Janko

Matoš nije tu, sunča se na Gornjem gradu!

Tu i tamo nađe se još poneki prag koji viri iz tla.

To nije ciglana u Klaićevoj! To je ciglana čiji ostatci još uvijek postoje - iza okretišta (terminala) na "Črnomercu". U to doba to je bila Kustošija - granica Slobodnog kraljevskog grada (mitnica) je bila na potoku Černomercu. Povlastice kraljevskog grada su ukinute poslije drugog svj. rata, a teritorij Zagreba je proširen tek krajem '50 -tih. Velika građevina na brdu na lijevoj strani slike je bolnica Sveti Duh.

Ovo na razglednici je ugao Dvorničićeve i Vinkovićeve ulice...

Prema karti Jugoslavenskih pruga iz 1940. (v. sliku), i usporedbi s dokumentima koji se mogu naći na Internetu i sa Google Maps , to bi bilo ovako: Pruga je bila Pakrac - Zvečevo, s odvojkom kod Bučja za Cikačku Rijeku (prema Cikotama). Na karti iz 1955. tog odvojka više nema, ali na strani Zvečeva ima više pruga koje završavaju u šumi. Dakle pruga na karti bi trebala ići tamo negdje od zadnjeg račvanja, prema Bučju (otprilike ispod broja kilometraže 40), pa u šumu prema Cikotama. Tu prugu su partizani oslobodili i pustili u promet, a kasnije su oslobodili Pakrac i otvorili prugu do kraja. Navodi se da je dužina pruge od Zvečeva do Cikočke Rijeke bila 32 km, a čitava pruga do Pakraca je bila dugačka 40 km. Zato vjerujem da je to kraći od dva južna odvojka.

Ne - Baška ne vidi iz planinarskog doma na Zavižanu - iza brda je. Na tvojoj slici je vrh Plješivica (desno na ovoj sliki). Nekad su tamo bili radio vezisti YU armije, ne znam kaj je sada tamo. Na ovoj sliki izgleda da su ovi vrhovi blizu - u stvarnosti su to dva odvojena brda između kojih puno niže prolazi cesta. Meteorološki instrumenti su ono ljevo od doma u ograđenom prostoru (zaštita protiv posjeta medvjeda). Ono na vrhu Vučjak je zaklon od vjetra.

Ne znam kaj je ono, ali Dom na Zavižanu nije ! Usput: Dom na Zavižanu se nalazi ispod vrha Vučjaka, a gleda na Veliki Zavižan!

To je bio salon tvrtke "ACM - Autocentar Merkur". Moj stari je tu 1964. kupio Moskviča 403ie., a osamdesetih su tu prodavali traktore "Zetor" - uvoz iz ondašnje Čehoslovačke.

To je nekadašnja Kavana Corso, a ne Kavkaz!

Je - nije Lužnica, ali nije ni Januševec, nego je Laduć. Od Dežele prema Zaprešićima su: 1. Laduč 2. Januševec 3. Lužnica (spada pod Zaprešiće) Iz auta se dobro vidiju, ali ne i iz vlaka...

... i to NEVEN!

Da ste u petak navečer (noć muzeja) bili na ovoj adresi, svašta bi o tome čuli... Za sad više o tome: https://www.udrugaivanaperkovca.hr

Za nesreću vidi http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/2905-ostaci-potanskog-vagona-kod-meje/page-3 Po priči mog starog vlak koji se je spuštao je jednostavno bio pretežak. Strojovođa je bezuspješno pokušavao sve da ga uspori i na kraju je u očaju dao kontra paru. Koliko se sjećam jedan od strojovođa je uspio iskočiti i ostao je živ, a svi ostali su izginuli. Prekid prometa je trajao danima, ako ne i tjednima.

Zimski ekšn bez Antifriza???

Vidi vraga! A zaboravio si da si pritom s balkona gledao na Brlošku ulicu!

Propeljaj se jemput tam kroz dvorište, pa su buš uveril i zakaj to niko nebu još duuuuuugo srušil!

Pa i nije mogao jer ovo nije više Medvednica. Dio Zagrebačke gore zapadno od potoka Vrapčak je Zakičnica.

Pitanje: Tko sve sjedi u tim stranjskim lokomotivama i tko ih vozi? Pomorci na osjetljivim mjestima obavezno moraju uzeti pilota. Avijatičari za problematične aerodrome moraju imati pilota s posebnom dozvolom. Da li nešto slično postoji na željeznicama?

Jozefina je bila moje posljednje pravo putovanje autom na more. Bilo je to otprilike 1975. godine. Ljetovali smo u Rabu (Rab, Rab kak bi rekli Amerikanci.) i stari je odlučio da idemo najkraćim putem, do Senja pa na trajekt za Lopar. Iz Zagreba smo krenuli oko 6 ujutro. Trebalo je stići do ručka. Do Karlovca smo se vozili autoputom - nismo vidjeli ko nam dolazi ususret. Od Karlovca pa do negdje iza Duge Rese cesta je bila asfaltirana - vidjeli smo tko nam dolazili ususret. Iza Duge Rese smo napustili asfalt i tu je otpočelo pravo putovanje. Fino, polako smo se vozili po praznoj prašnjavoj makadamskoj cesti. Onda smo krenuli na Kapelu. Jozefina se je svela na dosta dobar šumski put širine jednog kolovoza, stisnut uz pobočje brda. Bio je radni dan i izvozili su drvo iz šume. Povremeno bi nam ususret naišao kamion,a onda bi se zavukli u neku rupu uz rub ceste da ga propustimo. Na jednom dužem ravnom dijelu dolazio nam je ususret kamon do vrha natovaren balvanima. Stari se je uvukao na neko proširenje uz lijevi rub ceste, iznad provalije. Pretovareni kamion polako prilazio, a onda je stao pored nas. Kaj sad? Ne možemo van iz auta, s jedne strane je provalija, s druge njegov kotač! Kad evo šofera. Kuca na staklo: "Odlično si stao. Počekaj! Iza mene idu još dvojica. Pusti ih da prođu pa onda nastavi!" I tako smo nalo pomalo stigli do prevoja. A na prevoju - zna se. Stani, gasi motor, vadi dalekozor, termosicu s kavom i kolače. Pa uživaj u čistom zraku, ljepom pogledu i okrijepi se. I osluškuj da li za tobom dolazi netko. Jer, kad čuješ da je blizu, hitro uskači u auto i kreni ispred njega. Bolje da ti njemu prašiš nego on tebi. Tako se je nekad putovalo makadamskim cestama. Nije se čekalo mjesto za prelaženje, nije bilo ko danas: bedak ispred - luđak straga, katkad si porazgovarao sa ljudima koji su ti dolazili ususret. I nije se čekalo mjesto za prelaženje. Onaj ispred tebe je obično dizao takav oblak prašine, da si ga slijedio na pristojnoj udaljenosti. Otkad je "Jozefina" asfaltirana vozio sam se njom nekoliko puta. Neka mjesta sam prepoznao, ali cesta je šira i s manje zavoja nije pripijena uz brdo onako ko ona nekadašnja.

Vidi vraga. Nikad mi ne bi na pamet palo da je na tom komadu ceste neki prevoj. Očital sam barometar na Jelenju i nakon toga na vidikovcu iznad jezera. Cesta ide tak blago dole gore da se ne osjeća ni uspon ni spust. I ne vidi se nikakva špica. Zakaj to onda zovu Špičunak?

Prije nekih tridesetak godina mjerili smo nešto na Grobničkom aerodromu. Na putu doma u Zagreb, barometrom sam mjerio nadmorsku visinu koristeći jednostavno pravilo: 100 m = 9 mm Hg. Najviši prevoj je Gornje Jelenje, a svaki slijedeći prema je niži od prethodnog. Najniže mjesto na cesti je Karlovac s tlakom 1mm Hg većim (približno 10 m niže) od Zagreba (mosta na Savi).

Ne znam za Srebrna i Željezna vrata, ali ovo su Medveđa vrata na planinarskom putu od Gornjeg Jelenja prema Risnjaku, otprilike tri frtalja sata do doma na Risnjaku. Fužina - u Zagorju su fužinari oni, koje u drugim krajevima zovu čumurđije - proizvođači drvenog ugljena. Na Žumberku dio stanovništva zovu užinari.

E, di bi njemu bi kraj, da je ovo bičikleta.. Prije će bit da je to u votografa bilo ono stanje kad stvarno moreš vidit dva kotača...

Nekad se to zvalo Luna park i nije bilo muzejska institucija, već nekulturna zafrkancija za "besprizorne". "Fine dame" su to naširoko obilazile, a ako su baš morale proći kraj toga, nos bi visoko dignule i okrenule ga na suprotnu stranu.

Zetor!