Dragi forumaši zeljeznice.net, budući da je od 27.11.2019. omogućen upload fotografija na forum, molim vas da koristite isključivo forum za upload fotografija, kako bi izbjegli probleme s nestankom fotografija, koje smo imali u prošlosti. Upute za postavljanje fotografija se nalaze na ovoj poveznici.

 

Jump to content
zeljeznice.net
Stanley

Izvodi iz žutih memoara

Recommended Posts

Stanley, ti bi stvarno trebal objaviti neke memoare... (egérke 28. veljače 2008.)

 

Na Poštu smo se do sada osvrtali u različitim temama, a nekim forumaškim kolegama sam davao savjete ili tumačenja vezano uz poštanske usluge - što u otvorenom dijelu foruma što preko PP. O tome ćemo u drugoj temi, a ovdje ćete biti ponuđeni onim što ja zovem ''izvodi iz žutih memoara''. Zašto žutih ne treba tumačiti - ta boja je zaštitni znak Hrvatske pošte, a ranije i JPTT. Dakle i moja.

Nešto od građe imam od ranije u kompu, a mnogo toga je razasuto po izrescima iz starih poštanskih časopisa. Pa koga zanima taj neka čita, ostalima užitak u nekoj prikladnijoj temi.

 

Poneka o poštarima (dostavljačima)

 

Eh, poštari…. Koliko ima viceva i legendi o tim vječitim putnicima na kratke staze, neumornim hodočasnicima koji nam u domove donose dobre i ponekad loše vijesti, poneki novac i poneku ovrhu, počesto radost i poneku tugu. Ja sam uvažavao te ljude, većinom priproste ali radišne i gledao sam ih sa simpatijom. Često sam se s njima družio, a kao mladi službenik na šalteru neko vrijeme i radio.

Pošta ima rigorozne propise i pravila u obavljanju službe. Točno je zapisano tko, što, kada, kako, kome, u kojem roku i na koji način. Od stotina i stotina poštonoša koje sam u radnom vijeku sreo ne znam ni za jednog koji je svoj posao radio striktno po propisima. Na što ih ponekad navode i sâmi građani - korisnici poštanskih usluga. Pa ću navesti neke primjere i anegdote o tim zanimljivim ljudima.

OVDJE MILICIJA, DOĐITE SI PO POŠTARA

 

U pošti 41020 Zagreb (Novi Zagreb) - tako se tada zvao ured u Super Andriji u Sigetu - radio je kao poštar neki D.V. rodom iz Bosne. Bio je teški alkoholičar, taj se valjda pijan rodio. A uvijek je govorio: - U mene su oči crvene jer su mi bolesne, a ne od pića.

Jednog dana, rano prijepodne, zazvoni telefon naše pravnice Blaženke (bila je u istoj sobi, stol do mojega). Čujem ja nju: - Tko? Da, da… da, da, odmah ćemo nekoga poslati.

Pa nam kaže: - Zvala je milicijska stanica Novi Zagreb i javljaju da si dođemo po poštara. U birtiji u selu tom i tom leži na stolu mrtav-pijan, a uz njega otvorena torba s gomilom novaca. Miliciji je javio vlasnik birtije.

Bio je to D.V. koji je pošao na teren podijeliti mirovine. Kako se uspio nalokati tako rano nikada nije objašnjeno. Kako pijane i Bog čuva, u torbi nije manjkao ni jedan jedini dinar. D.V. je dobio uvjetni otkaz uz odgodu izvršenja na godinu dana, te uz obavezno liječenje od alkoholizma.

D.V-a sam sretao do zadnjih dana svog rada u Pošti, radio je u Branimirovoj na pripremi za dostavu.

 

SRETAN BOŽIĆ PRED USKRS

Na takozvanom širem dostavnom području zadatak pražnjenja uložnica za pisma - to su oni sandučići na ulici ili uz cestu - pripada poštaru (u pravilu motorist). A poštari kao poštari, tko će ići u neku zabit izvan ruke po dva-tri pisma… Pa je pošta kasnila. Nadležni u PTT-u odlučili su doskočiti tom nemaru i izmislili su žetone od kojih se po jedan stavljao u svaku uložnicu. Poštar je bio dužan pokupiti sve žetone i predočiti ih voditelju ureda kao dokaz da je sve ispraznio. Ali to nije funkcioniralo jer je žetone u uložnice vraćao jedan od poštara, pa bi samo prišapnuo kolegi: žetoni su ti u…
Onda je iskušana druga metoda. S unutarnje strane svake uložnice stavljeni su žigovi od kojih je poštar morao uzeti otisak kao dokaz da je ispraznio kovčežić. Pa su poštari i tome doskočili, na način da su dali izraditi iste takve žigove. Pa kada im je volja isprazne, a kada nije otisnu krivotvorinu/falsifikat žiga i svi zadovoljni.
Jedan poštar, koji je radio u pošti Lučko, ispričao mi je da dugo vremena nije praznio uložnicu u nekoj vukoj.bini. Jednostavno mu je bila izvan ruke i nije mu se dalo ići tamo. Jednog dana ipak se zaputio do uložnice i pokupio brdo pisama i čestitki. Kaže on meni: - Da znaš kako me bilo sram, na čestitkama piše ''sretan Božić'' a već je bilo vrijeme Uskrsa.

KAJ GNJAVITE DEČKA, TO JE MOJ POTPIS!

Potpisivanje primitka knjižene (preporučene, vrijednosne) pošiljke ili isplate novčane doznake regulirano je propisima. Točno se zna tko može ili mora što potpisati, ali propis je jedno dok je praksa drugo. S time da na praksu obilato utječu i sâmi građani - korisnici poštanskih usluga.
Jednog dana (negdje krajem sedamdesetih) moj prijatelj Vlado, kontrolor dostave u pošti 41090 Zagreb-Susedgrad, krene na rajon poštara Franceka. Zaviri on u neku od uličica i vidi Franceka kako potpisuje primatelja u dostavnu knjižicu, a primatelj je bila žena koja je upravo okopavala vrt. Vjerojatno joj se nije dalo prati ruke i napuštati posao, pa je rekla poštaru neka je potpiše sâm.
Dakle, poštar je zatečen in flagranti. I onda slijedi zabavna scena. Vlado strogo pita: - Zašto vi Francek potpisujete stranku kada je to protupropisno? - Francek se ukipio, ne zna kud bi sa sobom, a onda se javi baba: - Tko ste vi i kaj gnjavite dečka, to sam ja potpisala! - Vlado ne može k sebi od čuda, pa vidio je sve vlastitim očima, ali baba se ne da: - To je moj potpis i točka!
Vladi nije preostalo drugo nego da kapitulira. Naravno samo privremeno, jer je Francek po povratku s dostave priznao da je sâm potpisao primatelja. Bio je zamoljen, a naučio je da ljudima na rajonu valja ugađati. Poslušna glavica - sita g.zica.

 

NAJTE OTVARATI ŠEFE, BU VAS KOKOTIČEK

 

U pošti 41020 Zagreb (Novi Zagreb) radio je kao poštar i neki Kolman. Bio je niš' koristi - šlampavac i teški cuger, pa je ubrzo dobio otkaz, a kasnije se pronio glas da se objesio.

Šef pošte u to vrijeme bio je čovjek kome su poštari dali nadimak Kriger, po gestapovcu Krügeru iz TV serije Otpisani. Ne sasvim bez razloga, jer je taj uživao u hvatanju poštara u opačini i najprije je pucao pa onda pitao.

Jednog dana, već potkraj svog radnog vremena, poželi Kriger da uhvati kakvog prijestupnika. Dođe on u prostoriju obračunskih radnika (gdje se poštari zadužuju i razdužuju) i pita: - Jesu se svi vratili? - A obračunska radnica kaže: - Svi osim Kolmana. - Aha, miriše na žrtvu! Pa kaže Kriger: - Čim se vrati neka dođe k meni u ured.

Dođe Kolman, debelo kasno i debelo pripit, pa s torbom do Krigera: - Šefe, kaj ste me trebali?

- Gdje si do sada?

- Imal sam puno posla.

- Daj torbu!

- Ne dam!

- Šta, šta?

- Ne dam torbu!

Onda Kriger nekako otme torbu i krene je otvarati, a Kolman zavapi: - Najte šefe, bu vas kokotiček!

Otvori Kriger torbu, a u njoj živi pijetao!

 

ZNATE LI DA STE GA PROTUPRAVNO LIŠILI SLOBODE?

 

Ovaj događaj ispričao mi je sâm Kriger, a zbio se negdje početkom devedesetih. Tada je već bio glavni referent za dostavu u Centru pošta Zagreb.

Za nekog poštara na području Samobora sumnjalo se da nešto mulja i trebalo ga je uhvatiti in flagranti. tj. na djelu. Pa sjedne jedno jutro Kriger u službeni auto i pravac samoborsko područje - na rajon sumnjivca. Zatekne poštara na terenu, obavi pretres torbe i nađe dokazni materijal (ne pamtim o čemu se točno radilo osim da je bila riječ o kaznenom djelu). Otvori vrata automobila i kaže poštaru: - Upadaj! - Kam idemo? - U Samobor na policiju.

Dođu oni u policijsku postaju Samobor i jave se dežurnom. Kriger počne objašnjavati zašto je doveo poštara, a policajac ga prekine:

- Tko ste vi?

- Ja sam Taj i Taj iz tog i tog…

- I vi ste doveli ovog čovjeka?

- Da.

- Je li dragovoljno pošao s vama?

- Pa sad, ovaj…

(Policajac poštaru): - Jeste li vi dragovoljno pošli s njim?

- Gospodin mi je naredio da uđem u auto.

(Policajac Krigeru): - Znate li da ste ovog čovjeka protupravno lišili slobode i da je to kazneno djelo po članku X točka Y?

Kriger je zinuo od čuda pa se upitao tko je ovdje zapravo osumnjičeni. Naravno, ništa mu se nije dogodilo osim što je dobio lekciju iz lijepog ponašanja, dok je poštar zaradio i otkaz i kaznenu prijavu.

Nota bene taj isti Kriger, u Pošti čuveni ''lovski cucek'', otkrio je tko potkrada milodare za časne sestre karmelićanke u Kloštar Ivaniću. Ali to sam već opisao u jednoj drugoj temi (putopis o kolodvoru Ivanić Grad).

TERRA INCOGNITA: NAPOJNICA (''TRINGELT'')

Unutar firme poštari - mislim na poštonoše ili dostavljače - su najveća gunđala. Uvijek su sebe smatrali ''potlačenom klasom'', uspoređivali se sa šalterskim radnicima i tražili da se i njima prizna srednja stručna sprema kao interna kvalifikacija. To što su u životu prištedjeli - čitaj izbjegli - četiri dodatne godine školovanja za njih nije nikakav protuargument.
A ti vječni puntari imali su u prosjeku viši socijalni status od većine radnika srednje stručne spreme. Imali su ne kuće nego kućerine, mnogi i podosta zemlje, vozili su dobre automobile, među prvima su nakupovali televizore u boji… i da ne nabrajam dalje. Ne od plaće, iako je bila (i danas je) sasvim solidna za naše prilike, već od napojnice ili ''tringelta'' (iskrivljenica od njemačkog trinkgeld).
Jedan od njih je u jednom mjesecu (prosinac) na tringeltu natukao još četiri svoje plaće. U jednom mjesecu pet poštarskih plaća! Prosinac je i inače bio izdašan za poštare jer je tringelt curio kao iz pipe (dvije isplate mirovina, božićni i novogodišnji praznici). I najgori poštar na najgorem rajonu navukao je bar jednu dodatnu plaću.
Poštari su bili iznimno osjetljivi na taj dodatni prihod. Smatrali su to svojom privatnom stvari koja se nikoga ne tiče (zapravo se itekako ticalo firme jer je dobar dio napojnica proistekao iz kršenja propisa, ali im se gledalo kroz prste). Prodali bi dušu đavolu za poneki dodatni bod u pravilniku o plaćama, ali kada bi se spomenuo tringelt skočili bi kao opareni. Ipak se manje-više sve znalo. Osobno sam se dosta kretao među poštarima - radio sam dugo u kadrovskoj službi - i sa mnogima se družio. Jedan od njih (A.J. iz pošte u Dubravi) pri piću mi je povjerio da u prosjeku svakog mjeseca od napojnice/tringelta navuče još dvije plaće.
Pa ni mojem nekadašnjem kućnom poštaru nije bilo loše. Samo našoj obitelji donosio je tri mirovine - ocu, mami i baki. I od svakog je dobio po nešto. Pri čemu je najveći škrtac bio onaj s najvećom mirovinom (stari), a najviše mu je davala baka. U svakom slučaju, samo u našoj zgradi sa 104 stana i stotinjak penzića taj se dobro pomogao. A gdje su još ostali na dostavnom rajonu…
Dobrim rajonom poštari su smatrali područje s puno umirovljenika srednjeg socijalnog statusa, jer ti su davali najviše. Javna je tajna i da je bilo kupovanja rajona (i do 3.000 DEM), a ''prodavači'' su bili pojedini voditelji poštanskih ureda ili dostave u Branimirovoj.
Na kraju, bilo je čestih slučajeva da poštar u vrijeme poljskih radova uzme lažno bolovanje. Za jednoga od njih (P.P. iz pošte Zagreb-Susedgrad, poznavao sam ga osobno jer smo neko vrijeme radili u istom uredu) znalo se da se ''razboli'' svake godine u vrijeme žetve. Čovjek je jedini u dijelu Zagorja gdje je živio imao kombajn, pa je onako ''bolestan'' mlatio lovu skupljajući žito po poljima svojih klijenata. Ali bi u prvih pet dana mjeseca srpnja naprasno ''prizdravio'' tj. prekinuo bolovanje kako bi podijelio mirovine i pokupio tringelt. Njemu lova od penzića u džep, a siromahu koji ga je zamjenjivao za vrijeme bolovanja preostala su pisma obična, pisma od suda, razglednice, tiskanice, mali paketi i novine. Svi su za to znali, svi su to smatrali nepoštenim, ali u ono vrijeme tako je bilo - i nije se moglo promijeniti baš ništa.

 

DOGOVOR ZLATA VRIJEDI

Jedan od starijih poštara slovio je kao uzor drugima. Po naravi miran, staložen, uljudan, pravi gospodin. I na glasu da sve radi prema propisima. Onda smo saznali da svakog jutra po izlasku na dostavu ide najprije na tržnicu i u dućan, te nekoj gospođi nosi namirnice. I za to dobiva lijepu mjesečnu nagradu. A mirovinu za neku ženu koja živi negdje na moru svaki mjesec isplaćuje rodbini u Zagrebu iako nemaju propisanu punomoć. Po dogovoru koji funkcionira godinama i nitko se ne buni.

Danas su druga vremena. Poštari praktično više i ne nose mirovine ni bilo koje druge novčane doznake, od pošiljaka prevladavaju računi i poneka opomena ili ovrha, ali je torba sve teža od reklamnih materijala i drugih tiskanica. Zlatna vremena za poštare su definitivno prošla.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Fiškalije

 

KAKO SAM BIO SPONZOR LIJEČENOM ALKOHOLIČARU

 

Jednog dana pita mene pravnica: - Biste li bili voljni porazgovarati s poštarom D.L., onako kao muškarac s muškarcem? Imam osjećaj da bi čovjeka trebalo spasiti.

Taj D.L. je bio prijavljen za neoprostivi prijestup - pronevjerio je novac od mirovina. Bolje rečeno zapio, jer je bio teški alkoholičar.

Naravno da sam pristao. U ono vrijeme činili smo sve da ljude spasimo ako su vrijedni spasa, a ne da ih šutnemo još dublje u ponor. Pa sam porazgovarao u četiri oka s tim čovjekom. Ispovijedio mi se kao da sam svećenik i istresao iz sebe sve svoje jade: smrt majke jako ga je potresla i izbacila iz ravnoteže, žena i kćer su ga napustile… uglavnom tužna priča. Raspitao sam se o njemu i čuo da je inače miran i povučen čovjek, a na njegov rad do sada nije bilo ni jedne primjedbe.

Moram priznati da mi ga je bilo žao i osjetio sam da mu treba pružiti ruku i oslonac. Sa šeficom, direktorom i disciplinskom komisijom sve je dogovoreno - dobiti će samo uvjetni otkaz (odgoda na godinu dana), novac će vratiti u ratama, neće biti kaznene prijave, ali mora obavezno na liječenje.

Obavezu je prihvatio vrlo rado, dapače kao da je i očekivao da ga netko tamo uputi jer se sâm nije usudio. Pa sam ga jednog jutra odveo u bolnicu u Vinogradsku. Objasnio sam liječniku o čemu je riječ i dao mu popratno pismo iz Pošte. Ostao je još samo jedan sitni problem: bolesnik mora imati sponzora tj. neku vrstu nadzornika koji će se brinuti i jamčiti za njega i s kojim će liječnici kontaktirati. Pita me liječnik da li se prihvaćam te obaveze. Naravno da sam pristao, potpisao potrebne papire, a zatim otpratio D-a na odjel. Na rastanku sam mu čvrsto stegnuo ruku i rekao: - Sada sve ovisi o vama, želim vam sve najbolje.

Prošlo je mjesec dana i zovu me iz Vinogradske da dođem kao sponzor na svečanost otpuštanja izliječenih bolesnika. D. i ja srdačno smo se pozdravili, liječnik je rekao da je terapija bila uspješna i da naravno pripazimo na njega.

Vratio se na staro radno mjesto i postupno vraćao novac (korisnike je već ranije obeštetila Pošta). Nakon puno mjeseci sreo sam ga u pothodniku kod Glavnog kolodvora u društvu supruge i kćeri koje su mu se vratile. Sav je sijao od radosti i ponosa, jednostavno preporođen čovjek. Predstavio me svojima kao čovjeka koji ga je spasio.

Ta sitna epizoda ostala mi je do danas u pamćenju kao jedna od najljepših u čitavoj poštanskoj karijeri.

 

RJEŠENJE O SUSPENZIJI I PRIGOVOR NA RJEŠENJE

 

Jednog jutra nazove pomoćnika direktora šef velike zagrebačke dostavne pošte i javlja da šalje poštara koga treba suspendirati (to se onda zvalo privremeno udaljenje s radnog mjesta).

Čovjeku je trebalo napisati i uručiti rješenje o suspenziji. To su radili pravnici. Pa zove mene pomoćnik direktora i kaže: - Čuj, došao je D, napravio je to i to pa treba sastaviti rješenje o suspenziji. Obje pravnice su nam vani, jel bi ti to mogao napraviti?

Jel bi mogao? A jest mi neka mudrost. Sjednem ja za pisaći stroj i sastavim rješenje, dam na potpis i na kraju ga uručim D-u uz potpis. Kopiju uložim u spis i stavim ga pravnici na stol - gotov posao.

Koji sat kasnije dođe mi šefica (po struci pravnica) i kaže: - Čujte, došao mi je D. i traži pomoć u sastavljanju prigovora na rješenje. Na to ima pravo, ali ja to ne smijem raditi. Blaženke nema pa mu to napravite vi. - Ja? Pa ja sam sastavio rješenje, kako ću pobijati sâm sebe? - Vi ste snalažljivi, smislite nešto.

Nema mi druge, pozovem D-a i sastavim prigovor. Za rješenje napišem da je glupost, da je optužba obična insinuacija, a za djelo za koje ga se tereti nema dokaza. Potpiše on to, ja uložim u spis i poslije se smijuljim sâm sebi.

Otkaz je ipak dobio jer su ga zatekli pri neoprostivom prekršaju - orobljavanju pisma iz inozemstva. Zadržao se dugo u WC-u, a čovjek koji je ušao poslije njega našao je ostatke omotnice ''par avion'' s adresom iz njegovog rajona.

 

VI STE FULALI PROFESIJU, TREBALI STE IĆI U ODVJETNIKE!

 

Dobar kolega i prijatelj iz moje generacije Mladen H. bio je osamdesetih godina voditelj poštanskog ureda na zagrebačkom Gornjem gradu. Nešto se bio opustio pa je imao češće bavljenje ''kod Žnidaršića'' tj. u birtiji Pod starim krovovima nego na poslu. I kada je došla kontrola nastao je lom - umjesto uredne i propisane dokumentacije našli su kupus i salatu, a i poneko zakašnjenje od nekoliko mjeseci. Danas bi za tako nešto odmah dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, no u ono vrijeme prolazilo se s javnom opomenom.

Mladen je bio svjestan svoje krivice, ali mu je bila neugodna pomisao da mu se ime povlači po oglasnim pločama. Pita on mene: - Kaj da delam? - A meni ga bilo žao pa mu predložim, više reda radi: - Ak hoćeš ja bum te branil pred disciplinskom komisijom (u ona vremena okrivljeni je imao pravo uzeti branitelja koji nije morao biti odvjetnik). Bumo zboksali najblažu kaznu, internu opomenu koja se ne objavljuje.

Mladen je prihvatio i koji dan kasnije sjednemo nas dvojica preko puta stola gdje zasjeda disciplinska komisija. Mladenu sam rekao da drži jezik za zubima i da sve prepusti meni. Kada je došao red na obranu ja sam izveo takvu tiradu prema kojoj su oni iz Los Angeles Laws pravi amateri.

Zatim smo izašli i čekali pred vratima da nas pozovu i priopće odluku. Potrajalo je podulje, skupilo se tu već i drugih ''pacijenata'', a onda su nas pozvali u sobu i obznanili opomenu koja se ne objavljuje (internu opomenu).

Dakle, to smo riješili. Vratim se ja u svoj ured i nastavim s poslom. U jednom trenutku otvore se vrata i upadne mi Ankica D., predsjednica disciplinske komisije - sva kipi od bijesa. Pa odmah na mene: - Stanko, kako ste mogli!? - Ja se pravim bedast: - Kako to mislite? - Kako ste mogli onako govoriti, smutili ste mi cijelu komisiju!? - Pa naravno da ću tako govoriti, pa zato sam i bio tamo. - Ajde recite jel bi vi onako radili kao Mladen? - Ja? Ni slučajno, pa to je stvarno vrhunski šlamperaj. - Pa zašto ste ga onda onako branili? Cijelu komisiju ste mi izblesirali, čak su ga htjeli osloboditi! - Ankice, branio sam ga zato jer me prijateljski zamolio da ga branim. A kako ću ga braniti nego da vas blesiram? - Tu je kapitulirala pred neoborivim argumentom i na kraju rekla: - Vi ste fulali profesiju, trebali ste ići u odvjetnike!

……….

 

Branio sam još neke ljude po prijateljskoj i kolegijalnoj liniji, uvijek uspješno. I naravno besplatno i bez ikakve protuusluge (danas smo u kapitalizmu pa bih i rođenoj majci naplatio). Dobar glas daleko se čuje pa se tako pročulo da sam vješt u obranama pred disciplinskom komisijom, vulgo fiškal za preporučiti. Ta vrsta popularnosti mi baš nije išla u tek jer su me počeli opsjedati i likovi kojima bih prvi dao nogom u tur. Tako je ruku spasa od mene zatražio preko posrednika i poštar A.H. iz Dubrave, koga su uhvatili da je prisvojio mirovinu neke stare bake (kasnije je dobio otkaz). Posrednik - isto poštar, moj dobar znanac - mi je došao u ured u Jurišićevoj i pitao me da li bih se prihvatio obrane A.H. Odgovorio sam otprilike ovim riječima: - Poruči mu da ću rado braniti ljude koji naprave neki sitni šlamperaj, ali lopovi neka mi ne dolaze pred oči.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Iz-van-red-no! Hvala Ivogu što Ti je omogućio da nam ovo postaviš. Čekamo još


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Share this post


Link to post
Share on other sites

Čekamo još

 

Seine Kaiserliche und Königliche Apostoliche Majestät biti će usluženo.

Još ćete vi mene moliti da prestanem.

 

TOTMAJSTER I BOSANCI

 

Svoj radni vijek u Pošti započeo sam na šalteru, najprije kao pripravnik a zatim kao službenik srednje stručne spreme. Na poslu šalterskog radnika i voditelja malih pošta (u zamjeni) proveo sam dvije i pol godine. Promijenio sam osam poštanskih ureda, a najdulje sam bio u pošti 41150 Zagreb-Aeroport u Zračnoj luci Zagreb.

Tada je pošta izgledala kao kiosk, drvena konstrukcija dva puta dva metra. Prostora toliko da ne udaramo laktovima kolegicu ili kolegu, a prazne vreće i dio arhive bili su nam pod nogama. Telefonskih kabina nije bilo, a aparati dviju linija za međugradske i međunarodne razgovore nalazili su se na pultu s druge strane stakla. Toliko o zajamčenoj tajnosti telefonskih razgovora. A cure sa Aerodroma su našu poštu zvale karaulom.

U pošti je tada radilo troje ljudi, a radno vrijeme je bilo specifično i prilagođeno radnom vremenu osoblja na aerodromu: dva tjedna svaki drugi dan po čitav dan tj. od 7 do 20 sati (s pauzom od jedan sat za ručak), a treći tjedan u popodnevnoj smjeni od 13 do 20 sati. Popodne je dolazio još jedan radnik jer je bilo više posla. Radilo se petkom i svetkom, nedjeljama i blagdanima, pa sam 1. siječnja 1977. došao na posao izravno sa dočeka Nove godine. Nama je takav raspored radnog vremena odgovarao, a nije nam bio problem raditi ni u neradne dane jer se to posebno plaćalo - i to dobro.

Svoj prvi dan u pošti Zagreb-Aeroport pamtiti ću dok sam živ. Bio je početak svibnja 1976., došao sam u popodnevnu smjenu i pridružio se kolegici Mariji koja je radila čitav dan. Sjeo sam za šalter za TT usluge i odmah shvatio da sam došao ne u poštu već u ludu kuću. Posla k'o svrabljivi, ali je sve teklo kao po špagi - ta bio sam u mladim godinama, ništa mi nije bilo teško, a u radu sam bio uvježban vojnički rečeno do automatizma.

Prošlo je malo vremena kako sam sjeo za šalter kad mi dođe neki Nijemac mlađe dobi i zatraži međugradski razgovor. Sjećam mu se i prezimena: Totmajster (vjerojatno se piše Todtmeister). Tražio je nekog budžovana iz tvornice u Bosni, koliko se sjećam bila je ''Una'' Bosanski Novi. Ujedno me pitao znam li gdje je to i kako tamo doći. Obojica smo govorili engleski i lako smo se sporazumjevali. Objasnio mi je da je došao radi ranije zakazanog poslovnog sastanka i da su ga trebali dočekati na aerodromu, ali ih nema.

Nevolja je bila u tome što nije imao nikakav telefonski broj. Ali starom izviđaču nije bio problem snaći se. U telefonskom imeniku našao sam broj tvornice. Jest da im je radno vrijeme već isteklo, ali se javio portir i dao mi kućni broj tog čovjeka. Zvao sam ga doma, javi se njegova hanuma i kaže da nije kod kuće. Pa malo čekanja i zovi ponovo. I opet ga nema, a žena mi je rekla da je vjerojatno zaglavio u mehani toj i toj ili onoj i onoj. Pa opet imenik u ruke i traži.

Da ne duljim, obavio sam za Totmajstera nekih desetak telefonskih razgovora. On je u međuvremenu šetao po zgradi i povremeno navraćao da čuje ''šta ima''. Za svaki razgovor dobio je uredno ispisan račun, a svaki od njih je - kao i vraćeni sitniš - njemačkom pedantnošću provjerio.

Na kraju sam našao onog Bošnju u jednoj od birtija. Čudom se čudio tko ga zove u mehanu i to iz Zagreba, a kad sam se predstavio i rekao mu da ga čeka Nijemac koji se zove Totmajster prva reakcija je bila tipična za blaženo nam podneblje: - Bog ga j.bo, pa šta radi tamo? - Koliko sam primijetio čeka na vâs i to podugo, a jedva sam vas našao. - Pa mi smo ga očekivali sutra, ćaća ga švapski. - Ne znam kada ste ga očekivali, ali čovjek mi već dva sata dolazi na šalter i raspituje se što je s vama. I što sad da mu kažem, da vas čeka ili da ide u hotel? - Reci ti njemu da sjedne gore u restoran, naruči jelo i piće na naš račun i ne mrda, a ja sjedam u mečku i dolazim po njega.

I tako smo se Totmajster i ja riješili jedan drugoga. Nakon posljednjeg računa ostavio mi je poveću napojnicu, ja lijepo zahvalim i on ode. Kad evo njega za desetak-petnaest minuta natrag. Nosi u ruci neki paketić, lijepo umotan u celofan s vrpcom. Pruža mi i kaže: - To je za vašu ljubaznost (that's for your kindness). - Ja gledam u čudu i pitam se šta mu je, a on kaže: - Otvorite (open it). - Otvorim paketić, a u njemu kutija i prekrasan upaljač za cigarete. Meni već neugodno i kažem da to ne mogu primiti, da je to zbilja previše i da samo radim svoj posao, a on meni: - Ne, ne, vi ste za mene napravili nešto što nije vaš posao. U Njemačkoj nikada nisam sreo tako strpljivog i susretljivog čovjeka u pošti kao što ste vi.

Taj upaljač (plinski na punjenje) služio me još puno godina.

Na napojnice i naročito poklone nisam bio naviknut. Bilo bi me pomalo i sram kada bi mi netko ostavio kakav novac. Ali mi je Marija već u startu objasnila: - Pripremi se da ćeš dobivati puno tringelta i da ćeš ga morati uzeti. A ako nećeš daj meni, hehe.

A procurilo je kao iz pipe već prvog dana. Sjećam se kao da je jučer bilo - nakupilo se 17 DEM, 6 USD i hrpa dinara. Marija me gledala u čudu i rekla mi: - Ajme Stane, ti si potukao sve rekorde. Nitko od nas nije dobio toliko tringelta u tjedan dana koliko ti u jedno popodne.

 

MAGLA TUROPOLJSKA

 

Dane kada bi se nad Aerodrom spustila magla pamtim kao najzaguljenije, jer su letovi masovno otkazivani ili odlagani. A to je izazivalo trku na poštu i telefone jer tada nije bilo današnjih kuksuza poput mobitela - čak nije bilo ni međugradskih telefonskih govornica. Sve se obavljalo u pošti. A onda bi nastupila ne ludnica već povodanj ljudi na šalteru.

Jednog tako blagoslovljenog - čitaj maglovitog - prijepodneva uobičajena slika: ja sâm, a predamnom gomila ljudi. Skači s jednog na drugi šalter, primaj uplate, primaj pisma, prodaj poštanske marke, primaj brzojave, otpravljaj brzojave, bilježi telefonske razgovore, piši potvrde o naplati… za skočiti na luster. Čak sam morao ljude moliti da si sâmi biraju brojeve za međugradske razgovore kako bi se dobilo na vremenu. Ali to nije bilo ništa novo, čista rutina za posadu naše karaule uz ovakve meteorološke uvjete.

Među ljudima koji su čekali u gomili pred šalterom primijetio sam i nekog lika s naočalama koji je zavirivao preko i između drugih čas ovamo - čas onamo. Nisam na njega obraćao pažnju kad mi netko zakuca na vrata. Otvorim, a ispred mene onaj očalinko. I čovjek se uljudno predstavi: - Dobar dan kolega, ja sam Martin Krpan, direktor Telegrafa i telefona. Je li slobodno ući k vama?

Objasnio mi je da je krenuo na sjednicu skupštine ZJPTT u Beograd, ali je let otkazan zbog magle. Pa me pita smije li upotrijebiti telefon da se javi gdje i kome treba. Naravno da sam mu pružio telefon čim je prvi bio slobodan. Obavi on svoje, a onda me pita: - Kolega, vama stranke sâme biraju brojeve? - Inače ne, ali vidite koliko je ljudi a ja sam do 13 sati sâm pa im dajem da brže očistimo gužvu.

Vidi direktor situaciju i ne prigovara ništa (inače je bio blag i ugodan čovjek, upoznali smo se kasnije puno bolje u drugim okolnostima). Onda primijeti pet-šest brzojava pripremljenih za otpravljanje na 96. Nekima je već bio istekao rok za slanje. Onda me pita smije li ih on poslati umjesto mene. - Kako da ne, samo izvolite, dapače hvala vam na pomoći - kažem mu ja i u sebi se smijuljim jer znam što će poslije biti.

Nazove direktor 96 i kaže (otprilike): - Zagreb-Aeroport, dva loko i četiri prolaza. - Pa izdiktira brzojave, kaže u potpisu ''Krpan'' i zapiše tko je primio. Ode on, ja mu zahvalim na pomoći, on meni također i tako se prijateljski rastanemo. A onda počne zvonjava telefona. Najprije se javi teleprinteristica koja je primila brzojave: - Aeroport, koja si ti faca da ti moj direktor otpravlja brzojave? - Ja objasnim, spustim slušalicu kad opet zvoni: - Aeroport, ovdje kontrolorka brzojava ta i ta. Kako to da ti moj direktor…?

Općenito su otkazivanja ili odlaganja letova, zbog magle ili drugih razloga, donosila posebnu navalu na poštu (točnije telefone). Više puta se to znalo događati i nakon isteka radnog vremena. Naime, iza 20 sati bila su još tri večernja leta (koliko se sjećam za Split, Sarajevo i Dubrovnik). Ako bi letovi bili otkazani u zadnji čas ubogi putnici bi pohrlili u poštu javiti se svojima, a radno vrijeme je isteklo ili upravo istječe.

Tipična scena bi izgledala ovako: ja pospremam poštu i spremam se navući zavjesu preko šaltera; onda se preko zvučnika čuje da su letovi otkazani; onda k meni nahrupi stampedo. A meni je vrijeme ići na autobus i doma.

Nikada nisam ostavljao te ljude na cjedilu. Ustao bih da me svi vide, pljesnuo rukama da se utišaju i onda rekao: - Radno vrijeme pošte je isteklo, ali ćete svi biti usluženi. Samo vas prije toga molim dvije stvari. Prvo da se postavite u red i drugo da u razgovoru budete kratki jer je ovo moje slobodno vrijeme i žuri mi se na autobus.

Za čas bi sve poteklo kao po špagi - ljudi bi se dok si rek'o uš svrstali u red, a razgovori bi trajali 10-20 sekundi. Po cjeniku sam naplatio svakome započetu minutu - treća zona = 5 dinara. Većina bi dala novčanicu od 10 dinara i ne bi čekala ostatak. Laku noć i hvala vam - laku noć, hvala i vama. I svi zadovoljni.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

BAKA AMERIKANKA I ''ZAHVALNA'' RODBINA

 

Bila je nedjelja ili neki praznik jer sam bio u pošti na aerodromu sâm, večer pred završetak radnog vremena. Dnevni zaključak je napravljen, otprema pošte je već otišla i ja čekam da dođe 20 sati i da zatvorim dućan, pa trk na ZET-ov bus u 20.10.

Već ranije sam primijetio da se po dvorani aerodromske zgrade mota neka stara žena i vuče za sobom dva teška kofera. Činila mi se nekako izgubljenom, ali nisam obraćao previše pažnje - takvi ljudi su briga aerodromskog osoblja.

Odjednom evo bake k meni. Gleda me nekako ispitivački i plaho, pa je pitam: - Izvolite, vi nešto trebate?

A ona mi ispriča svoju priču. Stigla je iz Kalifornije i trebala je letjeti u Zadar, ali je zadrijemala i propustila avion. I sad ne zna što će ni sa sobom ni sa prtljagom. Pitao sam je li se obratila aerodromskom osoblju, a ona kaže da jest i da su joj rekli kako joj ne mogu pomoći.

I što sad? Ne mogu joj pomoći ni ja. A nisam ni dužan, žurim doma, poštar sam a ne gerijatrija. Uostalom, što me briga što je neka baba prespavala let? Tako glasi teorija, a u praksi sam se sažalio nad bakom i odlučio joj pomoći. Vidio sam da je sva zbunjena i da jedva natuca hrvatski, a na aerodromu je nitko ne doživljava.

Pa sam je pustio u poštu (što u pravilu ne bih smio, ali…), posjeo je za stolac, unio koferčine i krenuo u akciju. Jedino što je baka znala je da je čeka neki rođak na aerodromu u Zadru. Nazvao sam zadarski aerodrom, objasnio situaciju i zamolio da preko razglasa pozovu tog rođaka na telefon. Pokazalo se da nitko ne reagira (valjda je taj otišao kad je vidio da bake nema). Ne sjećam se više svih detalja, ali me tada zanimalo jedino što da radim s bakom. Ako ne nađem nikoga od njezinih, odlučio sam, uzimam taksi i vodim je u hotel pa neka se dalje snalazi.

Uporno sam ispitivao baku može li se prisjetiti kakvog traga, kakvog prezimena ili adrese rodbine ili znanaca u Zadru i Zagrebu. Nekih se prisjetila pa sam krenuo u potragu uz pomoć telefonskog imenika. Bilo je tu mnoštvo poziva prema Zadru i Zagrebu, bilo je i krivih adresa, bio je i poneki pas mater (krivi spoj), da bih na kraju dobio neku obitelj u Zagrebu. Javio se muški glas i odmah je počeo u bezobraznom tonu: - Tko ste vi i što ona radi kod vas? - Objasnio sam mu sve, a on zapovjednim tonom: - Stižemo odmah taksijem. A vi budite s njom i budite joj na usluzi!

Ma nemoj, mislim si ja, ali s olakšanjem jer sam riješio bakin - a bogami i svoj - problem. Dok smo čekali da ovi dođu lijepo smo se napričali, pa mi je između ostalog rekla da joj je sin služio ''na erkraft kerijeru a to je oni veliki brod odaklen poliću eroplani''.

Sve razgovore osim onih za Zagreb sam joj naplatio i uredno izdao potvrde, a bio ih je čitav snop. Rekao sam joj da ih čuva i pokaže svojima. Ponuđenu napojnicu sam odbio. Negdje iza 22 sata pojavio se bračni par srednjih godina. Izljubili su se s bakom, a mene su gledali s očitom sumnjom da sam opelješio babu za poneku stoticu dolara. Na pamet im nije palo da me pitaju gdje stanujem i imam li prijevoz do kuće, a u taksiju je bilo mjesta i za mene.

Odoše oni, a ode i meni zadnji autobus za Zagreb. Ima još jedan, onaj aerodromski, ali tek u ponoć. Pa mi nije preostalo drugo već otići na kat u restoran i naručiti kriglu piva. Gledam tako sebe u ogledalu i pitam se jesam li samo dobar ili sam lud - a obojica su istog ćaće sinovi.

 

JUGOŠVABE i SLIČNE PRIČICE

 

Tako smo ih svi zvali u ono doba, a riječ je o ''radnicima na privremenom radu u inozemstvu'' - vulgo gastarbajterima. Većinom ih se moglo prepoznati na kilometar po kombinaciji odjeće i fizionomije.

Dođe mi jedan dan na šalter pošte Zagreb-Aeroport mlađa ženska osoba i pita (citiram doslovce): - Kan ih nah Menšen telefoniren?

A ja vidim odmah da je naše gore list i to negdje ''iz gorika'' pa joj ljubazno kažem: - Znate što, uslugu možete dobiti i ako je tražite na materinjem jeziku. A sada mi recite broj koji trebate. - Nije rekla nikakav broj već se okrenula i otišla. Valjda vježbati njemački.

Jedne večeri - isto je bila nedjelja - sjedim za šalterom i čekam kraj radnog vremena. Društvo mi je pravio prijatelj i kolega iz druge pošte (došao mi je praviti društvo i vidjeti kako to izgleda na aerodromu). Onda se spustio avion iz Frankfurta i prema pošti se uputi neki lik sa šubarom na glavi i u bundi žućkasto-smeđe boje. Kako bi opisao Ciano u svom dnevniku: nešto između onog što su 1908. nosili šoferi i onog u čemu bolja prostitutka ide u operu. Šubaru nakrivio, a u ruci načeta boca viskija Johnnie Walker. I onda ga prepoznam - glavom, bundom, šubarom i viskijem Meho Puzić, poznati pjevač narodnjaka. Vraćao se sa turneje ''Zvuci rodnog kraja'', a vidjelo se sa Neptuna da je malo pri piću.

Dođe on na šalter, tresne bocom o pult i kaže: - Dobarveče momci! - Dobro veče i vama, izvolite. - Možel'se telefonom do Bosne? - Kako da ne, recite broj. - Ali prije toga da mi trgnemo po jednu! - I da ne duljim, sredili smo nas trojica tu bocu i do sita se napričali s veselim Mehom koji je poslije odletio u svoje Sarajevo.

Kad smo već kod poznatih Sarajlija, bilo ih je još na mom šalteru. Jedne večeri odgođen let za Sarajevo i dođe mi Vlado Pravdić, orguljaš Bijelog Dugmeta. Pa se nekome tuži preko telefona: - Ako ne bude leta ostaću da spavam u hotelu. Kakav voz, ja to neću da preživim. - A ja si kao railfan mislim svoje.

Jednom mi je došao Hajrudin Saračević, srednji branič NK Željezničar iz Sarajeva. Nije trebao nikakvu uslugu nego je tražio svoje momčadske kolege koji su se negdje izgubili. I to kako: - Jeste li gdje vidjeli one moje ubice? (nogometaši Želje bili su poznati kao kostolomci)


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Konačno svoj na svome ...1491909933.gif

 

Užitak je ovo čitat!


Ako ti svi priznaju da si istinski nezavisan, znači da su te obilježili kao luđaka, pa se možeš družiti jedino s drugim marginalcima – Denis Kuljiš
4111601737.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pastoralna idila u Bedenici

 

(O REZERVI, KOKOŠIMA I JOŠ KOJEČEMU)

 

Ovo je pričica o rezervi. Riječ je o poštanskoj populaciji - većinom mlade životne dobi - koja u ono vrijeme nije imala stalni raspored u nekoj pošti već je slana okolo po terenu kao privremena zakrpa za kadrovske rupe. A rupe su nastajale kada bi lokalni voditelj ureda otišao na godišnji odmor ili bolovanje, ili žensko čeljade na porodiljni dopust. U ono doba popuna je slana izravno iz Zagreba (danas o tome brinu lokalna središta). A područje je bilo veliko - od Jastrebarskog i Buševca na jugu do Zeline i Bedenice na sjeveru i od Gorice Svetojanske i Dubravice na zapadu do Brckovljana na istoku.

Postojala je mala ekipa momaka koja je uvijek bila pri ruci za odlazak na teren. Dečkima je to odgovaralo, prije svega iz materijalnih razloga jer se za svako izaslanje izvan Zagreba dobivalo pola dnevnice, a kod dvije pošte (Bedenica i Orle) i pune dnevnice.

Jednog dana u ožujku 1976. pozove me šef pošte u kojoj sam radio (Zagreb-Susedgrad) k sebi u ured i kaže mi: - Javili su iz kadrovske da se u ponedjeljak morate javiti u poštu 41381 Bedenica. Tak vam i treba kad niste htjeli tražiti stalni raspored kod nas. Uostalom kaj bu vam falilo, bute nekaj novoga naučili. Mladi kadrovi se moraju razvijati, kaj ne?

Dobro će biti, mislim si ja, budem li se tamo razvijao. Biti će loše budem li zavijao, od samoće ili bijesa - svejedno. Nisam tada ni znao gdje je ta Bedenica pa sam je potražio na zemljovidu i našao je na cesti Zelina - Konjščina.

 

Bedenica, fotografija sa interneta:

 

kV8lcAj.jpg

 

KOLEGA, A KAJ TU ČUBITE?

 

Naravno da sam se raspitao kod kolega koji su tamo već bili i saznao sve što me zanimalo. Ujedno su mi dali upute o proceduri koja već godinama funkcionira besprijekorno. A stvari su izgledale privlačno. Kao prvo, to je jedina pošta koja radi samo četiri sata (8-12). Kao drugo, nema poštara (dolazi motorist iz Zeline). Kao treće, tamošnji voditelj ureda je homo duplex tj. pola radnog vremena radi u pošti i drugu polovicu (12-16) kao voditelj mjesnog ureda. Zamjena radi samo u pošti i ne brine za mjesni ured, dakle radno vrijeme je 4 sata. Kao četvrto, zbog loših autobusnih veza čovjek na izaslanju mora tamo noćiti i za to dobiva punu dnevnicu.

Tako piše na papiru, no u praksi izgleda drugačije. Dođeš jutarnjim busom iz Zagreba u Zelinu i oko 7.30 staneš na nogostupu blizu pošte. Pri tome paziš da te ne vidi šefica pošte Irena, koja je na glasu kao stroga. Tu čekaš poštanski furgon na liniji Zagreb - Zelina - Konjščina. Kad izađe iz dvorišta pošte na ulicu upadneš unutra. Vozač je sâm, bez pratnika. Trojica se smjenjuju na liniji i svi će te primiti, jedino ćeš u Bedenici svakome platiti piće. Za povratak je priča malo zaguljenija - furgon dolazi iz Konjščine tek u 14 sati, a posljednji bus za Zelinu ide već u 13. Ali postoji rješenje: ostaviš vreće i popise razmjene kod cura u dućanu, tu ih vozač preuzme i potpisane papire ujutro uzmeš od njih. Pa onda na bus i u Zagrebu si već u 15 sati. Kada završi izaslanje voditelj pošte Bedenica ti napiše potvrdu da si spavao kod njega, odeš u računovodstvo i pokupiš dnevnice. I to funkcionira već godinama kao švicarski sat.

Unatoč lijepoj količini prekršaja i muljaže prihvatio sam taj sistem. Zašto bih bio gluplji od drugih? A i ona ''strašna'' Irena je bila sve prije nego coprnica. Prvih nekoliko dana čekao sam na ulici, a ona bi svakog jutra prolazila mimo mene idući na posao. Nismo se poznavali ali smo se međusobno odmah nanjušili. I jedno jutro prođe ona mimo mene pa zastane, okrene se i kaže mi: - Kolega! A kaj tu čubite i smrzavate se, ojte k nam, bute kavu popili i tam bute dočekali auto.

Prvog radnog dana na posao me odvezao otac. Voditelj ureda je bio Mijo Mahnet, skraćeno Miško ili po domaći Miške (ubrzo sam spoznao da su tamo svi Mahneti, a ako nije Mahnet onda je Bićak). Očito je nešto u komunikaciji zaštekalo jer je upravo od mene saznao da je umoran i da ide na odmor. Koji je kasnije produžio bolovanjem (imao je radove na krovu kuće u Turkovčini), pa sam ja u Bedenici umjesto dva tjedna proveo 37 dana.

I to vrlo lijepih dana. Već prvi dan mi je postalo jasno da ovo nije izaslanje nego utočište, prava idila. O nekom poslu bi bilo smiješno govoriti. Recimo, blagajnički maksimum za pomoćnu blagajnu iznosio je 100 dinara ili, usporedbe radi, današnjih stotinjak kuna, a ni glavna blagajna nije bila impresivna. Takozvani suvišak (novčani iznos koji premašuje blagajnički maksimum) morao sam otpremati u čitavo to vrijeme dva-tri puta i to kada bi cure iz trgovine donijele neki veći utržak. Dnevni promet bio bi nekoliko pisama, poneka uplata ili brzojav veterinaru da dođe po novorođeno tele. Zapravo sam najviše vremena trošio na cijepanje drva i ugljena, čišćenje i loženje peći, te pometanje prostorije. A i Miško mi je lijepo pripremio teren - mještane je dresirao da mu ne dolaze prije 9 i poslije 11 sati. U tih dva do dva i pol sata obavio bi sve poslove i za poštu i za mjesni ured. Ujedno mi je osigurao besplatan gablec u seoskoj školi.

 

MI BI SE VENČALI

 

Ja sam svakog jutra uredno otvarao poštu u 8 sati. Znalo se dogoditi da ponetko navrati i prije 9. Onda bi počela uobičajena priča: - Dobro jutro. - Dobro jutro i vama, izvolite. - Jel to pošta? (zbunili bi se kad bi vidjeli mene) - Jest, izvolite. - A di je Miške? (klasično pitanje). - Miške vam je na godišnjem, ja ga zamjenjujem. - A kaj vi već delate? - Naravno, radno vrijeme je od 8 do 12. - Em Miške ni dolazil predi devet… - Uživao sam u susretima s tim ljudima i u njihovom tvrdom kajkavskom govoru, kakav još nisam čuo. I naravno, bilo je i svakakvih zanimljiv susreta i dogodovština.

Jednog dana dođe mi u poštu mladi par, curica i dečec od nekih 18-20 godina. Baš su bili slatki, drže se za ruke, stanu kod vrata i gledaju me nekako zbunjeno i smeteno. Onda počne pričica:

- Dobar dan.

- Dobar dan i vama, izvolite.

- A di je Miške?

- Miške je na godišnjem, ja sam mu zamjena. Izvolite.

Nešto se došaptavaju, a onda dečec procijedi:

- Mi bi se venčali.

- O, pa to je lijepo.

Onda i dalje gledaju u mene, pogledavaju se međusobno, pa dečko opet kaže:

- Mi bi se venčali.

- Fino, baš ste lijepi par. Neka vam je sretno.

Oni se opet pogledavaju, vrpolje se, pa dečec izusti zašto su došli:

- Kaj bi nas zapisali.

Tek tada mi je sinulo da deca ne traže poštara nego matičara. Objasnio sam im da sam samo poštar, a da je Miške doma u Turkovčini i neka ga tamo potraže.

 

KLJUC-KLJUC

 

Od mojih kod kuće dobio sam strogu zapovjed da u Bedenici potražim jaja i druge seoske namirnice. Mora biti jeftinije, a u svakako je kvalitetnije jer je domaće.

S jajima nisam imao sreće jer ih nitko nije prodavao. Oni koji su imali višak proizvodnje nosili su jaja na tržnice. Ali sam se ipak domogao kokoši, žive živcate, podeblje i ratoborne.

Jednog dana dođe mi u poštu neka baba, poširoka u gabaritima. Nakon objašnjenja da je Miške na godišnjem rekla je pošto je došla. Imao sam dosta muke da je razumijem jer se teško izražavala, ali sam shvatio da od mene traži nešto što ne smijem učiniti - da nazovem inspekciju u Zelini i tužim njenog susjeda da gradi ''stanje'', a to ''stanje'' će joj bacati sjenu na vrt.

Rekao sam babi da bi takav postupak bio protiv propisa. Jedino što mogu učiniti je da nazovem broj inspekcije, a razgovor prepustim njoj. Ali je i dalje navaljivala, pa sam joj odrezao da ne dolazi u obzir i točka.

I babe se nikako riješiti. Umjesto da ode sjela je na stolicu u prostoru za korisnike i fiksirala me. Ja sam nastavio čitati knjigu, kao ne doživljavam je, a ona i dalje sjedi i ne da se van. Odjednom razveze drugu priču:

- Znate kaj se po seli priča?

- Kaj?

- Da se naša M. zagledala u vas!

- Molim!?

- Je, zagledala se u vas.

Pa nije ni bedasta, mislim si, poštar i to gradski čovjek je prilika - taj uz učitelja i velečasnog čini seosku elitu. Primijetio sam već ranije da me ta M. nekako posebno gleda, ali je nisam doživljavao - u licu buhtla, a sveukupno 20-25 kg previše.

- Pa kaj se ona vama ne dopada?

Opa, sad su već počeli i snuboki. Bilo mi je dosta i babe i njenih priča, pa sam odlučio riješiti problem. Napravio sam kompromis - nazvao sam inspektora i rekao da se kod mene nalazi ženska osoba koja želi prijaviti susjeda zbog bespravne gradnje, pa sam onda uvalio slušalicu babi neka dalje objašnjava.

Taj problem smo dakle riješili. No palo mi je na pamet nešto drugo - kad je baba već tu pitam je: - Znate li nekoga u selu tko prodaje kokoši? - A ona: - Bum vam ja donesla. - Ode baba i začas se vrati s kokoši. Pitam koliko košta, a ona: - Nikaj. - Ne dolazi u obzir, morate uzeti novce! - Jedva je nekako pristala primiti simboličnih 20 dinara (kokoš stoji mnogo više). Ode ona, meni savjest mirna jer sam ipak nešto platio, babe sam se konačno riješio, kad evo nje natrag. Nosi dvije boce piva, a svaka košta 10 dinara: - To je za vas kaj ste mi pomogli. - Blažena Bedenica!

S kokoši nisam htio u autobus, pa je po nju došao buraz svojim autom. Poslije mi je rekao: - Benti, di si nabavil onu beštiju, ta mi je sve ruke iskljucala kad sam je metal u gepek.

Seoskoj idili došao je kraj i stigla je nova zapovjed iz kadrovske: u ponedjeljak iza 1. svibnja u 13 sati javiti se u poštu 41150 Zagreb-Aeroport. A dalje su priče sasvim drugačije.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Čuvaj se poštanske ruke

 

(TKO ĆE KOME NEGO SVOJ SVOME ILI KAKO SAM SE JEDVA DOKOPAO PLAĆE)

 

Godine 1976. dobio sam tri tjedna godišnjeg odmora u srpnju, pa sam odlučio otići na more. Kako nije bilo pametnijih solucija prihvatio sam poziv starog prijatelja Dalibora da mu se pridružim na izviđačkom taboru na otoku Obonjan kod Šibenika. Nisam išao kao izviđač već više kao turist, premda sam reda radi nosio bluzu i maramu, tako da ovu epizodu i ne računam u svoj izviđački staž.

Obonjan me nije ni malo impresionirao. Prije svega to nije otok nego malo veći školj. Kako bi rekao Mile Vrbica ''čovjek s dobrim pišom to prepiša iz cuga''. A vegetacija je više ličila na makiju - prosječni bor bio je jedva u visini moje brade. Na taj školj protjerali su izviđače sa stalnih taborskih terena na otocima Zlarin i Kakan, kao i sa nekih drugih lokacija na Jadranu. Zov komercijalnog turizma bio je prejak, a zveket novca previše primamljiv, da bi im onako lijepe borove šume zaposjela neka dekintirana balavurdija (što je od kojekakvih grandioznih projekata zaista ostvareno priča je za sebe). Odmah po dolasku bilo mi je jasno da Obonjan nije izviđački taborski teren već pretrpani ferijalni kamp, u kojem nisi mogao proći deset koraka a da ne zapneš o konopac od šatora.

Ipak, za moje aspiracije - kupanje, sunčanje i opuštanje - bilo je podnošljivo.

 

Obonjan, snimka s interneta:

 

bYr0w6t.jpg

 

Na otoku su mi se pridružili izviđački prijatelji Dudo i Grunf. Pri samom kraju tabora (i mog godišnjeg) ostali smo sva trojica dekintirani. Stoga sam odlučio poći u Šibenik i zatražiti od šefa moje pošte Zagreb-Aeroport Božidara (skraćeno Božo, od milja Šefi) da mi pošalje brzojavnom uputnicom dio plaće koja je u međuvremenu sjela na štednu knjižicu. Dudo i Grunf pravili su mi društvo, sjeli smo na jutarnji brod i otplovili u Šibenik.

U pošti sam nazvao Božu i rekao mu: - Šefi, podigni mi s knjižice pola plaće i pošalji brzojavnom uputnicom na telegraf restante Šibenik. Ispuni listić i potpiši me sâm. - Dogovoreno, šaljem!

I tu je počela naša kalvarija.

Očekivao sam da uputnica stigne u roku od najdulje dva sata. Nikakva mudrost, prijenos ide telefonom na Telegraf Zagreb (96), pa teleprinterom na Telegraf Šibenik. Ali vraga - prolaze sati, a uputnici ni traga. Stoga sam opet nazvao Božu: - Šefi, nema uputnice. Jesi ti to poslao? - Naravno, čim smo završili razgovor.

Dvojica mojih kompića su se opružila po klupama u parku nedaleko pošte i čekala rasplet. Pri tome je na njih ova zavrzlama djelovala vrlo inspirativno u smislu sarkastičnih primjedbi na račun PTT-a. Što je bilo najgore, sva trojica smo bili gladni i praznih džepova. Ono malo preostalog sitniša čuvao sam za plaćanje eventualnih novih telefonskih razgovora.

Ne znam više koliko puta sam hodočastio u poštu, a tamo su me već upoznali svi iz obje smjene. Znali su da sam kolega pa su me gledali sažaljivo, ali mi nisu mogli pomoći. Negdje oko 17 sati opet sam došao u poštu, uputnice naravno nema, a kolegica na šalteru mi kaže: - Oli ste vi sigurni da van je to šef posla? Da vas on ne zavitlaje?

 

Pošta Šibenik, snimka s interneta:

 

SZwbDmz.jpg

 

Nisam vjerovao da me Božo ''zavitlaje'', ali sam mu ponovo telefonirao (radio je u cjelodnevnoj smjeni) i dramatično mu poručio: - Šefi, ništa od one uputnice, podigni ostatak plaće i šalji novu!

Potkraj radnog vremena ponovo sam došao u poštu, sada već napola pomiren s time da ću prazna želuca prespavati u parku. I onda me skoro strefio šlag kad sam čuo: - Šjor kolega, stigla van je uputnica!

Stigla je u rekordno brzom roku - i to ona druga. Preuzeo sam novac i odmah odveo moje dečke u restoran, gdje smo se nakrkali morskih delicija i obrok zalili dobrim crnim vinom.

Preostao je još samo jedan sitni problem - trebalo se vratiti na Obonjan. A već je bila kasna večer i posljednja ''pruga'' Jadrolinije odavno je otplovila. Ali mi smo bili stari izviđači pa smo se snašli. Od konobara smo saznali adresu neke babe koja ima barku i bavi se prijevozom na crno. Potražili smo tu Posejdonovu nezakonitu kćer i započeli cjenkanje nadvikujući se preko skalina. Uspjeli smo početnu ponudu od 500 dinara spustiti na podnošljivim 350 pa smo se ubrzo našli u čamcu.

Noćna plovidba do Obonjana bila je vrhunac užitka. Naročito impresivna je bila vožnja kroz kanal Svetog Ante, a otvoreno more mirno kao ulje. Ja sam dodatno uživao i u čarima zvjezdanog neba. Pristajanjem uz molo i svađom s dežurnima koji su nas htjeli otjerati završena je priča pod naslovom Čuvaj se poštanske ruke ili Slučaj brzojavne uputnice.

Idućeg jutra krenuli smo Dudo, Grunf i ja preko Šibenika na slapove Krke. Usput sam svratio u poštu i saznao da je ujutro stigla i ona prva uputnica. Imala je takozvanu RQ noticu, što je označavalo telegrafsku potražnicu. Bez oklijevanja sam podigao i taj novac, da mi na eventualnom povratku ne završi opet u tunelu Ćulum ili Plaška Glava.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

A vegetacija je više ličila na makiju - prosječni bor bio je jedva u visini moje brade.

 

To nije čudno - naime, Obonjan i susjedna Vela Sestrica su umjetno pošumljeni iz zraka, te vjerojatno tada još drveće nije uspjelo dovoljno narasti.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Još zanimljivih likova iz Pošte

 

ILJKO

 

Taj je u Pošti bio legenda, nešto poput našeg drempe ali na kubus. Svi su ga znali, a stvarno je bio jedinstven i neponovljiv lik.

Zvao se Ilija L., a potpisivao se kao Iljko. Radio je kao poštar, a kako je uopće dospio k nama - jer bi već u prvom ozbiljnom razgovoru bio eliminiran kao kandidat - ne bih znao reći. Vjerojatno se javio na oglas ljeti kada je ponuda radne snage bila izrazito slaba, a kadrovske rupe je trebalo popuniti pa se primalo i s kolca i s konopca.

Čim je započeo s radom taj je činio čuda po terenu i začas je nakupio hrpu disciplinskih prijava. Ne znam je li me ikada išta u životu tako nasmijalo kao čitanje zapisnika sa jednog saslušanja tog čovjeka. Naprosto sam urlao od smijeha, pa sam zarazio i kolegice u sobi koje su se skupa sa mnom smijale do suza iako su zapisnik već ranije pročitale. Pamtim gotovo doslovce jednu njegovu izjavu u zapisniku: ''Vratim se ja u poštu kad me tamo dočeka drug H. u ratnom stanju i kaže da se javim šefu. Odem ja kod šefa i tamo me dočeka drug F. u niskom gardu, zakolutavši pritom očima kao da me hoće hipnotizirati, na što mu ja odgovorim da je on lud i da se njegova bolest može liječiti ambulantno, a također i hospitalno''.

I inače je imao osebujan način izražavanja. Za njega se radno vrijeme zvalo ''radna situacija'', pa je tu situaciju određivao kako bi mu se prohtjelo. Jednom je izašao na teren i vratio se već za sat-dva. Pita ga šef: - Što vi L. radite u pošti i zašto niste na terenu? - A ovaj mu odgovara: - U mene je radna situacija završena!

Jednom je došao tražiti dva-tri dana plaćenog dopusta zbog privatne obaveze. Pita ga pravnica koji je razlog, a on kaže: - Moram u Postojnu na sudište.

- A zašto?

- Radio sam na stanici u Postojni i dali su mi otkaz. A bez razloga, pa sam ih tužio.

- Za što vas terete?

- Ma za ništa. Ja radio kao premikač (manevrist, op.p.). O'šlo pola teretnjaka u Pivku, a pola ostalo u stanici. To i nije neki prekršaj, a oni odma' otkaz. Pa sam ih tužio sudištu.

No - i ti su se pomogli s takvim premikačem, mislim si u sebi. Dopust je dobio, ''sudište'' naravno izgubio.

Tražio je više puta i plaćeni dopust za polaganje ispita u srednjoj školi (Centar za upravu i pravosuđe, ranije moja Prva gimnazija). Kada je prvi put podnio zahtjev nazvao sam tajništvo CUP-a da provjerim je li uopće upisan, jer smo već imali iskustava s muljažama. - Ilija L.? - pita ženski glas s druge strane žice, a po njezinom smijehu zaključio sam da je i tamo već stekao odgovarajuću reputaciju. - Da, upisan je preklani i položio je čak dva ispita. Ima li pravo na nastavak školovanja? Za sada još ima. - I što sad da radimo s njim? Dali smo mu dva dana dopusta, a dokaz da je položio nismo ni tražili - samo da nam se ne pojavljuje pred očima.

Dani su mu ionako bili odbrojani. Nakon nekoliko mjeseci gnjavaže dobio je otkaz tj. disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa. Međutim, ako je bio udaren u glavu L. nije nipošto bio glup. Potražio je pomoć pravobranitelja samoupravljanja i žalio se radničkom savjetu. Tu je svašta nadrobio, a doveo je i pravobraniteljicu koja je rekla da je mjera prestroga za prvi put.

Prigovor je odbijen, pa se žalio Sudu udruženog rada koji ga je vratio na posao. Obrazloženje: prestroga mjera za prvi disciplinski postupak. Naše komentare o takvom ''sudovanju'' bolje je ne spominjati. Onda se pojavio kod nas u Jurišićevoj i slavodobitno se šepurio po uredima, kao ''nećete vi samnom tako''. A i inače je bio prilično degutantna pojava: visok, štrkljav, malo pognut, crne kosurine i pogleda iz kojeg se naslućuje da nije sasvim čist - kao da je izašao iz Lombrozove knjige. Pokupio je sve zaostale plaće i vratio se na posao u Novi Zagreb.

Pojavio se problem što i kamo s njim. Za redovitu dostavu nije bio - ni pola poštara, a vreća nevolja. Stoga ga je voditelj ureda postavio kao ispomoć dostavljačima brzojava - raznosio je brzojave pješice po okolnim naseljima. Pitao sam jednom voditelja ureda kako mu je L., pa mi kaže: - Uruči u smjeni tri telegrama, ali sve po propisu, hehe. - A način na koji je obavljao uručenje brzojava bio je originalan (vidio ga je kontrolor dostave). Nije mu padalo na pamet tražiti primatelje po zgradama, kako je propisano, već bi sjeo pred ulaz i pitao svakoga tko bi ulazio ili izlazio: - Ej, ovdje piše da telegram prima neki XY. Jesi li to ti?

Ubrzo je opet nešto zabrljao pa smo ga se konačno riješili.

 

KRIGER

 

O tom čovjeku već je bilo riječi, ali ima o njemu još.

Za svoj nadimak saznao je od jedne građanke - korisnice usluga koja je došla u poštu žaliti se na bezobraznog poštara (opet onaj Kolman). Dođe ona na šalter kontrolora i kaže: - Dobar dan, ja bi trebala gospodina Krigera. - Koga? - Gospodina Krigera. - Nema vam ovdje takvoga. - Kako nema, rekao mi je poštar da idem u poštu Siget žaliti se šefu Krigeru. - A Kriger stoji iza kontrolorice i sve sluša, pa skoči kao oparen: - Šta, šta!?

Krigera, koji se inače zvao Miroslav F., poznavao sam od početka do kraja radnog vijeka. Bili smo dobri kolege i često smo se sretali u različitim okolnostima. Inače je bio malo uvrnut i s njim je trebalo znati postupati. Bio je vrhunski stručnjak za PTT poslovanje i imao je sve u malom prstu, ali mu narav nije bila u skladu s profesionalnom reputacijom. Slabo je kontrolirao vlastito ponašanje i to ga je spriječilo da ostvari i puno bolju karijeru u Pošti, što bi po znanju i sposobnostima zaslužio.

S njim sam imao sukob samo jednom. Tada je bio referent za dostavu u Jurišićevoj, a ja sam bio tri sobe dalje. Dođe on k meni i pita mi može li posuditi moj pisaći stroj na kraće vrijeme. - Kako ne, zemi ga i kad budeš gotov vrati.

Prolazi vrijeme, a on ne vraća moju Olympiu Monicu. Potkraj radnog vremena zvrcnem ja njega na kućni telefon i kažem mu: - Miro, ako si gotov s poslom vrati mi mašinu. - A on: - Dođi si po nju. - Miro, nećemo tako, ti si je uzeo, ti je i vrati. - Još smo se malo natezali i onda je prevršio mjeru: - Znaš šta, operi ruke i povuci me za k….

E bogami, samnom nećeš tako razgovarati. Uđem ja u sobu referenata za PTT promet, a tamo Kriger stoji iznad šefa i nešto raspravljaju. Tu je bilo i nekoliko drugih referenata. Ja ravno Krigeru i kažem mu mirnim glasom: - Znaš što Miro? Ovo ti je prvi i zadnji put da samnom razgovaraš na takav način. Izvoli uzeti moju mašinu i vratiti je gdje si je našao. A ako ti se još jednom ponovi ono što si jučer napravio u Savskom Marofu imati ćeš gadnih neprilika. - Kriger je pocrvenio kao rak i ispetljao nešto kao ''dobro, dobro'', uzeo mašinu i vratio je u moju sobu. A njegov šef podigne pogled i strogo pita: - Što je bilo u Savskom Marofu? - Ništa, Joža, ništa, Miro zna o čemu govorim.

Nisam ga htio cinkati, a napravio je zaista gadnu svinjariju. Tog istog dana (kada smo se natezali oko pisaćeg stroja) nazvao sam voditeljicu pošte Savski Marof po nekom drugom poslu, a ona mi kaže: - Da vas nešto pitam. Smije li referent za dostavu istjerati stranke van, zaključati poštu u radno vrijeme i pregledavati moje šaltersko poslovanje? - Onda se sirota još i rasplakala i izjadala mi se da ju je M.F. propisno izmaltretirao. Našao sam se u maloj dvojbi, da li preporučiti da prijavi Krigera direktoru ili…? Nisam htio čovjeku praviti neprilike, ipak smo dugogodišnje kolege, pa sam joj rekao da ga idući put ako prekorači ovlaštenja istjera iz pošte i nazove direktora.

Sukob oko pisaćeg stroja brzo smo obojica zaboravili, ali sam dobio još jednu lekciju kako s njim postupati - pusti ga da se izlaje, a onda ga poklopi dvostrukom porcijom i biti će miran kao bubica.

Praktična primjena naučene lekcije usljedila je godinu-dvije kasnije. Kriger i ja imenovani smo u istu komisiju za inventuru, a s nama je bio i treći kolega Boris. Dobili smo poveliko područje, nešto u gradu ali većinom po seoskim poštama. Sjednemo mi u službenog Fićeka - Kriger za volan, ja kao suvozač, a Boris otraga. Čim smo sjeli u auto Kriger izvali: - Da se zna, od sada sam ja gazda ove komisije! - Ja ga pogledam mrtvo-hladno i kažem mu: - Znaš kaj Miro, šipu racku. - A Boris odostraga: - I usput navrati u p.m. - Šta, šta, šta!? - Nemoj ti nama šta-šta-šta, nismo ti mi poštari iz Sigeta. Vozi i ne seri. Bumo se putem dogovarali.

Naravno da je Kriger postao pitom kao janje. Stradali su jedino poštari koje bi slučajno zatekli na putu. Krigeru bi se uvijek ''žurilo'', no čim bi pretekli plijen (čitaj poštara na motoru) zaustavio bi Fićeka, rekao ''samo čas'', izašao van i čekao žrtvu. A Boris i ja smo znali što slijedi: - Sad će on ''halt!'' i ''daj torbu''.

Potkraj radnog vijeka postao je zamjenik upravitelja Središta pošta Zagreb. Pročuo se po hodanju okolo s ''dregerom'', čitaj uređajem za mjerenje stupnja alkoholiziranosti. Jednom je u hodniku drugog kata Branimirove zaskočio nekog J., za koga su svi znali da već prije posla trgne 2-3 mirogojca. Ide J. hodnikom pijan k'o Sveti Krišpin, kad se stvori Kriger i tutne mu dreger pod nos: - Puhni! - J. puhne… i ništa. Kriger kaže svom pratitelju: - Ovaj ne valja, daj drugi. - A J. kaže: - E ne može. Jesi me tražil da pušem? Jesi. Jesam puhal? Jesam. Pa si videl da nisam pijan. Sad puši ti!


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

TKO JE BIO? PRIZNAJ! ZNAM SVE!

 

Jedno jutro, bilo je to 1986. ili početkom 1987., ja taman sjednem za stol na početku radnog vremena kad uleti u sobu direktor. Bijesan k'o furija i odmah na mene: - Tko je bio? Tko je bio? Priznaj, bio si s njima! Tko je bio? Priznaj, znam sve!

Ja ga gledam zblenuto i nemam predstavu što hoće od mene i čemu ta bujica riječi od kojih ništa ne razumijem. Pa mu kažem: - Direktore, pojma nemam o čemu govoriš (bili smo odavno na ''ti'').

- Ne laži! Priznaj, bio si s njima, rekli su mi da su te vidjeli. Priznaj tko se jučer popodne ispovraćao na tepih u mojoj sobi!

To mi je zaista bio prvi glas da je netko zagadio direktorovu sobu, premda sam slutio tko bi taj mogao biti - vjerojatno M.M. zvani Mravac. Ali mi nije padalo na pamet da tu slutnju podijelim s dišom. Ostao sam pri tvrdnji da ne znam o čemu priča, na što je on otišao tresnuvši vratima.

Moje sobne kolegice i šefica (pili smo zajedno jutarnju kavu) pogledavaju se međusobno i gledaju u mene, pa me pitaju što bi direktoru da tako galami, a kako pred njima nisam imao tajni ispričam im ukratko što se jučer događalo.

Negdje u rano popodne - u radno vrijeme - okupilo se poštarsko društvo u Checkpoint Charlie, vulgo u birtiji na uglu Jurišićeve i Petrinjske (danas je tamo neki dućan). Bilo nas je sedam-osam, među nama i taj Mravac. Došao je iz Samobora gdje je bio kontrolor dostave. Taj Mravac je inače bio zadrti antialkoholičar i uvijek smo ga viđali da pije samo sokove. Međutim, tog dana procurila mu je pipa i navalio na čisto crno vino - čaša od dva deci, runda za rundom.

I ja sam volio popiti s društvom, što da krijem, ali samo pivo i samo ako sam dobro pojeo. I do granice, za razliku od nekih mojih kolega koji su znali zaružiti preko mjere i izlaziti iz birtije u ne baš dostojanstvenom stanju. U jednom trenutku Mravcu navalila potreba za eliminacijom suvišne tekućine i ode on u podrum na WC. Prije toga je naručio dva deci crnjaka. A poštarčine kao poštarčine, odlučimo Mravca natočiti do kraja. Rekli smo šankerici Mari da u vino umiješa konjak, rakiju i gorki pelinkovac, a ja sam mu dodatno dotočio i malo piva. Na što je ličila njegova čaša bolje je ne spominjati. Vrati se on, pogleda čašu i isfrflja: - Aha dečki, to ste vi meni dobro izmešali. - Pa uzme čašu i iskapi je na eks, a mi ga zapanjeno gledamo.

Ja sam u međuvremeno navraćao u ured da vidim ima li kakvog posla i je li me tko tražio. Kada sam vidio da je Mravac prekardašio svaku mjeru rekao sam kolegicama da se neću vraćati jer moram kolegu otpratiti kući. Stanovali smo obojica na Trešnjevci, relativno blizu jedan drugom, pa ga nisam htio ostaviti samoga u takvom stanju. Rekao sam mu: - Mravac, dosta ti je, idemo doma. - Pristao je bez otpora, a ostatak društva nastavio je cugati.

Krenemo ni prema Trgaču i tramvaju, kad ispred kina u Jurišićevoj naletimo na neke njegove znance: - Pa di si, pa kak si, ajmo si mi nekaj popit! - Meni je već bilo dosta svega i razmišljao da li da odem ili ne, ali je prevagnula briga za kolegu. Pa hajde, pravit ću im društvo i pripaziti na Mravca. Nije dugo trajalo, ja sam popio dvije kave, a Mravac dvije nove čaše crnjaka. U jednom trenutku mi je stvarno bilo dosta i rekao sam Mravcu: - Idemo!

Izađemo mi iz birtije, Mravac tetura i zafrflja: - Znaš kaj, ne idem ja doma nego na engleski (u Jurišićevoj su popodne održavani tečajevi stranih jezika za poštare pred Univerzijadu, a na nastavi je trebao biti i on). - Kakav engleski, si ti normalan!? Jedva stojiš na nogama! Ajmo doma! - Ali on ni čuti, pa sam ga konačno pustio neka ide kamo ga volja, ta nisam mu ja dadilja.

I tu je završila moja veza s društvom ''priznaj, bio si s njima!''

Kasnije sam čuo što se poslije događalo. Mravac je doteturao u zgradu pošte i do prostorije pomoćnika direktora gdje se održavala nastava. Profesorica engleskog smjesta ga je otjerala. Tada je osjetio mučninu i htio se olakšati (s gornje strane probavnog trakta), a kako se najbliži WC nalazio u službenom prostoru poštanskog ureda počeo je lupati po vratima da ga puste unutra. Nikoga nije bio blizu da otključa vrata, pa je oteturao u najbližu slobodnu prostoriju...


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

DIPLOMAC

 

Nekada je zagrebačkim Sveučilištem kružila krilatica da postoje tri vrste fakulteta: teški, laki i prometni.

Bez uvrede onima koji studiraju ili su završili FPZ. Ne znam kako je danas, ali da je u ono vrijeme zaista bilo tako (bar što se tiče poštanskog smjera) uvjerio sam se i osobno radeći u kadrovskoj službi. Kada je FPZ sredinom osamdesetih godina uveo VII. stupanj obrazovanja - četverogodišnji studij - za poštu, veliki broj ljudi sa završenom višom školom (uglavnom višom PTT) nahrupio je na doškolovanje uz rad. Studij su plaćala PTT poduzeća.

Po opisu mog radnog mjesta pratio sam te ljude i povremeno sastavljao izvještaje o njihovom napredovanju. Napričao sam se s njima i naravno saznao pregršt pikanterija - i to od samih pojedinih studenata. Neki su mi otvoreno ispričali kako su samo prošetali kroz ''studij'' i pod kakvim okolnostima. Što tu sve nije radilo - pršuti, demejane, a neki profesori razgovarali su samo na njemačkom (čitaj: tražili su DEM). Naravno da su radile i veze i stara poznanstva (''pa neće mi valjda direktor Taj i Taj pod stare dane polagati ispite''). Neki su završili studij a da ih nitko nikada nije vidio na fakultetu. Koliko sam čuo bio je samo jedan profesor koji je zaista tražio znanje i nije se dao podmititi, pa je nemilice rušio neznalice i zbog njega su neki odustali od studija.

Ali ih je većina stekla titulu diplomiranog inžinjera i usrećila Poštu za idućih dvadesetak godina. To je bio prvi val ''stručnjaka'', a drugi je nastupio početkom devedesetih po hadezeovskoj liniji. Kada sam vidio tko se sve kiti akademskom titulom došlo mi je da svoju fakultetsku diplomu posolim, zalijem je octom i uljem i pojedem bez kruha. O kakvom je profilu ''stručnjaka'' riječ govori i bizarna anegdota iz sredine devedesetih, gdje se jedan od tih ''diplomiranih inžinjera'' iščuđavao kada sam mu objasnio da su Atlantski ocean i Atlantik jedno te isto. A to se uči u osmogodišnjoj školi.

Razlog ovako opširnog uvoda je u činjenici da sam i ja na tom ubogom kvazi-studiju diplomirao. Na posredan način, jer sam jednom kolegi sastavio diplomski rad.

Jednog dana dođe k meni (kod kuće) kolega X. Poznavali smo se odranije, relativno površno, a kasnije su nam kćeri krenule u istu školu i u isti razred pa smo se i obiteljski nekako zbližili.

Sjedne X u fotelju i odmah in medias res: da li bih bio voljan izraditi mu diplomski rad, a on će mi platiti 3.000 DEM. Rekordnom brzinom sam pristao pomoći i još brže sam ga poslao u neko mjesto, jer otkud mu ideja da ću mu to naplatiti - pa kolege smo, kakav novac. Danas bih mu naravno naplatio - ako smo i braća kese nam nisu sestre, ali u ono vrijeme razmišljalo se na drugi način.

Diplomski rad radili smo u njegovom stanu. I to kako! Sjedimo za stolom, ja grickam šunku, kobasice, sir i ostale delicije koje je pripremila njegova supruga, sve usput zalijevam pivom, te mu diktiram i on piše. Sve u diplomskom radu izdiktirao sam mu od riječi do riječi - svaku točku i dvotočku, svaki zarez, svako veliko i malo slovo od naslova do popisa literature. Poslije mi je pričao kako je kćer skoro istukao jer ga je zadirkivala: ''točka, novi red, veliko slovo, s obzirom na povećani promet, zarez…''.

Tema diplomskog rada bila je reorganizacija dostave u jednoj velikoj zagrebačkoj pošti. Ukinuli smo dva pješačka rajona i uveli tri motoristička, pa oko toga razvezli priču od četrdesetak kucanih stranica. Osigurao sam mu i čovjeka da izradi potrebne ilustracije i grafikone. Pokojni dr. Mato Perak nije izmijenio ni zareza i dao mu je čistu peticu.

Moram dodati da je taj X bio među rijetkima koji je studij završio isključivo znanjem, bez mita i protekcije, a truditi se baš i nije morao puno jer su kriteriji bili mizerno niski. Ubrzo nakon diplomiranja dobio je radno mjesto referenta u stručnoj službi Poduzeća PTT Zagreb.

Jednog dana pozove on mene na piće poslije posla u kafiću, u Končarevoj kod kina Triglav. On je radio u Branimirovoj, ja u Jurišićevoj, pa smo se brzo sreli. Bili smo relativno bliski susjedi i mjesto nam je obojici odgovaralo. Naruči on piće, pa otvori aktovku i izvuče dva-tri spisa (koje je inače zabranjeno iznositi iz Pošte, ali nužda zakone mijenja). Kaže mi da ima neke reklamacije na poštanske usluge i da mora sutra ujutro predati šefu koncept dopisa-odgovora, a ne zna kako bi to sastavio. Pregledam ja reklamacije, pitam ga za neke pojedinosti i izdiktiram odgovore jedan za drugim.

Zvao me na piće i kasnije, a meni je odmah bilo jasno da opet nosi neke spise. Ta praksa mi nije baš bila po volji pa sam mu morao dati do znanja, onako izokola i s puno takta, da on ima veću plaću od mene i ne kanim raditi njegove poslove, pa me prestao gnjaviti.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Stanley

Izvrsno ,zanimljivo,čitljivo.Sve pohvale.

 

Od konobara smo saznali adresu neke babe koja ima barku i bavi se prijevozom na crno. Potražili smo tu Posejdonovu nezakonitu kćer i započeli cjenkanje nadvikujući se preko skalina. Uspjeli smo početnu ponudu od 500 dinara spustiti na podnošljivim 350 pa smo se ubrzo našli u čamcu.

Da li je ovo možda ta Posejdonova nezakonita kćer ? Ako je,onda se radi o jednoj od šibenskih legendi..

Fotografija S.Berović na krmi svog broda pri kraju kapetanske i prevozničke karijere na povratku sa Jadrije prema Šibeniku.

 

Slavka%20Berovi%C4%87.jpg

Slavka Berović prevozila je ljude na kupanje iz Šibenika na Martinsku,Jadriju i obrnuto još prije 1962.godine u društvu sa partnerom djeleći prihod na pola.Ostamostalila se kad je kupila brod od 7 m koji je mogao primiti 28 ljudi,poslije nekog vremena naručila je brod u Murteru koji je mogao prevoziti do 8000kg tereta,a zadovoljavao je sve propise o sigurnosti plovidbe.

Zbog zdrastvenih tegoba i velikog poreza sa svojom aktivnošću prevoženja ljudi na Martinsku,Jadriju...... prekinula je posao 1981.god.

 

Srdačan pozdrav !

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Stanley

Izvrsno ,zanimljivo,čitljivo.Sve pohvale.

Da li je ovo možda ta Posejdonova nezakonita kćer ? Ako je,onda se radi o jednoj od šibenskih legendi..

 

Najprije hvala na pohvalama, jer je to još jedno svjedočenje da nisam uzalud otvorio ovu temu.

Što se tiče Posejdonove kćeri ne bih se mogao očitovati o gospođi Slavki jer je ipak prošlo previše godina. Jedino čega se sjećam je da smo se vozili u malom čamcu za nekih 5-8 osoba.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

CRTICE O LJUDIMA S ONE STRANE ŠALTERA

 

Rad na šalteru s građanima-korisnicima (riječ stranka zvuči previše formalno i birokratski), naročito u Pošti, nije preporučljiv za svakoga. Osim dobre izučenosti, okretnosti i brzine u radu, a uz to i koncentracije da se nešto krivo ne napravi, treba uz dobar kućni odgoj imati dobre živce, puno strpljenja, vještinu komunikacije i visoki prag tolerancije. Jer s druge strane može naići sve i svašta.

Osobno s korisnicima nisam imao nikakvih problema. Dapače, volio sam raditi s ljudima. Stoga sam već drugog dana svog pripravničkog staža (u pošti 41103 Zagreb na Gornjem gradu) istjerao kolegicu koja me učila i sjeo za šalter, a ona je umjesto mene lijepila marke na pisma.

U mojem iskustvu sa šaltera golema većina korisnika su bili normalni i pristojni ljudi. Naročito je ugodno bilo raditi sa susjedima iz kvarta, stalnim korisnicima kojima smo već na neki način postali dio obitelji. Iznimke su bile vrlo rijetke, ali ih je bilo pa ću ponešto od toga spomenuti.

……..

 

Šaterskim radnicima, kao i općenito poštaricama i poštarima, strogo je zabranjeno upuštati se u konflikte s korisnicima. To je teža povreda radne obveze. Mi na šalteru imali smo krilaticu: ako te korisnik ošamari po jednom obrazu ne nudi mu drugi obraz, već ponudi šefa ili kontrolora.

Ja sam imao vlastiti recept za rješavanje konfliktnih situacija s likovima koji su bili bahati i bezobrazni, pa ću navesti jedan primjer.

Radio sam kao pripravnik u popodnevnoj smjeni na šalteru novčanog poslovanja pošte 41090 Zagreb-Susedgrad (tada je bila u Gajnicama). Radi samo jedan šalter, očajna gužva, repina ili bolje rečeno zmijurina od mog šaltera do prozora, pa u dva pregiba sve do ulaznih vrata. Meni to nije bio neki problem, navikao sam na takve situacije, a radio sam brzo i već s punom vještinom. Po završetku radnog vremena kaže mi kontrolorica Mila K.: - Stanček, naj se srditi ali moram ti reći da si me nasmijal. Onakav red i gužva, a ti svakome ''dobro veče, izvolite, hvala, do viđenja''. Drugi bi na tvom mestu poludel.

Usred te gužve dođe mi na red nekakav lik srednje dobi i baci na šalter uplatnice i hrpu poluzgužvanih novčanica u stanju kupusa. Pa mu ja kažem: - Budite ljubazni i složite novčanice po apoenima i popišite ih, pa mi dođite preko reda. - To je tvoj posao! - Oprostite, nije moj posao nego tako kažu propisi. - Gdje to piše? - Piše vam na naljepnici na šalteru, a piše vam i na oglasnoj ploči uz koju ste maloprije stajali i u koju ste gledali. - Nemoj ti meni tu soliti pamet nego radi! - Vidim ja da ovaj nema namjeru prestati srati pa idem na plan B. A plan je jednostavan i dokazano efikasan: nahuškati ljude u repu na njega. Lijepo ustanem da me svi vide i glasno kažem: - Ispričavam se zbog zastoja, ali zadržava vas ovaj gospodin pa mu objasnite da se mora pridržavati istih pravila kao i vi. - I onda počne bujica riječi kakve bih i ja rado izrekao, ali ne smijem: - Idiote! - Kaj se preseravaš, daj se makni!? - Kaj gnjaviš dečka, vidiš kak fino i brzo radi - Bedak jedan! - Kaj nas zadržavaš, daj odi van!... Epilog: taj se pokupio i otišao.

……..

 

Svakome tko bi došao na šalter rekao bih: - Dobar dan, izvolite. - To su uostalom nepisana pravila ophođenja s korisnicima za svakoga tko radi u javnoj službi (moram priznati da se dosta mojih kolegica i kolega nije baš pretrglo od uljudnosti, naletim i danas u pošti na mumiju koja ne zna ni odgovoriti na ''dobar dan'', ali to ne spada u ovu priču). Ljudi s druge strane šaltera također su većinom pokazivali elementarnu građansku pristojnost, ali je dakako bilo i iznimaka.

Jednog dana u pošti 41150 Zagreb-Aeroport dođe mi na šalter neki lik srednjih godina. Stane on pred šalter i lista neku knjižicu, valjda adresar. Ja njemu uobičajeno ''dobar dan, izvolite'', a on promrmlja: - Daćeš mi… (pa lista dalje i mrmlja) daćeš mi…

Vidim ja s kakvim profilom imam posla - takve sam posebno ''obožavao'' - pa mu kažem: - Oprostite, ako već ne znate odgovoriti na pozdrav budite ljubazni i kažite mi otkada smo nas dvojica na ti.

Lik me pogleda preko naočala s izrazom lica kao da sam zatražio na posudbu 500 maraka, pa izdiktira telefonski broj.

Obavio je svoje, platio i otišao. Nije imao potrebu reći ''doviđenja''. A bogami nisam ni ja.

……..

 

Svaki čovjek ima određeni prag tolerancije. Moj je vrlo visok, to će reći svi koji me poznaju. Ali se svakome prije ili kasnije dogodi da ga netko ili nešto navede da se prelije preko tog praga, a onda izbije bujica.

Bila je subota ili nedjelja, uglavnom ja sâm u cjelodnevnoj službi u pošti 41150 Zagreb-Aeroport. Pošta radi od 7 do 20, s pauzom od 13 do 14 sati za ručak. Vikendom je i inače bio slabiji promet, pa posla nije bilo puno. Ja sam zatvarao poštu samo toliko da pojedem svoj poveći sendvič i bacim oko na novine, ili pak pojedem nešto u restoranu za aerodromsko osoblje koji su zvali ''kod Borgie''.

Dođe 13 sati, ja navučem zavjesu i prihvatim se jela. Žvačem sendvič i čujem galamu i psovanje negdje u blizini. Onda vidim da mi netko petlja po zavjesi i hoće je silom otvoriti. Otvorim je ja i vidim čovjeka u stanju, blago rečeno, potpunog gubitka samokontrole. Psovao je najprije carinike (u ruci je držao uplatnicu za carinske pristojbe), a onda i mene jer sam navukao zavjesu.

Bilo mi je jasno da je živčan jer su ga oderali na carini. Možda su mu našli i švercanu robu, tko zna? Ali to se mene ne tiče. Da je bio uljudan vjerojatno bih ostavio sendvič, primio uplatu unatoč tome što nije radno vrijeme, oprao ruke i nastavio jesti. Ali ga je divljački nastup diskvalificirao za bilo kakvu susretljivost: - Pošta ne radi, piše na pločici pred vama kakvo je radno vrijeme, izvolite doći u 14 sati.

Tada je usljedila nova bujica psovki na moj račun. A psovao je kao da ga je netko navio, tako grozno i tako odvratno da je prelio čašu mog strpljenja. Pogledao sam lijevo i desno (ispred nas je bio kiosk JAT-a za prodaju karata koji je sužavao vidik), uvjerio se da nas nitko ne gleda i opalio ga lijevim direktom posred pjevalice. Pa sam mu rekao: - Ti ćeš meni psovati mater, stoko jedna, marš dok ti nisam izašao van! A sada odi na miliciju pa me tuži. - Navukao sam zavjesu i nastavio jesti. Od njega više ni traga ni glasa i nitko nikada nije saznao za ovu epizodu.

Na koju nipošto nisam ponosan. Ali svi smo mi ipak samo ljudi od krvi i mesa…


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Strah i trepet šalterskog radnika: manjak u blagajni

 

Ako pri obračunu na kraju radnog vremena nedostaje novca u odnosu na obračunato zaduženje i razduženje (uplate i isplate) riječ je o manjku u blagajni, a ako ga je više nego pokazuje saldo onda je to višak.

Višak se prijavljuje i deponira za slučaj eventualnog potraživanja, a ako ga nema u određenom roku onda se knjiži kao izvanredni prihod. Manjak se mora nadoknaditi. I to iz džepa onoga tko ga je prouzročio.

I tu nema milosti. Manji iznosi moraju se podmiriti odmah, a veći u roku od tri dana. Zabluda je da Pošta tolerira manjkove radnika i da ih podmiruje iz nekakvog fonda rizika, kao što imaju banke. Događalo se da neki korisnici profitiraju od nepažnje čovjeka na šalteru, da su toga svjesni i da se naslađuju kako su prevarili Poštu, a zapravo su zavukli ruku u džep sirotinji s unutarnje strane stakla.

Manjak može biti obračunski i stvarni. Obračunski manjak nastaje usljed pogreške pri izradi stanja kase, kada se previdi neko razduženje ili knjiži nepostojeće zaduženje. Takav se brzo pronađe. Stvarni manjak nastaje usljed pogreške pri radu.

Meni se dogodio i jedan i drugi. Stvarni manjak u tri-četiri navrata, a obračunski manjak samo jednom. Pa ću opisati neke slučajeve.

 

NA KRAJU VIŠAK U DŽEPU

 

Kod svog najvećeg manjka zapravo sam financijski - vjerovali ili ne - profitirao.

Bio sam još pripravnik i radio sam na šalteru novčanog poslovanja u pošti 41090 Zagreb - Susedgrad u Gajnicama. Bila je subota popodne (tada se radilo subotom cijeli dan). Posla skoro da i nije bilo, u cijeloj smjeni desetak uplata ili isplata. Kolegicu na susjednom šalteru PTT poslovanja pustio sam da ode frizeru i posluživao sam oba šaltera.

Na večer obračun i manjak od okruglih tisuću dinara ili točno pola moje pripravničke plaće (2.000 dinara). Ponovni pregled pomoćnog stanja kase i dokumentacije, ali manjak ostaje.

Bilo mi je odmah jasno kako je manjak mogao nastati. Samo jedna uplata je dolazila u obzir s obzirom na iznos. Neki čovjek je plaćao poveću svotu, a na šalteru mi je dao hrpu izmiješanih i zgužvanih novčanica. Uobičajeno sam takve zamolio da slože novčanice po apoenima i popišu ih, kako je bilo propisano, no s obzirom da nije bilo gužve nisam inzistirao. On je stalno nešto brbljao i time me smutio. Rezultat: stvarni manjak.

Preostala je još slabašna nada - da odem kod tog čovjeka i s njim riješim problem (stanovao je blizu). Samnom je pošao i obračunski radnik Pero. Sada je sve ovisilo o njegovoj dobroj volji i poštenju.

Našli smo ga kod kuće. Čim smo došli prepoznao nas je kao ljude iz pošte. I preventivno doviknuo: - Kaj očete, kod mene sve štima! - Sve je bilo jasno. Taj me prevario, toga je svjestan i još se naslađuje. Nije bilo svrhe upuštati se u razgovor, ionako mu možemo staviti soli na rep, pa smo otišli.

Manjak sam platio. Roditeljima sam rekao što mi se dogodilo, a oni su bili širokogrudni i rekli su da taj mjesec ne moram dati svoj udio u kuću (davao sam pola plaće). Dakle, ostao sam na pozitivnoj nuli i manjak su zapravo platili moji starci.

Idućeg jutra dođem na posao i sjednem za šalter, kad evo kolege Vlade - kontrolora dostave. Nosi plavu kuvertu i neki listić. U kuverti oko 800 dinara, a na popisu imena i iznosi. Kaže mi: - Ovo su dečki skupili za tebe. - Dečki su poštari. Čuli su što mi se dogodilo i među njima je pokrenuta akcija prikupljanja dobrovoljnih priloga. U početku nisam htio primiti, ali mi je Vlado rekao: - Samo ti zemi, buš i ti nekad daval za nekoga. - Pa sam uzeo novac.

Bio sam stvarno dirnut takvom solidarnošću kolega. Popis nisam htio gledati, ionako sam znao da su novac dali gotovo svi. A i inače smo bili u vrlo dobrim odnosima. Svakog jutra u vrijeme pripreme za dostavu ja bih došao u njihovu prostoriju i rekao: - Dečki, na šalteru nema posla pa neka dvojica koji imaju najviše preporuka daju meni na upis. - Svako preporučeno pismo je trebalo upisati u dostavnu knjižicu, a to je uzimalo najviše vremena. I dečki su taj moj odnos prema njima znali cijeniti.

Preostao je još samo jedan problem i to moralne naravi: reći starcima ili ne? Jer to je zapravo bio njihov novac, a ne moj. U kući nas je tada bilo petoro i svi smo imali prihode. Moj dio u kućnom proračunu dopunio je stari, koji je imao najveće prihode i podeblji bankovni konto. Pa sam dvojbu riješio zaključkom: zakaj trpati u punu vreću, neka stari škrtac plati umjesto mene.

 

BESANA NOĆ

 

Zbog jednog obračunskog manjka nisam spavao gotovo čitavu noć.

Radio sam u pošti 41115 Zagreb u Tužibabi (tako Trnjani zovu Palaču pravde). Uvjerljivo najodvratnije mjesto u kojem sam ikada sjeo za šalter. Tijesan prostor, gužvetine i repine od jutra do večeri, gablec je tek hipoteza… Srećom je ta robija trajala samo dva tjedna.

Toga dana radio sam ujutro u pošti 41111 Zagreb kod Trešnjevačkog placa. Bilo je to negdje iza Nove godine 1976., tek sam bio položio stručni ispit. Potkraj radnog vremena zvoni telefon i traže mene iz kadrovske službe: - Kolega Stanko, imamo problema s ljudima (bila je sezona gripe, op.p.) pa bi vas nešto zamolili. Da li bi bili voljni otići na rad u popodnevnu smjenu u pošti 41115 Zagreb? Javila je kolegica da je bolesna i nemamo koga poslati u zamjenu. To vam pišemo kao slobodan dan (koji nikada nisam iskoristio, op.p.). - Ajde dobro, zašto ne, sve u rok službe, nemam doma malu decu kojoj treba mijenjati pelene. Dali su mi sat vremena da trknem kući i nešto pojedem, pa u Tužibabu.

Mili Bože kud sam zaš'o! Repina do vrata, kolega koga treba smijeniti živčan zbog čekanja, kolegica s kojom ću raditi u smjeni mumija. Preživim ja nekako tu smjenu, na večer radim stanje kase - prvi put u životu, kad tamo golemi manjak - ne znam koliko mojih plaća. Ode kolegica, ne može ili ne želi pomoći, dolazi furgon za razmjenu, a ja stanje kase nisam završio. Inače se stanje kase moralo svake večeri otpremati u SDK (danas FINA), a izostanak slanja trebalo je debelo pravdati. Dignem ja ruke i odem kući sav jadan i iscijeđen od cjelodnevnog rada, ali nikako zaspati. Stalno vrtim film u glavi, nema šanse da sam napravio toliki manjak, negdje sam pogriješio, ali gdje. Tek negdje pred jutro sine mi: budalo, pa ti si upisao sva zaduženja ali ne i sva razduženja!

Uspio sam malo ubiti oko na sat-dva. Odem ja ujutro ranije na posao, izradim novo stanje kase i na kraju višak od nekoliko dinara.

 

OŠTRA BABA

 

Jednom sam imao i malo veći višak. Radio sam na šalteru novčanog poslovanja u pošti 41090 Zagreb - Susedgrad u Gajnicama, u prijepodnevnoj smjeni. Po dolasku druge smjene predao sam pomoćno stanje kase, dokumente i novac kontrolorici radi obračuna. I pokazalo se da imam višak u vrijednosti od otprilike današnjih 200-300 kuna.

Kontrolorica je vrlo brzo otkrila kako je višak mogao nastati. Neka žena je plaćala račune za struju. Uplatnice Elektre tada su bile u blokovima, za svaki mjesec u dva dijela, pa se pri uplati jedan dio otkinuo i priložio dokumentaciji (na kraju radnog dana listići su slani Elektri), a drugi dio ostavio u bloku koji ostaje kod korisnika. Na oba dijela stavljao se žig i potpis kao dokaz o uplati. Ta žena je platila dvije rate, a ja sam greškom potvrdio samo jednu. Pomoćno stanje kase ponovo je pregledano i nije bilo dvojbe - iznosi su se u dlaku poklapali.

Pa ja u dogovoru s kontroloricom uzmem žig i podložak (jastučić), pa ravno kod te žene da joj potvrdim i drugu uplatu. Stanovala je u Gajnicama nedaleko pošte.

Pozvonim na vrata, a ona iznutra: - Tko je?

- Radnik pošte, došao sam zbog vašeg računa za struju.

- Kaj hoćete?

- Gospođo, nisam vam točno potvrdio uplatu.

- Pri meni štima, ja sam sve platila!

- Znam da ste platila, ali vam jednu uplatu nisam potvrdio.

Kratki tajac, a onda otvori vrata, gleda me zblenuto s onim žigom i jastučićem u ruci:

- Je, a kaj je?

- Jeste li vi gospođo platili dvije rate za struju?

- Jesam. I kaj?

- Pogledajte potvrde o uplati. Potvrdio sam vam samo jednu, pa sam došao potvrditi i drugu.

- Jezuš, gle fakat.

Pa sam joj potvrdio drugu uplatu, otrgnuo svoj listić i do viđenja. Mislite da mi je rekla ''hvala''? Vikala je za mnom: - Kak to delate, zakaj niste pazili!? - A ja si mislim: stara coprnica, bolje da brišem dok još nije dohvatila metlu ili kakvu toljagu.

 

S obzirom da sam iscrpio ranije pripremljene materijale (možda bude još koja sitna epizoda) postaviti ću ovdje tri moje fotografije iz vremena PTT-a, premda su već objavljene u drugom podforumu.

 

Osoblje pošte 41090 Zagreb - Susedgrad u Gajnicama 1976. godine:

 

VBWzUCt.jpg

 

Moja jedina slika na šalteru, uz mene Božidar (Šefi), pošta 41150 Zagreb-Aeroport 1976. godine:

 

7IcbHQV.jpg

 

Moj ured u Jurišićevoj osamdesetih godina, Olympia Monica zbog koje sam se posvadio s Krigerom:

 

ePAtvtY.jpg


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Odlicna i zanimljiva tema, hvala :)

 

Kao klinac se sjecam te poste u Gajnicama dok je jos bila nova, posebno automata s razglednicama kraj ulaza :)

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Odlične crtice :)

 

Kaj se tiče manjka i viška u kasi, zašto jedostavno nemreš pokupiti višak, ionako nitko iz papira ne zna da je nastao ako ga ne uknjižiš? Jel to ide na poštenje ili ima neka kontrola?


Naj pobegne, naj pobegne... prestignem ga z beciklom.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kaj se tiče manjka i viška u kasi, zašto jedostavno nemreš pokupiti višak, ionako nitko iz papira ne zna da je nastao ako ga ne uknjižiš? Jel to ide na poštenje ili ima neka kontrola?

 

U vrijeme kada sam ja radio višak do 10 dinara (otprilike današnjih 10-15 kuna) nije se morao prijavljivati u stanju kase koje se slalo u SDK. To je ostajalo radniku u džepu (korisnik recimo ne bi tražio da mu uzvratiš sitniš pa bi ga ostavljao). Svaki višak preko toga morao se iskazati, a uz to se morala priložiti izjava odgovorne osobe o okolnostima kako je višak mogao nastati. Ako je višak bio stvaran (ne obračunski) očito je bila riječ o krivoj naplati ili krivoj isplati, pa se mogla očekivati reklamacija tj. potraživanje novca od strane korisnika. Bilo bi jako nezgodno da zatajiš višak, a onda dođu referenti iz firme i pitaju te što je s novcem koji XY potražuje od Pošte, a uslugu je obavio kod tebe.

Hipotetski gledano kontrolorica i ja mogli smo podijeliti novce od uplate one babe za struju (opisano gore) koju nisam potvrdio ni upisao u dnevnik uplata, pa se poslije praviti bedasti, ali to nam nije bilo na kraj pameti. Jednostavno smo se držali ''načela poštenja i savjesnosti'' koje su nam utuvili u glavu prvog dana na poslu. Bilo je i onih među nama, srećom vrlo rijetkih, koji su varali korisnike (naročito pri naplati telefonskih razgovora), ali bi takve prije ili kasnije otkrili. Pa nogom u tur, a u težim slučajevima i kaznena prijava. Znam za bar dvije cure koje su završile na robiji u Požegi.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nekoliko zapisa iz Službe realizacije razvoja

 

Da čovjek koji je po obrazovanju diplomirani politolog, a po radnom iskustvu i sklonostima pripadnik kadrovske službe, dospije među inžinjere, arhitekte i informatičare moguće je valjda samo u Pošti. U Službi realizacije razvoja Centra pošta Zagreb proveo sam 11 godina i nekoliko mjeseci.

U službu sam raspoređen krajem kolovoza 1991. Rat se već bio razbuktao i bilo je jasno da će biti sve gadnije. Dio naših kolega otišao je na bojišta, a mi ostali smo dobili rješenja o radnoj obvezi u Pošti. Veliki dio voznog parka mobiliziran je za ratne potrebe.

Kako sam se uopće našao u službi razvoja priča je za sebe, ali nema smisla ulaziti u detalje. Mogu samo reći da je to za mene bio novi i veliki izazov, a snašao sam se odmah i po ocjeni nadređenih, kao i kolegica i kolega s kojima sam radio, više nego dobro.

Kako nisam bio ni inženjer, ni arhitekt ni informatičar povjerili su mi posao organizacijske naravi - brigu o telekomunikacijskim linijama i uređajima u poštanskim uredima.

 

NE PUCATI ODMAH NEGO PROVJERITI

 

Jednog dana potkraj 1991. dođe mi šef i kaže: - Imamo jedan problem s telefonskim računom TK centra Zagreb. Pošta Bobovac ima golemu razliku između utrošenih impulsa i naplaćenih prihoda. Kolegica A.M. podnijela je prijavu protiv voditelja ureda i predlaže da ga se tereti razlikom. Što vi mislite?

Ta A.M. je inače bila iznimno odvratna osoba, vještica na kubus. O onome što je meni radila i podmetala mogao bih napisati poveću priču, ali neću isključivo iz razloga jer je u međuvremenu preminula.

- Šefe, ja bih to ipak provjerio. Predlažem da od TK centra zatražimo ispis svih telefonskih razgovora za navedeno razdoblje.

Slutio sam kako je razlika mogla nastati. Bobovac je selo uz desnu obalu Save gdje se tada nalazila linija fronte. U selu i u šumi nedaleko sela bili su položaji ZNG. Bobovac je bio povezan sa Sunjom telefonskim zračnim vodom.

Moje slutnje su se potvrdile. Na ispisu su se lijepo vidjeli telefonski pozivi: Australija, Kanada, USA, Njemačka, one bliže da ne nabrajam, a sve izvan radnog vremena pošte - popodne ili noću. Dečki-vezisti su jednostavno nabacili takozvane vilice na zračni vod i otvorili javnu govornicu. Iznos kojim je luda baba teretila voditelja ureda odmah je otpisan, jer kako ćeš tražiti naplatu od ljudi koji svakodnevno drže glavu u torbi.

 

ZAVRZLAMA S TELEFONSKIM APARATIMA

 

Jednog dana u siječnju, bio je početak devedesetih, zovu mene da se javim kod pomoćnika upravitelja Centra. A tamo me čeka elitno društvo: pomoćnik upravitelja, šef računovodstva, predsjednik glavne komisije za popis imovine i neki referenti iz knjigovodstva. Ponude me da sjednem, pa šef računovodstva J.P. pita:

- Kolega Stanko, da li vi dužite telefonske aparate?

- Da.

- Možete li objasniti zašto u inventuri nedostaje 100 telefonskih aparata?

- Ravno 100?

- Ravno 100.

- Mogu. Inventurne komisije nisu dobro popisale sitni inventar. Za svaki pojedini telefon koji sam zadužio postoji zapisnik o promjeni lokacije. Primjerak svakog zapisnika dobilo je knjigovodstvo, a ja duplikate za sve imam kod sebe.

- Želite li vi reći da inventurne komisije nisu savjesno obavile svoj posao?

- Ne. Ja samo želim reći da za svaki pojedini aparat koji je prošao kroz moje ruke imam zapisnik o promjeni lokacije i da zapisnike ima i knjigovodstvo. Tako da ne bih znao reći gdje je tih 100 telefonskih aparata.

A znao sam itekako odakle manjak 100 telefona - jednostavno nisu popisani. Znao sam jako dobro kako radi većina inventurnih komisija - dođu u poštu, pred voditeljem čitaju popis osnovnih sredstava i sitnog inventara i pitaju ''imaš li?''; ''imam''; kvačica; pa opet ''imaš li?''… Ne pada im na pamet obaviti provjeru jer im se žuri u birtiju, a tko je vidio da se komisija zavlači pod stolove i očitava brojeve s inventurnih pločica. Suprotno, komisije poput onih u kojima sam bio i ja prevrnule bi poštu od podruma do tavana. Nalazili smo svašta, neću reći mrtve štakore ali skoro da je bilo tako, a i sijaset stvari za koje ni voditelj nije znao da ih ima.

Nego, vratimo se nastavku pričice o telefonima, a nastavak je već bio komičan. Iduće godine opet sastanak, opet isti sastav, a isti šef J.P. kaže mi:

- Kolega, možete li objasniti odakle u inventuri višak od 101 telefonskog aparata?

- Mogu. Sto aparata su onaj manjak od lani, telefoni koji su sada očito popisani, a za onaj jedan viška nemam pojma odakle se stvorio. Vjerojatno nije bio ni zaveden u knjigovodstvo.

Opako sam se zabavljao dok su me blesavo gledali, iako sam već odavno bio sit gluposti kojih se u Pošti nagomilalo preko svake mjere. Ali to je izvan ove priče. Više me nisu zamarali takvim bedastoćama.

 

VOZNI PARK

 

Mi u Službi realizacije razvoja učestalo smo bili po terenu i pri tome koristili službena vozila iz voznog parka CP Zagreb u Harambašićevoj ulici. Vozilo se moralo naručiti dan ranije preko faksa, a garaža je morala potvrditi da je vozilo na raspolaganju.

Čega se sve nisam navozio! Uglavnom olupina - stari Stojadini, Lade i ponekad Fićek. Za mene je bio praznik kada bih dobio kombi Renault Traffic, taj je bar bio pouzdan. Na posao i na teren uvijek sam nosio odijelo i kravatu, no kada mi je jednom preko novog odijela, kravate i bijele košulje ostao trag prljavog pojasa prešao sam na ležernije odijevanje.

Često se događalo da dođem u Harambašićevu, a naručeno vozilo nije na raspolaganju jer je naredbom ''s višeg mjesta'' dano nekome drugom. I što sad? Više puta sam se našao u gadnoj neprilici - sve je dogovoreno, čekaju me dečki iz TKC - Odjela izgradnje da ih pokupim, čekaju me u poštanskom uredu, dolaze monteri za telefonske linije… a vozila nema. U takvim situacijama nije mi preostalo drugo već da pođem na teren svojim automobilom i o svom trošku (bonovi za gorivo nisu se smjeli davati za privatne automobile).. Šef mi je ne jednom rekao: - Stanko, nemojte to raditi, nitko vam neće reći hvala. - Naravno da mi nitko nije rekao hvala, nisam to ni očekivao, ali sam se uvijek upućivao na teren kako je planirano i dogovoreno.

 

Ja i mojih 75 konja kojima je Pošta vječiti dužnik na Jarunu, siječanj 1991:

 

7qOQnXX.jpg

 

Jednom su mi uvalili nekog crvenog Stojadina koji mi je na putu dvaput riknuo. A krenuo sam u Donju Lomnicu gdje smo upravo pripremali otvaranje pošte i čekali su me monteri. Prvi put je crkao na najgorem mogućem mjestu - na raskrižju Držićeve i Vukovarske. Jednostavno se ugasio i ne trza. Uz pomoć drugih ljudi odgurao sam ga na pješački otok, otišao do pošte na Gumenjaku (Autobusni kolodvor) i nazvao dispečera. Pa mi on kaže: - To se već događalo. Otvori prtljažnik, uzmi četku i očisti kleme na akumulatoru. - Ma nemoj, imaš li i kakvu muzičku želju? Pošalji mi odmah mehaničara ili drugo vozilo, žuri mi se. - Dođe neki lik, očisti kleme i krntja proradi. Odem ja u Lomnicu, obavim posao i na povratku opet nevolja. Na velikogoričkoj cesti oko Velike Mlake ručica mjenjača jednostavno mi propadne u prazno. Pokušavam mijenjati brzine, nema teorije. Dokotrljam se nekako do jednog raskrižja i stanem po strani, odem na telefon do obližnje birtije i opet zovem dispečera. Što sam mu sve izgovorio bolje je ne spominjati. Nakon poduljeg čekanja dođe mehaničar, fiksira mjenjač u trećoj brzini i kaže: - A sada zamnom do garaže.

U voznom parku najviše je bilo Lada. Uglavnom stare i prljave, ali je za posao bilo bitno da se nešto kreće. U jednoj od tih Lada imao sam zgodan doživljaj: stisnem kvačilo, ne reagira (blokirano), stanem sa strane i imam što vidjeti - ispod papučice zaglavljena prazna pivska boca. Valjda se odnekud dokotrljala pri kočenju. Blažene moje poštarčine…

Samo jedna od tih Lada bila mi je po volji - Lada Riva u kojoj se nekada vozio moj direktor, a bila je ne samo najjača već i najnovija. Nju sam uvijek žicao od dispečera i najčešće bih je i dobio. Jedno popodne vozio sam u Rivi čovjeka iz TRS-a da otkloni kvar na telefonskom kabinskom posredniku u Sisku, a na povratku sam nagazio po plinu. U selu Vukojevac zaskočila me policija (skoro sam pregazio policajca koji je istrčao pred mene s lopatom). Ograničenje brzine na 60 km/h, a radar registrirao 104. Pošteno govoreći nisam ni doživio da sam u nekom selu - cesta ravna, vrijeme lijepo, nigdje nikoga, kuće s obje strane daleko od ceste, mjesta da se može spustiti Jumbo Jet. Ali milosti nema, dobio sam kasnije kaznu oduzimanja vozačke dozvole (godina dana, uvjetno na dvije godine).

Jednom sam morao ići na teren u subotu, iako je bio neradni dan. Kada sam naručio vozilo kaže mi dispečer: - E, sutra možeš birati što ti je po volji. Hoćeš Argentu? - Daj! - FIAT Argenta bila je svojedobno pojam luksuznog i brzog automobila, a u njoj se ranije vozio jedan od visokopozicioniranih direktora PTT Zagreb. Ne da sam joj mast izvadio… Najprije u poštu Križ kod Ivanića, a zatim u Klanjec i još nekoliko zagorskih pošta. Od Križa do Klanjca trebalo mi je 50 minuta (većinom autocesta, a ta je bila praktično prazna pa nisam štedio gorivo).

 

GLJIVA

 

Jednog dana bili smo počašćeni neočekivanim i spektakularnim prizorom. Soba nam je bila na četvrtom katu zgrade u Branimirovoj, na samom sjeveriostočnom kutu, pa smo imali pogled na dvije strane: na Branimirovu i prema istoku. U jednom trenutku kolegica kaže: - Kaj je ono tamo? - Pogledamo kroz prozor prema istoku, a na obzorju golema narančasta gljiva. Ta gljiva je bila sve veća, neprekidno se obnavljala i bilo je jasno da je nešto gadno roknulo.

Odmah smo upalili radio i čuli da je eksplodiralo skladište streljiva u Sesvetama. Od kolege koji se vratio s terena kasnije smo čuli da je neeksplodiranih granata i krhotina bilo čak i u Zvonimirovoj ulici.

 

(Biti će i poneki nastavak)


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites
GLJIVA

Odmah smo upalili radio i čuli da je eksplodiralo skladište streljiva u Sesvetama. Od kolege koji se vratio s terena kasnije smo čuli da je neeksplodiranih granata i krhotina bilo čak i u Zvonimirovoj ulici.

Tog dana se i ja dobro sjećam - tada sam dobio svoj prvi laptop i nosio sam ga poslije posla od Ksavera do Lašćine preko Mirogoja, a cijelo vrijeme sam ispred sebe gledao oblak iznad Sesveta.


_______________________

Pozdrav iz Zagreba

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nastavljam o radu u Službi realizacije razvoja. Vidim da tema ima veći broj pregleda nego sam očekivao, pa zašto uskratiti forumaškim prijateljima još poneku priču iz moje 35-godišnje službe u Pošti.

 

ZABAVNI POLITIČKI MITING U KUPLJENOVU

 

Početkom devedesetih otvaralo se nove pošte i gdje treba i gdje ne treba, pa je tako stanoviti J.B. - koji je tada drmao širim područjem Splita po hadezeovskoj liniji - pootvarao raskošne objekte gdje god je imao sestričnu svoje strine ili potomstvo očevog pokojnog pradjeda. Gradnja je bila po sistemu drž' vodu dok majstori odu, pa sam neke od tih novogradnji desetak godina kasnije osobno vidio u jadnom stanju. Neke od njih su danas zatvorene jer naprosto nema opravdanja za njihovo postojanje.

Nove urede otvarali smo i mi, još u ratnom razdoblju, tamo gdje se moglo i gdje su to tražile mjesne vlasti. Pa je tako na red došlo i Kupljenovo.

Dan prije svečanog otvaranja došao sam s kolegom Borisom u novu poštu da postavim telefonske aparate, provjerim linije i upišem parametre u kabinski posrednik. Boris je pak, kao nadzorni organ, provjeravao kojekakve sitnice u izvedbi radova. Bili smo brzo gotovi s poslom i spremali smo se polako krenuti, a Boris je odlučio riješiti problem prazne ambalaže na svoj način. Malo se poigrao palikuće pa je mojim upaljačem vužgao prazne kutije od telefona iza zgrade. Uživa on tako u plamičcima, ja stojim pokraj njega, kad se odjednom stvori neki lik mlađe dobi i pomalo egzotičnog izgleda (sako me neodoljivo asocirao na pidžamu):

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Vi ste iz Pošte?

- Jesmo.

- Drago mi je, ja sam G., tajnik općine. A gdje su ostala gospoda?

- Koja?

- Pa iz Pošte i ostali.

- Nema nikoga osim nas.

- Nisu valjda već otišli? Ja sam malo zakasnio na otvaranje pošte, a nisam znao da će biti tako brzo gotovo.

Boris i ja se pogledavamo, pa mu kažemo: - Gospodine G., otvaranje je sutra.

- Sutra? Pa zar nije trebalo biti danas?

- Sutra u deset nula nula, gospodine.

- Pa tajnica mi je rekla… moram je ukoriti.

Ode on, nas dvojica prasnemo u smijeh, a ja komentiram: - Benti, koji bedak.

- A što si ti očekivao od jednog G.?

To se odnosilo na regionalno porijeklo koje se dalo razabrati iz prezimena (razumljivo je da ga ne navodim u cijelosti), a potjecalo je iz poznatog kraja s juga, malo podalje od obale. U to vrijeme Zagreb i dio Hrvatske sjeverno od Save bili su preplavljeni takvom populacijom i to na svim imalo važnijim položajima. Ni Boris ni ja nikada nismo dijelili predrasude o ljudima po regionalnom ili bilo kojem drugom porijeklu, ta imali smo obojica dobre prijatelje i ''iz gorîka'', ali takvih poput G. - sve nekakvi predsjednici, tajnici, šefovi - je u ono vrijeme bilo toliko da su bili malte ne elementarna nepogoda.

Odemo mi prije povratka u birc preko puta pošte na kavu i usput tračamo jadnog G., taj ubogi čovjek se valjda napola udavio od štucanja. Uđemo unutra, zauzmemo jedan pult (pilo se stojeći) i naručimo piće. U bircu na okupu neko poveće društvo, sve ljudi u ozbiljnim godinama. Vidimo da bacaju poglede prema nama i očito nas prisluškuju, ali ih ne doživljavamo i lagano pijuckamo kavu. U nekom trenutku jedan od njih ustane i priđe nam:

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Gospoda su iz Pošte? (Očito je vidio službeni automobil parkiran pred poštom)

- Da.

- A jel bi vas smel nekaj pitati?

- Dapače, samo izvolite.

- Jel se vi kaj razmete u telefone?

- Podosta. A što vas zanima?

- Al bute si predi nekaj popili!

- Joj nemojte, ne treba. Imamo svoje kave.

- Ma bute enu rundu.

- Dobro kad već želite…

Naruči on piće i razveze pregršt jeremijada i filipika jer im je lokalno područje slabo pokriveno telefonskim priključcima. - Zakaj oni tam u Jakovlju imaju se kaj im treba, dobro tam su komunisti pa su dobili se kaj su šteli, ali sad su druga vremena i zakaj sad pri nami ljudi ne bi imali telefone? - Ja upravo da izustim kako se sutra u Kupljenovu otvara i novi RSS (takozvani udaljeni pretplatnički stupanj, zdravoseljački podcentrala) pa će ih još moliti da uzmu telefon, kad Boris izvali: - Tako će vam biti sve dok vam je tajnik općine nekakav G.!

I nas dvojica jebivetara u trenutku započnemo show. Sasvim spontano, a s posebnim užitkom. Vidimo da nas pažljivo slušaju i ostali iz onog društva, a dolazi od njih i nova runda. Boris i ja dobili smo inspiraciju u trenutku i započeli pravi politički miting.

U toj komediji trenutka izvrsno smo dopunjavali jedan drugoga. Dok je Boris galamio i glasno nabrajao grijehe aktualne vlasti ja sam preuzeo zadaću kulturno-povijesnog prosvjećivanja ex cathedra. Mirno i staloženo drobio sam sve što mi je tog časa palo na pamet: - Gospodine, recite zar nije sramota da Zagorjem koje je dalo jednog Augustinčića, jednog Ljudevita Gaja, Antu Kovačića, Đalskog… u kojem su stolovale slavne plemićke obitelji Erdödy, Draškovići, Konjski, Bedekovići, Zaboki… drmaju nekakvi dotepenci? Više se ni kod vas ne može čuti lijepi naš kaj, gdje god dođeš samo aaaa, eeee! Ali to ste si, bez zamjere molim, sami izabrali.

Jadnik je zinuo kao som i samo slušao našu tiradu. Nakon što smo ispucali svoje streljivo izustio je:

- Je gospodo, da znate da imate praf! I kaj sad da mi delamo, da osnujemo stranku ili kaj?

- A kaj će vam nova stranka, ta već ih imamo osamdesetak. Glavno je da imate izbor i da možete sami ocijeniti koja vam najbolje paše. Pa nisu ovi današnji za vječna vremena, kad budu izbori promislite i ne dajte se strašiti ni muljati. Pa bar ste vi Zagorci poznati kao puntari, kaj bu vas neko tlačil, kaj ne?

Prepričavanje te epizode dugo je zabavljalo naše kolegice i kolege. Idućeg dana bili smo na svečanom otvaranju i posljedičnom krkanju u nekom restoranu. Među uzvanicima je bio i ubogi G., koji nas je lijepo pozdravio kao znance. E moj čovječe, da si znao…

 

JOŠ JEDNA MINI-KOMEDIJA: ZABRANA VOŽNJE

 

Jednog dana vratim se potkraj radnog vremena sa terena, a u uredu svi ostali kolege iz moje sobe. Nešto se došaptavaju, pa mi P. kaže:

- Čuj, nâs trojica smo odlučili tražiti dodatne bodove na plaću za vožnju automobila po terenu. I za fizički rad jer se moramo zavlačiti pod stolove i koješta drugo. Buš i ti potpisal?

- Dečki, odmah vam velim da od toga ne bu niš. Samo bumo si nakopali vraga na vrat. Ja sam protiv toga. Pišite kaj oćete, a ja bum potpisal samo da ne bi ispalo da sam p.zda.

Moram napomenuti da je u međuvremenu došlo do promjena u rukovodstvu Centra pošta Zagreb. Rukovodeće položaje zaposjeli su likovi iz bivšeg GPPC Zagreb 2, za šefove i podšefove postavili su svoje pouzdanike, prijatelje, rođake i ljubavnice. U znanju su bili ograničeni, o našem poslu nisu imali pojma jer su se bavili isključivo prometom pošte i mi smo ih ''od milja'' zvali menadžerima peronskih kolica. Ali im samouvjerenosti i bahatosti nije nedostajalo.

Piše taj P. zahtjev i stalno me zapitkuje: - Čuj, kak da napišem ovo, kak da napišem ono? - U jednom trenutku mi je bilo dosta pa sam mu rekao da ga se riješim: - Daj sim to kaj si napisal, budem ja sastavil. - Otvorim novi fajl u kompu, napišem zahtjev, isprintam i dam dečkima na potpis. Sebe potpišem zadnjeg. P. to odnese u pisarnicu da se zaprimi i uvede u urudžbeni zapisnik.

Srećom, tih dana sam imao puno posla po terenu i vraćao sam se tek potkraj radnog vremena. Stoga sam izbjegao jednu od najglupljih epizoda za svog radnog vijeka u Pošti, koja i inače ne oskudijeva u bedastoćama.

Dva-tri dana poslije predavanja zahtjeva vratim se ja s terena i zateknem dečke u stanju kiselih krastavaca. Pitam što je bilo, a jedan od njih mi kaže: - Bolje ne pitaj, imali smo ribanje, sreća tvoja da nisi bio s nama. - Pa su mi ispričali što je bilo. Pozvali su ih k uptravitelju Centra, a tamo ih je uz njega dočekala cijela njegova svita - zamjenik, pomoćnici, šefovi. Ispalo je da su malte ne podigli pobunu protiv firme kao Jefferson Davies 1861. protiv USA. Prema onome što sam čuo od kolega boguhvala što nisam bio na sastanku jer bih svašta izlajao.

Prava komedija tek je usljedila. Nekoliko dana kasnije uruče nam svakom pojedinačno odluku upravitelja, a u njoj je pisalo (rekonstruirano otprilike):

1. Zaposlenicima… (slijede imena) zabranjuje se upravljanje službenim vozilima (na popisu je bio i M.Š., koji uopće nije imao vozačku dozvolu i uvijek su ga vozili drugi!). U slučaju potrebe zaposlenicima se ima osigurati službeno vozilo s vozačem.

2. Zaposlenicima… se ima izdati zaštitna odjeća za rad na terenu.

Ja sam naprosto cvao od zadovoljstva - i gluposti imaju svoje dobre strane. A jesu me zeznuli! Nema više odlaska u Harambašićevu po auto, sada on lijepo dolazi po mene gdje mu ja kažem. I nema više vraćanja vozila u garažu, nema ni papirologije. Po povratku sa terena vozači su me uglavnom ostavljali pred kućnim vratima, najčešće obilato prije isteka radnog vremena. Jednom me u Žumberak vozio osobno dispečer jer nije bilo vozača na raspolaganju. Blažena Pošta i njezin ''menadžment''!

Po točci 2 izdali su nam zaštitne kombinezone koji su nabavljeni specijalno za nas četvoricu. U njima smo izgledali kao astronauti ili bar piloti MiG 25, to mora da je bilo vraški skupo. Kada su nam prvi put stigli obukli smo ih i zajedno iz vica prošetali hodnicima Branimirove, a svi su nas gledali kao osmo svjetsko čudo. Svake druge godine dobivali smo nove. Meni to nije trebalo pa sam svoje kombinezone poklonio dečkima iz TKC Zagreb - Odjel izgradnje s kojima sam godinama lijepo surađivao.

I za kraj: glupi i ograničeni kakvi su bili, ti kvazimenadžeri su inicijativu za ovu ''pobunu'' pripisali nikome drugome nego meni - jedinom koji se u početku usprotivio. Imao sam kasnije zbog toga gadnih neprilika - sitne i krupne pakosti, uskrata povećanja plaće koje mi je pripadalo po Pravilniku o plaćama, kao i kojekakva šikaniranja. Nije im padalo na pamet pitati me ikada bilo što o tome, jednostavno su ''strijeljali za primjer''. Naravno da im nisam ostao dužan. U sindikalnom časopisu koji sam upravo počeo uređivati tako sam se nasprdao s njima - naravno da su se prepoznali, a prepoznali su ih i čitatelji - da su vjerojatno od muke visjeli na lusteru. A mogli su mi ''punt perja nametat'' jer sam zakonom bio zaštićen kao sindikalni povjerenik.


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Koji si Ti lik! KlapKlap.gif Da Te nema, trebalo bi Te zbilja izmislit!

... jer sam zakonom bio zaštićen kao...

MedoLicki.gif


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Share this post


Link to post
Share on other sites

SUNJA I BOBOVAC 1992.

 

Jednog dana u proljeće 1992. bilo mi je poći u Bobovac, selo na desnoj obali Save u tadašnjoj općini Sunja. Zadatak je bio prevesti u tamošnju poštu i montirati školjku za telefonsku govornicu, te montirati brojač impulsa. Za to sam angažirao dvojicu momaka iz TKC Zagreb - Odjel izgradnje na Radničkoj cesti.

Sve je bilo dogovoreno, kombi naručen i ja ujutro krenem do garaže po vozilo. Kad tamo neugodno iznenađenje - dispečer mi kaže da nema ni jednog Traffica i da biram između Lade i Renault Mastera.

Što će mi Lada, gdje da smjestim školjku, a Master… pa to je mrcina, nikada to nisam vozio. Gabariti puno veći od Traffica, a preglednost slaba - otraga ne vidim ništa osim preko bočnih ogledala. Ali izbora nije bilo, daj što daš i morao sam ga uzeti. Dispečer mi je objasnio neke pojedinosti i rekao: - Samo polako dok se ne navikneš, a onda će ići bez problema.

 

Renault Master sličan onome koji sam vozio:

 

GD2u87y.jpg

 

Krenem ja iz garaže, vidim da je lijen u odnosu na Traffica, ali ionako ne kanim voziti trke. Glavno je da obavimo posao i vratimo se živi i zdravi. Pa dođem u Radničku, pokupim tamo školjku i upadnu mi dečki - Mika i Lima.

Već do dionice iza Velike Gorice upoznao sam osobine vozila i odvažio se na prvo pretjecanje nekog sporovoznog kamiona. Dalje je sve teklo kao po špagi, a u ludovanja po cesti se naravno nisam upuštao.

Do Bobovca nam je valjalo proći kroz Sunju. Bila je na glasu po opakim borbama i teško je stradala u granatiranju, ali smo se uzdali u primirje koje je već nadzirao UNPROFOR. Što nije sprečavalu Miku i mene da se cijelo vrijeme zabavljamo strašenjem Lime, koji nam je već pri polasku nagovijestio da mu se tresu gaće otkako je čuo kamo idemo i kojim putem.

Prema Sunji smo išli cestom niz lijevu obalu Save, a rijeku smo morali prijeći skelom kod sela Kratečko. Bilo je to prvi put da uopće idem bilo kakvim autom na skelu, a sada još i mrcina od Mastera, ali sam se uspio bez problema namjestiti na plovilo.

 

Skela u Kratečkom:

 

XjGXjsm.jpg

 

Prošli smo kroz Sunju, stigli cestom kroz šumu u Bobovac, obavili posao i hajd' natrag. Bilo je već popodne. U Sunji smo prošli ulicom uz željeznički kolodvor i vidjeli onu legendarnu garnituru teretnog vlaka koja je prevozila žito iz Vojvodine u Sloveniju, a zaglavila je u Sunji i postala linija fronte. Cijelo mjesto je izgledalo stravično - ruševine, izbušene fasade, a jedva koja živa duša.

Sreli smo na ulici kolegu K. koga sam dobro poznavao iz vremena dok je radio u Zagrebu. Pozvao nas je svojoj kući na okrijepu i poziv smo prihvatili. Tu smo upoznali njegovu suprugu, također zaposlenu u Pošti.

Ta žena zavrjeđuje da joj se posveti nekoliko riječi. U vrijeme najžešćih ratnih djelovanja pokazala je iznimnu hrabrost i savjestan odnos prema poslu i prema Pošti. Voditelj pošte u Bobovcu je nestao (navodno je prešao na drugu stranu), a zamjena se nije mogla naći. Bilo je nekoliko muškaraca koje je CP Sisak nakanio poslati u Bobovac, ali se jedan ''razbolio'', jedan je pobjegao u inozemstvo, jedan je rekao da ga je naprosto strah… I onda se ona javila kao dobrovoljac. Svaki dan je putovala automobilom na posao i s posla - i to pod granatama. A kako: - Već smo navikli i znali smo točno kako gađaju. Kada val granata pređe preko naše kuće znali smo da će gađati sve dalje, pa sam sjela u auto i krenula na put.

Moram priznati da me impresionirala hrabrost kolegice K., pa sam idućeg dana prekršio svoje principe i nazvao uredništvo internog lista HP (s njima sam inače prestao kontaktirati, o razlozima ne bih) i preporučio da o njoj napišu reportažu. Što su i učinili.

Na putu prema skeli imali smo zanimljiv doživljaj - upali smo u veliko stado krava koje su se lijeno vukle cestom prema svojim stajama. Moje trubljenje ih nije impresioniralo, a da se maknu s puta nije bilo teorije. Trubljenje nije doživljavala ni pastirica, neka mlada cura koja je hodala stazom uz cestu, na ušima je imala slušalice i u ruci walkman. I tako smo se u prvoj i povremeno drugoj brzini nekako dovukli do skele.

Stigli smo u Zagreb živi, zdravi i puni dojmova, a Limi se vratila boja u lice pa nas je počastio pićem.

 

Za kraj položaj Bobovca na zemljovidu:

 

aHnxKM4.jpg


Serija 05 je zakon!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pozdrav

 

Stanley, ovako nisam uživao u Hrvatskom tekstu od đaćkih dana, kada sam čitao Alan Ford. Samo su tvoje priče puno, puno bolje (i to bez sličica)....Očem(o) još (mislim, da to ne pišem samo u svoje ime)!!!

 

P.S. Da li možete uz tekst zamišljati sličice u Magnus/Bunker stilu :kul3

 

LP iz Maribora

 

Jože

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


×
×
  • Create New...