps traje skoro cijeli dan i prispjelim turistima poručuje – je..te se! Došli ste na odmor u Hrvatsku, imate sunce i more, a okolo se ne morate kretati. Javni prijevoz je kolapsu kao i individualni. Mi, domaći, ne znamo planirati (ili možda znamo, ali nemamo znanja i volje to primijeniti), a vi ostavite nam pare i ništa ne pitajte.

 

U prvom bricu u kojeg smo se sjeli ekipa prosuđuje da je klopa preskupa. U stvari nije, tak košta svugdje u Trogiru, al to smo skužili tek kasnije. Barem je po cijenama Trogir mondena destinacija.

 

No, stari grad Trogir je uistinu prekrasan i nije bez razloga uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Kamene ulice, Kamerlengo i katedrala tek su dio priče. Treba otići i doživjeti, pa makar iza vas bila neprospavana noć. Ok, spavali smo oko sat vremena, svaki, valjda…

 

Došli smo na most Čiovo, isključili iz perspektive automobilske kolone na mostu, gledali smo kanal, brodove i grad. More je bilo čisto, zeleno-plavo, kamen kuća bijel, brodovi šareni, sunce jako, guste sunčeve zrake kao da su dodatno izbjeljivale vjekovni kamen. Temperatura je išla k tridesetki, no mi smo željeli ovjekovječiti dijelove ovog divnog grada za sebe, i druge.

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

Eto, Mleci nam izgradiše finu utvrdu, Kamerlengo, da se brane još tamo u 15. stoljeću.

 

image.jpg

 

 

Mostek pretrpan prometom.

 

image.jpg

 

 

Katedrala Sv. Lovre.

 

image.jpg

 

 

Prešli smo most, poklopali neku brzu hranu u nekom polu bircu gdje caruje mlada i krajnje neljubazna konobarica. Da, da, pogađate – Vlajina, nema greške! I nakon toga pravac plaža. Neki su se kupali, a oni stariji i iskusniji (čitaj pisac ovog putopisa) su „ubili oko na plaži“. Kad sam se probudil malko osvježen kolega moderator na podforumu mi je prišel mokar od kupanja, razvukel je smiješak i veselo izjavil: „Sad bar znamo ko hrče!“

 

Eh, sori dečki, al navečer budem zaspal ko bebica, pa ko me čuje, čuje. Uostalom, nekak sam siguran da i ako budem pokrenul pilanu u noćnoj smjeni, da me bude čul ravno niko od prisutnih avanturista.

 

I onda je uslijedil raskol. Pristigli Vorta (pratio ga gosn SBB, za prijatelje EMD trubač) oteli su josipa i zagija i odveli ih u bespuća Vlaja. Ak Ivek je pohital prema busu i kidnul na aeropuerto. Ostatak ekipe je otišel na kavu. Dobro, kavu smo platili da bi ju mogli popiti i da bi u kafiću mogli namiriti elektroničke naprave za komuniciranje električnom energijom. I dok je Ivek guštal operativne radnje na aerodromu izbliza, avioni su neprestano polijetali iznad naših glava. Tog je dana bilo više od 100 polijetanja i isto toliko slijetanja.

 

I dok je jedan od aviona odlazil na susret sa suncem, okinul sam tek toliko da mogu izjaviti: „Svi smo mi Ivo G (dži), ponekad!“

 

image.jpg

 

I ode on.

 

A krnja ekipa spremala se na epsko putovanje busom do Splita. E, to je tek doživljaj balkanske kulture i običaja prometovanja. Al, o tome više uskoro…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

I onda smo se ponovno našli na autobusnom kolodvoru Trogir. Do njega je moguće doći regularnim pješačkim stazama, ali i kroz rupe u ogradi na južnoj strani kolodvora. Ograda bi trebala kolodvor dijeliti od šetnice na plaži. Zašto se ta podjela mora uspostaviti nije poznato autoru ovog putopisanja. Priče o potrebitoj pristupačnosti kolodvora, terminala i sličnih građevina sa što više strana poradi atraktivnosti javnog transporta pučanstvu autorima autobusnog kolodvora i sporne ograde očito također nije poznata.

 

Kroz rupu prošli, četiri forumaša do autobusa broj 37 došli. Broj je to linije koja povezuje autobusni kolodvor Trogir s gradskim autobusnim kolodvorom Sukoišan u Splitu, ime koje dobio je potonji prigodno po ulici u blizini koje egzistira.

