Jump to content

15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)


egérke

Recommended Posts

 

Pri vrhu poluotoka nalaze se dva polukružna bastiona. Evo jednog:

 

Picture181.jpg

 

 

Fortifikacijski rečeno ovo je kula, bastion bi bio ovo:

 

 

Picture186.jpg

 

 

i to raniji tip. Razvijeni bastioni su imali ravne strane (Tvrđa u Osijeku, Karlovačka zvijezda):

 

 

 

 

...točnije njihov trajekt Moli (samo ne znam je li to dijalektalno za „mali“ ili pak kratko množina od „molo“)

 

 

Ili dijalektalno za množinu od

 

Oslic400_zps7c1d5127.jpg

 

mol (oslić), omiljeni sastojak riblje juhe. Inače ima izreka da te neko gleda ko lešo mol.

 

Inače, to je dijalektalno za mali (moli, muoli ili kako se već di izgovara).

 

Svaka čast za putopis, stvarno treba volje za organizirati ovakvo putovanje.

"Rekbi da su sagradili ono komad željeznice, da njome plaše švrake i gavrane kroz našu Zagoru"

Juraj Kapić, 1891.

Link to comment
Share on other sites

  • Replies 102
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

Da, LNP i inače ima tendenciju imenovati svoja plovila po dijalektalnim oblicima (Broč, For, Bišovo).

 

Volje za organizaciju putovanja imam uvijek, sastavljanje itinerera mi je gušt. Mogel bih to i profesionalno... :D

Link to comment
Share on other sites

Nego, imam slabu internetsku vezu (kao da sam na otoku a ne Gospiću) pa sam čekao da putopis završi :razz: Ali tek smo na danu 4 :razz: )

Krasno putovanje a ima se i podosta toga naučiti iz tvojih opisa ;)

 

Moji jedini otoci na kojima sam bio su Pag (čak 3 puta) i Krk... Nadam se još pokojem do kraja života :kul3

 

Sljedeće gledanje putopisa najavljujem za mjesec dana :pilot:

Edited by sakuntala park

"Sakuntala park je park koji je dobio naziv prema kipu djevojke s palminom granom u ruci koju su Osječani zvali Sakuntalin kip. Ime joj potječe iz 5. st. kada je indijski pjesnik Kalidas napisao Sakuntalu, svoju najpoznatiju poetsku tvorevinu." Taj naziv se nekad koristio za tramvajsko stajalište u Osijeku na liniji 1 i 2.

Link to comment
Share on other sites

SUBOTA, 4. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

dan4.jpg

 

Ujutro ustajem rano i krećem u obilazak Sućurja s idejom da zabilježim nešto više od mjesta. Inače, u Sućurju je, osim one kolegice moje bake, rođena i još jedna ličnost, koja je u modernoj hrvatskoj povijesti ostala zapamćena o lošemu. Riječ je o Grgi Budislavu Angjelinoviću, rođenom 1886., u mladosti aktivnom pravašu i borcu protiv Austrije, koji se potom prometnuo u vatrenog podupiratelja jugoslavenstva. Upravo je u toj ulozi i počinio čin kojim je nedvosmisleno označen kao negativac – naime, nakon što su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja provedenog bez izjašnjavanja naroda i protiv srpskoga kralja, a za hrvatsku republiku, Angjelinović, tada povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu, naredio je otvaranje vatre na prosvjednike, pri čemu ih je 13 ubijeno, a 17 ranjeno. Kasnije će se taj događaj pamtiti pod imenom Prosinačke žrtve. Angjelinović je kasnije u više navrata isticao kako se tim činom gušenja protujugoslavenskog otpora ponosi. Iz Stranke prava istupio je 1919., kasnije je bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke, ministar građevine u vladi Antona Korošca, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, gdje je surađivao s krugovima odanim kralju i kraljevoj vojsci (četnicima), između ostaloga i s Momčilom Đujićem. Tako je u potpunosti prešao spektar – od hrvatskog, preko jugoslavenskog, do srpskog nacionalista. Umro je 1946. u Splitu. Njegov brat Danko Angjelinović djed je današnje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.

 

Jutarnja idila u centru Sućurja:

 

Picture213.jpg

 

Trajektno pristanište i iza njega Pelješac:

 

Picture214.jpg

 

Picture215.jpg

 

Šećem se istočno od mjesta, do same istočne punte Hvara, rta Sućuraj. Ovdje se nalazi svjetionik:

 

Picture216.jpg

 

Pogled na Živogošće-Blato i Nikolin kamp:

 

Picture217.jpg

 

Pelješac:

 

Picture218.jpg

 

Ovuda se šeće i neki turist iz Srbije, sa svojim psom, nekim ptičarom, koji se zove Aleksa. U jednom času Aleksa projuri pored mene i nekuda nestane. Vlasnik ga mahnito doziva „Aleksa! Aleksa!“, a ja si ne mogu pomoći da se ne sjetim scene iz „Kako je počeo rat na mom otoku“. :D Dok se vraćam prema mjestu, još uvijek čujem njegovo dozivanje. Aleksa se očito izgubio.

 

Sjedam na kavu u jedan kafić, promatram jutarnje buđenje Sućurja. Prolazi neki ptičar, sličan Aleksi, no to je ženka. Više ne čujem dozivanje, nadam se da su se ipak potrefili.

 

Sućuraj je općinsko mjesto, a općina obuhvaća krajnji istok Hvara. Zgrada ooćine je vrlo neugledna:

 

Picture219.jpg

 

Odlazim još do trajektnog pristaništa i slikam drugu stranu mjesta, te u pozadini visove Biokova:

 

Picture220.jpg

 

Pogled u dubinu mandrača:

 

Picture221.jpg

 

Vraćam se u svoju sobu, pakiram stvari i krećem. Zastajem se u dućanu opskrbiti novom bocom vode.

Rekao sam da mi danas slijedi svojevrsna pustolovina. Naime, Sućuraj je prometno prilično izoliran, budući da je udaljen pedesetak kilometara od Jelse, a autobusne linije po Hvaru ne idu istočnije od Jelse. Postoji doduše jedan autobus koji vozi od Splita do Drvenika, pa trajektom u Sućuraj i onda do Hvara, no on ne vozi subotom. Nadao sam se možda nekim lokalnim minibusevima koji nisu oglašeni na internetu, no djevojka u turističkom uredu mi je rekla da toga nema i da se mogu probati dogovoriti jedino s taksistima. To je zadnja opcija, prije toga ću pokušati onu jeftiniju – stopiranje.

 

Krećem tako pješice do izlaska iz mjesta, prošavši usput i pred nogometnog igrališta gdje je sinoć bio koncert. Podosta je udaljeno od mjesta, što objašnjava i zašto se sinoć nije čula buka. Naposljetku, nekih kilometar i pol od trajektnog pristaništa, nalazim hlad i dovoljno dugačak komad ravnoga da me potencijalni prijevoznici mogu vidjeti, te podižem palac. Nekako upravo u vrijeme kad sam došao na lokaciju stigao je i trajekt, jer se promet intenzivira. No nemam sreće, stopiram kojih desetak minuta, bez uspjeha. Na koncu se zaustavlja jedan Slovenac sa ženom, koji mi kaže da ide do Bogomolja. Neka, i to će mi biti od koristi, malo pomalo, imam cijeli dan pred sobom, premda bih volio negdje do podneva stići do Vrboske.

 

Otok Hvar (tal. Lesina, lokalni čak. For) četvrti je hrvatski otok po veličini, s površinom od 299,7 km2. Ukupno je dugačak 72 km, a na najširem je dijelu širok 10,5 km. Ima oblik mača usmjerenog prema istoku. Na zapadnom se dijelu nalazi prostrano Starigradsko polje, te vrlo razvedena obala, s najdubljim Starigradskim zaljevom. Čitavim južnim dijelom otoka prostire se greben (koji je istočno od Jelse zapravo jedini dio otoka), koji se strmo ruši na obje strane. Najviši vrh je Sv. Nikola, visok 628 metara. Otok je naseljen od prapovijesti (nalazi keramike u Grapčevoj špilji, megalitska gradina Purkin kuk). Kasnije ga nastavaju Iliri, a u 4. st. pr. Kr. stižu Grci s otoka Para, koji osnivaju koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starog Grada. 219. pr. Kr. pada pod vlast Rima, kasnije je u posjetu Bizanta, a nakon doseljenja Slavena pod vlašću Neretvanske kneževine. U 11. st. Hrvatskoj ga priključuje Petar Krešimir IV. Od 14. st. je posjed Venecije, premda ne bez poteškoća (poznata je Hvarska buna 1510-1514., kada su pučani, pod vodstvom Matija Ivanića, svrgnuli s vlasti plemiće, a bunu je ugušila Venecija). U 19. st., pod vlašću Austrije, Hvar doživljava procvat trgovine i poljoprivrede. 1858. na Hvaru je osnovana prva meteorološka postaja u Hrvatskoj. Nažalost, prosperitet je prestao potkraj stoljeća, najezdom filoksere i dolaskom parobroda koji su istisnuli hvarske jedrenjake. Nakon Prvog svjetskog rata tri je godine bio pod okupacijom Italije, a od 1921. je u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije/Hrvatske.

Hvar se smatra najsunčanijim hrvatskim otokom. Poznata je priča kako turisti u hotelima na Hvaru imaju pravo na 50% popusta ako ih zatekne kišni dan, a ukoliko padne snijeg, taj im je dan besplatan. Ujedno je Hvar svojedobno proglašen jednim od 10 najljepših svjetskih otoka. Lijep jest, to nema sumnje, no je li baš među 10 najljepših na svijetu, to nisam siguran, pogotovo zato što sam i na ovom putovanju posjetio neke koji su po mom mišljenju ljepši.

Neobično talijansko ime otoka, Lesina, dolazi od slavenskoga Lesna – šumovita, staroga imena grada Hvara, budući da se tako zvala uvala u kojoj je on smješten, a koja je kao i čitav otok nekad bila prekrivena gustom šumom, koja je tijekom godina nestala u sječi i požarima. Danas je uglavnom prekriven makijom, te poznatim vinogradima (plavac, bogdanuša) i nasadima lavande. Poznata je hvarska uskršnja procesija Za križen, od 2009. na popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Procesija se odvija na Veliki četvrtak, traje 9 sati (od 22 do 7 ujutro), a putem se prijeđe oko 25 km. Ukupno se zapravo radi o 6 manjih procesija, od kojih svaka kreće iz svoga mjesta – Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Svirče, Vrisnik – te obilazi preostalih 5 da bi se ujutro opet vratila na ishodište. Važno je da se na tom putu ne susretnu, što znači da je potrebna dobra koordinacija. Svaka procesija ima svoj način pjevanja, a čast križonoše, koji ju predvodi, je tolika da se određuje i po 20 godina unaprijed. Jelšanska procesija je poznata i po tome da križonoša zadnjih 100 metara puta mora prijeći trčeći. Kada je tradicija točno započela, ne zna se, no prvi zapis o njoj datira iz 1658.

 

Nakon Sućurja cesta se počinje lagano uspinjati, kako glavni greben otoka postiže visinu. Vidici su prekrasni i prostiru se na obje strane – na sjever prema Braču i na jug prema Pelješcu. Prolazimo Selca kod Bogomolja i dolazimo u Bogomolje. Slovenac koji me pokupio ovdje ima vikendicu. Ostavlja me na trgu u središtu mjesta, pred birtijom, te mi želi sreću u daljnjem stopiranju. Upućujem se prema zapadu, tražeći pogodno mjesto za stopiranje. Bogomolje je razvučeno mjesto (inače, jezična opaska: nisu OVE Bogomolje, već OVO Bogomolje), tako da opet hodam oko kilometar sve do nekog ugibališta, gdje se utaborujem. Prolazi nekoliko automobila, nitko ne reagira, osim jednog starijeg gospodina koji mi kaže da ide svega kojih 200-300 metara dalje. Izgleda da će ovo stopiranje biti napornije od onoga u Sućurju...

