Stanley

Valja krenuti prema južnom kraju. Neću reći da je lako, jer treba prijeći više od pola kilometra preko pragova i tucanika, a ni trava uz prugu nije baš gostoljubiva. Putem bilježim poneki zanimljiv motiv, poput ove ćenife. Staro i novo: Upokojeno robno skladište: Još nekoliko usputnih motiva bez suvišnih ''što je to'':

Skretničar se nije želio slikati, a primijetio sam ga dvaput u akciji. Nije ništa okretao nego je glumio ulazni signal, isto kao što sam jednom vidio u kolodvoru Blata. Majur danas nema nikakvih signala, ni ulaznih ni izlaznih, a kladio bih se da ih je nekada imao (možda likovne?). Idem ja malo procunjati kolodvorom. Najprije ću prema sjevernom kraju: Nisu čunjevi nego hektametarski stupići: Kolodvor bez starih pragova je kao juha bez soli: Motivi sa sjevernoj strani kolodvora bez suvišnih opisa:

Kolodvor Majur Slijedi nekoliko uobičajenih podataka i o ovom službenom mjestu prema Izvješću o mreži za 2024. godinu. Majur je međukolodvor na pruzi R102 Sunja - Volinja - državna granica, na kilometarskom položaju 11,043 km. Od kolodvora Sunja udaljen je 11,5 km, a od kolodvora Volinja 8 km. Največa dopuštena dužina vlakova na 2. i 3. kolosijeku je 538 m, a dopuštena brzina vlakova je 40 km/h. Kolodvor Majur inače pamtim iz mladosti, točnije iz ondašnjih prijevoznih karata. Tako je na karti pisalo ''Zagreb - Split via Majur''. Ne via Sunja, via Bosanski Novi ni via Bihać, nego baš Majur. A na karti za vlak Beograd - Prizren pisalo je ''via Knić'' (malo mjesto između Kragujevca i Kraljeva). Nikada mi nije bila jasna genijalnost takve prakse. Čekaonica je zatvorena zbog oštećenja u potresu, ali su putnicima na raspolaganju ove klupe: Put do perona je udoban: Ne nedostaju ni informacije: Vodonapojnik je suh: Dašak starih dobrih željezničkih vremena: U kolodvoru sam zatekao prometnika i skretničara. Srećom je prometnik mlad čovjek i znao je iščitati moju dozvolu sa mobitela. Kasnije smo jedan drugome pravili društvo i do sita se napričali, a saznao sam i dosta zanimljivosti o prometu na pruzi Sisak - Novska i ovoj pruzi. Mladom gospodinu poslao sam nekoliko fotografija za uspomenu, a ovo su dvije od njih:

Pruga u smjeru kolodvora Majur... ... koji se već lijepo vidi relativno blizu. Nažalost ne mogu do njega po hipotenuzi jer nema staze nego moram po katetama: Sve bliže i bliže: Zanimljivo rješenje za stajalište autobusa: Crkvena vrata gledaju točno na kolodvor: U ovoj zgradi je općinsko poglavarstvo: Da, čak je i Majur središte istoimene općine u sastavu Sisačko-moslavačke županije. Površina općine iznosi 68 km2 i obuhvaća jedanaest naselja - Gornja Meminska, Gornji Hrastovac, Graboštani, Kostrići, Majur, Malo Krčevo, Mračaj, Srednja Meminska, Stubalj, Svinica i Veliko Krčevo. Na području općine Majur prema popisu za 2021. godinu žive 782 stanovnika, što je u odnosu na popis iz 2011. (1.185) pad za 34%, a u odnosu na popis iz 2001. (1.490) pad za 48% ili gotovo za polovicu. Ako se nastavi takav trend gubitka stanovništva uskoro će općina imati više zaposlenih u administraciji nego stanovnika. Grb općinićice Majur: I konačno je na vidiku cilj cestovne hodnje:

Pruga i cesta idu usporedno i vrlo blizu, pa se usput može zabilježiti poneki zanimljiv motiv: Ovdje idem desno: Nisam fulao u orijentaciji: Ubogi strojovođe mora da imaju stres od ovoliko cestovnih prijelaza:

Razgledavanjem utvrde okončao sam današnji posjet Hrvatskoj Kostajnici. Uslijedio je povratak prema pruzi, a s obzirom na uspon, vanjsku temperaturu, moju poluzimsku opremu i godinu proizvodnje nije bio neki užitak. No kad vidim prugu, makar i komadić, nekako živnem: Plan je bio odšetati sitnih 3 km do kolodvora Majur i tamo čekati vlak za povratak. Imao sam na raspolaganju dva i pol sata pa ih je valjalo što bolje iskoristiti. Pratim ja nju, a bogami i ona mene Početna točka je kod zgrade bivšeg kolodvora Hrvatska Kostajnica, a na onom raskrižju u daljini ću lijevo: Još jedan ŽCPR: Pogled prema bivšem kolodvoru, lijepo se vidi prijelom nivelete pruge: Pruga u smjeru Majura: Samo naprijed za nosom do cilja: Jedan mali ŽCPR:

Idući i krajnji cilj je stara utvrda Kostajnica. Nalazi se na otoku rijeke Une koji je povezan mostom do obje obale, a na otoku je i granični prijelaz prema Bosni i Hercegovini: Stari grad Kostajnica postao je utvrđeni grad od XV. stoljeća kada je bio u posjedu obitelji Arlandovića. Martin Frankopan dobio ga je u posjed 1442. godine. U prvoj polovici XVI. stoljeća darovnicom ugarskog kralja Ferdinanda prešao je u vlast Zrinskih, a već 1556. Pao je u ruke Turaka kojima je služio kao uporište za obranu granice na Uni do 1689. godine. Grad je građen uz rijeku u obliku višekutnika na kamenim temeljima. Ima jaku polukružnu kulu sa strijelnicama i dvije četverokutne kule. Projekt cjelovite sanacije i prezentacije Starog grada u Kostajnici započet je konstruktivnom sanacijom, injektiranjem i djelomičnim ponovnim zidanjem zidova peterokutne kule. Zidovi su ožbukani i obijeljeni vapnom prema očuvanim izvornim dijelovima. Sanacija krovne konstrukcije izvedena je prema izvornoj geometriji i zamjenom pokrova od rukom tesanih daščica šindre ariša. Fasada je ostala kamena. Izvedeni su radovi sanacije vanjskih zidina i uređenje Starog grada iznutra sa šetnicom po bedemu. Izvor: https://www.ing-grad.hr/hr/projekti/povijesne-zgrade-i-sakralna-arhitektura/tvrdjave-dvorci-palace1/120-stari-grad-kostajnica-hrvatska-kostajnica Pogled sa mosta na Unu uzvodno... ... i nizvodno: Idemo baciti pogled na utvrdu izbliza: Ne može se unutra: Pogled kroz ''špijunku'', čitaj rešetku, na dvoriše: Ako ne može iznutra može izvana:

I jedan od kapitalnih zgoditaka dana, rijeka Una: Ukupna dužina Une je oko 212 km. Vrelo Une nalazi se kod mjesta Donja Suvaja u ličkom dijelu Zadarske županije. Ovo vrelo je najdublji kraški izvor u Hrvatskoj i među pet je najdubljih u svijetu. Ušće Une je kod Jasenovca, gdje se ulijeva u rijeku Savu. Njene glavne pritoke su Sana, Unac, Krušnica i Klokot. Prema legendi ime rijeci dali su rimski vojnici. Bili su toliko zadivljeni njenom ljepotom da su je nazvali Una (jedna, jedina). Vrelo Une kod Donje Suvaje: Na obalnom šetalištu su neki čudni stupovi: Vjerojatno je riječ o ovome: Uz obalu su zgodni ukrasi: Prelijepa Una: Preko su Sjedinjeno-razjedinjene Bosanske Države:

Gradski park: Još nekoliko fotografija iz ovog zanimljivog gradića, stisnutog između obronaka Zrinske gore i rijeke Une:

Uz Kostajnicu je vezano nekoliko istaknutih ličnosti. Najpoznatiji među njima su nekadašnji ministar u vladi Kraljevine SHS i od 1927.godine zajedno sa Stjepanom Radićem supredsjednik Seljačko-demokratske koalicije Svetozar Pribićević (1875.-1936.), austrougarski feldmaršal koji se istakao u Prvom svjetskom ratu u bitkama na Soči Svetozar Borojević (1856.-1920.), pedagog i prvi predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava Davorin Trstenjak (1848.-1921.), te partizanski prvoborac i narodni heroj Nikola-Nina Maraković (1912.-1943.). Svetozar Pribićević: Svetozar Borojević: Davorin Trstenjak: Nikola-Nina Maraković: Nekoliko fotografija iz spuštanja u središte Kostajnice:

Pogled na prugu sa ŽCPR na obje strane: Došlo je vrijeme da se ex kolodvor napusti i da se uputimo u dolinu Une, gdje je smješten glavni dio Hrvatske Kostajnice: Grad(ić): Hrvatska Kostajnica je skupina naselja sa statusom grada u sastavu Sisačko-moslavačke županije. Područje Grada obuhvaća 52,6 km2 i sastoji se od sedam naselja - Čukur, Hrvatska Kostajnica, Panjani, Rausovac, Rosulje, Selište Kostajničko i Utolica. Prema popisu stanovništva za 2021. godinu područje Grada ima 1.946 stanovnika, od kojih u naselju Kostajnica 1.439, što je u odnosu na 2011. godinu (2.756) pad za 30%. Grb Grada Hrvatska Kostajnica: Ime Kostajnica (1240. godine Koztainicha, 1272. Kaztainicha, 1351. Coztanycha, 1362. Costgnanice) vjerojatno potječe od riječi ''kostanj'' (kesten) jer su brda s obje strane Une obrasla kestenovim šumama. Ovo područje ima dugu i burnu povijest. Bilo je nastanjeno još u bakreno i brončano doba o čemu svjedoče arheološki nalazi (keramičke posude i sjekire) iz vremena 2.500 godina p.n.e. U doba Rimljana ovuda je prolazila cesta od Dvora na Uni do Sunje što potvrđuju pronađeni miljokazi iz III. stoljeća n.e., iz vremena cara Maksimilijana. Nakon podjele Rimskog carstva u IV. stoljeću ovo područje je pripalo Bizantu, u VII. stoljeću naselili su ga Hrvati i pripadalo je Posavskoj Hrvatskoj, a u X. stoljeću državi kralja Tomislava. Od 1102. godine pod vlašću je ugarsko-hrvatskog kralja. Ime Kostajnica prvi put se spominje u jednoj ispravi iz 1240. godine, a ponovo se spominje 1256. u ispravi kralja Bele IV. koja rješava spor zbog zemlje između templarskog reda i građanina Kostajnice Hetynka. Plemićka obitelj Hetynk je odlukom kralja Stjepana V. postala feudalnim vlasnikom zemlje oko Kostajnice i dobila je ime Kostajnički. Obitelj Hetynk je izumrla početkom XV. stoljeća i posjed je pripao kralju Kralj Ludovik I. Anžuvinac uzeo je 1247. godine knezovima Šubićima-Bribirskim posjed u Dalmaciji, a kao zamjenu dodijelio im je grad Zrin i posjede u Pounju. Prema ovom posjedu obitelj će se zvati knezovima Zrinskim. Godine 1424. kralj Sigismund Luksemburški darovao je Kostajnicu Vladislavu Blagajskom, što je dovelo do spora i pritužbi kralju. Otada je Kostajnica promijenila mnogo vlasnika - Jelena Lipovačka, Martin Frankopan, Ivan Benvenjud, ban Ladislav Egervarski, ban i biskup Petar Berislavić, te Nikola IV. Zrinski Sigetski. Njemu je Kostajnicu darovao kralj Ferdinand I. Habsburški kao nagradu jer je 1539. u kostajničkoj tvrđavi ubio Ivana Kacijanera. Burnu povijest Kostajnice naročito su obilježila turska osvajanja. Nakon pada Bosne pod vlast Turaka 1463. godine Hrvatska je bila izložena stalnim turskim napadima i pljačkama. Prvi turski odredi pojavili su se u okolici Kostajnice 1469. godine, a 1483. su napali sâmu Kostajnicu ali su bili poraženi. Pounje je uspješno branio Nikola IV. Zrinski koji je 1542. postao hrvatski ban i dobio je od kralja vojsku za obranu Kostajnice. Za ostatak Hrvatske nastupila su vrlo teška vremena jer su Turci prodirali preko Kupe i poharali Turopolje, pa čak zaprijetili i Zagrebu. Banovanje Nikole IV. Zrinskog spasilo je ''ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva'', ali nije uspjelo spriječiti pad Kostajnice, Valpova, Virovitice i Čazme u ruke Turaka. Kostajnica je nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku da bi ostala u turskoj vlasti sve do velikog rata za oslobođenje 1683.-1699. godine. Ban Nikola Erdödy je 1685. uspio zauzeti kostajnički grad i tvrđavu, a pokušaj Turaka da povrate Kostajnicu 1688. godine završio je njihovim porazom. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine utvrđena je granica između Turskog i Austrijskog carstva na rijekama Uni, Glini, Korani i Savi. Nikola IV. Zrinski Sigetski: Kostajnica 1617. godine: Između 1788. i 1791. godine Austrija je vodila novi rat s Turskom. Jedna od bitaka vođena je između Dubice i Kostajnice pri čemu su se Turci morali povući pred jačom austrijskom vojskom. Kostajnica je bila pod vojnom upravom od 1718. do 1871. godine kada je Vojna krajina ukinuta i pripojena Banskoj Hrvatskoj. Kostajnica je poveljom cara Josipa II. 1788. proglašena slobodnim gradom. Josip II: Hrvatska Kostajnica 1929. godine:

Pogled u smjeru Volinje. Lijevo je trasa nekadašnjeg manipulativnog kolosijeka, desno nekadašnjeg mimoilaznog kolosijeka: Jedna žalosna ruševina, očito nekadašnja željeznička zgrada: Pruga u smjeru Majura s najavom prilično opake strmine: Čini se da je ovdje negdje bila skretnica za treći kolosijek: Bivše robno skladište. Plato za pretovar robe pretvoren je u parkiralište za cestovna vozila: Pruga je, reklo bi se, u osrednjem stanju: Zavoj u smjeru Volinje: Jedan ŽCPR:

Zapravo je početni plan bio sasvim drugačiji. Namjeravao sam se uputiti na jedno odredište prema sjeveru, ali sam u posljednji čas uz jutarnju kavu promijenio mišljenje i orijentirao se u smjeru jugoistoka. Sasvim je svejedno kamo idem ako tamo nisam već bio, a troškova prijevozne karte ionako nema. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru čekao je vlak za Volinju. Inspiriran sam izazovom da nekoga pošaljem u materinu, opet ću imati putovanje s pogledom kroz rupice: Da se nisi usudio pojaviti u mojoj povratnoj vožnji: Ex kolodvor Hrvatska Kostajnica Za početak nekoliko uobičajenih podataka o ovom službenom mjestu prema Izvješću o mreži za 2024. godinu. Hrvatska Kostajnica je stajalište na pruzi R102 Sunja - Volinja - državna granica, na kilometarskom položaju 14,472. Od kolodvora Majur u smjeru Sunje udaljeno je 2,8 km, a od kolodvora Volinja 5,3 km. Dopuštena brzina vlakova je 60 km/h. Današnje stajalište Hrvatska Kostajnica nekada je bio kolodvor i imao je dosta teretnog prometa. Kako je kolosijek za križanje bio vrlo kratak lokomotiva sabirno-manipulativnog vlaka ostavljala je garnituru u kolodvoru Majur, odakle je dopremala vagone u Kostajnicu. Pruga između Kostajnice i Volinje prolazi kroz brdsku dionicu s mjerodavnim otporom pruge od 16-19 promila, stoga je na ovom dijelu pruge teretnim vlakovima pomagala lokomotiva-rivalica. Zanimljiv opis nekadašnjeg rada u kolodvoru Kostajnica koji je objavio umirovljeni željezničar Đ.H. na Facebooku: Sve je to sad pusto. Koliko sam puta s radnim vlakom 65156 imao utovar u TO Kostajnica iz tog magazina u pružna zbirna. Vlak iz Volinje dođe u kolodvor. Majur. Prometnik uz nalog da ključeve skretnica od Kostajnice voznom vlakovođi. Složi se vlak pružna zbirna, službena i lokomotiva do Kostajnice. Po dolasku vlakovođa otključa skretnice, smjesti vlak na prvi kolosjek. Vrati skretnice u redovan položaj, da odjavu i obavjest Majuru da je radni vlak smješten na prvi kolosjek, da je pruga slobodna. Vlakovođa skine plombu s pružni zbirni, izvrši se utovar komadne robe. Sve teretne listove upiše u tovarnicu pružni zbirni. Plombira vagon. Od Majura traži dozvolu za povratak. Kad dobije dozvolu prebaci vlak na prolazni, vrati skretnice u redovan položaj i povratak u Majur, naravno sve uz suglasnost lolodvora Volinja. U Majuru sve se složi na 65156 i polazak prema Sunji, Capragu, i Sisku. Puno puta smo iz Volinje s 65156 znali zvati Kostajnicu da pitamo koliko ima utovara komadne robe. Nekad nije bilo puno pa smo uz dogovor s prometnicima utovar vršili s prolazom ako ima vremena između vlakova. Stanemo u Kostajnici pa iz magazina preko dva kolosjeka na prolazni utovar. Znali se dobro i oznojiti, nosili na sebi kutije teške tekstilne robe iz ''Pounja''. A još ograničeni s vremenom. Bilo je i takvi situacija. Idemo obići ono malo čega ima, a za početak civilnu stranu: Zgrada je ne samo napuštena nego i oštećena u potresu pa je zakovana: Neka vrsta čekaonice ipak postoji: Fontana je odavno zaboravila kada je imala vodu: Idemo se malo posvetiti arheologiji. Ovo je trasa nekadašnjeg trećeg kolosijeka:

Dvije današnje akvizicije sa guzne strane. Tko pogodi gdje sam bio ima pravo izvrijeđati moj putopis, koji slijedi sutra ili prekosutra.

BornaZ, izgleda da je u pitanju nesporazum. Nisam mislio na tebe (a i ne znam koliko ti je uopće godina) već na neke višegodišnje forumaše, koji su kao mladići voljeli prkositi službenom željezničkom osoblju i time se još i hvalili na forumu.

Najpametnije ti je da pošalješ mail HŽ Infrastrukturi i zatražiš pisano dopuštenje za fotografiranje na prugama HŽ za 2024. godinu. Stići će na tvoju mail adresu u roku od dan-dva. Istina, dopuštenje ne vrijedi za depoe vuče vlakova, ali ovaj u Sisku nije aktivan pa se zabrana ne računa. Ja dopuštenje tražim i dobijam svake godine, po dolasku u odredišni kolodvor pokažem ga šefu (ako ga na kolodvoru nema onda prometniku) i više nemam brige. Ako me netko od nižeg osoblja pita što radim na kolodvoru, a to se događa iznimno rijetko, samo kažem da sam pokazao dozvolu šefu/prometniku i time prestaje bilo kakav razgovor na tu temu. Moram priznati da ne razumijem mlade forumaše koji se vole praviti važni, kao njima dopuštenje ne treba. A postupak pribavljanja traje toliko minuta koliko je potrebno da se sastave dvije ili tri rečenice i pošalje mail.

Dakle, ne patim kada sam zadnji put toliko uživao u jednom putopisu kao u ovom. Bravo i za ideju i za rezultat. Mislio sam da sam ja ''živa volja'', ali da bih se uputio nekamo noću i po debelom minusu ne bi mi palo na pamet ni u bunilu. Za pijano stajalište Mavračići nikada mi nije bilo jasno zašto je uopće otvoreno jer na svojim putovanjima ovom prugom, a bilo ih je dosta, nikada nisam vidio da bi i jedno živo biće ušlo ili izašlo iz vlaka. A epizoda s cuckom je antologijska. 🤣 Nego, na fotografiji iz kolodvora Novo Mesto vide se dva službena vagona teretnog sabirno-manipulativnog vlaka. Čini mi se da u desnom vagonu gori osvjetljenje radnog stola, kao da je netko unutra i sprema se za službu:

I umorni biciklisti će čekati dok se bijela tvar ne otopi: Stiže Som na vlaku 2172 za Harmicu. Na peronu ni žive duše osim tri policajca koji vrebaju migrante: U daljini zabijelili i mostovi na Sutli: Som će na drugu stranu: I za kraj pozdrav od vašeg zaleđenog izvjestitelja:

Šenkovec na -7°C, 21. siječnja 2024. Zima se vratila i propisno ugrizla. Današnje jutro je vjerojatno bilo najhladnije ove godine, iako sam u blagoj dvojbi - jutros mi je na mobitelu pokazalo -12°C, a jučer -14. No svejedno, stupanj ili dva gore-dolje ne mijenja činjenicu da se vrijeme gadno poigrava s nama. Snijeg osobno volim vidjeti u prosincu, a od 2. siječnja daleko mu kuća i jedva čekam visibabe i jaglace. Uživanje u zimskih radostima prepuštam drugima, tim prije jer sam se prekjučer popodne propisno nalopatao. A jučer ujutro, krenuvši u dućan, na izlazu iz prizemlja neoprezno sam zakoračio, stao na led i završio na guzici. Srećom ništa nije stradalo osim malo ponosa. Danas sam se uputio na kratku šetnju do pruge po zimskom suncu i temperaturi od -7°C pa evo kratkog osvrta. Najprije malo Šenkovca u snježnom izdanju: Brzo sam na pruzi:

@dorianb Točno, kolosijek je položen na jednom mjestu između Božjakovine i Dugog Sela. Između Vrbovca i Križevaca već rade oba kolosijeka. No, ako nastave ovim tempom radova dionica neće biti dovršena ni do 2030. A Turci rade kao švicarski sat i obilato će preteći ove pacijente u donjem dijelu pruge.

Ja to ne bih znao. Jedino se sjećam da je prilikom mog putovanja u Orahovicu 1971. godine taj kolosijek postojao i na njemu su bili neki stari vagoni.

Ide to njima: Od zgrade nekadašnjeg kolodvora nije ostalo ni traga: Dok Turska Sila radi izvođačima radova na dionici Dugo Selo - Vrbovec ni traga. Jedino što je vrijedilo zabilježiti je uboga zgrada davno ukinutog ukrižja Prikraj, koja je do guše zatrpana zemljom: I ovo, već spomenuto, putovanje s pogledom na vandalizam: Na Glavnom kolodvoru vlak za Harmicu mi je pobjegao pred nosom, samo sam ga ispratio pogledom. Do idućeg vlaka valjalo je čekati oko sat vremena, što mi nije išlo u račun pa sam se odlučio na varijantu s presjedanjem u Savskom Marofu. A tamo vlakova nikada ne manjka: I za kraj jedan neočekivani susret u kolodvoru Savski Marof. Među grupom mlađih ljudi našao se i stari znanac Zoran Crnko, danas instruktor strojovođa u HŽ Putničkom prometu, a oni oko njega su bili ''pacijenti'' koji polažu ispit na EMV 6112:

Na putu do kolodvora bilježim koprivnički Gumenjak: I eto me opet na peronu, a Som 6112-012 već je spreman za polazak: Putem do Zagreba pratio sam kako napreduje Turska Sila. Ovo je snimljeno na potezu Koprivnica - Mučna Reka: Mučna Reka je još uvijek kolodvor, ali neće dugo: Negdje oko Sokolovca: Lepavina: