LLeon

Ispod D500 Tunel Učka – Vranja – Šušnjevica – Kršan Zarobljena tračnica Zadnjih 6 km sam se baš razljutio i opalio vojnički marš. Lovac me neumorno pratio. Kao pit bul, kad zagrize.. Ulazna skretnica kolodvora Kršan Garaža za neku mini drezinu I konačno!!! Nakon 7 sati i 45 minuta, i 32,4 pregažena kilometra- kolodvor Kršan!!! Sada napokon mogu reći da sam prehodao svaki metar ove pruge- od Lupoglava do Raše. Da je bilo još dnevnog svjetla, Lovac i ja bi nastavili do Raše. Bez imalo razmišljanja. Ne bi ni Portos zaostajao. Ovako nas je sumrak potjerao kući, ali ono što smo si zacrtali, to smo i ostvarili. Moj SportsTracker kaže 35,1 km, jer sam još prošetao 1 km do centra Potpićna, a i kretanje po pruzi mi baš njie bilo pravocrtno. Odlična ekipa, super izlet, ponovilo se!

Ulazimo na ex. kolodvor Kožljak Kožljak je očito bilo najveći kolodvor na ovoj pruzi. Imao je vodonapojnik.. Skladište i utovarnu rampu Vagu I nešto dalje- okretnicu Nakon 6 sati i 10 minuta hodanja stižemo do kolodvorske zgrade. Bilo bi i 15 minuta brže da nismo 500 metara prije stali okrijepit se. Za usporedbu; prije 5 godina nam je trebalo sat vremena više za istu dionicu. Napredujemo. Nastavljamo prema Kršanu, prehodat onih 7 km koji su nam prije 5 godina ostali neprehodani.

Smokva. Morat ćemo jednu turu organizirat na jesen, kad bude plodova. 20,7 km- mjesto dokle se najbliže može doći autom do odrona. 700 metara Na više mjesta ima manjih ulegnuća pruge. I glavni odron, na 21+ 400 Očito je da je i prije odrona bilo manje ulegnuće pruge, ali nitko ništa nije poduzimao u svezi toga, osim što je postavljen signalni znak za početak ograničenja brzine. Portos u akciji Kad starci prolupaju -LLeon, se možeš popest gore? -Ne mogu, vidiš kako je strmo. -LLeon, s ove strane je lakše. -Ne ću, ne da mi se. -LLeon… -Ma dobro ajde, idem. -E, jesi karakter.

Na nekoliko mjesta se nalaze ovi znakovi. Ima li to smisla? Doslovno na livadi ŽCPRaslinje Pozdrav iz Tetova Nakon 5 km betonskih, nastavljaju se drveni pragovi Plinovod prolazi ispod pruge.. da ne pričam o tome kako ova štrika nagrđuje Učku. Šušnjevica, ovdje su definitivno nekad postojala 2 kolosijeka Lovac nam se neumorno približava. Pogled na prehodani dio pruge. Već je nekih 19 km iza nas. Još samo 13.

Vegetacija Pogled na Učku i najviši vrh Vojak. Gradić Boljun (Kićo, je sad dobro?) Tunel Mandići Na 11,9 nas čeka Portos. Kako sam primjetio da zadnja 2-3 km Hyperion jako teško prati moj tempo, a nije da sam nešto žurio, predlažemo mu da ostane ovdje čekat Mladena i neka ide autom, a ja ću sa Portosom nastavit hodnju. Lovac je 2 km iza, ali on će nas već ulovit. Pruga postaje malo monotona Imali smo okršaj sa ovom đukelom, ali je brzo podvio rep, ipak smo nas dvojica. Da sam bio sam, mislim da bih napunio gaće. Ne, ne volim pse i klonim ih se. Čak mogu slobodno reć i da ih mrzim, pogotovo kad ovako slobodno šeću, bez vlasnika.

Od Lupoglava do ovog odrona su bili vidljivi tragovi na tračnicama da se nešto kotrljalo. Dalje prema Raši se već dugo ništa nije kotrljalo. 4,8 km- prvi sat hodanja. Dobri smo, kasnije će taj prosjek malo pasti. Hektometarski stupić, opomenica željezničko- cestovnog prijelaza, vatrogasne bačve i nešto što ne spada ovdje- D500 Labin 31 km. Očito posljedica prometne nezgode. Učka- kolodvorska zgrada. Danas stambeni objekt. Krcalište pjeska u vagone Ovdje smo se razdvojili u 3 grupe. Portos preuzima Medomobil puštajući Mladena da odhoda dio pruge, Lovac i Mladen pokušavaju zaobići tunel Vranje 1 okolnim puteljkom, a Hyperion i ja idemo kroz tunel. Lovčeva zamisao se pokazala kao vrlo loša ideja, jer ih je put odveo daleko od pruge, a još im se isprječio i kanjon koji bez alpinističke opreme postaje mission impossible. Dok su se njih dvojica vratili istim putem natrag, Hyperion i ja smo napravili 2 km prednosti. Tunel Vranje 1 Počinje kao dvokolosječni, završava kao jednokolosječni. Vela Draga. Ovo mi je najljepši dio pruge. Izlaz iz cestovnog tunela Učka.. kad onaj željeznički još nisu napravili.. nije da nisu pokušali.. dva puta.. Penjač Km položaj negdje oko 8,8. Betonski pragovi zamjenjuju drvene.

Nije se Moju usr'o jer je ćenifa daleko, nego jer je kasno krenuo. Sunce li vam žarko, vi se sunčali po Rapcu dok smo mi ginuli na pruzi. Ideja za ovaj ekšn se razvila sasvim slučajno, prisjećanjem da je već prošlo 5 godina od prethodnog pješačkog maratona po ovoj pruzi. Nije trebalo puno da Portos i ja dogovorimo termin i detalje izleta. Tu je odmah i sveprisutni Lovac kada je pješačenje u pitanju. Društvu se priključio Hyperion i Mladen kao logističar. Postojala je i malo riskantnija varijanta da jedan auto ostavimo u Lupoglavu, drugi u Potpićnu, ali tada nema povratka niti odustajanja i svu hranu i vodu teglimo sa sobom. Ovako je ipak sigurnije i elegantnije kada ti se prtljaga vozi u autu. Dok sam čekao Zagrebačko-Zaprešićko-Slovensku ekipu na odmorištu Vrata Jadrana, zabavljam se fotkajući. Pogled na Učku. Tamo sa druge strane idemo… U Lupoglavu nas je dočekao samo jedan Šved. Ukupno 1/5 cjelokupnog istarskog putničkog voznog parka. Otkad cargo u Istri više ne postoji, kolodvor izgleda sablasno prazan. Dok su se dečki javili prometniku, ja malo obilazim kolodvor i čuvam Medomobil. TMD i par vagona. Mi se držimo lijeve strane, desno je Pula. Pogled unatrag. Predsignal kolodvora Lupoglav. Tunel Dolenja vas ŽCPR i u pozadini mjesto Dolenja vas Ophodar redovito obilazi prugu 3,8km odronjeno kamenje. I to vrlo svježi tragovi odrona na tračnicama

Da se napokon i ja uprizorim ovdje. Mea culpa. Znao sam da je taj sporedni tunel u jednoj Vranji, ali u kojoj... Kada smo stigli na nasip između Vranje 1 i Vranje 2, tražeći odakle nas to Lovac i Mladen zovu, vidio sam otvor u stijeni (u smjeru Vranje 2 !!!) i još pokazujem Hyperionu: "pogledaj, ono je izlaz pomoćnog tunela". Dok smo prolazili kroz tunel potpuno smo zaboravili obratit pažnju na taj pomoćni tunel (sjetili smo se 100 m prije izlaza) , a to smo propustili i u prethodnom tunelu. Prilažem jednu fotografiju "ukradenu" sa Google Eartha na kojoj se vidi sporni otvor u stijeni. Moj putopis će za koji dan. Obećajem.

Rijetko kada pišem ovdje i još manje komentiram putopise, ali na ovo jednostavno moram Odličan izlet, još bolje fotografije... Prije nekoliko godina sam ja odcipelcugao svih 27,5 km od Rijeke do Šapjana u jednom danu i sve mi se nešto mota ideja po glavi da bih to mogao ponoviti. Kako su moji pretpisnici već objasnili sve nedoumice i pitanja, meni je ostalo samo ovo: Od Pivke. 1. Od Rijeke do Matulja ima par "čupavih" usjeka (na Zametu, ispod OMV-a "Vrata Jadrana", pred ulazom na kolodvor Opatija- Matulji), ali ništa strašno ni ekstremno opasno. Isto tako i dalje prema Šapjanama ima par usjeka, i tunel Rukavac koji se lako može zaobići prolaskom kroz selo Rukavac. 2. Zlayo ti je već odgovorio. Kroz Matulje, kao i kroz Jušiće, Jurdane i Permane prolaze Autotrolejeve linije 22, 23, 28, 30 Vozni red je ovdje: http://www.autotrolej.hr/Download/2012/12/28/22_23_28_30.pdf a cijena karte je 16 kn (Matulji, Jušići) odnosno 21 kn (Jurdani, Permani) Ako se javiš kada budeš išao u nastavak cipelcuga, ja ti organiziram auto i vozača za cijenu jednog piva.

Pozdravili smo se sa Pfaffom koji kreće put Rijeke, a mi uspijevamo doći do Lokvi upravo kad je 4603 kretao dalje prema Delnicama. Kratak pogled na kolodvorsku zgradu Pfaffovom prijatelju prenosimo njegove pozdrave. Zavojitom i rupovitom Karolinom stižemo u Delnice istovremeno kad i 4603. Prekoputa kolodvora se nalazi neka betonara sa 2 silosa za cement. Naravno da nisam propustio priliku okinut jednu sa vrha silosa. Zanimljivo, dok je ostatak ekipe stajao na kolodvoru, i pitali se gdje sam ja, nikome nije palo na pamet pogledati gore. Nova remiza A unutra TMD 9103 248 Putnički 4802. I ovaj kasni nekih dvadesetak minuta. Sunce polako zalazi i temperatura postaje neugodno niska, pa se idemo ugrijat do obližnjeg ugostiteljskog objekta, a unutra kao da su znali da dolazimo. Na TV-u se prikazivala emisija o kineskim vlakovima velikih brzina. 380 km/h- kao neki drugi svijet. Do dolaska vlaka 701 (koji pogađate, kasni- 20 minuta) kratimo vrijeme fotkanjem polunoćnih motiva. Pozdravljamo se sa ZZ ekipom, do nekog novog susreta, a Jean i ja se spuštamo na neku manju nadmorsku visinu riješit još neku tekuću problematiku. Hvala gostima na posjeti i nadam se da će riječka ekipa uskoro organizirati neki uzvratni posjet.

Dotle sam ja zujao malo dolje, malo gore, a uz prugu sam primjetio ovaj predmet. Nije mi poznato čemu služi. Bubanj sa pojasnom kočnicom. :ne zna: Dva trenutka koji smo svi nestrpljivo čekali. Prvi Drugi Treći. Ma ne, ovoga nismo čekali, ali smo predosjećali da će nas negdje iznenaditi. Dok su seniori svratili do biblioteke proučit neko štivo, mi juniori smo utažili glad u obližnjem marketu. Društvo nam je radio ovaj mačak. Nanjušio je hranu i uspio se ogrebat za koji griz. Na povratku prema kolodvoru začujemo sirenu u zvuk dizela. Pozicija je odlična. Mislim da je odavde najbolji pogled na most. Tragovi iskliznuća labudice. Karavela 007 koju smo maloprije snimili na mostu, čeka križanje 2 putnička vlaka 900 iz Ogulina koji kasni sat vremena 4603 koji će Zagrebačko- Zagorsku ekipu odvesti do Delnica. Jean i ja ćemo autom. Vidi se tko je pohađao staru bečku školu.

Evo i mog skromnog doprinosa ovom putopisu. Kako mi je subota bila radna, imao sam u planu pridružit KLJŽ ekipi u Fužinama. Neočekivano je ispalo da sam ranije završio sa poslom za taj dan pa sam ih dočekao- u Fužinama. Ali 3 sata prije prvobitnog plana, dok su bili na putu prema Škrljevu, a ne prema Zagrebu. Sjedam u auto i po A6 za dvadesetak minuta se uspinjem sa 0 na 730 mnm. Usput na mapperu vidim da vlak 4000 kasni desetak minuta. Odlično, ne moram žurit. Najprije na blagajnu… …po putnu papirologiju Samo što nisu… kašnjenje se povećalo na 20+ minuta Ukrcavam se u vlak, pozdravljam sa ekipom, upoznajem sa onima koje još nisam imao priliku upoznati. Svaki na svojem prozoru Stajalište Zlobin Stižemo na Škrljevo, javljamo se ljubaznom prometniku, da zna tko mu se mota po kolodvoru. Pažnju nam je privukao ovaj Đuran Nismo imali puno vremena, pa smo obišli samo južni dio kolodvora. Pridružio nam se i Jean. I on će sa nama vlakom put Fužina, a ja ću ga kasnije autom vratit do Škrljeva, da pokupi svoj auto. Opet u Fužinama. Prošetali smo do mosta preko Ličanke. Koliko čačkalica. Sa mosta se pruža prekrasan pogled na Fužine. Prometnik nam je rekao da će uskoro biti križanje 2 teretna vlaka. Ispod mosta počinje hvatanje pozicija za čim bolji kadar.

Dolazimo u Sisak i blizu rasputnice Jean skreće na neki puteljak. -Kamo ćeš, tu se parkiraj, ima samo 100 metara do rasputnice. -Ma da imamo manje za hodat. -(Previše se ti meni sa Pfaffom družiš) Pogledam ja prema pruzi: -Vraćaj se nazad, ovdje nećeš hodat nego plivat. Između ceste i pruge je nekakva baruština. Parkiramo se na kraju pored nekog vojnog objekta na kojem piše: -barutana. Sjetim se vica kad se Muji pokvario padobran., a odozdo prema njemu stiže Haso. Pita Mujo: "Bolan, jes' ti iz servisa?" Haso odgovara: "Jok, ja iz barutane..." Možda je ipak bolja ona ideja sa plivanjem. Nekad barutana, u budućosti bi trebala postati tehnološki park, muzej, poslovna zona. Pogled na posljednji zavoj prije ulaska u kolodvor Sisak Caprag. S lijeve strane dolazi pruga iz smjera sisačkog gl. Kolodvora/ Zagreba. Sa desne strane- iz Karlovca. Tek kad sam došao doma, sam saznao da se Seabral motao ovuda nekoliko sati ranije. 1 141 041 sa teretnim čeka da se otvori izlazni signal prema Zagrebu Na kolodvoru Sisak Caprag završava službeni dio naše današnje pustolovine. Obišli smo cijelu prugu, i sva (ili gotovo sva) službena mjesta. Odlučujemo još otići do sisačkog kolodvora, ali putem nam se javlja Kaubojac. Nažalost, zbog privatnih obveza nam se nije mogao ranije pridružiti. Telefonski razgovor je tekao otprilike ovako: -Gdje ste? - Pa tu… hmmm. Kod ove kuće sa sivom ogradom i kućnim brojem 5… - ??? - Prekoputa je neka kuća sa crvenim krovom -??? ??? :sta: - Čekaj, javit ćemo ti se kad dođemo do nečeg poznatog……………….. aha, evo, tu smo na autobusnoj stanici ispred bolnice (nadam se da Sisak ima samo jednu bolnicu) -Dobro, znam gdje ste, evo me za par minuta Tako je i bilo. Stigao je Kaubojac i nakon pozdrava odlučio nas je odvesti na brzinski obilazak grada. Sunce se već ozbiljno približilo horizontu, te nismo imali drugog izbora nego brzinski obilazak. Najprije nas je odveo do željezničkog mosta preko Kupe Pogled na uspavanu Kupu Obišli smo još industrijske kolosjeke prema Herbosu, prošli pored teretnog kolodvora i zaustavili se na glavnom sisačkom. Riječka ekipa je poznata po slikanju… bolje da se zatare selo nego običaji… novoobnovljen, čist uredan… Nasuprot kolodvora je okretnica Stiže vlak 5117. Mađar na relaciji Zagreb- Volinja. Danas je subota, pa će samo do Sunje. Odlazimo još do obližnjeg kafića na osvježenje i put pod kotače. Ali ne, nije tu još kraj našim putešestvijama. Koji je najbrži put od Siska do Rijeke? 99% vas će odgovorit: preko Zagreba ili preko Gline na Krnjak i Karlovac. Pih, to je za amatere. Mi ćemo cestom prema Zagrebu, a onda u Velikoj gorici, dok je navigator na trenutak sklopio oči, druga dva člana ekipe su skrenuli s puta. Zašto putovati 60 km autocestom do Karlovca, kada možemo 77 km vijugavim D31 i D36 preko Kravarskog, Pokupskog, Pisarovine… Da ne pričam kako smo se zamalo vratili natrag prema Sisku… No dobro, cijeli dan smo na cesti, umor je bio sve više prisutan, i preko Karlovca negdje oko ponoći, nakon prevaljenih oko 500 km sretno stižemo u Rijeku. Zahvaljujem se svojim suputnicima Kikiju273 i Jeanu na cjelodnevnom druženju, Kaubojcu koji je odvojio nešto svog slobodnog vremena da nas dočeka, proveze Siskom i počasti pićem. Također zahvaljujem i pozdravljam sve one koji su bili pozvani, ali nam se zbog privatnih obveza nisu mogli pridružiti na ovom putu. Do slijedeće prilike, pozdrav od LLeona!

Prolazimo pored Gavrilovića. Nekada je imao svoj industrijski kolosjek. Dok sam radio ovaj putopis, moja mala tri i pol godišnjakinja je vidjela ovu sliku, uperila prstom u ekran i uzviknula: šunkica!!! Kolodvor Petrinja. Negdje sam pročitao da je obnovljen nakon Oluje, sa ciljem i nadom da će željeznički promet biti ponovno uspostavljen. Ulazna skretnica iz smjera Karlovca Detalj unutrašnjosti. Električne instalacije su, pogađate- počupane. Skretničarska kućica iz smjera Siska Pretposljednje stajalište prije Siska- Mošćenica. Nema više Portosovih koza. Vjerojatno su pozvane na obiteljski ručak. Stajališni objekt, isti kao i mnogi na trasi. Jedino se mijenja količina raslinja i raspored prozora i vrata. ŽCP Mošćenica

Par detalja iz stambenog dijela zgrade U Donjoj Bačugi pronalazimo ovaj stari znak. Ipak se na ovoj pruzi parna vuča skoro najduže zadržala. Do stajališta vodi 200 m strmog zemljanog puteljka, koji teško da bi se mogao nazvati cestom, te zaključujemo kako je bolje da auto ostavimo na cesti, a mi ćemo pješice. Uz udoline, penjemo se na brijeg. Stajalište Kraljevičani. Odakle se pruža prekrasan pogled na kordunska brda, a u podnožju je motocross staza. Stajalište Hrastovica. Točnije, ŽCP Hrastovica, a stajalište je „tu negdje“. Već smo punih 10 sati na cesti, obišli smo puno toga, umor polako čini svoje i nismo više bili puni elana kao na početku. Pruga prolazi takoreći kroz dvorišta. Iz ovog kuta se lijepo vidi koliko je propala i koliko je „valovita“. Nailazimo i na ovakve scene.

Dolazimo (opet makadamom, čudno zar ne) do mjesta za koje vjerujemo da bi trebalo biti stajalište Maja. Ne liči mi baš na stajališnu zgradu. I malo je neobično okrenuto u odnosu na prugu. Stajalište Vlahović Danas služi kao sjenik U grmlju pronalazimo znak „S“ Kolodvor Banski grabovac. Građen po istim nacrtima kao i Utinja. Službeni dio+ 4 stana za željezničko osoblje. Sa službene strane. Ovdje se može doći autom, skriveno je od pogleda sa ceste i prema pronađenim materijalnim dokazima služi kao, da mi prostite, jebodrom. Mislim.. svaka čast.. znam kako je kad biš, a nemaš gdje… (jedino je gore kad biš, a nemaš s kim)… ali ja ne bih mogao ovdje… djeluje mi too much spooky… još po mraku… ne možeš se koncentrirat… ma da je „avion“… I ovaj služi kao sjenik Našli smo dosta razbacane dokumentacije Detalj zapisa iz 1985. Pronašao sam i nešto zapisa iz 1992, što znači da je okupator koristio ovu prugu. Teoretski, mogla je biti korištena između kolodvora Skakavac i Petrinja, što je udaljenost od 74 km, ali bez povezanosti sa ijednom drugom prugom. Ove idu u Rijeku, kao suvenir.

Bik sa civilne strane. Je li ovdje samo odlože ili je koji kolosijek i ovdje završavao? Detalj nekadašnje ograde Stepenište djeluje trošno i nesigurno. Valjda će izdržat mojih 80+ kg. Ovdje je na cijeni i bakar. Doslovno sve električne instalacije isčupane iz zidova. Pogled sa gornjeg kata prema Sisku Preko puta kolodvora, bufet sa dva „f“ Primjećujemo da nema više ni vodonapojnika, koji je prije 2 godine još stajao ovdje. Na putu prema stajalištu Roviška zamjećujemo uz cestu željeznički most preko neke rječice, pritoke rijeke Gline. Stajalište Roviška. U blizini se nalazi neka pilana koja trupce pretvara u cjepanice i pakira na palete. Skrećemo (opet) sa D6, ali ovog puta je to posljednje skretanje, jer D6 nastavlja prema Dvoru i granici sa BiH, a mi ćemo lokalnim cesticama prema Petrinji. Ubrzo nailazimo na jedan ŽCP Moja generacija

Kolodvor Topusko. Ista situacija. Od kolodvorske zgrade ostali samo temelji, ali barem su ostale zgrade ostale na mjestu. Sjećam se ove zgrade prije 2 godine, bila je u puno boljem stanju od one u Gvozdu. Čak je bila zaključana i na vratima natpis da je rezervirana od strane nekog željezničara. Valjda ju je čovjek odnio na neku atraktivniju poziciju. Možda na more, tamo će imat veću cijenu. Nisam bio u Topuskom 2 godine, a sad 2 puta u istom tjednu. Krenulo me nešto. Skladište dijelom obraslo u bršljan, a kućica vage (lijevo) potpuno. Unutrašnjost vage. Prije 2 godine ovdje je još bio mehanizam. Danas ga više nema. Željezo je na cijeni. Povratak na D6. Ovdje je nekad bio ŽCP. Danas više ni traga. Otprilike smo cestom na pola puta između Karlovca i Siska. Željeznicom se kolodvor Topusko nalazi točno na pola puta između ova dva grada. Da bi došli do stajališta Gređani opet moramo skrenuti sa D6. Putokaz pokazuje smjer Hrvatsko selo, ali oštro oko navigatora primjećuje na karti da je to baš to skretanje, na tom zavoju gdje treba skrenuti. Vozimo se oko 1 km makadamom prepunom rupa gdje maksimalna brzina ne može biti iznad 10 km/h, a da to ne ostavi traga na amortizerima poslovično udobnog francuza. Opet ostajemo pomalo razočarani. Stajališni objekt, tipičan, već viđen. Čeprkanjem po grmlju naziru se i tračnice Pogled u smjeru Siska Za Boga i Domovinu Kolodvor Glina. Priznajem da sam očekivao kako će biti srušen isto kao i prethodna dva. Srećom, tu je, pa čak i očišćen od zelenja za razliku od prije 2 godine. Ili je to čišćenje prije rušenja. Čak je i službena strana manje zarasla u korov

Slijedeća fotografija je specijalno za Gaspu

Vozimo se dalje prašnjavom cestom. Kako smo već polako ogladnili, stajemo uz cestu. To se nije pokazalo baš kao najspretnije rješenje jer svako toliko prođe pokoji traktor (nedaleko odavde sijeku šumu) ili lokalni kauboj u kakvoj staroj neregistriranoj krami i digne vrtlog prašine iza sebe. Dobar tek. Kiki je odlučio srušit tabelu dobrodošlice. Zbog čega ova slika flore? Zbog toga što se ispod ovog zelenja krije trasa pruge. Nismo pronašli nikakve materijalne dokaze, ali prema karti i karakterističnom smjeru pružanja grmlja, znamo da je tu. Stajalište Utinja- Vrelo Pogled prema Karlovcu. Ovaj veliki grm lijevo je stajališni objekt. 50-tak metara od stajališta prelazimo prugu i asfaltiranom cestom preko Malešević sela vozimo se prema kolodvoru Vojnić. E, je šipak asfaltirana. Samo prvih 100 metara. Dalje je prašnjavi makadam. Kolodvor Vojnić Obratite pažnju na neonku koja je preživjela sve ove godine. Ulaz iz smjera Siska Andrija i ulazni signal Vojnićkog kolodvora

Na putu prema stajalištu Udbina/ Sjeničak došlo je do malog nesporazuma između navigatora i pilota, pa smo završili na dosta lošem i strmom makadamu. Ništa zato, napravili smo 2-3 km više po makadamu umjesto asfaltu i stigli do stajališta. Stajalište Udbina/ Sjeničak Biljetarnica Unutra sam primijetio nešto zanimljivo. Stanična zgrada je zidana od dvostrukih betonskih blokova između kojih je zrak. To bi vjerojatno bila preteča današnjih „sendvič- panela“. Blokovi su lijevani u kalupe u koje se stavlja novinski papir (vjerojatno da se beton ne zalijepi za kalup). Kada se zid razbije (nisam ja, već je bio razijen) na svjetlo dana dolazi novinski papir. U ovom slučaju su to Narodne novine, službeni list NDH iz 1944 godine, što bi značilo da su ove stajališne zgrade, a vidjeli smo puno ovakvih tipiziranih na cijeloj trasi, građene tek nakon WWII. Kolodvor Utinja- sa civilne strane Sa službene strane. Na mjestu kolosijeka je izrasla prašuma kakve se ni Amazona ne bi posramila. Uspio sam se probit kroz prašumu. Tek kasnije sam shvatio da je puno lakše ući u zgradu sa civilne strane. Ma idi bre Žiko- u Čačak. Vestibil. Moram priznat da prvi put čujem za ovu riječ. Srećom, google je moj prijatelj, koji kaže da bi to na francuskom glasilo vestibule, ili prevedeno: predvorje, ili predsoblje. Unutrašnjost zgrade je ogoljena do golih zidova. I nešto stolarije, koja očito, nije na cijeni. Utovarna rampa

Puš(i)karnica. Vjerojatno iz doba WWII ili ranije. Služila za obranu mosta. Ista takva je na drugoj obali. Lijep komad kukuruza. Je li ga bolje skuhat ili speć? Hmmmm… Jedna zajednička, za uspomenu. ŽCP na putu prema Brođanima. Došlo je i vrijeme za razriješit dilemu. Opet skidanje pantalodršca, mjerenje, drugom rukom drži hlače da ne padnu… ahaaa, to je. Kod Rečice su ostale samo unutarnje šine. Vanjske, vozne, su skinute. Detalj sa trase kod Skakavca. Kolodvor Skakavac. „Andrija“, industrijski kolosijek prema vojnom skladištu, a skroz desno je kolosijek prema Sisku. Robno skladište. Ovdje su na cijeni ne samo željezo kao sekundarna sirovina, nego i tucanik. Nedostaje ga u ogromnim količinama. Dio skladišta je zapaljen i urušen. Koliko me sjećanje služi, to se dogodilo u posljednje 2 godine. Vaga unutar vojnog objekta. Ovako mali radijus još nisam vidio. Djelomično se vidi i neki vagonet. Šteta što je sve ograđeno i ne može se pogledati izbliza.

Mala, ali hrabra ekipa riječana krenula je u obilazak ostatka ostataka nekadašnje pruge Karlovac- Sisak. Ovakvi obilasci postaju svojevrstan bienalle. Počelo je 2007 kada je zagrebačko- zagorsko- slovenska ekipa prošla ovom dionicom od Siska prema Karlovcu. Zatim je riječka ekipa krajem srpnja 2009 pod Gaspinim vodstvom prošla ovu dionicu smjerom Karlovac- Sisak. Nažalost, obišli smo je prilično površno, posebice dionicu Glina-Sisak, jer smo to jutro bili u obilasku započete, a nikad dovršene pruge Črnomelj- Vrbovsko, pa je umor i nedostatak dnevnog svjetla učinio svoje. Taj dan smo prevalili respektabilnih 800 km. Točno 2 godine, 1 mjesec i 1 dan nakon tog ekšna , opet riječani u akciji. Kiki273- idejni začetnik, Jean- pilot, LLeon- čitač karata i navigator Nakon što smo se okupili, hvatamo se A6, zatim A1 i za nepunih sat vremena smo u Karlovcu. Prva stanica je obližnji trgovački centar napuniti zalihe hrane i vode. Neopterećeni smo vremenom, i voznim redovima, tako da nema straha da će netko nepredviđeno završit, recimo- u Bubnjarcima. Još samo ispijanje jutarnje kave i pokret. Karlovački kolodvor smo zaobišli, toliko puta smo već bili tamo. Zapravo, možda smo i trebali, jer pruga za Sisak se upravo tamo odvaja, zatim ovom ravnicom ide paralelno sa ovom za Zagreb, pa su ovdje izgledale kao dvokolosječna. Slikano u smjeru Karlovca. Sisačka pruga je išla sa lijeve strane… …i zatim se nekih 250 metara prije ovog ŽCP-a odvajala. ŽCP Orlovac Pronašli smo i ostatke. Nekoliko drvenih pragova. Nastavljamo do stajališta Orlovac. Prema karti trebalo je biti ovdje, ali ovo mi baš i ne liči na nekadašnju stajališnu zgradu. Nema ni tračnica, ničega, osim što se u terenu djelomično nazire nasip kuda je pruga prolazila. Stajalište Rečica. Nisam siguran je li ovo u prvom planu objekt željezničke namjene. Najprije smo pomislili da je , ali iznutra nema tragova vodovodnih niti kanalizacijskih cijevi. Čini mi se da su tu nekad bila barem 2 kolosjeka, jer je prostor dosta širok, a i ovo je skladišni objekt sa visokim peronom za ukrcaj robe (koji se ne vidi od grmlja). U neposrednoj blizini nailazimo na ŽCP. Kiki nešto odmjerava širinu kolosijeka. Ma nema tu 1435 mm. Sad se skupile 3 pametne glave na kup i mozgaju. Nismo mogli shvatit na koji način se širina kolosijeka smanjila. Bedaci, rješenje je tako jednostavno. Skidam ja svoj okolotrbušni pantalodržac. Sa njime ćemo izmjerit širinu, pa usporedit kad dođemo do nekog normalnog kolosijeka. Jedno je sigurno: ovo nije 1435 mm. Moj struk je nekih 850 mm, + malo viška na pantalodršcu, bit će oko 1100- 1150 mm. Vraćamo se natrag u Karlovac, jer moramo prijeći na desnu stranu Kupe, a najbliži most je tek u Pisarovini. Usput zamjećujemo jedan veliki šareni šator. Danas kroz Karlovac počinje teći i ona 5. rijeka. Srušeni željeznički most preko Kupe. Srušila ga HV 1991 da četnici ne bi prešli rijeku.

Šteta. Mimoišli smo se za par sekundi. Ovo nam je već drugi put da se ti i ja mimoilazimo u Varaždinu. Bit će valjda treća sreća. Da podsjetim, prvi put je bilo: http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/4493-vidheni-fotografi/page__view__findpost__p__77348 Pozdrav dečki, do idućeg susreta.

Redaju se kolodvori i stajališta: Budinšćina Konjšćina Zlatar bistrica Bedekovčina U Zaboku se odvaja pruga prema Krapini U Zaboku je čini mi se neki Macosa meeting Lagermaxov automobilski terminal. Negdje oko Pojatnog, ako se ne varam. Spajamo se na dvokolosječnu prema Dobovi Približavajući se Zaprešiću počinje kiša, koja je dolaskom u Zaprešić prerasla u pravi pljusak. Pljusku unatoč, u vlaku nam se pridružio Portos. Hop, hop, uskači Portos. Uvjeti za fotografiranje su postajali sve lošiji, a i koncentrirao sam se na razgovor na našim novim domaćinom- Portosom koji se vozio sa nama do kraja putovanja, tamo gdje smo ga i jutros započeli- Zagrebački glavni kolodvor. Druženje smo nastavili u jednoj svima poznatoj pivnici uz „zlatnog medvjeda“, pivske kobasice sa policama, miješano meso… ma da ne nabrajam dalje… Pozdravljamo se sa Portosom i hvatamo se ARZ-a te pomalo umorni, ali zadovoljni i puni dojmova sretno stižemo u Rijeku. Zahvaljujem svojim suputnicima Kići i Mannasu na odličnoj organizaciji i realizaciji izleta, kao i našim domaćinima Gaspi, Anti-vž i Portosu koji su odvojili nešto svoga slobodnog vremena da bi nam se pridružili i svaki na svoj način pridonijeli našem putovanju. Do slijedećeg ekšna, pozdrav od LLeona.