 

Udaljenost između dvije krajnje točke putovanja je oko 26 kilometara. Vrijeme vožnje je 55 minuta do 1 sat. Pretpostavljam da u vrijeme veće prometne gužve ono poraste još barem 10-ak minuta. Autobus, dakle, prosječno vozi 25 km/h kaj je za prigradski bus (komotno se za ovu rutu može reći da je full gradska jer vozi konstantno kroz naseljena područja splitsko-solinsko-kaštelanske anglomeracije) čisto dobro. Ono kaj nije dobro je da bi se u integriranom sustavu gdi bi bus od Trogira vozil do kolodvora Kaštel Stari, a dalje prigradski vlak dobilo uštede u ukupnom putovanju oko 15 minuta. To bi pogotovo bilo korisno u dobra vršnih sati kad se putovanje produžuje na nekih sat i 10, sat i 15 minuta jer bi ušteda tada iznosila i do pola sata. Ma, da ne trabunjam. Nije niti postojeća linija tak loša, barem na papiru. Polasci su veći dio dana svakih 20 minuta, i autobusi polaze u oba smjera od 4:00 do 23:45 iz Trogira odnosno zadnji u 00:15 iz Splita. Vozila su, ha, kak se potrefi. Obično su loša. Mi smo krenuli iz Togira točno u peticu, bus razvalina samo takva. Veliki zglobnjak, iznutra pun naljepnica s upozorenjima na njemačkom, nekim je stolicama odvaljen tapecirung, al ljudi ipak u njima sjede. Vruće je za pop…it, klime nema, svi su prozorčići otvoreni, no to bude od pomoći tek kad krenemo. S nama u busu svakakvi domaći „jageri“, strane turistkinje i turisti te nas četvorica željezničkih frikova.

 

Sjedimo na zadnjim sjedištima, bus lagano kreće, kad ono stop. Zablokirali smo cijeli kolodvor jer iza nas čekaju još dva busa da napuste područje istog. Čekamo nekih 2-3 minute a busu pritrčava neki lik u japankama i dugim zamazanim plavim, štofanim hlačama koje su prije nekih 2-3 godine bile valjda ispeglane na crtu. Nešto kasnije uočavam i gornji dio odjeće, kratka je to službena košulja poduzeća „Promet“ iz Splita. Izgleda kao da je prana i peglana preklani, naravno, stoji izvan hlača. Postariji brko, ponosni vlasnik ove krasne službene uniforme, uletava u bus, dočekao ga je drugi kolega kondukter u identičnom outfitu, također u japankama. Vozač sigurno nije bio u puno boljem stanju od njih, ali zakrivalo ga je vozačkom mjesto, pa smo bili uskraćeni za sve pikantne detalje – valjda. Ovi su dečki bili čista suprotnost uredno obučenom, čistom, opeglanom, ljubaznom i nadasve susretljivom vozaču autobusa koji nas je to jutro pokupio u Maljkovićima u brdima. Da zabune ne bilo, radi se istom prijevoznom poduzeću, ali o nekoj drugoj galaksiji.

 

Rondavi zglobnjak pokrenuo se pomalo. Nakon što su ga u Njemačkoj mazili i pazili do zaslužene mirovine, sigurno si nije „mislio“ da će kao otpisana krama završiti u Dalmaciji i ovdje se taljigati po raznim linijama. I da ironija bude veća, danas je vozio liniju 37, koja šiba kroz Kaštela koja su nakićena brojnim kućama koje krase biserna arhitektonska rješenja lokalnih samoukih majstora. Eh, da majstor Radovan ustane iz groba, pa da od katedrale koju je sam uresio (i pripremio za dolazak na listu UNESCO-a) prošeta do autobusnog kolodvora, pa dalje krene prema Splitu, ne bi se mogao nadiviti novovjekovnim majstorima koji ga sljeduju. Sve to vrvi od statua delfina i lavova sa kuća koji blistaju u kombinaciji s jeftinim betonskim ogradama, a ponegdje i bodljikavim žicama. Tu su još i industrijski proizvedene verzije jonskih i korintskih stupova koji svoj spektakularni izgled najviše duguju jednom glavnom elementu – jeftinoj cijeni proizvodnje. Zatim se još svemu tome pridodaju, krajnje namjerno i nametljivo, fontane minimalnih cijena nabave u kombinaciji s arkadama od jeftinog betona na obližnjim kućama. Ravne sivo žbukane fasade dolaze povremeno, u nepravilnom ritmu da razbiju monotoniju monstruozno nagomilanog kiča. One pak pokazuju domaćinstva skromnijih mogućnosti. Ta kvazi jednostavnost čak dođe i kao svojevrsno osvježenje. Ako ništa drugo, ona djeluje realnije trenutku. No, sve to skupa djeluje devastacijski na vidljivi krajolik (nekad) prelijepog kaštelanskog zaljeva.

 

Kvartovi se izmjenjuju, gotovo jednaki u svojoj arhitektonskoj i urbanističkoj promašenosti. Nas hvata umor, prvo se podsmjehujemo jednima koji lagano „kljucaju“, a kad se ti probude, oni se podsmjehuju onim prvima koji popuštaju pod masovnim kasnopopodnevnim umorom.

 

Evo nas pred Solinom. U busu je vruće. Pruga nam postaje suputnik neko vrijeme. Gustoću prometa na njoj nećemo doživjeti, jer gustoće – nema. I prije teretnog kolodvora u Solinu napuštamo glavnu ulicu koja prolazi kroz sva Kaštela. Pogađate, ime „glavne“ ulice je: Doktor tata svih Hrvata. Očito je bio značajan lik u povijesti južnih krajeva koji danas doživljavaju procvat u vidu zatvorenih industrijskih pogona, iseljavanja stanovništva, nezasađenih poljoprivrednih površina, te cesta bez adekvatne gradske infrastrukture. Kako li je tek bilo grozno prije nego što je spomenuti doktor projahao kroz povijest.