 

Krajolik:

 

Picture222.jpg

 

Picture223.jpg

 

Nakon kojih 45 minuta čekanja zaustavlja se jedan kombi. Opet stranac. Nijemci iz Bochuma, obitelj s dvoje male djece. Inače odsjedaju u kampu kod Sućurja, no sada idu na jednodnevni izlet do Starog Grada i malo po okolici. Odlično, s njima dakle mogu do odvojka za Vrbosku. Cesta vodi kroz Gdinj, Zastražišće, Poljica, te se malo prije Jelse konačno spušta do obale. Uska je i zavojita, često bez ikakvog rubnika, tako da vožnja zahtijeva veliku koncentraciju. U razgovoru vrijeme brzo prolazi, te nakon nekih sat vremena stižemo do mjesta gdje se od glavne otočke ceste odvaja cesta za Vrbosku. Ja ću se ovdje pozdraviti sa svojim ljubaznim prijevoznicima i pješke prevaliti preostalih kilometar-dva do Vrboske.

Spuštam se u Vrbosku sa zapada, s mjesta gdje se duboki zaljev najdalje usjekao u kopno:

 

Picture224.jpg

 

Ovaj kanal u sredini je zapravo bočati potočić koji je prirodni produžetak zaljeva. Vrboska je, slično Zlarinu, smještena u izuzetno dubokoj uskoj uvali, koja na najdubljem mjestu prelazi u korito potočića, nadsvođeno trima mostovima:

 

Picture225.jpg

 

Dolazim polako i do proširenja uvale, na čijoj se sredini nalazi otočić sa spomen-obilježjem poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi:

 

Picture226.jpg

 

Picture227.jpg

 

Vrboska je danas mirno i tiho mjesto od 500-tinjak stanovnika, iako je početkom 20. st. imala tvornicu sardina, brodogradilište za drvene brodove, dom kulture, ambulantu... Nažalost, to je sve uglavnom propalo, tako da danas mjesto živi uglavnom od turizma (u Vrboskoj se nalazi ACI marina) i trgovine. Najpoznatiji turistički objekt je crkva-tvrđava Sv. Marije iz 1575.:

 

Picture228.jpg

 

Crkva je izgrađena kao tvrđava nakon što su Turci 4 godine ranije poharali i spalili Vrbosku. Svrha joj je bila da se u slučaju budućih turskih provala u nju sakrije čitavo stanovništvo mjesta, ali kako se nije moglo u potpunosti računati na Božju zaštitu, za svaki su ju slučaj još i utvrdili. Nažalost, crkva je otvorena samo prijepodne, a sada je 12:20, te ću tako biti lišen pogleda na njenu unutrašnjost, barem ovoga puta.

 

Spuštam se ponovno do obale i tu opažam neobičan prometni znak:

 

Picture229.jpg

 

Koje li mu je značenje? „Oprez, lijenčine na cesti u popodnevnim satima“?

 

Još jedan pogled na zapadni dio Vrboske i njene mostiće:

 

Picture230.jpg

 

I na drugu stranu, s crkvom:

 

Picture231.jpg

 

U ovom dijelu Vrboske, koji se inače naziva Podva, svoju je kuću imao i Matij Ivanić, vođa Hvarske bune.

 

OK, uglavnom sam apsolvirao glavne vedute Vrboske, pa ću tako i ja sad lagano prema Starom Gradu. Doduše, prvo treba pričekati autobus. On se pojavljuje za nekih 15-ak minuta, a na putu do Starog Grada prvo odlazi na istok do Jelse. To mi omogućuje da putem uslikam pogled na brdsko selo Pitve i najviši hvarski vrh Svetog Nikolu:

 

Picture232.jpg

 

Iz Jelse se pak vraćamo preko Vrbanja, te potom kroz Starigradsko polje do Staroga Grada.

Stari Grad (ne Starigrad! – Starigrad je kod Zadra) svoje korijene ima u grčkom naselju Pharosu, osnovanom 384. g. pr. Kr. Smješten je na najdubljem dijelu Starigradskoga zaljeva, na mjestu na kojem se vjeruje da je nekoć bilo ilirsko naselje. Sve do 13. st. bio je glavno naselje na otoku, te je nosio ime Hvar. Kada je 1278. sjedište biskupije (osnovane 1147.) preseljeno u naselje Lesnu na jugozapadnoj strani otoka, došlo je i do promjene imena – Lesna se počela nazivati Hvar, a dotadašnji Hvar postao je Stari Grad (što je u odnosu na Lesnu i bio). 1571. Stari su Grad spalili Turci, te je morao biti ponovno izgrađen. Danas ima oko 2500 stanovnika. Poznati Starograjani su npr. pjesnik Petar Hektorović, arheolog don Šime Ljubić, političari Juraj Biankini i Tonći Tadić...

Šetnjom kroz slikovite kalete Staroga Grada izbijam na obalnu promenadu:

 

Picture233.jpg

 

Picture234.jpg

 

Starigradski je zaljev inače ekološki ugrožen, budući da je u njemu 1994. otkrivena po prvi puta invazivna alga Caulerpa taxifolia. Zasada je spriječeno njeno daljnje širenje, no još nije iskorijenjena. Na području zaljeva od 1976. se održava i poznati Faros maraton, međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju.

 

Šetnja mjestom dovodi me i do Tvrdalja, renesansnog dvorca Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Tvrdalj je spoj ladanjske i obrambene arhitekture, premda su mu gradnju omeli Turci, a nakon Hektorovićeve je smrti počeo propadati, tako da je kao arhitektonska cjelina obnovljen tek na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Kada su 1834. istekle odredbe Hektorovićeve oporuke, Tvrdalj se ponovno dograđuje i pregrađuje. Današnji oblik dobio je početkom 20. st.

Nažalost, Tvrdalj je također zatvoren (otvara se u 5, kada meni polazi autobus), tako da neću moći zaviriti u njegovu unutrašnjost, koja krije ribnjak s bočatom vodom i perivoj. U unutrašnjosti Tvrdalja nalazi se i jedan od orvih zahoda na ovim prostorima, iznad čijeg je ulaza Hektorović postavio jedan od brojnih moralizatorskih natpisa kojima su načičkane zidine Tvrdalja. Ovaj nad zahodom kaže: Si te nosti, cur superbis – Ako si se upoznao, zašto se oholiš.

Meni je, kako sam obilazio Tvrdalj izvana, privukao jedan drugi natpis, ovaj na hrvatskome:

 

Picture235.jpg

 

Pročelje Tvrdalja:

 

Picture236.jpg

 

Lijevo se vidi terasa restorana u kojem sam ručao. S obzirom da me nije morila osobita glad, uzeo sam samo jednu veću salatu i vino, a poslije, dok sam se poslije ručka odmarao proučavajući karte Hvara, dobio još jednu čašu vina na poklon. Konobarica mi ju je donijela uz riječi „Vidim da uživate, pa vas mi častimo još jednom.“ :--)

 

Poslije ručka uzimam još kolač u jednoj slastičarnici, a potom lunjam uličicama, usput slikajući:

 

Picture237.jpg

 

Župna crkva Sv. Stjepana iz 17. stoljeća:

 

Picture238.jpg

 

Picture239.jpg

 

I Starigradski zaljev završava kanalom koji zadire duboko u kopno:

 

Picture240.jpg

 

Vraćam se na autobusni kolodvor. Zanimljivo je da se predio grada uz sam autobusni kolodvor zove Šiberija. Navodno riječ dolazi od Sibir, budući da je taj predio mnogo hladniji od ostatka mjesta.

 

Izlazimo iz Starog Grada i vozimo se uz Starigradsko polje:

 

Picture241.jpg

 

Ovo polje, dugo 6, a široko do 2 km najveće je i najplodnije polje na jadranskim otocima. Izvornu parcelizaciju polja proveli su još Grci, te se ona očuvala, uz neznatne izmjene, sve do danas, što znači da je riječ o najstarijoj očuvanoj parcelizaciji na Sredozemlju. Od 2008. nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Hvar je tako jedini otok u Hrvatskoj koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i to čak s dvjema stavkama (Starigradsko polje i pricesija Za križen), a kako su još na popisu nematerijalne baštine u Hrvatskoj zaštićeni i klapsko pjevanje i čipkarstvo (a benediktinke iz samostana u gradu Hvaru izrađuju poznatu čipku od vlakana agave), može se reći da se čak 4 od ukupno 20 hrvatskih kulturnih dobara nalazi na Hvaru.

Dok se vozim natrag prema Jelsi, još jednom slikam Pitve:

 

Picture243.jpg

 

I tako drugi puta danas pristižem u Jelsu. Ovaj puta s ciljem noćenja. Stoga se i opet zapućujem u turistički ured, gdje mi kažu da oni nemaju praksu povezivanja s iznajmljivačima, ali mi svejedno može preporučiti gdje mogu pitati. Označava mi na karti, te ja tako dolazim do kuće obitelji Šurjak, gdje se navodno iznajmljuju sobe. U vrtu jedna gospođa zalijeva cvijeće. Da, to je gospođa koja iznajmljuje sobe. Odvodi me na kat, pokazuje mi sobu, sve je u redu. Cijena je doduše za dvokrevetnu sobu, jer prave jednokrevetne sobe nema. Općenito, svugdje sam na ovom putovanju spavao u dvokrevetnim sobama, koje su redovito imale bračni krevet, i gotovo mi je uvijek taj bračni krevet bio prekratak, jer je uznožje bilo previsoko, tako da sam morao spavati po dijagonali. No nekako mi se čini da hrvatski iznajmljivači još uvijek nisu svladali osnovnu abecedu turizma – ljudi ima različitih visina, te bi onda krevet trebalo prilagoditi njima, tako da nema uznožja, već da im noge mogu slobodno visjeti preko ruba. Ovako se nesretnici osjećaju kao u pansionu kod Prokrusta.

 

Nakon smještaja i osvježavanja, izlazim u šetnju Jelsom. Današnja je Jelsa utemeljena u 14. st. kao luka mjesta Pitve, no s vremenom je prerasla u samostalni gradić, koji je osobito prosperirao u 19. st. Danas ima oko 3 i pol tisuće stanovnika i općinsko je sjedište. Jelsa je inače rodno mjesto hrvatskoga skladatelja Antuna Dobronića, komu se u čast u Jelsi održava manifestacija Večeri Antuna Dobronića.

 

Pogled na središte Jelse:

 

Picture246.jpg

 

I uličice:

 

Picture247.jpg

 

Picture248.jpg

 

Crkva Sv. Ivana iz 17. st.:

 

Picture249.jpg

 

Renesansni trg Pjaca, s prirodnim izvorom, nazvanim Slatina:

 

Picture250.jpg

 

Za razliku od Staroga Grada, koji je bio uspavan (dijelom i zato što sam bio u doba fjake), Jelsa vrvi ljudima. Očito su svi izašli u predvečernju šetnju.

Župna crkva Sv. Marije, izgrađena u 14. stoljeću, dorađena u 19. st.:

 

Picture251.jpg

 

Natpis na fasadi:

 

Picture252.jpg

 

Zaintrigirao me oblik „carice Jelisave“. Naime, riječ je o Elizabeti Habsburškoj, Sissi, ženi Franje Josipa. Oblik „Jelisava“, „Jelisaveta“ karakterističan je za srpski i zato mi je čudno vidjeti taj oblik ovdje, gdje se sasvim izvjesno nije nikad upotrebljavao. Tko zna odakle je bio autor natpisa.

 

Pogled na javni park, jednostavno nazvan Perivoj, izgrađen 1870-ih na mjestu bivše močvare u dnu zaljeva:

 

Picture253.jpg

 

Šećem se sjevernom obalom uvale. Pogled na mjesto iz ovog kuta:

 

Picture255.jpg

 

Picture256.jpg

 

I prema izlazu iz zaljeva – lijevo Brač, u daljini Biokovo:

 

Picture257.jpg

 

Na suprotnoj strani je groblje:

 

Picture258.jpg

 

Pogled prema istoku Hvara:

 

Picture259.jpg

 

Lagano se vraćam do središta mjesta. Ogladnio sam, pa ću se počastiti poštenom večerom. Bit će to patlidžani na parmski:

 

Picture260.jpg

 

A kasnije, za desert, palačinke s vinskom pjenicom i suhim smokvama. Usto, naravno, plavac. Jelovnik je toliko perverzan da se osjećam kao Davor Butković. :D

 

Nakon večere više nisam oran za bogznakakvo lunjanje, pa se nakon kupovine vode upućujem prema svojem smještaju. Sutra opet rano ustajem...

Link to comment
Share on other sites

Vratija se Šime iz Brukselesa (kako bi rekao jedan moj školski kolega).
A propos Jelisave: Klaićeva ulica u Zagrebu nekada se zvala Jelisavina. Uvijek sam se pitao koja je to Jelisava, a izgleda da je misterij razjašnjen (ako je to ista Jelisava :hm ).
U svakom slučaju dobro je imati profu-sveznadara na forumu...

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

A propos Jelisave: Klaićeva ulica u Zagrebu nekada se zvala Jelisavina. Uvijek sam se pitao koja je to Jelisava, a izgleda da je misterij razjašnjen (ako je to ista Jelisava :hm ).

U svakom slučaju dobro je imati profu-sveznadara na forumu...

Zanimljivo je to s tim Jelisavama. Izgleda da je to bio oblik kojeg su iz nekog razloga preferirali stariji dužobalni župnici. Imam tako kolegicu & prijateljicu Elizabetu (Betu) z Omišlja. Pravu, domaću, rađenjem poznatog lokalnog prezimena. Ona mi je pričala da su ju donijeli u crkvu na krštenje s idejom da ju se krsti kao Elizabetu. No velečasni je prijekorno zavrtio glavušom i (što rek'o Miško: moralizatorski) rekao: "Ne, ne, treba biti izvorno - Jelisaveta" pa joj tako piše i u krsnom listu!

 

Inače, Jelisava, Jelena, Helena i sličnih ima u kršćanskom kalendaru preko nekoliko. Vjerovatno najpoznatija u našim krajevima je sv. Jelena Križarica, majka cara Konstantina velikog kojemu možemo zahvaliti što nam popine i dan-danas sole pamet, a nadimak Križarica nosi zato jer je organizirala i podupirala pronalazak ostataka križa na kojem je Krist bio razapet.

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

Kad već trebamo puniti stranicu do sljedećeg nastavka sage, neka mi bude dopušteno dodati dvije svoje anegdote s Hvara.

Kao što sam već rekao, cijelo destljeće smo kampirali u Vrboskoj (BTW, Miško, zaboravio si posjetiti jedinstvenu stvar - muzej ribarstva u Vrboskoj, jedini na Jadranu s puno zanimljivih izložaka). Prvih pet godina dolazili smo preko Drvenika / Sućurja. Vozilo se noću. Prvi dolazak 1980. godine je bio strašan. Krenuli smo zajedno s prijateljima, dva auta. Išli smo na blind - po adresaru smo tražili najjužniji nudistički kamp na Jadranu koji nije Ada na Bojani. Našli smo Vrbosku. Krenuli smo početkom sedmog mjeseca tako da se Dan borca najljepše ukomponira u GO. Tadašnja je narodna vlast imala dražesni običaj da taman pred tu najezdu domaćih turista poskupi gorivo. Aboridžani dužobalni znali su to, a bili i pravodobno obaviješteni pa južno od Senja nisi na pumpama mogao naći ni kapi goriva. Moja Lada mogla je, doduše, voziti na sve osim tinte i petroleja pa tako i na "Normal", ali prijatelji su vozili novi-novcati Yugo pa smo tako sretno zapeli u Selinama čekajući cisternu. Središnji distributivni centar za Dalmaciju bio je u Zadru pa je trebalo dočekati da neradnog dana ujutro dežurni dispečer otkrmelja snene okice, zapanjeno konstatira da su mu sve pumpe na području bez "Supera" i počne razašiljati cisterne. Onda dok to istoče pa dok naprave inventuru (jer se moralo konstatirati koliko su zamračili od prošle dostave)... U svakom slučaju, stigli smo na trajekt u Drveniku negdje u dva popodne. Kolona je bila skroz do Magistrale pa smo još dva sata čekali ukrcaj.
Vožnja duž Hvara do Jelse bila je jeziva. Mi umorni, a cesta bez branika. Suvozaču je bilo gore jer je cijelo vrijeme gledao u ambis. Mislim da smo se svakih deset minuta mijenjali za upravljačem. Autor putopisa nije primijetio tadašnji otočki specijalitet - "radna vozila", uglavnom Fićeki i Četvorke, bila su u pravilu neregistrirana, a i radna zadruga iz Vrbanja ili Bogomolje znala je imati kakav stari FAP, isto neregistriran. Aboridžani su, narafski, cestu znali napamet, a vozili su kao da je cesta jednosmjerna u njihovom smjeru. Ne znam da li taj starodrevni običaj postoji i danas ili su im napokon došli glave.
Bilo kako bilo, više me nisu dohvatili na taj trik s gorivom. U Rijeci sam pred polazak uredno u prikolicu ukrcao dvije kante po 25 kila goriva pa sam veselo mahao likovima u koloni pred pumpom, a bilo mi je dovoljno i za otočke aktivnosti. Tada su na cijelom otoku postojale dvije pumpe - u Jelsi i Hvaru pa su ljetne gužve znale biti upravo dirljive.

Druga priča je puno ljepša:
Jedne smo godine prijatelj Ernesto iz Milana i ja odlučili otići vidjeti znamenitost otoka – Grapčevu špilju. Do nje se vozi do mjesta Humac, danas nenaseljenog gdje ima života samo u sezoni žetve lavande, a dalje ima oko dva sata hoda po bespuću jer treba prijeći bìlo i naći se na suprotnoj padini otoka. Špilja k’o špilja, pok. Grga Novak je već poodavno sve dao prenijeti u muzej pa smo samo mogli reći Veni, vidi… Povratak je bio naporan jer je sunce pržilo, a izazova cilja nije više bilo, jedva smo se dokopali Vrboske i sjeli u gostionu na vrč piva. Uto sam se sjetio da smo obećali našim voljenima da ćemo na povratku kupiti neko meso za večeru. Mesnica je bila "odmah do" pa smo bili oduševljeni fiorentinama (teleći kotleti) koje nam je mesar ponudio. Stavili smo meso u auto i vratili se pivu jer smo stvarno bili žedni i iznureni. Kad smo došli do kampa dočekala nas je "Oluja s grmljavinom", djeca su već bila nahranjena nekom paštom, a mi smo se pribedasto smijuckali da prikrijemo nelagodu.
Sutradan ujutro je tek nastao urnebes: meso je, naime, ostalo zaboravljeno u Ernestovoj Četvorki što se po mirisu već dalo naslutiti! Mislio sam propasti u zemlju, ali se Manuela, Ernestova supruga, snašla. Oprala je meso u vodi i octu, počistila sve moguće mirodije u našim zalihama, napravila marinadu za meso te ga stavila u frižider do večeri. Priznajem da vjerovatno nikad nisam jeo tako ukusnu teletinu na žaru.

 

Za kraj još jedna napomena: Ribe u ribnjaku Hektorovićevog Tvrdlja (Tvrdalja?) su cipli i po tradiciji ih se ne izlovljava

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

E takve vas volim. :--)

 

Pravu, domaću, rađenjem poznatog lokalnog prezimena.

 

Da nije Žic? :D To je omišaljsko prezime, ako se ne varam.

(I ne, da preduhitrim, ne znam nikakvu Elizabetu Žic, samo pokušavam vidjeti kako stojim s poznavanjem porijekla prezimena.)

 

Ona mi je pričala da su ju donijeli u crkvu na krštenje s idejom da ju se krsti kao Elizabetu. No velečasni je prijekorno zavrtio glavušom i (što rek'o Miško: moralizatorski) rekao: "Ne, ne, treba biti izvorno - Jelisaveta" pa joj tako piše i u krsnom listu!

 

Ali to uopće nije izvorno. Hebrejsko ime glasi Elišeba ("Božji zavjet"), od toga starogrčki Elisabet. Oblik Jelisaveta dolazi od postklasičnog grčkog, kada je b već prešlo u v (zato u srpskome, koji je uzimao iz bizantskog grčkog, a ne iz latinskoga, imamo varvarin, Vitlejem, Vizantija, lavirint, Vavilon). Protetsko j- često je kod imena koja su počinjala vokalom - Elena > Jelena, Irina > Jerina, a ima i u kajkavskome, kod spomenutog imena, inačica Jalžabeta (i odmila Jalža).

Dakke, Elizabeta je definitivno stariji oblik od Jelisaveta.

 

Inače, Jelisava, Jelena, Helena i sličnih ima u kršćanskom kalendaru preko nekoliko. Vjerovatno najpoznatija u našim krajevima je sv. Jelena Križarica, majka cara Konstantina velikog kojemu možemo zahvaliti što nam popine i dan-danas sole pamet, a nadimak Križarica nosi zato jer je organizirala i podupirala pronalazak ostataka križa na kojem je Krist bio razapet.

 

No Jelena i Jelisaveta su dva različita imena - prvo je hebrejsko (iako k nama došlo preko grčkoga), a drugo izvorno grčko.

 

Ne znam da li taj starodrevni običaj postoji i danas ili su im napokon došli glave.

 

Nađe se tu i tamo pokoji neregistriran, no na ovim većim otocima je to ipak rijetkost. Češće je to npr. na Žirju, koje čitavo izgleda kao autootpad.

Ali je neobično visoka frekvencija daruvarskih registracija. :D Svaki dan sam viđao barem jedno vozilo s tom registracijom - i to prvenstveno kamione Konzuma i Velproa, rent-a-carove i slično.

Link to comment
Share on other sites

BTW, Miško, zaboravio si posjetiti jedinstvenu stvar - muzej ribarstva u Vrboskoj, jedini na Jadranu s puno zanimljivih izložaka)

Ako mi je dozvoljeno...

Cijenjeni putopisac je u ovome ubavome seocetu zaboravio još jednu sitnicu. Naime, u župnoj crkvi sv. Lovrinca se nalazi fantastična zbirka slika obzirom na veličinu mjesta. Tu su, među ostalim, izložena djela Paola Veronesea, Giuseppea Allabardija, Celestina Medovića itd. Većina slika se prije nalazila u spomenutoj crkvi sv. Marije, međutim zbog stanja crkve prijetila su im nepovratna oštećenja pa su prebačene u župnu crkvu.

"radna vozila", uglavnom Fićeki i Četvorke

Kako je jedan lokalac slikovito opisao zašto je R4 bio nezamjenjiv kao radno sredstvo. Osim šta je bio relativno jeftin i neuništiv to je bilo jedino auto u koje si mogao ubacit frezu bez rastavljanja. Iz poznatih legendi o Dalmatincima zna se kako se odnosimo prema svakom dodatnom radu tako da je ova osobina bila osobito cijenjena.

bila su u pravilu neregistrirana,

Nema više. Narodna vlast je stroga i pravedna, a pogotovo od kad su počeli dovodit na otoke policajce sa strane.

a vozili su kao da je cesta jednosmjerna u njihovom smjeru. Ne znam da li taj starodrevni običaj postoji i danas ili su im napokon došli glave.

A kako bi drugačije vozio onuda... :sta: turisti ionako smetaju samo tri mjeseca godišnje. Tu cestu već 20 godina obećavaju obnovit, proširit... (poznato? idu izbori)

Tada su na cijelom otoku postojale dvije pumpe - u Jelsi i Hvaru pa su ljetne gužve znale biti upravo dirljive.

Iste te dvije postoje i danas. Nisam svraćao u Jelsu par godina, ali tada su agregati zatočenje goriva bili isti oni iz 1980. Proizvodnja Prvomajska Zagreb i natpis "Pazi da u kontrolnom mjehuru nema zraka".

Za kraj još jedna napomena: Ribe u ribnjaku Hektorovićevog Tvrdlja (Tvrdalja?) su cipli i po tradiciji ih se ne izlovljava

Ribnjak je spojen kanalom s morem. Otvoreni dio kanala se vidi na slici Tvrdlja i trga ispred. Caka je u tome da kad mali ciplići uđu kroz kanal, prođu kroz rešetku i kako rast i debljaju se više ne mogu izać vani.

"Rekbi da su sagradili ono komad željeznice, da njome plaše švrake i gavrane kroz našu Zagoru"

Juraj Kapić, 1891.

Link to comment
Share on other sites

Speaking about Hvar, osobno nemam bogzna kakvih anegdota osim objave da sam tamo prvi i jedini puta u životu bio suučesnik u teškom prekršaju radne obveze i blagom kaznenom djelu. Budi mi dopušteno spomenuti ponešto.

Na otoku Hvaru, točnije u gradu Hvaru, bio sam samo jednom i to u studenom 1975. Tada sam još bio pripravnik u Pošti i zapalo me koristiti prvi godišnji odmor u životu u vrijeme kada pristojan svijet ne šalabaza jadranskom obalom.

U vrijeme služenja vojnog roka moj najbolji prijatelj bio je Zdravko Dujić (ja sam ga zvao Duje) iz grada Hvara. Zbližili smo se već prvih vojničkih dana u Prizrenu, bili smo u spavaonici krevet do kreveta i često smo razgovarali o svemu i svačemu. Bio mi je redoviti partner u šahu i odigrali smo na stotine partija. Nikada me nije pobijedio, što ga je strahovito frustriralo. A kada bih ga matirao komentar bi glasio ''majku ti Irudovu'' ili ''j.bem ti Iruda''.

Jedan drugome smo znali povjeravati i najintimnije tajne. Tako mi se potužio da će ga djevojka sigurno ostaviti dok je u vojsci, a to se i dogodilo. Također mi se povjerio da vjeruje u Boga i da bi rado otišao u prizrensku katoličku crkvu pomoliti se, ali je JNA bila izrazito kruta prema vjerskim osjećanjima vojnika i odlasci u crkve su bili zabranjeni.

Jednog jutra ustajemo, spremamo krevete, kad mi on priđe i zavjerenički šapne: - Moran ti nešto reći. - Pa je razgovor dalje tekao ovako:

- Ja san ti noćas napunija gaće!

- Što, nisi se valjda usro? Ništa ne smrdi…

- Ma neee…

- Upišao si se?

- Ma neee, ono treće!

- Koje tr… Aha, ono. A kako pobogu?

- Ma sanja san da činin i eto… :luda:

Ja sam bio, fakultetu hvala, takozvani ''godišnjak'' i otišao sam kući nakon 11 mjeseci i 9 dana, a moj Duje je morao odguliti puni rok od 15 mjeseci. Često je znao govoriti: - Ma samo da mi se je tebe riješiti, onda znan da mi je ostalo samo tri i pol miseca.

Dopisivali smo se dok je bio u vojsci, a i kasnije. Pa kada me zapao prvi godišnji, a nisam imao nikakvih drugih ideja, odlučio sam otići desetak dana na Hvar.

Duje me dočekao u Splitu na kolodvoru i skoro mi je polomio rebra od zagrljaja. Radio je u hvarskom hotelu Amfora (A-kategorija) kao šanker u kuglani. Bio mi je vodič po gradu i pokazivao znamenitosti, od kojih su me se najviše dojmili Arsenal, katedrala i Fortica (tvrđava iznad grada).

Jedne večeri povede mene Duje u dućan. Nakupuje on nekoliko boca žestokih pića, uvali ih meni i kaže: - Ajde ih ti pronesi kroz ulaz u hotel, tebe neće kontrolirati jer si gost. - A zašto? - pitam ja. - Muči, mi ti unosimo naše piće i prodajemo ga na šanku pa lipo lova u džep. :kul2

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Da nije Žic? :grin: To je omišaljsko prezime, ako se ne varam.

Ima Žicova i u Omišju, ali su više Puntari. Moja Beta je Kraljić (kao i moj prijatelj pjesnik iako nisu rod). Betu su obično znali cimati u lokalnom dijalektu pitanjem: "Je Bete muž doma?"

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

Hm, kad več moramo pisati, valjda ne bu problem ako napišem kako je Lastovo izgledalo 1997. kad sam tamo ljetovao. Je da sam to trebao napisat ranije, ali eto, stalno si mislim budem napisao, pa nikad napisat. Je da je malo glupo pisat o Lastovu kad je putopis došao do Hvara, ali priču kako sam ljetovao tjedan dana na Hvaru u hotelu Amfora za 189 DEM i to za puni pansion s prijevozom tamo i natrag budem pisao kad putopis dođe do grada Hvara.

 

Dakle Lastovo 1997. Te godine sam ljetovao u hotelu Solitudo (ak se dobro sječam imena hotela) koji je zapravo u mjestu Pasadur, iako se vodi pod Ubli. Krenuli smo u 4 ujutro iz Zagreba, ali kako smo imali tri stajanja koja su trajala umjesto 20 minuta 40, tako smo zakasnili na katamaran koji nas je trebao prebacit pred sam ulaz u hotel. Umjesto toga, išli smo trajektom Lastovo, koji se onda zvao Lastovo I. Kad danas gledam na to sve, jako sam zahvalan vodičkinji kaj nije mogla utrpat ljude u bus kad je trebalo krenut, jer vožnja trajektom od Splita do Lastova je pravi gušt i puno je ugodnija nego duplo krača vožnja u onoj konzervi od katamarana. Na kraju smo umjesto u dva popodne došli do hotela oko 8 navečer. Sad malo o samom mjestu. Pasadur je amlo mjesto na otoku Prežba i smješten je uz cestu koja ide uz obalu. Kad se prijeđe most na lijevo nakon nekoliko kuča je ulaz u bivši vojni objekt. Te 1997. je još postojala stražarska kučica s zastavom bivše države, ali zvjezdu su izbrisali. Kad sam 1999. bio nakratko povno tamo te kučice više nije bilo, a razlog je gradnja nečije kuče na tom mjestu. Očito je netko mislio da je Lastovo toliko izolirano da je i inspektorima predaleko. Turistički djelatnici očito nisu navikli na turiste i to se je jako vidjelo. U moru dalje od one stražarske kučice unutar tog vojnog objekta je bilo svačega. Od pribora za jelo, preko starih štednjaka do jednog Yuga. Očito je taj dio nakon povlačenja vojske mještanima poslužio za smetlište. Pomislio sam tada čak da su to mještani pobacali stvari iz vojnih objekata u more, ali kad bolje razmislim, rekao bih da ako su našli štednjak u dobrom stanju da bi ga prije odnesli doma nego ga bacili u more, a o Yugu da ne govorim. Iako ima svakavih ljudi, pa se nikad ne zna. Vojni objekti su bili dosta devastirani, a bilo je i par tunela u koje se ulazilo morem. Povratak katamaranom i nije bio nako uživanje, a od Splita smo se vozili u ZET-ovom busu. Čim smo vidli s čim idemo dalje, netko je pitao "Kaj nam treba pokaz za ovo?" Te godine je s obzirom da je hotel bio skoro pun, bez obzira na izoliranost, Pasadur bio dosta živo mjesto, a kad sam ponovo došao na jednodnevni izlet dvije godine poslije, hotel je bio zatvoren (kupio ga Kutle), izgradile se neke nove kuče (očito vikendice) s autima splitskih registracija ispred, a ljudi skoro da i nije bilo. Ne znam kakva je situacija danas tamo i dal taj hotel uopče radi, ali ono kaj sam zatekao 1999. nije bilo nimalo obečvajuče.

Link to comment
Share on other sites

Mislim da hotel radi, a u vezi tih vojnih objekata na Lastovu sam čul priče i da je podmorje posve mrtvo, kao da su tamo istovarivali nekakve kemikalije koje su potamanile sav živi svijet.

 

Putopis inače ne bu došel do grada Hvara, njega sam ovaj puta eskiviral, a posjetil sam ga dvaput ranije (za novu godinu 2002. i u ljeto 2006. kad sam boravil kod svoje tadašnje cure, inače polu-Hvaranke). Grad Hvar ljeti je inače mjesto koje treba izbjegavati: gužva, skupo... Meni je toga ljeta bilo OK, jer sam imal besplatni smještaj, a i bil sam u ugodnom društvu, no svejedno su večernji izlasci bili naporni, jer se šetnja gradom pretvarala u laktarenje kroz gomilu.

 

Hvala na dobrodošlim dopunama za Vrbosku! Meni uvijek ostane nekaj za vratiti se. :D

Link to comment
Share on other sites

Mislim da hotel radi, a u vezi tih vojnih objekata na Lastovu sam čul priče i da je podmorje posve mrtvo, kao da su tamo istovarivali nekakve kemikalije koje su potamanile sav živi svijet.

 

 

S oproštenjem :rofl:lol:lool ne vjeruj baš svemu što čuješ....

 

Lastovo skupa s lastovskim otočjem je proglašeno parkom prirode prije par godina i prema statutu (pravilniku, unutarnjem redu, kako god se taj dokument zove) parka prirode zabranjeno je unutar parka prirode lovit ribu ikome osim stanovnicima Lastova. Ta zabrana uključuje sve načine ribolova (od udice do koće). Naravno da je pošten ribolovni narod pop....o i sad se sudski osporava taj pravilnik.

 

Vojska je zapravo spasila podmorje oko Lastova, jer je Lastovo bilo vojna zona u kojoj nije bilo dozvoljenju ronjenje i svakojako skitanje/plovljenje bez dozvole.

 

Kako su mi na Lastovu pričali, hotel sada služi kao poluprivatni ljetnjikovac nekog ukrajinskog jebivjetra koji ga je kupio.

"Rekbi da su sagradili ono komad željeznice, da njome plaše švrake i gavrane kroz našu Zagoru"

Juraj Kapić, 1891.

Link to comment
Share on other sites

Ali je neobično visoka frekvencija daruvarskih registracija. :grin: Svaki dan sam viđao barem jedno vozilo s tom registracijom - i to prvenstveno kamione Konzuma i Velproa, rent-a-carove i slično.

 

Stvar sa tim daruvarskim registracijama je u sljedećem: u Daruvaru u cijeloj Hrvatskoj najmanje košta auto-osiguranje, te je zbog toga većina leasing kuća otvorilo tamo svoje urede, a veliki nakupci (dostavnih) vozila to onda iskorištavaju - Konzum, Mlinar, mislim da sam čak vidio i pekara Dubravica, ...

Link to comment
Share on other sites

Ali ako ti automobili/kamioni ne voze po Daruvarskom području, nego ih ima najviše u većim gradovima, kako to može doprinijeti cijeni osiguranja? Cijena osiguranja se računa ovisno o tome koliko nesreća se dogodi u kojoj županiji. Tako npr. sve nesreće u XYZ županiji mogu skriviti stranci/biti sudionici stranic, a cijena osiguranja raste stanovnicima unutar te županije.

Link to comment
Share on other sites

Aha, ja sam mislio da to ide na matičnu županiju.

Bezveze, znači po tome npr. Karlovačka županija ima visoko osiguranje samo zato kaj je kroz nju ogroman promet sa sjevera prema obali, pa prema tome i mogućnost nesreće.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...