Stanley

Godine 1334. u popisu župa Zagrebačke nadbiskupije, kojeg je sastavio đakon Ivan, navodi se sjedište župe u Sunjskoj Gredi Ecclesia Sancti Nicolai de Greda. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. darovao je 1526., prije pogibije u bici kod Mohača, posjede župe Greda grofu Petru Kegleviću. Godine 1556. nakon pada Kostajnice kraj je pao pod Turke i bio opustošen. Dio stanovništva je izginuo, dio je odveden u tursko roblje, a dio se iselio u austrijsko Gradišće (Burgenland). Ludovik II. Jagelović: Petar Keglević: U Austrijsko-turskom ratu (1683.-1699.) oslobođen je prostor do rijeke Une, koja je Karlovačkim mirom utvrđena kao granica s Turskom. U opustošeni kraj naselile su se uglavnom obitelji iz Bosne. U vrijeme carice Marije Terezije Sunja je dobila status slobodnog kraljevskog mjesta čime je počeo razvoj i organizacija Sunje kao trgovačkog naselja. Godine 1803. spominje se škola u Sunji, koja nakon kraćeg prekida djeluje od 1827. do danas. Uspostavom željezničkog prometa 1881. godine nastavljen je razvoj Sunje kao lokalnog administrativnog, upravnog i trgovačkog središta s jakim obrtima. Marija Terezija: Od Sunjana su istaknuti Lothar von Berks (1850.-1920.), nekadašnji okružni načelnik u Bihaću i osnivač prvog planinarskog društva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, te Mladen Jagušt (1924.), dirigent Simfonijskog orkestar RTV Beograd. Lothar von Berks: Mladen Jagušt: Panorama Sunje, na Facebooku objavio Mato Adamović: I za kraj fotografija iz vlaka za povratak. Adio Sunja do nekog drugog susreta:

Otvorena pruga u smjeru Blinjskog Kuta: Ovdje je ŽCPR koji je zaštićen svjetlosnim signalima i polubrkljom: Iz kolodvora Sunja i dvije slike novih tračnica: Usputnica o naselju Nisam imao vremena za šetnju Sunjom, ali ipak slijedi kratak osvrt na mjesto koje je udomilo kolodvor. Sunja je sjedište istoimene općine u sastavu Sisačko-moslavačke županije s 4.124 stanovnika u 40 naselja (popis iz 2021.). U samom naselju Sunja zabilježeno je 1.170 stanovnika. Broj stanovnika općine u odnosu na popis iz 2011. smanjio se gotovo za trećinu. Zastava općine Sunja. U sredini je grb Sunje s pet srebrnih kotača: Na području Sunje pronađeni su pretpovijesni keramički ostaci ribarskog naselja, što govori i davnoj naseljenosti međurječja rijeke Save i Sunje. Nakon što je rimski car Oktavijan pokorio ilirska plemena 27. godine p.n.e. proslavio je pobjedu velikim trijumfom. Rimljani su izgradili dvije strateški važne ceste, od koji je jedna povezivala Sisciu (Sisak) sa Sirmiumom (Srijemskom Mitrovicom), a druga Sisciu sa Salonom (Solin). Obje ceste su prolazile područjem današnje Sunje. Oktavijan August:

Još jedan pogled unatrag: Nekoliko detalja sa zapadnog ulaza u kolodvor: Blok kućica:

Napredujemo prema zapadnom kraju kolodvora: U dnu slike je lokacija koja me posebno zanima - bivša ložiona: Napušten stari vagon s četiri osovine, nekada u sastavu tko zna koliko i kojih brzih vlakova: Sudeći po prozorima riječ je o AB varijanti: Ulazak u nekadašnju ložionu bio je nemoguća misija. To je toliko obraslo vegetacijom da ne bi pomogla ni mačeta, nego bi se moglo ući jedino oklopnim transporterom:

Idemo bliže vlaku: Lokomotiva se zove... Kolosijek iza pun je žutih vozila, ali je toliko obrastao da mi ne pada na pamet ići tamo. Stoga samo jedna slika kroz ''špijunku'': Alejom korova ipak je udobnije: Som i dalje ne pokazuje namjeru kretanja: Još jedno žuto namjensko prometalo: I ova sirotica dugo pamti: Nekadašnji vodotoranj, ukrašen povodom državnog praznika:

Lijevo za Šaš u smjeru Novske, desno za Majur u smjeru Volinje i državne granice: Vrijeme je za West Side Story pa se vraćam: Ima i ovdje žutog voznog parka: Za promjenu, krećem se južnom stranom kolodvora: Korov čini pravu Maginot liniju između kolosijeka. Isti prizor u još gušćoj varijanti vidio sam prije nekoliko godina u kolodvoru Generalski Stol. Meni izgleda kao Ambrosia artemisiifolia, ali nisam siguran. Možda na forumu imamo nekog intelektualca poljoprivrednog tipa da nam objasni o kojoj biljci je riječ: Mosna konstrukcija ukrašena vegetacijom: U kolodvoru stoji teretni vlak s lokomotivom u hladnom stanju. Iza lokomotive su košare za žitarice:

Ovo sam naciljao još u pripremi putovanja: Konstrukcija premošćuje rijeku koja se također zove Sunja: Rijeka Sunja je desna pritoka Save duljine 76 km. Izvire u Zrinskoj gori ispod Čavić brda, a u Savu utječe nasuprot sela Puska: Rijeka Sunja kod sela Donji Kukuruzari, foto Vedran Vrhovac: Još jedan pogled na most. Kanio sam spustiti se do obale da ga snimim bočno, ali sam odustao - prilaz je previše strm i zarastao u gustu vegetaciju: U Drugom svjetskom ratu štitio ga je ovaj blokhauz. Ruševan je i zarastao, ali se lako prepoznaje:

Pogled unatrag: Još malo i stižem do kraja kolodvora: Jedna od brojnih skretnica: Blok kućica: Istočni ŽCPR. Koliko se sjećam vozačkog ispita Andrijin križ bi trebao biti dvostruk: Da se zna gdje smo: Ovdje se odlučuje kamo ćeš:

Vrijeme je za obilazak kolodvora. Izgubio je nekadašnji značaj, ali ne i veličinu. Najprije krećem prema istočnoj strani: Ovaj međugradski Som ima dulje bavljenje u kolodvoru. Nije se micao čitavo vrijeme mog boravka: Ima i žute mehanizacije; U toku je remont pruge prema Novskoj i stari pragovi tvore brda: A oni čekaju ugradnju: Dvije skretnice: Čini mi se da ovaj ficlek vodi prema mosnoj vagi(?):

Zgrada kolodvora je nova i prostrana, a prostorije (i nusprostorije) za putnike blistaju od čistoće: Na kolodvor je naslonjena i mehana koja začudo radi:

Lokomotiva serije JŽ 38 u kolodvoru Sunja, 1968. godina: Kolodvor danas, civilna strana: S prometnikom sam uspostavio dobre diplomatske odnose jer sam mu se odmah po dolasku javio - clara pacta boni amici. Uz njega su u kolodvoru još dva skretničara, svaki u svojoj blok kućici. Moram priznati da me začudilo da ovako velik i značajan kolodvor, na tako važnim prugama, nema ni ulazne ni izlazne signale, a sve skretnice su mu ''na žgance'' ili na hoo-ruk. Gospodin prometnik se nije želio slikati, ali je tu nekoliko sličica iz prometnog ureda:

Sredina je neradnog trodnevlja i putuje samo idiot, onaj tko mora i poneki railfan: Ja stigoh u Sunju, a on će dalje u Volinju: Kolodvor Sunja je međukolodvor na pruzi M502 Zagreb Glavni kolodvor - Sisak - Novska, na kilometarskom položaju 351+712. Ujedno je i odvojni kolodvor za prugu R102 Sunja - Volinja - državna granica. Od susjednog kolodvora Blinjski Kut u smjeru Zagreba udaljen je 10,2 km, od kolodvora Šaš u smjeru Novske 12,3 km i od kolodvora Majur u smjeru Volinje 11,6 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 3. i 4. kolosijeku iznosi 686 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 40 km/h. Kolodvor Sunja na Google Earthu: Razglednica iz vremena Austro-Ugarske: Tri fotografije vlakova u kolodvoru Sunja iz 1966. godine:

Yeah! Nisam ti se javio jer sam pretpostavio da nisi doma (vidim na Facebooku da imaš privlačniju lokaciju i društvo 😉).

Prestali smo disati na škrge i ukazala se prilika za novo putovanje, a odredište je bio kolodvor Sunja. To mi je jedino odgovaralo s obzirom na nedjeljno-praznično-ljetni vozni red. Za prijevoz sam koristio vlakove 8021+5105 u odlasku, a 5004+2174 u povratku. Primijetio sam da je brzina na dionici Zagreb - Sisak smanjena na maksimalnih 120 km/h, uz podosta laganih vožnji. Također se osjetilo da vlak pri vožnji od 100 km/h ili više ima dosta jako poprečno ''bacanje'', što izaziva laganu nelagodu. A je li problem u pruzi ili u Somu ne bih nagađao. Som za Harmicu je kasnio nekoliko minuta. Brzo će se spustiti natrag, taman da ulovi vozni red: Odjednom je postalo vrlo živahno... ... i opet se na stajalište Sutla spustila tišina: Dolazi 8021: U Zagrebu sam imao dosta vremena da prošećem Starčevićevim trgom i uhvatim poneki gradski motiv, poput ovog pekinezera: Tunel strave i užasa: Moj 5105 na trećem peronu:

Putopis sutra:

Još nekoliko impresija iz čakovečkih ulica: Došlo je vrijeme za povratak, a Šved na vlaku 3403 već čeka: Iz povratnog putovanja samo 2062-019 HŽ Carga u kolodvoru Varaždin: Sve u svemu još jedan lijep i dobro iskorišten penzićki dan. Posebno mi je drago što sam napokon bolje upoznao i Čakovec, koji je na mene ostavio jako lijep dojam.

Vrijeme je da obiđem i druge čakovečke znamenitosti, koliko mi vrijeme dopušta: Franjevački samostan i crkva svetog Nikole izgrađeni su u drugoj polovici XVII. stoljeća sredstvima koje je oporučno ostavio Adam Zrinski, sin hrvatskog bana Nikole Zrinskog. Prvi samostan i crkva bili su od drveta i stradali su u požaru 1699. godine. Današnja crkva izgrađena je u razdoblju od 1707. do 1760. godine: Bivši Trgovački kasino je najraskošnija od svih zgrada u središtu Čakovca. Podigao ju je 1903. godine arhitekt Ármin Hegedüs za potrebe Čakovečkog udruženja trgovaca, u stilu mađarske secesije s pročeljem u kombiniranim ukrasima od opeke i žbuke. Zgrada je služila kao društveno okupljalište bogatog građanstva, a u njoj su se izvorno nalazile prostorije za kartanje, društvene igre, čitaonica i plesni salon. Od Drugoga svjetskog rata do danas zgrada je poznata kao knjižnica te kasnije sjedište sindikata: Podsjećanje na gradove prijatelje Čakovca: Spomenik na ulazu u park: Niste valjda mislili da je Međimurje sâma ravnica:

Još dvije slike iz vanjskog dvorišta: Pred zidovima unutar Starog grada ima puno kipova i jedan reljef: Dva detalja iz unutarnjeg dvorišta u kojem se nalazi i dobro posjećeni restoran ''Stari grad'': Međimurci su previše civilizirani da bi ovo oskvrnuli ušatim samoglasnikom: Pozdrav staroj građevini koju bih volio opet posjetiti:

Ulaz u grad sa istočne strane: Pokretni most: Spomen ploča Nikoli Zrinskom Sigetskom: Tri slike iz vanjskog dvorišta: Planirao sam obići ovu ustanovu, ali sam vidio da sam u škripcu s vremenom. A protrčati kroz muzej petnaestak minuta i za to još dati 3 eura nije mi imalo smisla: Spomenik prikazuje oproštaj Katarine Zrinske od muža Petra i Frana Krste Frankopana pred njihov odlazak u Bečko Novo Mjesto:

Jedna od zanimljivosti u parku: Izgleda da dolazim na svoj prvi cilj... ... a to je Stari grad u Čakovcu: Zapis o čakovečkom Starom gradu prenosim sa web stranice Muzeja Međimurja: Čakovečki Stari grad najvrjedniji je kulturno-povijesni spomenik u Međimurju. Kao drveno utvrđenje vjerojatno postoji od druge polovice XIII. stoljeća i Čaka (Csáka) od plemenitog roda Haholda koji je Čakovcu ostavio i ime. Kao utvrđeni grad spominje se 1333. godine u ispravi kralja Karla Roberta. Onovremeni gospodari Lackovići, Celjski i Ernušti, redom najznačajnije plemićke obitelji Kraljevstva, do sredine XVI. stoljeća izgradili su prostrani dvor sa snažnim vanjskim obrambenim sustavom. U ime naknade za sredstva uložena u obranu zemlje kralj Ferdinand I. Habsburški je 1546. godine Nikoli IV. Zrinskom (1508.-1566.) darovao Međimurje. Međimurje je tako došlo u posjed jedne od najznačajnijih obitelji u feudalnoj povijesti Hrvatske. Pet generacija Zrinskih gospodarilo je Međimurjem. Zrinski su redom bili hrvatski banovi, istaknuti ratnici protiv Osmanlija, graditelji, pjesnici, humanisti, poznavatelji i ljubitelji znanosti i umjetnosti, protivnici austrijskog apsolutizma i centralizma, a Nikola IV. Zrinski Sigetski i njegov praunuk Nikola VII. Zrinski Čakovečki i europski poznate ličnosti. Zbog stalne osmanlijske opasnosti Zrinski su izgradili obrambeni sustav na rijeci Muri, a čakovečki kastrum pretvorili u snažnu nizinsku renesansnu tvrđavu. Unutar zidina sagrađena je četverokutna palača s unutarnjim dvorištem. Grb obitelji Ernušt: Petar IV. Zrinski: Nakon sloma zrinsko-frankopanskog ustanka 1670. godine čakovečko je vlastelinstvo došlo pod upravu Kraljevske komore, potom raznih zakupnika, a 1719. godine dobili su ga češki grofovi Althan. Novi su vlasnici grad zatekli u žalosnom stanju, a snažan potres koji je 1738. godine zadesio Međimurje gotovo je srušio tvrđavu i palaču. Althani obnavljaju i rekonstriraju kompleks: palači je dograđen drugi kat, a stari toranj iznad ulaza u palaču je zbog dotrajalosti porušen, te je sagrađen novi iznad ulaza u tvrđavu. Althani Čakovečko vlastelinstvo i Stari grad prodaju 1791. godine grofovima Feštetić. To je vrijeme sloma feudalnog sustava i ubrzane kapitalizacije vlastelinstva. U Starom gradu je 1855. godine otvorena šećerana, 1871. godine Kotarski i Okružni sud, te Građanska, a od 1878. godine i Učiteljska škola. Grof Eugen Feštetić prodao je 1923. godine Čakovečko vlastelinstvo i Stari grad zagrebačkoj tvrtki za promet drvom ''Slavonija d.d.'', a ova ga je 1933. prodala čakovečkom udruženju obrtnika. Tijekom mađarske okupacije u Starom gradu su smješteni represivni organi okupacijske vlasti. 1946. otvorena je Ekonomska škola i đački dom, a od 1954. godine grad je u vlasništvu Muzeja Međimurja Čakovec. Danas je to spomenički kompleks nulte kategorije i središnji memorijalni prostor Međimurja. Njegovi bastioni, zidine, palača i perivoj srce su današnjeg modernog grada. https://mmc.hr/starigrad_hr.html Tlocrt starog grada Čakovca kojeg je izradio vojni inženjer Giovanni Giuseppe Spalla 1670. godine. Dvostruki opkop pratio je liniju vanjskih bedema, a na zemljištu između jaraka napravljene su patrolne staze i mjesta za okupljanja: Stari grad Čakovec 1640. godine:

Milivoj Slaviček: Franjo Punčec: Aleksandar Benko: Put u grad vodi preko ovog zapetljanog ŽPPR: Dvije vizure modernog Čakovca: Park pruža ugodnu hladovinu:

Grad Čakovec Čakovec (mađarski Csáktornya) je grad na sjeveru Hrvatske i sjedište Međimurske županije. Nekada je cijelo Međimurje bilo jedna općina (Čakovec) dok je danas županija, ali pustimo po strani čuda teritorijalnog ustroja i lokalne samouprave mile nam domovine. Područje Grada sastoji se od 14 naselja - Čakovec, Ivanovec, Krištanovec, Kuršanec, Mačkovec, Mihovljan, Novo Selo na Dravi, Novo Selo Rok, Savska Ves, Slemenice, Šandorovec, Štefanec, Totovec i Žiškovec. Prema popisu iz 2021. godine administrativno područje Grada ima 27.266 stanovnika, od kojih u samom Čakovcu 15.160. Čakovec je jedina jedinica lokalne samouprave na području županije koja u razdoblju 2011.-2021. bilježi porast broja stanovnika (u cijeloj županiji zabilježen je pad od 8%). Zastava s grbom Grada Čakovca: Čakovec na satelitskoj snimci: Kratak zapis o povijesti Čakovca prenosim sa službene web stranice Grada: Prema dosad poznatim podacima, prvo naselje na današnjem području Čakovca podigli su Rimljani pod nazivom Aquama, kao utvrdu za vojne potrebe. Čakovec je ime dobio po grofu Dimitriju Csakyju (Čakiju), koji je početkom 13. stoljeća podigao drvenu utvrdu nazvanu ''Čakov turen''. Prvi puta izrijekom se Čakovec, kao utvrđeni grad, spominje 1333. godine u ispravi kralja Karla Roberta. Kroz svoju burnu povijest Čakovec je, kao i Međimurje, često mijenjao gospodare. Najznačajnije razdoblje je svakako 16. i 17. stoljeće, kada su u Čakovcu stolovali hrvatski banovi i vojskovođe iz obitelji Zrinski. Kroz više generacija obitelj Zrinski je od čakovečke utvrde stvorila jedan od najraskošnijih hrvatskih i europskih dvoraca toga doba. Karlo Roberto Anžuvinac: U to vrijeme grad je bio oaza civilizacije i kulture na vječno nemirnoj turskoj granici i mjesto na kojem su se donosile odluke od bitnog značaja kako za Hrvatsku i njeno srednjoeuropsko okruženje. U Čakovcu su održane banske konferencije za Nikole Zrinskog-Čakovečkog (1620.-1664.). Poveljom Jurja IV. Zrinskog od 29. svibnja 1579. godine stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde daje se status slobodnog trgovišta, čime je naselje dobilo osnovne atribute grada. 1848. godine Čakovec je proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Izabrano je gradsko vijeće od 30 članova, njegov izvršni organ - Savjet Grada Čakovca od 10 članova te prvi gradonačelnik. Snažan gospodarski i društveni polet Čakovec doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća izgradnjom željezničke pruge, jedne od prvih na ovim prostorima. Ustrojavanjem jedinica lokalne uprave i samouprave, čime je Republika Hrvatska podijeljena na županije, te gradove i općine, Čakovec 1993. godine ponovo dobiva status grada. https://www.cakovec.hr/web/o-gradu-cakovcu/# Povelja privilegija koje je Čakovčanima dao Juraj IV. Zrinski 29. svibnja 1579. godine: Dvije stare fotografije Čakovca: Uz Čakovec i okolicu vezan je rođenjem ili boravkom čitav niz poznatih osoba. Među njima su plemićka velikaška obitelj Zrinski, skladatelji Josip Štolcer-Slavenski i Ljubo Kuntarić, književnici Josip Horvat i Milivoj Slaviček, slikar Gabrijel Horvat, glazbenici Lidija Bajuk i Boris Leiner, tenisač Franjo Punčec, gimnastičar Filip Ude te nogometni reprezentativci Aleksandar Benko, Drago Vabec, Srećko Bogdan, Robert Jarni i Dražen Ladić. Josip Štolcer-Slavenski:

Blok kućica na izlazu prema Kotoribi. Ovdje nisam ulazio: Signal: Lijevo za Mursko Središće - Lendavu, desno za Kotoribu. Pruge se razdvajaju 2 km dalje kod stajališta Čakovec-Buzovec: Pogled na kolodvor iz smjera istoka: Dolazi Šved iz Murskog Središća: Došlo je vrijeme da se uputim u grad. Ovaj informativni pano kod kolodvora poslužio je za opću orijentaciju, a dalje sam išao po intuiciji i prateći položaj Sunca. Niti sam imao kartu niti sam se raspitivao kod domorodaca, ali ni na jednom mjestu nisam imao dvojbu kamo ići. Što bi rekao ludi Mujo kucnuvši se o tintaru - ''bubreg radi'':

Zgrada kolodvora još jednom: S lijeve strane je još jedno skladište, a ovo je drvene konstrukcije: Pogled unatrag: Simbioza Carga i Infre: Slijepi kolosijek: Ko? Kokalo. Usput, tko može reći što je ovo: Da ne zaboravim gdje sam:

Nastavljamo s HŽ Infrastrukturom, a ovo je pokojni vodotoranj: Baraka nepoznate namjene: Radije bih se penjao na Klek: Ipak sam se preko ruševnih štengi popeo na plato za pretovar tereta, a to je ovo: Nekada robno skladište: Nije kosi toranj u Pisi nego stara pružna kolica: Vagoni za prijevoz kamiona umorili su se od silnog rada u Spačvi pa sada odmaraju: