Most je izgrađen 1924. godine, zamijenivši stari most kojeg je srušila poplava.
Najprije nešto o samom industrijskom kolosijeku. Izgradio ga je 1910. godine Makso Mayer iz Zagreba, i to od postaje južne željeznice Sav. Marof do svoje tvornice žeste (danas Pliva), u duljini 1860 m. Početak kolosijeka je odvojna skretnica u Savskom Marofu, ugrađena prilikom 1904. godine izvedenog proširenja kolodvora.
Jedina zahtjevna točka na trasi je prelazak preko mrtvog rukavca Save, kojim voda protiče za velikih kiša. Ovdje je bio izgrađen armiranobetonski most sa dva otvora od 12 m i 4 m, koji je mogao podnijeti opterećenje od 25 tona sa natovarenim željezničkim vagonom. Više od desetljeća služio je svrsi, ali se kod velike poplave u jesen 1923. most srušio, zajedno s dijelom željezničkog nasipa. Razlog su bili slabi temelji mosta, koji su dosezali jedva 80 cm ispod razine terena. Kako je nadošla katastrofalna voda, počela se odbijati od zavojitog korita i stvorila veliki vrtlog, koji je potkopao srednji stup i stup na desnoj obali, i tako srušio most.
Sad su inženjeri morali konstruirati novi most na istom mjestu, ali tako da bude omogućeno oticanje ovakve količine vode, a da se pritom ne diže niveleta pruge, jer je uspon od stanice na most već bio maksimalni uspon što ga mogu savladati benzinske lokomotive tvornice. Uslijed male konstruktivne visine nije bilo moguće projektirati zasvedeni most s jednim otvorom, pa je most konstruiran kao armirani betonski kontinuirani nosač sa dva polja po 12 m čistog otvora. U statičkom proračunu došli su u obzir teretni vagoni s ukupnom težinom od 28 t, najmanjom duljinom 7,5 m i udaljenosti između osovina 4 m, što odgovara opterećenju od 3,73 t po tekućem metru.
S izgradnjom mosta započelo se u travnju 1924.g, rušenjem ostataka konstrukcije starog mosta dinamitom i pravljenjem novih temelja. Temelji stupova ovoga mosta su bunari od armiranog betona promjera 3 m, po dva ispod svakog stupa i smješteni 5 m ispod razine terena. Kod samog betoniranja nosive konstrukcije bilo je uposleno 120 ljudi, a za nju je potrošeno tri i pol vagona portlandskog cementa, te velike količine šljunka i vode koji su uzimani na gradilištu. 11.12.1924. obavljeno je pokusno opterećenje mosta, sa dva vagona za melasu, sa sadržajem oko 15 m3 svaki. Kako je komisijom ustanovljeno, da je most izveden točno po nacrtu, a pokusno opterećenje zadovoljilo, most je odmah predan prometu.
Izvor za većinu informacija je Tehnički list, mislim iz 1927.