Jura

Nadam se da se dnovakovic neće ljutiti ako dodam nekoliko mojih fotografija zaleđene Drave. Osijek, 5. 2. 2012.

Stari autobusni kolodvor najvjerojatnije će biti srušen, a tramvajska stanica premještena je s nekadašnje lokacije stanice Zrinjevac, što znači da tramvaj staje i pred autobusnim i pred željezničkim kolodvorom.

Da.

Da nije slučajno Zmajevac?

Odlične fotke, svaka čast! Hvala!

Stvarno su lijepe i zanimljive te istarske pruge, svakako ih stavljam na popis za obići. Hvala na lijepim slikama i putopisu!

Svaka čast na, kao i uvijek, odličnom putopisu. A mogao si se i do Osijeka zaletit'...

Pruga odlično izgleda i nadam se da će vrijeme pokazati i kvalitetu remonta. Imam dojam da bi se ovdje moglo voziti više od famoznih 160 km/h, zasigurno 200 km/h, a ipak je za nas to nedostižan san.

Po ovom se vidi koliko je VR bio bolji i kompatibilniji od sadašnjeg, a mislim da je ovo pravi dokaz o istinitosti priče strojovođe. Sramota do neba i nazad!

OGY, može li fotka kompletnog VR-a 2002/03 za tu prugu, tj. i za dionicu Belišće - Bizovac?

Zahvaljujem svima na komentarima za ovaj moj putopis! Kada pročitam komentare, pohvale, a naravno i moguće kritike koje su također dobro došle, znam da sve to nisam napravio za badava, a vrijeme iskorišteno u nastanku putopisa i pisanju istog bacio u vjetar. Stoga hvala! Do istog zaključka sam i ja došao. Fotkao sam po Austriji, Mađarskoj i dobrom dijelu Hrvatske da bi me sad našao zahebavati prometnik iz Josipovca. Međutim, više se uopće ne obazirem na takve idiotarije, jer se većina njih nakon što im se pokaže dozvola pokunje i više ni riječi ne kažu.

A uskoro krećemo prema Osijeku. U mojoj Macosi ima ponešto putnika, a mislim da ih je i u ostale dvije bilo. Ipak su idući dan Svi sveti. Dolazimo u Josipovac. Tu se nastavlja priča o onom prometniku što sam spomenuo da će o njemu biti još govora. Dakle, Macosa staje u Josipovcu, prometnik trči do strojovođe: "Jel, majstore, ko je to bio sliko kad si išo tamo, jel zna on da treba dozvola za slikanje, ne može to tako..." Sjedim odmah u prostoru do strojovođe, pa čujem cijeli razgovor, strojovođa ga ne j..e ni 5%, ali ipak odgovora: "A jebiga, pustio sam ga." Prometnik nastavlja: "Vidim ja neko slika, za to treba dozvola, ja mislim da je moj šef tu da bi ga odma nokautiro." Razmišljam da izađem na prozor, nabijem mu dozvolu na njušku i pošteno skinem sve po spisku. Ipak neću, previše sam relaksiran i smiren od prekrasnog dana. Uskoro dolazimo do Višnjevca, dolazi kondukter i naplaćuje kartu, pita me odakle, kažem iz Bizovca, on će "jel iz Samatovaca?", ne, idem iz Bizovca. Ispiše kartu, a onda kreće, "jel znate vi da ne smijete slikat, da za to treba dozvola?", ja mu odgovaram da imam dozvolu i da se on ništa ne sekira oko toga, na to će on "u vlaku je zabranjeno slikat, ako će te slikat, morate se javit meni". Sad mi je već lagano dosta, pitam ga otkad je to tako i gdje to piše, on naravno odgovora da je tako oduvijek, ja više ne izdržavam pa mu govorim da je možda prije bilo tako, a sada više nema razloga da bude, a to što on i njegovi kolege to ne shvaćaju nije moj problem. Vidim da mu nije svejedno, zato šuti i pokupi se. Eto male digresije kakve sve djelatnike HŽ zapošljava. Kasnije mi je bilo žao što nisam malo "popričao" s prometnikom iz Josipovca, prvenstveno zbog strojovođe. Tek kad je kondukter otišao pregledavam kartu, napisao je naravno Samatovci. No dobro, meni paše. Zadnji obrisi Sunca... Izlazim na Petrovoj gori, zadnja Macosa je naravno izvan perona, te neke dvije starije žene jedva izlaze iz Macose, dok ih kondukter kroz prozor nervozno požuruje. Još jedna slika s HŽ-a. Odlučujem pričekati još B782 koji će sad proći. Još prije par tjedana ovaj se vlak mogao fotkati na lijepom kasnopopodnevnom suncu, no sada je već u tami. I evo i njega... Silazim s pruge, krećem prema kući i time završavam ovaj putopis. Manje-više sam rekao sve što sam imao za reći, tako da vas više ne bih zamarao mojim pustim mislima. Puno toga vidi se iz fotki, jer kako kažu, slika govori više od tisuću riječi. I tako je Sunce još jednom zašlo nad slavonskom ravnicom... Hvala na pažnji! Pozdrav, Jura

Macosa staje, putnici se ukrcavaju... A potom kreće dalje... I ode tamo gdje vazduh trepti kao da nebo gori...

U Bizovcu čekamo ostale dvije Macose, koje se kuplaju s našom, pa trio nastavlja prema Osijeku. Evo ih, dolaze okupane posljednjim zrakama Sunca... Iz Osijeka čekamo drugu Macosu na križanje... Raja se već priprema, lijepo je vidjeti da barem ovdje ima putnika...

Pred Bizovcem puca pogled na nepregledne slavonske ravnice. Razmišljam. Razmišljam dokad će ova moja Slavonija živjeti suživot. Dokad ćemo ovu plodnu žitnicu iskorištavati minimalno - pamtim priču moje bake, kada su 70-ih godina prošlog stoljeća u posjet Jugoslaviji došli neki japanski poljoprivredni inženjeri. U sklopu posjete, posjetili su Slavoniju i Vojvodinu, žitnicu bivše nam države. Navodno da su postavili račun, kada bi hranidbeni resursi Slavonije i Vojvodine bili maksimalno iskorišteni, da bi se njima cijeli Japan bez problema mogao hraniti, pa čak i izvoziti hranu. Dokad će se, pored ovakvih mogućnosti, hrana uvoziti u Hrvatsku. Dokad će mladi ljudi seliti, ovo malo preostalo industrije propadati, a socijalno stanje padati sve niže. Ne samo u mojoj Slavoniji, nego u cijeloj Hrvatskoj. Istina, negdje manje, negdje više. No, više nego sramotan je maćehinski odnos države prema ovoj napaćenoj zemlji na kojoj je nastala Hrvatska. Najviše me žalosti što nema nikakvih znakova napretka i boljitka. Primjera radi, u ostatku Hrvatske grade se te nesretne autoceste, ali gradnja naše "Slavonike" staje kod Osijeka. Navodno za most preko Drave i nastavak prema Mađarskoj nema novaca. Bitno da za pelješki most ima. Strašno, no neću više o politici, dosta nam je što nas svakog dana pomoću svih medija sve više šokiraju svojim biserima. Dosta. Strojovođa, kojemu se još jednom srdačno zahvaljujem! Pruga iz Osijeka... A sunce se spustilo nisko, jesenski...

Krećemo iz Belišća. Vlak, naravno, potpuno prazan. Kondukter je zalegao, ionako nema ništa pametnije raditi. Odlučio sam vožnju natrag provesti u putničkom prostoru, da prođem dionicu zadnji put i kao putnik. Prolazimo Valpovo, uskoro opet dolazimo u onu crnu šumu, 'ladovina je još veća. Potom dolazimo do mosta na Karašici. Prelazimo preko ove pitome rječice koja se malo dalje ulijeva u Dravu. Uskoro stajemo u Ladimirevcima. Inače, u Ladimirevcima je rođen naš, sada pokojni, legendardni glumac Fabijan Šovagović. Još malo prekrasnih jesenskih motiva...

Fino su oni to naslagali... Eh... Bliži se vrijeme polaska i rastanka s Belišćem, Macosa već čeka... I posljednji pozdrav Belišću, uz želje da uvijek bude barem ovoliko teretnih vagona. Barem nešto.

Još jedan detalj, volan na vagonu... Između vagona... Al' se sjaje... Tu je i vaga, možda je u funkciji, al' ne mora da znači...

Iako putničkog prometa uskoro neće biti, nadajmo se da će kombinat i dalje dobro poslovati, te da će kolodvor i ubuduće biti nakrcan teretnim vagonima, kako ovu prugu ne bi arheološki istraživali... I tako je toplo i nisko popodnevno jesensko sunce po tko zna koji put obasjalo Belišće... Je li ovo protest?

Prestrojavamo se lijevo, na kolosijek koji se koristi za putnički promet. Za dva vlaka dnevno. Uskoro ni toliko. Čak nas i u Belišću čeka prometnik... U Belišću je bavljenje nekih 20-ak minuta, tako da ću stići okinuti koju fotku na samom kolodvoru, a tu se našla moja Macosa...

I to gadan zavoj... I evo nas, u daljini teretni vagoni na belišćanskom kolodvoru... Ulazimo u kolodvor...

Krećemo na zadnju etapu, prema Belišću, i prolazimo kraj PPK-a... Kolosijeci koncerna koji se najvjerovatnije više uopće ne koriste... U daljini obrisi dima i dimnjaka ogromnog belišćanskog kombinata... Zavoj pred Belišćem. Belišće i Valpovo smješteni su u neposrednoj blizini, a gradovi su se već spojili. Neupitno je da će u budućnosti, ukoliko ovaj kraj doživi napredak i razvitak, doći do kompletnog spajanja Belišća i Valpova u jedno naselje. To također znači i najmanje 50-ak tisuća novih stanovnika, a bila bi prava šteta da takvo naselje nema željezničku vezu. No, vratimo se u realnost. U Hrvatskoj smo, slavonski i mnogi drugi gradovi propadaju, mladi stanovnici sele se u Zagreb ili u inozemstvo, industrije gotovo da i nema, radnih mjesta iz dana u dan sve je manje, ukidaju se željezničke linije, i još mnogo toga. Nažalost, to je realna slike Slavonije danas. Na još veću žalost, baš ništa ne sluti na bolje. Što reći...

Zavoj pred kolodvorom... U daljini golemo zdanje PPK "Valpovo". Stoji nad kolodvorom poput zaštitnika, a zapravo to i je. Zahvaljujući PPK-u valpovački je kolodvor funkcionirao, i zasigurno u neko bolje vrijeme bio pun vagona. Općenito, cijela je pruga funkcionirala zahvaljujući PPK-u i belišćanskom kombinatu. Danas industrijski kolosijeci PPK-a stoje prazni, a prijevoz robe vrši se kamionima. Pruga će nakon novog VR-a ovisiti samo o belišćanskom kombinatu, koji će ostati jedini njezin korisnik. Zgrada kolodvora, preostala još od Guttmanove željeznice. Ako se dobro sjećam, pruga od Valpova do Belišća ide trasom stare uskotračne pruge... Još jedan pogled na valpovačkog diva...

Dokaz da uskoro stižemo na valpovački kolodvor, ako se on tako još uvijek može nazvati... Ulazimo u Valpovo... U daljini dvorac Prandau-Normann i crkva...

Uskoro izlazimo iz dubokog 'lada slavonske šume i bližimo se, u zadnje vrijeme na forumu vrlo popularnom ŽCPR-u... Pa nastavljamo dalje, uskoro smo u Valpovu...