broju 52, a na slici se može prepoznati po ženskoj osobi na prozoru. I balkon desno je pripadao našem stanu. Točno ispod nas je bilo Stajalište-Tramwaya-Smjer:
Ulazna vrata u Savskoj 52:
Sva su ulazna vrata podešena da se otvaraju samo iznutra. Tko želi ući mora nekome pozvoniti. Naravno da mi to nije padalo na pamet jer ne poznajem nikoga od stanara (našao sam tri poznata prezimena, ali to su potomci potomaka mojih nekadašnjih susjeda). Srećom je naišao neki čovjek s ključem, pa sam ga zamolio da me pusti u dvorište. Na njegovu opasku da tamo neću naći ništa zanimljivog odgovorio sam: - Hoću, sâmog sebe. - Ljubazni čovo se nasmijao i ostao uz mene dok se nije uvjerio da su vrata za dvorište otvorena.
Prvi put sam ovdje nakon pedeset godina i vidim da se ništa nije promijenilo:
Na ovom mjestu je nekada bilo poduzeće Geoistraživanja. Njihovo dvorište se lijepo vidjelo sa našeg kuhinjskog balkona. Kasnije se tu naselila robna kuća one propale Sutle iz Šenkovca, a danas izgleda ovako:
Kad sam već spomenuo Geoistraživanja evo i jedne sitne epizodice s kraja pedesetih godina.
Kupili meni starci neku lokomotivu. Na limenoj karoseriji su bili nacrtani kotači i sve ostalo kao kod parnjače, ali je igračka išla na obične kotače (skrivene ispod) s pogonom na navijanje. Jednog dana meni zariba pogon i požalim se starijem burazu. On kaže da će to popraviti, ode na kuhinjski balkon i za koju minutu se vrati: - Evo, sad radi.
Uzmem ja lokomotivu u ruku i osjetim da je duplo lakša. Krenem navijati, kad ono vrtim u prazno. Pitam buraza gdje je motor, a on odgovori: - U Geoistraživanjima!