 

Nakon što smo prešli rijeku Jadro pomalo nas hvata poznati balkanski sindrom – puno nam je spolovilo više vožnje u ovom otpisanom njemačkom veteranu po loše održavanim gradsko-prigradskim cestama.

 

Preko Jadra u blizini cestovnog prolazi i željeznički most. Mjesto je to gdje se mogu napraviti lijepe fotke rijetko prolazećih željezničkih vozila.

 

I tak, taljigamo se i taljigamo. Šutimo, čekamo dolazak koji ne dolazi. Ipak, i svemu lošem dođe kraj, pa je tako i ta vožnja završila. Kad smo izašli na terminalu u Sukoišanskoj odjednom nam se činilo da putovanje i nije bilo tako loše.

 

Ismić i ja smo na putu prema centru grada počeli razgovarati o intermodalnosti javnog prijevoza i o tome kako bi možda bilo bolje da prigradske linije voze sve do željezničkog kolodvora na Rivi. Načula nas neka gospođa i kaže: „Dečki, možete ovdi uzesti linije dalje za grad.“

„Ma, draga gospođo, mi samo teoretiziramo o moguće bolje postavljenim točkama integracije u gradsko-prigradskom prometu grada.“ – odgovorim ja bez nekih uvredljivih namjera.

No, gospođa se, očito uvrijeđena, jer je mislila da ju zezamo, okrenula od nas s visoko uzdignutim nosom bez ikakvog pokušaja nam odzdravi. Mislila, je da ju zekamo žešće. Ali, mi se nismo zekali, mislilo smo kako bi realno bilo dobro postaviti neke druge točke integracije javnog prijevoza u gradu Splitu u cilju mogućih realnih poboljšanja istoga. Ali, kao što reče dr. Nele Karajlić u jednoj pjesmi koja je možda najveći hit „Zabranjenog pušenja“ – Džaba ja to tebi pričam…

 

Krnji četverac se uputio prema Dioklecijanovoj palači. Nakon kraćeg razgleda trebali smo krenuti put kolodvora i susresti ostatak ekipe.

 

Za ilustraciju preuzimam jednu fotku sa autobusi.org. Mislim da nas je ova krševina vozala do Splita (autor potpisan na fotki). Nek me ostatak ekipe ispravi ak nisam u pravu…

 

1518803_655934704453719_8550654533769839

 

 

Nastavak slijedi…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Prošlo ljeto kojeg kao da nije niti bilo ljeto. Valja dalje putopisati... ;)

 

Hodali smo, iako smo komotno mogli uzeti autobusnu liniju. Kao da smo prešutno svi bili složni da daljnju vožnju autobusnom ne želimo. Ne zato jer bi možda opet naletjeli na neki krš od busa, ne niti zato jer možda smo željeli izbjeći i ugodnu vožnju nekim novim klimatiziranim busom, već smo željeli malo upiti atmosferu grada, lagano čavrljati usput. Željeli smo vidjeti malo Splita, željeli smo ga malo doživjeti. Kad već nećemo ostati živjeti u njemu, a to je najbolji način da se neki grad ili mjesto doživi, želimo najbolje što možemo dobiti, prošetati kroz njega, vidjeti ljude, zgrade, ceste, automobile, bicikle ako zaluta koji… Ako nekoga zanimaju malo precizniji geografski podaci, nakon terminala pokraj Sukošianske ulice krenuli smo na jug Ulicom domovinskog rata. Klizili smo lagano nizbrdo i prije vrata grada drevne Dioklecijanove palače, koja je u svojoj osnovi ovdje od početka 4. stoljeća, prošli kroz zanimljiv parkić gdje smo našli mnoge sebi slične. Vidjeli smo turiste lutalice kako sjede na travi i po klupicama s odloženim velikim naprtnjačama, neki na dekicama, neki izravno na travi, neki spavaju, neki veselo pričaju, neki čitaju, neki samo sjede i uživaju u popodnevu koje ide lagano kraju i uskoro će zakoračiti u sparnu srpanjsku noć.

 

Onako umorne, parkić nas je skoro zaveo, skoro nas je zadržao na dugi niz sati, zamalo nas je oduzeo od naših želja da zakoračimo u kroz vrata drevnog grada.

 

I jedan geografski detaljčić za one kojima je to važno – parkić se zove „Park J. J. Strossmayera“.

 

I tako smo ušli i zakoračili prema jugu, kroz uske kamene ulice čija širina varira od 2 do 3 metra. Na mjestima povremeno stepenice, pod od glatkog, svjetlo smeđeg kamena ulaštenog od stotina tisuća koraka kroz desetljeća i stoljeća. Okolo nas kamene kuće visoke 10, možda 15 metara. Hodajući tim ulicama starog Splita lako se može dogoditi da nekome kroz otvoreni prozor upadnete u kuću. Kroz vrata se naziru kuhinje i hodnici, kroz druga se naziru trgovine i suvenirnice. S takvim gabaritima grad se brzo napuni ljudima, a u tempu ulica putovanje prođe za tren.

 

Ubrzo, gotovo iznenada, iako hodamo lagano, izbijamo na Peristil. Trg kojeg mnogi percipiraju kao središte Splita. Trg koji izgleda poput amfiteatra, jer je njegov najniži dio pravokutna baza oko koje se uzdiže 5, 6 kamenih stepenica. Da bi stigli na središte trga, morate se spustiti u njegov centar. Kad od brojnih turista počinjete razabirati konture i oblike, sjeverno vidite kamene stare kuće, južno i istočno velike stupove s arkadama te red stepenica koje iz najnižeg dijela trga vode još niže, u zatvoreni prolaz, podrume palače, prema Rivi. Prema istoku je mauzolej cara Dioklecijana koji je pretvoren u kršćansku katedralu. Ironija povijesti je progonitelja Kršćana položila u mauzolej kojeg su kršćani pretvorili u svoje svetište. Tako on sada počiva u simbolu ove religije. Tko zna u što bi neki budući barbari mogli pretvoriti ovaj predivan prostor? Hoće li možda oni spremiti neku povijesnu ironiju, bilo svjesno bilo nesvjesno, koja će ostati za ispričati dolazećim generacijama. Ili će imati poštovanja prema kulturi i povijesti? Ako netko doživi, pričat će.

 

Mladići u odorama rimskih vojnika atrakcija su za turiste. Selfie sa legionarom? Ma, neprocjenjivo. Za sve ostalo, tu je vaša keš lova koju imate, pa ju možete potrošiti na đinđi-minđi suvenire koji su vjerojatno proizvedeni u Aziji, pa su na brzinu prilagođeni da budu u vestibilu prodani na potezu od Peristila do Rive. No prije đinđulija u čiji ćemo se svijet zaplesti za nekoliko minuta svi smo gledali prostor oko sebe. Gledali smo u zvonik katedrale koji je uz mauzolej završen tek prije nekih 100 i kusur godina. Zvonik katedrale Svetog Dujma vjerojatno je najprepoznatljiviji simbol grada.

 

Kad sam malo snimio prostor, dvije su mi misli pale napamet. Prva je akcija mladih splitskih umjetnika koji su jedne noći 1968. godine cijeli bazni dio Peristila prebojali u crveno. Trg je tako bio crven za prve jutarnje šetače prije nego ga je gradska čistoća isprala po nalogu zgroženih organa vlasti. Bila je u to u to vrijeme vrlo glasna poruka mladih umjetnika kako bi Split tada više trebao podržavati suvremene kulturne projekte. Službena javnost je taj postupak osudila kao vandalizam, no moderna povijest umjetnosti bilježi umjetničku fotografsko-slikarsku skupinu kao persone koje su se hrabro usudile iznijeti svoj stav u prostoru, ostaviti poruku i napraviti svojevrsni performas u doba kada oni i nisu bili tako česti.

 

Ako netko želi naučiti više o akciji Crvenog peristila može popratiti slijedeće linkove…

 

http://www.avantgarde-museum.com/hr/museum/kolekcija/4539-CRVENI-PERISTIL/

 

http://www.dailymotion.com/video/xvte45_crveni-peristil-split-11-sijecanj-1968_creation

 

Druga misao koja mi je pala na pamet je citat za kojeg sam siguran da ga je izgovorio pokojni Boris Dvornik, ali ne mogu se sjetiti da li je citirao Smojea ili nekog drugog, ili je to on sam izgovorio? Uglavnom, na pitanje o tome što misli o Splitu rekao je: „Split je toliko lip da kad čovik u njega dođe, zaljubi se i više ne može otić.“

 

I taj filing starog Splita, cijele Dioklecijanove palače, i mnogih okolnih dijelova, pogotovo nekih uz more, pa brdo Marjan… Da, Split je stvarno predivan grad. Čak i razje…n svom tom sje…om povijesti nekako preživljava sve te Skile i Haribde i ove moderne tranzicije. Gdje pronaći novi gospodarski uzlet za novi uzlet grada? Kako sve ove tranzicijske predvodnike zakopati negdje duboko, barem sto metara ispod mauzoleja samog Dioklecijana.

 

Kroz vestibil (ili podrume palače) koji od Peristila vode prema Rivi, predivni antički natkriveni prostor, sada umjesto nekih art, muzejskih i možda relativno pristojnih turističkih sadržaja trenutno okupiraju žohari koji azijske drangulije prefarbane u boje nacionalne zastave i grba i sličnih jeftinih veduta trže kao kvazi vrijedne suvenire ovog drevnog grada. To je kao da kravlju balegu pokušavaš prodati kao spomen na dijamant. Pobjegao sam brzo iz ovog prostora, a sličan nedostatak oduševljenja pokazali su i moji suputnici.

 

I onda konačno toplo popodnevno sunce. Ulazak na Rivu, moderno uređen prostor i park između Palače i mora. Vruće je, umorni smo, plan je uz more doći do trajektne luke i željezničkog kolodvora. Dan izmiče kraju, umorni smo, a krevet nam se još ne približava. Valja još uživati u toplom ljetnom predvečerju prije nego li ćemo mrtvi umorni pozaspati u noćnom brzom prema unutrašnjosti.

 

Nastavak slijedi…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

I tako dan ide kraju, polako i ovaj putopis. Umorni smo teturali uz more. Ekipa se malo razišla. Ostaci ostataka kruže obalom. Ja sam nastavio Obalom Lazareta, uz samo more, dalje prema kolodvoru. Obilazim „špic“ zgrade lučke kapetanije. Ovdje taj čas nema privezanih brodova i pogled puca na otvoreno more, cijelu putničku luku a prema sjeveru vidi se grad. Ispred njega na obali načičkakni mali kiosci ispred zgrade željezničkog kolodvora, turisti vrve da dosegnu vlakove, brodove, autobuse. Krasan miris mora me mami. Umorni kapci malo se više otvaraju, a ja vadim fotić i snimam…

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

Kako sam teturao dalje u nosnice mi ulazi smrad mokraće. U tom trenutku za mene je to bio zamamni miris. Bilo me silno teralo na pišanje i smrad gradskog wc-a u blizini učini ni mi se kao najljepši miris prilike za olakšanje. Ruta mi se ucrtala u glavi, ušao sam i pustio slapove, život je postao lakši…

 

„More je provod, more su koke, more je izvor života, je li tako Moke? A Moke je još dodao i to…“

 

Ovaj moderni citat često dobro opisuje vrevu po našim jadranskim mjestima u ljetnim danima. Ima provoda i lijepih žena, ima ugodnih šetnji, krasnog mirisa mora, ljetnog toplog sunca, predivnih njegovih zalazaka u more.

 

Nekima ipak nije lako do mora doći. Treba nešto potrošiti, neki pak kampiraju, putuju vlakom, busom, stopom, žele stići do obale i malo se zabaviti, družiti se. Tu su uglavnom mladi. Dakle neki uspiju, neki ne. Vidjevši one koji su na razne načine uspjeli, razmišljam o onima koji nisu.

 

„Kad su Pišonju nosili u hitnu, on ugleda mjesec iznad sebe i reče: „Bože kako neki mogu gore? A ja i Žuga ni na more?“ A poslije toga je pao u nesvijest i više nije mogao čuti kako se još dugo na nebu smijao mjesec žuti…“

 

Sunce je i dalje sijalo, mjesec se nije pokazivao. A i večer kad stigne biti će svjetla, vruća, puna lijepih šetnji i zabave. Divno ljeto „pokriti će“ pročelje kolodvora koje je natiskano s kvazi dućančićima koji nude svakakve suvenirske bedastoće. Ovaj prolaz uz sam kolodvor, između ulice i kamenog zdanja, sličan je podrumima u Dioklecijanovoj palači koji su također „zatrovani“ sličnim sadržajima. No, lijepo ljeto učiniti će da se zažmiri na jedno oko i da se kaosu koji buja iz godine u godinu „progleda kroz prste“.

 

Ekipa se pomalo skuplja na kolodvoru. Vorta je dostavio „izopčenike“ koji su uživali u kasnom popodnevu oko Perkovića. Sad samo opet skoro svi na okupu, svega ima osim poleta.

 

Kolodvor je za razliku od nas živ i veseo. Skupljaju se putnici koji će se uskoro ukrcati na popodnevnu „Adriu“. Provod na Jadranu došao je kraju i valja opet poći put Slovačke, Češke, Mađarske, Rusije…

 

I tada Adria stiže. Službujući prometnik je čeka i prati budno kako će se garnitura postaviti na kolosijeku.

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

 

Vlak je stigao. Kreću priče oko ulaska, traženja mjesta, praćenja rezervacija i karata. Vlak je velik i putnika puno. I dok se lokomotiva okreće oko garniture, putnici kreću u svoj pohod na sjedala i krevete. Večer se bliži divna i topla, no oni će današnju zabavu mijenjati za put kući. Dani odmora ipak moraju prestati. Nekima će pasti teško, neki će pak punih baterija bez problema krenuti u neke nove cikluse. I ja se nadam da ću pred jesen biti u ovom drugom modu.

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

Ukrcaj je završen. Vrijeme je za posljednju akciju dana. Poslikati odlazak Adrie prema kontinentu. No, ispostavilo se da je još do kraja dana bilo nekoliko dodatnih „akcija“. Al nema veze. Sam sam doteturao na nadvožnjak, a većina ekipe je hvatala neke pozicije za fotkanje uglavnom pred južnim portalom splitskog tunela.

 

image.jpg

 

 

U povratku s nadvožnjaka srećem Iveka. On se pun dojmova vratio s aerodroma. Sjedili smo na terasi u blizini nadvožnjaka i pretresali dan i noć iza nas. Bili smo krepani, ali bili smo sretni. Čini se da je akcija uspjela. Željeznički frikovi zadovoljni su učinjenim, valja dalje prema kolodvoru. Tamo će se skupiti sva ekipa i plan je dogovoriti kako ubiti još nekih sat i pol do polaska našeg vlaka, do trenutka kad bude se pred nama ukazal krevet. Počeli smo sanjati o skorim snovima.

 

Prije snova trošili smo baterije fotoaparata i punili kartice – a kaj bi drugo radili, ne?. Luka je nudila divne tople boje netom nakon zalaska sunca. Veliki bijeli brodovi odlazili su i dolazili. Putovanje morem spada u red najromantičnijih putovanja. Čekajte, pa naravno da je vlak u toj istoj kategoriji! Kombinirati vlak i brod? Mrtav umoran sanjam o putovanju. Sanjam da ne zaspim.

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

image.jpg

 

 

Možda smo mogli i s ranijim brzim prema Zagrebu, ali je prije puta jednoglasna odluka bila da putujemo s 824 koji polazi u 22:01. Željeli smo doživjeti večernji život kolodvora. I sada smo ga doživljavali sa zadnjim atomima snage.

 

Vlak 1822 bio je spreman za polazak. I mi smo polako bili spremni završiti avanturu. Već je u tom trenutku bilo jasno da se dogodovštine neće prepričavati do dugo u noć. Sanak će stići brzo nakon polaska.

 

image.jpg

 

Finalni dio putopisa slijedi uskoro…

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

Za sve one koji su voljeli Picarda i kapetanicu Janeway sigurno nisu voljeli priče koje su se provlačile kroz dvije epizode. Tada bi nestrpljivo čekali sutra kada bi na početku slijedeće epizode pokazali što se dogodilo u prethodnom nastavku i tada bi nakon toga jedna teta u mraku ekrana rekla: „…and now the conclusion!“

 

I sada zaključak – to je bila fina rečenica koja nas je onda još dodatno hipnotički prikovala uz telkač slijedećih 50 minuta. Uživanje je moglo početi!

 

I kao i svakoj priči, pisanju, pa tako i putopisanju dođe kraj. Ja sam odlučio ovdje završiti, točnije, završiti u ovom postu. Valjda? Nadam se da ste vi rijetki koji ste ovo stvarno i čitali imali u tome gušta i da sam vam barem malo mogao predočiti što je to doživjela „magična sedmorka“ koja se sastojala od 4C (bez jednog C), jednog N, i još troje pridruženih mladih nada koji bi također mogli biti kategorizirani pod C.

 

Za one manje upućene uputiti ću ih kratko kako bi upućeni mogli znati što to kao neupućeni znali nisu, a to je da C stoji za proizvode japanske korporacije imenom Canon, a N za proizvode japanske korporacije imenom Nikon.

 

Dakle, te dvije popularne tvrtke koje obje proizvode odlične fotoaparate i pripadajuću opremu nameću se za poklonike i tu često dolazi do doživotnih „prijateljstava“. Naravno, oni su (mi smo) čiste žrtve marketinga, no kaj se tu može. Ponavljam, radi se o dvije vrlo kvalitetne tvrtke čije proizvode je po kvaliteti nezahvalno uspoređivati jedne s drugima. Nema se tu kaj pogriješiti pri odabiru, sitnice odlučuju, neki sitni detalji koji nekima odgovaraju više nekima manje. I tako se izabere, kupi, i radi dalje. Oni rijetki će uz fotografije stvoriti i nešto više, onaj mali komadić magije iz čudesnog stroja koji još uvijek, nakon gotovo 200 godina, radi na jednostavnom principu Camere obscure. Stvoriti će čaroliju bez obzira da li na kutiji piše Canon, Nikon, Pentax, Roleiflex, Mamiya, Hasselblad, Leica, Fujifilm ili neki čisto stoti naziv.

 

No, neki se kroz karijeru usude napraviti i nezamisliv, gotovo zabranjen potez. Preći s korištenja Nikona na Canon ili s Canona na Nikon. Uh! Joj! Grozno! Pa kako?!??!?

 

Pa, tako. Jednostavno ti se više svide karakteristike drugog proizvođača, i to obično po čisto osobnim preferencijama, a nikako po pitanju kvalitete komponenti, kvalitete fotografije i sl.

 

Zašto to pričam? Pa, lako bi pod „Otvorenim prozorima 2014“ bila čista C ekipa, da se jedan pripadnik ekspedicije nije prije nekih godinu i pol odmetnuo i prešao u protivničku momčad. I još k tome ne bilo koju, već u najljućeg rivala. To vam je kao da pređete iz Reala u Barcu, iz Intera u Milan, iz Citya u United, iz Rome u Lazio, iz Dinama u Hajduk…

 

Pogađate, ta crna ovca sam – ja. Pa, kako sam samo mogao?! Al, 'ajde, prihvatili me ovi C-ovi nekako u društvo. Što se sve ostalo događalo, u većini do sad – napisah.

 

Splitska večer ostala je polupusta, barem na željezničkom kolodvoru. Nakon što su Adria i 1822 „posisali“ dvije nakupine uglavnom mladih i veselih turista i odvukli ih prema kontinentu, ostalo je još samo ponešto onih koji će za put koristiti i 824. To je brzak kojim se više u zimskom periodu neće moći putovati. Baš će ovih dana napraviti svoju zadnju vožnju za ovu godinu. Splitski kolodvor to će lišiti nekolicine putnika željeznicom u divne splitske večeri preko jeseni i zime.

 

Bio sam tako umoran da nisam više videl ništ. Sve tamnije nebo nad Splitom meni se u očima pretvaralo u samo jedan oblik – krevet.

 

Prije polaska sam iscijedio zadnje atome snage. Za kaj sam ih potrošil? Pa, naravno…

 

image.jpg

 

 

 

image.jpg

 

 

 

image.jpg

 

 

A kaj su radili drugi koji su također bili mrtvi umorni? Pa, naravno…

 

 

IMG_3453_11.jpg

Photo by Marioo

 

 

Ova je doduše nastala nešto radije. U vrijeme kad sam i ja još nešto fotkao, ali odapela mi kartica i te fotke su nestale. Joooj, da ne ulazim sad u detalje kako to biva kad fotografu odapne kartica ili jedan njezin dio (što je bio moj slučaj). Srećom je odapel dio, jer u protivnom bi izgubil sve slike s ovog putovanja. Ah… Uglavnom, džaba ti i brend i pet godina garancije kad baš tebi takva „super kartica“ otkaže poslušnost… Povukao sam dole srećom 80-ak posto materijala van s nje, bacio, kupio drugu, još skuplju i bolju, opet s pet godina garancije, pa ćemo vidjeti…

 

Slagali smo krevete u kušetu jedan po jedan, veselili se, smijali se danu i događajima. Bili smo krepani i sretni. Vlak je uskoro povukao u brda. Kaštela su prošla za tren. Negdje iza Labina još smo u hodniku pričali o svemu. Kroz otvorene prozore uvlačio se predivan miris bilja dalmatinskog zaleđa. U jednom trenutku saopćio sam svoju odluku da želim samo malo leći i odmoriti noge. Svjetla su se uskoro ugasila. Slijedeće što se sjećam je da me negdje već u zoru, kad smo bili već duboko u kontinentu, Marioo trknuo i na dve-tri sekunde probudio. Bilo je jasno zakaj je to napravil. Opet sam bil aktiviral svoju tvrtku „Pilana“ d.o.o.

 

Uskoro će Zagreb, ekipa će se pozdraviti do neke slijedeće ludorije…

 

Putopisu je kraj, ali ne i ovoj cijeloj priči oko njega.

 

Bil je 11. rujan, Anno Domini 2014, mjesto radnje Split, ja učesnik određenih poslovnih događanja. Završio sam tamo, ručao. Kolega me nazvao i zamolio da mu prije puta još nešto pošaljem mailom. Činim to u kafiću blizu Split Predgrađe kolodvora. Valja krenuti dalje. Već je 16:20, ja trebam autom put Zagreba. Vidim da se oko brda slažu zanimljivi oblaci, vidim da imam dovoljno vremena za stići u Maljkoviće. Ideja je napraviti nekoliko fotki na mjestu gdje je „magična sedmorka“ prolazila pješice prije nešto više od dva mjeseca. Iako je vrijeme poluoblačno, čini mi se super prilika za fotkanje s ovim oblacima što zapinju za vrh brda iznad Trogira, Kaštela, pa i samih Maljkovića. U Splitu popodne na cestama je velika gužva. No, probati ću stići do tamo, uz malo sreće biti će super fotke.

 

Uh, lagao sam. Ovo ipak neće biti zadnji post u putopisu. Kraj, svršetak, konac, di end ipak dolazi u slijedećem i zadnjem nastavku. ;)

 

Čitamo se uskoro!

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Fajnali d fajnal part, konačno završni dio… Reko, da završimo.

 

Krenuo sam, gužva, čekanje, semafori, velike kolone, Split popodne postaje grad dugih kolona i kratkog strpljenja. Milio sam pomalo. Poneki oblaci iz poluoblačnog vremena donosili su poneku kap kiše. Prognoza je pokazivala kišu, na ja sam se nadao ugrabiti priliku prije nje. Kolone su bivale sve rjeđe, promet sve protočniji, Trogir sve bliže. I onda sam umjesto u Trogir iza aerodroma skrenuo u brda. Evo me opet na cesti dr. Franje Tuđmana, ovaj put pičim uzbrdo. Pronalazim lako Maljkoviće i sva mjesta koja smo bili pokorili pješice. Prva mi se pozicija ne sviđa zbog dalekovoda, krećem autom opet niže, nalazim jednom mjesto gdje je obnovljena cesta malo izmijenila put i gdje se jedna nadstrešnica starog autobusnog stajališta s polusmrvljenim asfaltom ispred toga našla nekih 4-5 metara od glavne ceste. Tu ima dovoljno mjesta za stati autom, a nitko neće naići stati baš ovdje.

 

Izlazim, slažem fotkalo, čekam putnički iz Perkovića. To će biti svojevrsni nastavak i zaključak svega onoga što sam ovdje proživio po ljeti, ili? Sve je super, ali… počinje lagana kiša. Kišobran je vrlo učinkovit u ovoj fazi. Tri-četiri minute kasnije vlak je već trebao biti ovdje, ah, kasni malo. Čekam, kiša malo pojačava, još je uvijek sve ok. Kiša sve jača, vlaka nema.

 

Odjednom shvaćam da je Vrag odnio šalu i da se sa sad već solidnim pljuskom ne isplati boriti. Spremam fotkalo u torbu, ubacujem ju na suvozački sic, sebe ubacujem na vozački. I dok sam sklapao kišobran leđa su mi skroz pokisla. Sada je već lijevalo gadno.

 

Taj čas vidim da je vlak konačno prošao prugom na brdu. Bio je to putnički 5507. Dakle, 11. 9. 2014., iza 5507 išao je 523. Tko je pratio vijesti, već polako slaže kockice.

 

Palim auto koji se zamagljuje brzo, palim klimu i auto se odmagljuje u roku 20-ak sekundi. Ako je prije kiša lijevala, onda nemam neki pojam kako bi opisao snagu padalina koje su taj čas rokale po mojoj šajbi i autu. Brisači na najvećoj brzini tek su djelomično donosili malo vidljivosti. Od silne kiše pruga se na brdu više nije vidjela. Gusta kiša koja je padala davala je dojam guste magle.

 

Auto sam okrenuo i krenuo prema glavnoj cesti. Ono što je prije 10 minuta bio poluzemljani prijelaz na bivše autobusno stajalište sada je bila bujica vode koja je valjala omanje kamenje. Hoću li moći na cestu!?

 

Vozim polako i riskiram kada prolazim bujicu. Ipak, dolazim nekako na cestu i krećem prema Trogiru, dolje. Sada je pak cesta svojevrsni potok koji sa strane nosi zemlju i kamenje. Iz šahtova skaču vodoskoci. Odlučujem pronaći mjesto gdje bi se mogao okrenuti i ipak krenuti u brda, prema Labinu i na kraju autoputu. Ako je ovakav potop ovdje, dolje pri moru gdje ova silna voda dotiče vjerojatno je još gore. Uskoro se okrećem na nekom parkiralištu i krećem prema gore. Vozim 20 sat. Brže ne ide. Kiša pada kao da sutra neće biti, voda teče niz cestu, valja zemlju i kamenje.

 

Napuštam Maljkoviće i krećem dalje u brda. Neki vozači stoje uz cestu i čekaju da oluja prođe. Neki dolaze mi u susret, polako i oprezno. Kiša lijeva, ovakvo nešto čovjek vidi jednom u životu. Jebem si sve po spisku i moje jebeno naslikavanje vlakova!!! Voda valja sve više kamenja sa sve više vode uz cestu. Da li da stanem ili nastavim!?

 

Polako sam gmizao, prepoznavano mjesta uz put gdje smo prolazili pješice. Stigao sam i do nadvožnjaka iznad pruge gdje smo fotkali „triple GM“ pa zatim Adriu. Od kiše se jedva vidi pruga, usjek kojih je nekih 300 metara daleko od guste se kiše – ne vidi.

 

Vozio sam polako i samo pazio da ne naletim na odron. Malo je kamenje povremeno padalo na cestu i voda ga je odmah nosila prema rubu. Vozio sam po potoku na kojem je bilo barem 5 cm vode. Samo sam pazio da ne pokupim neki veći odron. Ekipa s vlaka 523 taj dan imala je manje sreće od mene. Kad su roknuli odron, lokomotiva se prevrnula. Srećom, nitko nije ozbiljno stradao.

 

Prolazim kroz Labin, kiša lije i lije. Buka koju stvaraju udarci kapljica o lim i stakla auta postaje nesnosna. Vidi se 50-ak metara okolo. Htio sam stati na kolodvoru i čekati da prestane ova uvertira u neku novu Noinu plovidbu. No, zbog loše vidljivosti, profulao sam skretanje. Okretanje na cesti punoj vodotoka i kotrljajućeg kamenja nije dolazilo u obzir. Pravac autoput.

 

Na autoputu je kiša padala i dalje ko luda. No, ipak, tamo barem nije bilo kamenja kojeg bi voda u nabujalim potocima uz rub valjala po cesti. Vozio sam 50-ak na sat. Kiša se počela smirivati. Preda mnom put do Zagreba. Kroz Liku će još padati dosta kiše, ali niti približno kao ovaj potop što sam maloprije prošao. Takvu kišu nikada još u bilo kojem prijevoznom sredstvu nisam doživio. Biti će to sto posto na svim telkama. I bilo je, na samom početku svih vijesti i dnevnika svih domaćih televizija. U srednjoj Dalmaciji i zaleđu bujice, poplave, odroni, urušene ceste i kuće, stariji ne pamte nešto slično…

 

Prošel sam dobro, ozlijedil se nisam, vozilo nisam oštetil. Jebali me vlakovi da me jebali. Al, opet, dvije avanture u dva mjeseca na istim lokacijama. Svaka sa svojom pričom i jednom zajedničkom poveznicom – fotkanjem željeznice. Nabacil sam fakinski smješak, pustil si glasno mjuzu i nastavil voziti prema Zg.

 

(i tako nije bilo slika u zadnjem postu)

 

Di end.

 

Bok!

 

Ante

Unin_grb.png.29f4a5dacaee32a0dea2e7b9930a22d4.png

 

 

1318035464_logovodoravni.jpg.374c9de55cca2fd0384894b16e3a0dd0.jpg

 

Moja galerija na Photrain.net - https://www.photrain.net/photos/member/ante.klecina

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...