Stanley

Koliko ja znam i koliko se sjećam: da. Ja to ne vidim kao politiku, već kao civilizacijsko pitanje. Također vrijedi naglasiti da su nakon 1990. u Ivaniću očuvani svi spomenici antifašističke borbe, što baš nije bila... khm... raširena pojava. A ja ću sad zaplesati na samom rubu politike. Prije 1990. lokalni čelnici bili su uljuđeni i tolerantni, a poslije 1990. stanovita stranka nikada nije ni prismrdila vlasti u Ivaniću. To je ujedno ključni razlog zašto je Ivanić dobio status grada nekoliko godina nakon zadnje vukojebine.

Koja crna vrućina. Za mene je sve ispod 35°C prohladno. Dfranc je, kao što sam naveo, planinar pa je navikao na sve moguće vremenske uvjete, a ja sam dugo bio u izviđačima i nisam baš mamina maza. A da smo hvatali hlad gdje god ga je bilo - i to je istina.

Prošetali smo središnjim gradskim trgom i stigli do župne crkve Svetog Petra... ... ispred koje se nalazi spomenik koji je preživio različite ratove i režime: Već se bližilo podne i postalo je prevruće. Prije nego ćemo krenuti na vlak za povratak uputili smo se na još jedno osvježenje. Valjda pod dojmom onog spomenika, ja sam se odlučio za: Zadnju fotku posvećujem svom susedu iz Malešnice i forumaškom kolegi, s kojim sam se danas vrlo ugodno družio: Toliko od mene. Očekujte da dfranc, kad smogne vremena, dopuni ovaj putopis svojim zapisima u riječi i slici.

Kapela Marije Magdalene na groblju gdje počivaju djed i baka, kao i brojni drugi moji preci i rođaci: Zatim smo se uputili prema središtu Ivanića. Putem nam je naletjelo ovo zasvinjeno čudo (Zagreb - Novoselec), koje će nas na povratku odvesti u ''metropolu'': Odmah iza ŽCPR nalazi se ova zgrada. Tu je nekada bila osmogodišnja škola, a zatim i policijska postaja (ili stanica Narodne milicije, kako vam drago): A ovdje je nekada bila ljekarna, ako se ne varam jedna od najstarijih u Hrvatskoj: Došetali smo i do Lonje. Izgradnjom novog irigacijskog sustava većina vode otišla je u Glogovnicu (sjeverno od Kloštar Ivanića), pa se Lonja pretvorila u vodotok na razini potoka Vrapčaka. Ovdje još izgleda dosta solidno, jer je nabujala od nedavnih kiša: Slijedi završetak

Zatim smo se vratili u moju nekadašnju ulicu... ... gdje smo se odlučili osvježiti nakon klipsanja po vrućini. A dfranc je iskoristio prigodu za pregled dotadašnjih uradaka: Slavna umjetnica rodom je iz ovog kraja, rođena je u obližnjem selu Vezišće: Hmm... Ovo bi moglo proći: Ja sam ih se u životu nagledao, ta znali su nam biti na koju stotinu metara od grunta, ali je ovako nešto za dfranca prava atrakcija: Ovaj toranj nije aktivan, već služi za edukativne svrhe: Nastavlja se

Zatim smo malo prošetali starim putem koji nas je nekad vodio u polja. Moji su imali dosta imanja i to na nekoliko lokacija. Negdje su krave vođene na pašu, negdje je bila sjenokoša, negdje smo uzgajali kukuruz, negdje pšenicu... Ispričao sam dfrancu kako je mene, kao najmlađeg, uvijek zapao najgluplji posao. Dok su ostali prevrtali ili skupljali sijeno, ili obavljali druge poljske radove, meni su odrezali ljeskovu granu i zadužili me da s kobile, koja je bila privezana u hladu, tjeram obade. S obzirom da ih je bilo mali milijun, ne samo da su popili krv i kobili i meni već sam puno puta dobio konjskim repom po licu. Opet me kuba Imageshack, moram na novi post

Tu smo se rastali s prugom i krenuli u hodnju kroz Ivanić. Ovo je nekada bila kolodvorska restauracija (mi smo je zvali ''reštoracija'' - to je u ono vrijeme bio pojam kvalitete i ugostiteljske ponude). Za razliku od brojnih sličnih objekata ovdje se i danas jede i pije, samo pod drugom firmom: Ovu zgradu izgradili su 1940. godine dobrovoljnim radom mještani Šarampova Gornjeg (među njima i moja mama) kao dom kulture. Šarampov Gornji nekada je bio izdvojeno selo i obuhvaćao je područje sjeverno od pruge prema Kloštar Ivaniću, a danas je dio grada. Za razliku od Gornjeg, Šarampov Donji i danas postoji kao zasebno selo, a nalazi se desno od ceste koja vodi od naplatnih kućica na autoputu prema Ivaniću. Šarampov je riječ turskog porijekla, a znači šanac ili opkop. U uvodu je rečeno da je Ivanić nekoć bio tvrđava i poprište žestokih bitaka s Turcima. Od šezdesetih godina u ovoj zgradi se nalazio pogon neke tvornice obuće, a danas su ovdje smještene različite udruge: S obzirom da je dfranc, kao strastveni planinar, pun konde i k tome spreman na nove doživljaje, odveo sam ga u ulicu svog djetinjstva: Ovdje se nalazila kuća mojih djeda i bake. Zgrada na slici je izgrađena kasnije i uvučena je u dvorište, dok se naša stara kuća nalazila bliže cesti. Iza kuće imali smo štalu sa štagljem i veliku okućnicu. Na jednom dijelu našeg bivšeg ''grunta'' danas se nalazi četverokatnica naselja Žeravinec. Djed je umro 1962., a baka je prodala cjelokupno imanje dvije godine kasnije i ostala je živjeti s nama u Zagrebu. Ovdje se nalazio zdenac (bunar) koji je obzidao moj deda. Novi vlasnici zatvorili su ga prije nekoliko godina i danas izgleda ovako: Nastavlja se

Idemo dalje s ''arheologijom''. Ovo su ostaci nekadašnje pumpe za pitku vodu: A ovdje se nekada nalazila kuća u kojoj je stanovalo željezničko osoblje (objavio sam negdje na forumu sliku obitelji Predavec ispred te kuće): Na ovom mjestu (iza skretnice), u vrijeme kada se brkljom i skretnicama rukovalo ručno, nalazila se stražarnica (vahtarnica). Ista takva nalazila se i na drugom kraju kolodvora. Čovjek koji se tu nalazio bio je skretničar i ujedno čuvar ŽCPR. Među osobljem je bio i pokojni Jelovčan, koji nam je u Ivaniću bio susjed (moj djed prodao mu je kuću i grunt gdje je živjela njegova majka, moja prabaka). S njegovim sinovima-blizancima (Ivica i Štef) kao klinac sam se svakodnevno družio. Taj Jelovčan volio je popiti, čak i kad je bio u službi, pa mi je priuštio jedan nezaboravni prizor. Zatekao sam se u blizini ŽCPR kad se začuo zvuk i vidio dim vlaka iz smjera Prečeca, A brklja podignuta! Već je pola vlaka prošlo (bio je teretnjak) kad se brklja počela navrat-nanos spuštati. Naravno, u službi je bio moj susjed. Krenuli smo industrijskim kolosjekom prema pogonu INA-e, ali samo za ovu sačekušu. Brzi za Vinkovce iz smjera Zagreba: Nastavlja se

Spomenuo sam zgradu koja je nekada, očito, bila u funkciji željeznice. Rekao bih da je tu nekada boravio čuvar ŽCPR. Naime, na ovom mjestu... ... nekada je bila brklja! Dobro je pamtim, a bila je gotovo uvijek spuštena (što nije ni čudo s obzirom na intenzitet željezničkog prometa). Ovuda je nekada prolazila glavna cesta Ivanić Grad - Čazma. Prijelaz je zatvoren i brklja uklonjena, po mojem sjećanju, negdje početkom šezdesetih godina. Na prvoj slici je pogled prema središtu grada, na drugoj u smjeru Caginec - Graberje - Čazma. Nastavlja se

Tračnica na 4. kolosjeku - nije Zenica već je: Stražarnica na istočnom kraju kolodvora. Umjetnički dojam = objesiti o ulazni signal, jedna štetočina manje: Pozornost nam je privukao vagon koji smo vidjeli izdaleka. Pokazalo se da je riječ o ovome: Kad smo već na kraju kolodvora, bacimo pogled u smjeru Deanovca. Preko ovog nadvožnjaka prelazi cesta od autoputa prema Čazmi i Bjelovaru: Na drugu stranu: Ovaj vagon stoji tu još od ''izvanrednog događaja'', o kojem smo ponešto pisali na forumu: Zavirili smo i unutra: Nastavlja se

Bivše robno skladište, tipično za važnije pruge u panonskim krajevima pokojne K.u.K. monarhije: I ova zgrada je nekada bila u funkciji željeznice (na to ćemo se još vratiti): Dfranc me upozorio da na kolodvoru ima ljudi koji očito čekaju neki vlak, pa sam izvadio isprintani vozni red s web stranice HŽ-a. Po onome što piše, prije nekoliko minuta trebao je stići brzi iz Vinkovaca. I evo ga, malo kasni: Krenuli smo dalje prema istočnom dijelu kolodvora, u smjeru Deanovca. Tu se odvaja industrijski kolosijek za obližnji silos. Ovo je, kao što znamo, isklizalo: Dfranc je ovo našao negdje među tračnicama, nakon čega smo razvili mini-raspravu o plombiranju vagona: Kolodvor Ivanić Grad ima 4 kolosjeka. Međutim... ... Za vrijeme kapitalnog remonta pruge, po mojem sjećanju krajem pedesetih ili početkom šezdesetih, na ovoj livadi nalazilo se nekoliko provizornih kolosjeka s mnoštvom radnih vagona infrastrukture. Na moj upit o teretnom prometu šef kolodvora mi je rekao da je Ivanić po teretu na pruzi Dugo Selo - Novska daleko najjači (ne računajući, naravno, Kutinu). Najviše je cisterni za pogon INA-e, prevoze se i žitarice, a lokalna šumarija povremeno tovari drvo. Silosi na kolodvoru Ivanić Grad s 2 industrijska kolosjeka: Nastavlja se

Ivanić Grad je već puno puta spominjan na ovom forumu. Primjerice, nedavno ga je pohodio i napravio lijepi putopis naš mladi forumaški kolega Dinko-KA. S obzirom da mi je pokojna majka rođena u Ivaniću i da u tom gradiću imam puno rodbine, da sam tu proveo mnogo lijepih i bezbrižnih dječačkih dana, da sam uz njega i danas jako vezan, a naročito s obzirom na činjenicu da sam se kao mali klinac upravo tu ''navukao'' na željeznicu, dugo sam razmišljao o prikladnom putopisu. Danas sam konačno ostvario tu davnu ideju, a ugodno društvo mi je pravio naš forumaški prijatelj i moj susjed iz Malešnice dfranc. Za početak općenita informacija o Ivaniću, uvijek vrijedi saznati nešto novoga. Preuzeto sa službene web stranice Ivanić Grada: Područje Grada Ivanić Grada kao prostora lokalne samouprave sastoji se od 22 naselja i to: Caginec, Deanovec, Derežani, Donji Šarampov, Graberje Ivanićko, Greda Breška, Ivanić Grad, Jalševec Breški, Lepšić, Lijevi Dubrovčak, Opatinec, Posavski Bregi, Prečno, Prerovec, Prkos Ivanićki, Tarno, Topolje, Trebovec, Šemovec Breški, Šumečani, Zaklepica i Zelina Breška. Grad Ivanić Grad obuhvaća orijentaciono područje dimenzija prosječne dužine u smjeru sjever-jug od oko 25,5 km, te prosječne širine u smjeru istok-zapad od 12,0 km (srednji dio), do max. 21,0 km (sjeverni dio). Ukupna površina iznosi 173,57 km2 (17.357 ha). Prema svom prostornom položaju u granicama Zagrebačke županije Grad Ivanić Grad zauzima područje njezinog jugoistočnog dijela, pri čemu svojim južnim rubom graniči sa Sisačko-moslavačkom županijom, a manjim dijelom sjeveroistočne granice prislanja se uz Bjelovarsko-bilogorsku županiju. Grad Ivanić Grad se smjestio uz rijeku Lonju, u Moslavini, na 103 metara nadmorske visine, uz magistralnu prometnicu (autocestu D-4) Zagreb - Lipovac, državnu cestu (D-43) Bjelovar - Ivanić Grad, te regionalnu prometnicu i željezničku prometnicu Zagreb - Vinkovci. Prvi se puta u zapisima Ivanić Grad spominje još u 13. stoljeću, točnije 1246. godine. Život na ovim prostorima, dakako, vrije i puno ranije, ali pretpovijesno doba i doba prvih povijesnih zapisa još nije dovoljno istraženo. Ipak, neki manje-više slučajni nalazi upućuju na postojanje rimske civilizacije na ovom području. Uostalom, u doba rimske vlasti u Panoniji, blizu Ivanića prolaze glavne rimske panonske prometnice, od Andautonije prema Mursi i dalje. Naselje Ivanić Grad ili nekada donji Ivanić razvilo se iz ivanićke tvrđave, sagrađene u dolini uz rijeku Lonju polovicom 16. stoljeća, na lokaciji koja je u ranijim vremenima služila kao trgovište za godišnjih sajmova o Velikoj Gospi i Sv. Ivanu Krstitelju, zaštitniku Kloštar-Ivanića. Pretpostavlja se da je na tom mjestu još u 13. stoljeću zagrebački biskup Stjepan II. Babonić sagradio prvu drvenu kuriju ili utvrdu, al tek u prvoj polovici 14. stoljeća biskup Ladislav de Kobol gradi tvrdi grad, ''castrum novum'', zbog višegodišnjeg rata s buntovnicima protiv crkvene desetine. Gradnju četverokutne renesansne tvrđe s bastionima i opkopom polovicom 16. stoljeća zbog obrambene vrijednosti i značenja, vodi talijanski graditelj Domenico de Lalio, koji nadzire i gradnju kaptolskog kaštela u Sisku, a područje potpada pod nadležnost krajiške vojne obrane. Od tvrđave ništa nije ostalo, a nad njegovim bedemima i jarcima, bastionima i palisadama diže se novi dio grada Ivanića. Na trgovištu Ivaniću stajala je drvena kapela Sv. Petra, već 1649. u trošnom stanju, pa je zbog napuštenosti i trošnosti 1775. srušena. U tvrđavi bila je vojna kapela Sv. Ivana Kapistrana, koja je nakon rušenja crkve Sv. Petra privremeno preuzela njezinu zadaću. Godine 1805. zasnovana je u Ivanić Gradu samostalna župa (dotad su pripadali župi u Kloštar Ivaniću), a 1831. podignuta je i nova, zidana u neobaroknom stilu, župna crkva Sv. Petra. 8. lipnja slavi se Dan grada, jer je tog dana 1871. godine car Franjo Josip potpisao proglas kojim se dokida Varaždinska krajina, a područje njezinih pukovnija pripojeno je građanskoj Hrvatskoj i stavljeno pod vlast hrvatskog bana. Istog dana car Franjo Josip potpisao je i odluku kojom trgovištu daje status i naslov Grada. Od 1871. godine birao se i načelnik općine. Gradnjom željezničke pruge potkraj 19. stoljeća grad dobiva nove mogućnosti gospodarskog i društvenog razvitka pa tako postaje snažno obrtničko središte, a općina jedna od najbogatijih na širem području. Prva pučka škola osnovana je u Ivanić Gradu 1750. kao ''Komunitetna pučka škola'', koja se kasnije razvila u tzv. trivijalnu školu (učilo se njemački i hrvatski, vjeronauk i račun). Pod nazivom ''Građanska čitaonica'' 1877. proradila je jedna od najstarijih takvih kulturnih ustanova u Hrvatskoj. U isto vrijeme osnivani su i Pjevačko društvo ''Posavac'', Obrtna zadruga, sportska društva Hrvatski sokol i Hrvatski orao, a otvorena je i brzojavna postaja. Od zanimljivosti valja još spomenuti gradnju Gradske vijećnice 1889., jer je još 1765. Ivanić Grad postao vojna općina, koja je dotad bila smještena u staroj vojarni. Ovdje je 1892. osnovano i Dobrovoljno vatrogasno društvo, jedno od najstarijih društava u Hrvatskoj. Sačuvana stara jezgra Ivanića ima spomeničku vrijednost. Prateći demografsku situaciju od prvog popisa stanovništva godine 1857., kada je zabilježeno 1.739 stanovnika, zaključuje se da je broj stanovnika Ivanić Grada u stalnom porastu. Osim za vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata, broj se stalno povećavao sve do godine 2001., kada je u gradu bilo čak 7.714 stanovnika, najviše u njegovoj povijesti. Grb i zastava Ivanić Grada: Forumaški kolega dfranc i ja sastali smo se na Glavnom kolodvoru točno u 7.00 sati. On je došao izravno iz noćne smjene, ali svjež i spreman za pohod mjestu kroz koje je, kako sâm kaže, samo prolazio automobilom. Iz Zagreba smo krenuli putničkim za Vinkovce u 7.41. Po dolasku u Ivanić odmah smo se javili prometnom osoblju i pokazali dozvole za slikanje. Moram naglasiti da su nas i šef kolodvora i prometnik primili vrlo ljubazno i susretljivo, uz standardno upozorenje: pazite na sebe. Ovaj gospodin je šef kolodvora Ivanić Grad: Prometnik u službi. Od njega smo saznali da u dogledno vrijeme, nažalost, ne možemo očekivati teretne vlakove: U vrijeme našeg dolaska Ivanić i okolica bili su još uvijek napola obavijeni maglom. Stoga moje fotke nisu baš bogzna kakva umjetnička vrijednost, što ne znači da se kanim ispričavati. Već viđeno puno puta, ali... Za suseda iz Malešnice sve ovo je novo: Ispred nas i preko svih kolosjeka prešla je crna mačka, što se nije odrazilo na sveukupni uspjeh današnje misije: Nastavlja se

Maestro seabral, tvoje trapljenje se definitivno isplatilo. Ovo je jedan od najljepših i najzanimljivijih - nažalost i najtužnijih - putopisa na ovom forumu u posljednje vrijeme. Ne budi mi zamjereno dodati neke opaske. Kolodvorske. Bršadin je prije rata imao 4 kolosjeka i u njemu su bila česta križanja s teretnim vlakovima. Nekada je i Nuštar bio kolodvor i to s 3 kolosjeka. Da je riječ o bivšem kolodvoru jasno se vidi i po tipu zgrade. U stajalište je pretvoren krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina. Koliko se sjećam iz svojih prijeratnih putovanja, Nuštar je - premda stajalište - uvijek bio zaposjednut službenim osobljem. Šteta je što nisi snimio (a vjerojatno za to nisi ni znao) bivše ukrižje Trpinja, koje na predočenoj karti nije označeno. Nalazilo se između stajališta Borovo-Trpinja i kolodvora Novi Dalj, a imalo je 2 kolosjeka. Po svojoj konfiguraciji bilo je neobično i vjerojatno jedinstveno na prugama ex JŽ, jer nije imalo kolodvorsku zgradu već po jednu poveću stražarnicu (''vahtarnicu'') kod svake ulazno-izlazne skretnice. U vrijeme mojih putovanja Trpinja nije imala putnički promet, ali je bilo križanja s teretnim vlakovima. Događalo se da putnički vlak Subotica - Vinkovci (za)stane u Trpinji, ali samo da osoblje vlaka razmjeni s onima iz stražarnice nekakve papire. Upravo u Trpinji vidio sam krajem osamdesetih ''svoju'' posljednju živu parnjaču na hrvatskim prugama, a riječ je o JŽ 20 iz VV Sombor koja je išla strojno.

Svaka čast, majstore. Jedva čekam nastavak. S obzirom na to koliko sam se naputovao ovim prugama, u svim smjerovima i svim vrstama ''osobnih'' vlakova, uz povremena presjedanja i u kolodvoru Dalj, naprosto mi se ne da komentirati ovaj jad i bijedu. Napominjem samo da je kolodvor Novi Dalj imao 3 kolosijeka. Na prvom su godinama stajali vagoni sive boje (Fals?), koje je ĐĐ svojedobno izradio za Irak. Gdje su ti vagoni na kraju završili ne bih znao reći (mislim da su maknuti krajem osamdesetih). Evo uspomene na bolja željeznička vremena, RV 1978./1979.; Ona tri para klasičnih garnitura Osijek - Dalj - Osijek imala su u to vrijeme parnu vuču. Vlakove su većinom vukle lokomotive serije 11, povremeno i 51, a jedanput je vlak u kojem sam se vozio vukla lokomotiva serije 33. U dalju nije bilo okretaljke, pa su lokomotive na povratku u Osijek vozile unatrag.

Pa i šetnja spada u odmor. A ti bi meni utrapil sapunice, ha? Bruno mi je malo podaleko, ali se spremam s malo bližim forumaškim kolegom na novu hodnju. Vožnja vlakom: uključena. Odredište: kaj vas briga. Putopis: akobogda, idući tjedan.

Tim stubama izbio sam ravno pred Kalmetino ministarstvo (Apage Satanas!), stoga ne vjerujem da sam u školu išao baš tim putem. No, ne vidim potrebe razbijati glavu takvim detaljima nakon toliko godina... Park Tuškanac. Tu smo se kao klinci znali igrati, a zalazili smo i kasnije (i igrali se) kao odrasliji - o detaljima ne bih . Eto me pred konačnim odredištem današnjeg vrludanja: Ovo je nekada bila osmogodišnja škola Jabukovac, koju sam pohađao oko dva mjeseca. Nakon selidbe u Savsku upisao sam se u školu u Koturaškoj: Natrag sam se spustio kroz svježinu jedne od najljepših zagrebačkih park-šuma: Tuškanac. Namjeravao sam otići pješice sve do Britanca kroz Rokov perivoj, no pred nosom mi se stvorio ZET-ov bus i onda... kud će suza neg' na oko: Toliko o današnjem šalabazanju moje malenkosti. A jest me bilo tamo gdje normalan čovjek rijetko zalazi.

Zgrada u Nazorovoj 24. Mi smo stanovali u prizemlju, u stražnjem okruglom aneksu koji se na slici ne vidi. Taj aneks bio je doslovce usječen u brijeg, stoga su nam sobe gledale u okrugli betonski zid. Stan je bio toliko vlažan da su nam cipele za nekoliko mjeseci pozelenjele. Nakon našeg odlaska tu više nitko nije stanovao. Ipak, za ovu zgradu vežu me lijepe uspomene: Druga strana ulice, tu je negdje odrastao naš ruxrux: U jesen 1956. dorastao sam za školu. Već smo znali da ćemo uskoro odseliti, no trebalo je negdje početi. Ovo je ulica kojom sam prvi put pronio školsku torbu: Nastavio sam usponom od cca 300 promila. Ne sjećam se više svih starih puteva u školu i iz škole, ali pamtim Jorgovanićeve stube. Čini mi se da ih više nema i da to nije to. Ili ipak jest? Rux će me dopuniti i/ili ispraviti: Slijedi završetak

Završetak ove priče posvećujem prije svega našem poštovanom forumaškom prijatelju Marku, poznatijem kao ruxrux, koji nas svakodnevno prati i s nama se druži iz daleke Kalifornije. Pažljiviji pratitelji mojih putopisa znaju da sam pokazao i mnoge lokacije kojih se sjećam iz svog djetinjstva i mladosti. Pa ću ovom prigodom pokazati i mjesta koja sam danas obišao nakon puno godina. Britanski trg, upravo je stigao ZET-ov bus sa Pantovčaka: Bus Britanski trg - Mihaljevac. Pedesetih godina odavde su kretale samo dvije linije: Britanski trg - Pantovčak i Britanski trg - Cmrok. Na obje linije vozili su stari ''Londonci'' i to u prizemnoj varijanti (nisu bili na kat): Ja idem (pješice) ovamo: Ove stube nekada su nas vodile do kuće Većeslava Holjevca. Tu smo se mi klinci znali okupiti dok su nam starci bili vani (kojim povodom, ne bih znao reći). Na nas je pazila Tatjana, kao najstarija među klinčadijom: I tako sam stigao do vrata zgrade u Nazorovoj 24, gdje je moja obitelj stanovala od 1953. do 1956.: Nastavlja se

I tako sam stigao do podvožnjaka na Selskoj cesti. Pokraj mene je prozujao još jedan Zagorec, ovaj put u kontra-smjeru: Ovdje je nekada bio ŽCPR s brkljom: A tu negdje je svojedobno stanovao mali dfranc i radio svakojake nepodopštine po pruzi i vlakovima: Pri kraju današnjeg vrludanja, ničim izazvan, odlučio sam posjetiti neka mjesta iz svog djetinjstva. Na raskrižju Selske i Ilice dočekao sam tramvaj. Naravno, u poplavi bezbrojnih NT-a naišla mi je baš ova krama: Izašao sam iz tramvaja na Britanskom trgu. Dobri stari Britanac nije se puno promijenio od mojih dječačkih dana. Jedino su taksiji izgledali drugačije i bili su parkirani na suprotnoj strani Trga: Nastavlja se

Sa ovog kolosjeka nema majci mrdanja: Iz totalne depre konačno sam izbio u život: Bio sam toliko zapanjen činjenicom da na HŽ-u još postoje pristojni vlakovi da me ovaj Zagorec zatekao: Koloplet: Zovite ga vi Zapadnim koliko hoćete, ali za mene je bio i ostao Črnomerec TK: Nastavlja se

Oznaka teretnog vagona za kutnu garnituru, stavite to u FAQ : No Comment: Kratki pogled na vedriju stranu: Kolosijek-groblje ima i betonske pragove: Ovakvih rupa u ogradi vidio sam nekoliko. To je put za utrapljivanje kućne krame HŽ-u (za mumije iz RVR više neću ni pitati): Nastavlja se

Ovo je besumnje najoriginalnije rješenje gdje ostaviti staru kramu: I inače je ovaj zadnji (najjužniji) kolosijek Zagreb-Zapadnog, ex Črnomerec TK, doslovce zatrpan smećem i kojekakvim krupnim otpadom. Cijelo vrijeme hodanja kroz tu džunglu pazio sam da ne stanem u kakav, da prostite, drek. Nastavlja se

Ja'l horror ja'l tuga, ocijenite sâmi: Opet me kuba Imageshack, moram na novi post.

Ma naravno, zašto ne bi uletio. I thanks na pohvali. Ja bih sve to odvalio u jednom cugu, no ovo je bila tzv. objektivna teškoća : Morao sam po Dinu u vrtić (rekla je mami: - Neka dođe Deda i neka dođe ranije!). Na zapovid, vojvodo, zna se tko je gazda u kući. Fotka nipošto nije Off Topic, jer je snimljena dok smo čekali ZET-ov bus na liniji 146.

Neke objekte bivše ložione očito još koristi HŽ. Slikano izdaleka, nisam se usudio ići bliže: Polako nastupa horror-dio priče. Moj nećak Leon, da ima tri godine, rekao bi: - I kud tad? Mot ga jebat! : Nekako sam se provlačio kroz floru, a bogami i faunu (uglavnom gušteri): ''Rasputnica'' od nikamo za nikuda: I tako sam stigao do umjereno napučenog groblja stare krame: Nastavlja se