DB

Adica Karta pokazuje da smo na otoku, no u naravi cijele ove vodene površine južno nema: Voda sjeverno: Tu se putevi razilaze. Ja ću lijevo. Prvo se dolazi do parkirališta: Restoran u dva dijela: Sa stražnje strane: Tamo dalje su smještajni kapaciteti: Tzv. zelena površina: Sprave za mučenje: Sjenica: Nakon obilaska izvana, smjestio sam se unutra. Naručio juhicu i smuđa. Juha ko juha, al smuđ baš i nije bio nešto ... je jestivo, al od prvoklasne ribe se očekuje i prvoklasna klopa, a ne nešto na razini gableca u radničkoj menzi. Ak se dobro sjećam, navodno je fiš-paprikaš po čemu su poznati, al nešto nisam bio raspoložen za grijanje ušiju.

Etapni cilj mi je dakle Adica, no za početak pokušavam slijediti zapušteni kolosjek, s namjerom da obiđem korito "Stare Vuke" s istoka i sjevera, pa da tuda dođem do parka (i restorana) ... Utabani put je naoko tvrd i ravan, no osjećaj kog prenosi sic je više tvrd, nego ravan ... Jedan pogled unazad: Polako napredujem i vrlo brzo desno uočavam rub izvlačnog kolosjeka (odnosno, početka dionice Vukovar - Stari Vukovar): Nemam nikakav lokot, pa se ne usuđujem jednostavno ostaviti bicikl i pentrati se ne bi li locirao nekakav grudobran. Odlučujem zato da ću kasnije pokušati prići sa suprotne, gornje, urbane strane. Nastavljam dalje duž ribolovilišta: Na kraju vode, nailazim na pješčani rudnik: Teren, strojevi i sužavanje staze ne obećavaju ... a karte ne pomažu puno, jer su jednostavno prilagođene urbanom rasteru ulica i zgrada, a ne nekakvoj neuređenoj industrijskoj divljini. Uočavam kolegu biciklista koji očito vozi prema meni, pa čekam da se primakne i pitam mogu li dalje tuda doći do Adice. Kartu čitaj, a seljaka pitaj. Čovjek vrti glavom i savjetuje da se vratim na asfalt. Slušam savjet i okrećem, a ovo je jedna slika s povratka: Da nije strojeva u daljini, bila bi to prava oaza mira.

Tja, za trajanja rata, babe su u kameru tumačile ne samo koji im je kalibar napravil rupu u crijepovima, nego i poziciju otkuda je doletjela.

Biciklo Prigodna pjesma: https://www.youtube.com/watch?v=e2zYGUi3SqM Planirao sam na ručak otići u Vukovarsku kuću na Adici (unatoč imenu, nije otok, nego park zapadno od grada) i usput prijeći ŽCP na Ulici 204. vukovarske brigade. Prije toga svraćam u Turistički ured da se opskrbim nekakvim planom grada, jer mi je traženje zaraslih ŽCP-ova po ekranu smartfona prevelika tlaka. Napominjem im kakve su mi (i bile) namjere (nextbike-om) i kakva mi karta treba. Službenica se čudi da Nextbike nema ni jednog bicikla, ali mi nudi njihov, gradski - i to zabadava! To je nekakav evropski projekt, kojim je grad nabavio 4 bicikla za znatiželjne turiste, taman su dan ranije (ili koji više) stigli, a čuvaju ih preko ulice, u hotelu "Lav". Pa ako želim, moje je samo da izrazim želju i dam osobne podatke, pa odem preko na recepciju i dobivam biciklo ... Bit ću time i vrlo prvi korisnik. Naravno da sam izrazio želju. Uzimam dva plana grada različitih mjerila, prelazim ulicu i javljam se recepcionerki, a ona me odma šalje pred ulaz, gdje njezin kolega izvlači odnekud 2 bicikla. Muški i ženski. Odabirem naravno ženski. Za ono što mi treba, puno je spretniji za česta zaustavljanja, silaženja i penjanja radi fotografiranja. I evo ga: 21 brzina, Shimano ... sve super, samo mi je sic prenisko. Nažalost, ne uspijevam naći nikakav inbus-ključ za regulaciju, pa se nastavljam mučiti savijenih koljena do kraja ... U pozadini je naravno, ŽCP na Ulici 204. vukovarske brigade. U smjeru mosta na Vuki: U smjeru centra grada: Iza ograde je nogometno igralište. Pogled s pruge u smjeru Olajnice i Vuke: U smjeru Adice: U smjeru kolodvora: Vjerovali ili ne, ali stojim uz kolosjek: Teškom mukom se može locirati jedna tračnica ...

Otprilike na 2/3 raspona je rupa u pokrovnom limu - očito od minobacačke granate (Stanleyu ostavljam procjenu jel od 80 ili 120 mm ...): Malo dalje, još jedna. I ova izgleda da je od granate - samo nedetonirane: Ležajevi južnog upornjaka: I ovdje je eksplodirala granata: Arijadnina nit ...? Pogled unatrag: Iznenađujuće je solidno stanje mosta - tračnica, pragova, pribora, rasponske konstrukcije, naoko i upornjaka - stječe se dojam da bi trebalo počupati raslinje, popraviti oštećenja od 2 granate - i moglo bi se voziti bambus-drezinama. Valjalo se strmopizdit - kaj je obično teže nego uzbrdo: Uspio sam, hvatajući se za granje, bez opasnosti i ozljeda. U podnožju, pogled nalijevo, duž nasipa: Lagani zoom na imelu: Kuća (vahtarna?) na željezničkom nasipu: Zaputio sam se natrag istim putem prema centru ...

A ovako je to na mostu: - pogled s upornjaka uzvodno - pogled s upornjaka nizvodno - iznad ležaja nizvodno - iznad ležaja uzvodno - nizvodno - uzvodno - nalijevo - nadesno - niz vodu - uz vodu

Pruga Vukovar - Stari Vukovar (Sajmište) 2019. Ove godine sam imao plan obići periferiju grada, dakle one sasvim 'obične' stambene dijelove, s krajnjim ciljem obilaska i fotografiranja svih željezničko-cestovnih prijelaza na zaboravljenoj pruzi. No, pješačenje baš i nije opcija, jer kad se pogleda karta grada, taj dio je upravo i daleko najveći. Protekle dvije godine sam razbijao glavu kako organizirati nekakav auto - no ove godine se ukazala druga mogućnost - Nextbike. Našao sam da imaju terminal taman između pješačkih mostova na lijevoj obali Vuke. No planovi nisu uvijek gotova stvar - dolaskom na destinaciju, našao sam samo prazne stalke. Prva pomisao je bila da je svih 6 bicikala (toliko je naime stalaka) u prometu. A ništa, ostaje dakle cipelcug, pa dokle dođem, dođem ... I krenuo sam već opisanom trasom duž lijeve obale Vuke prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti nekakav željeznički most ... Nisam uopće imao predodžbu gdje je i kako smješten , u kakvom je stanju i - postoji li uopće. Obzirom na pregledavanje Google Maps i pogleda duž izvlačnjaka iza kolodvora, bilo je tek izvjesno da je trasa potpuno obraštena zdravim grmljem i možda nižim drvećem. Ništa - ali baš ništa me nije pripremilo na ovaj prizor iza blage desne (lijeve riječne) krivine: JEEE!!! Iznenadna pojava, naoko sasvim solidnog mosta u ovakvom, gotovo parkovnom ambijentu - moram priznati da bi me više od ovog mosta oduševila jedino rekonstrukcija onog prvog, u II svjetskom ratu srušenog mosta kod Erduta preko Dunava. Obzirom da je dotična županija trenutno jedina službeno razminirana, a i na utabanu stazu, valjalo se naravno popeti na kolosjek. Lakše reći nego provesti. I na fotki se nazire (a fotke su inače loš medij za predočavanje strmina) kakva je strmina i nepristupačnost, a obzirom na moje cipele sa zaobljenim đonovima, bila je to zahtjevna zadaća. Pitanje je da nasip nije obrastao šibljem, bi li se uopće mogao popeti bez nekog drugog pomagala? No uspjelo je i ovo je prizor nadomak vrha: Ovakav je pogled sa vrha nasipa preko i uzvodno: Desno, u smjeru sjevera i kolodvora Vukovar: Netko je nedavno negdje spomenuo da se uređuje lijeva obala i uzvodno od mosta, pa kako su od ovog prizora prošla 3 i pol mjeseca, bilo bi dobro saznati kako to sad izgleda.

Napuštam groblje drugom, paralelnom stazom koje s memorijalnog dijela vodi ravno do onog ranije uočenog ulaza. Odnosno, izlaza. Skrećem desno i nekih 200-300 metara niz prilično prometnu cestu D2 prema Iloku, dolazim do odvojka sporedne ceste prema Muzeju vučedolske kulture. Još nekih kilometar i pol i trebao bih stići: Ta nepuna dva kilometra, mimoišlo me je ili prešlo tek nekoliko automobila, tako da iako cesta nema nogostupa, hodanje duž nje je sasvim bezopasno. Cijela cesta je položena duž još jednog rasjeda, pri čemu je južna strana strma, gotovo vertikalna, visine preko 4 metra, s mjestimično jasno razlučivim naslagama prapora. Ili lesa ... Na sjevernoj strani, slijeva, duž ceste se proteže jarak (kanal, potok ...?), a dalje strmi pokos, pri čemu se na jednom dijelu pojavljuju i kuće. Djeluju više kao vikendice, nego stalni stambeni objekti. I nakon užurbanog hodanja: Muzej vučedolske kulture Suvremena građevina je poluukopana u desnu padinu uzvisine na kojoj je nekad bilo glavno naselje vučedolaca, tik do dunavske obale: Pri kraju mi je baterija u fotiću, pa preskačem slikanje u muzeju, tim više što mi računica vremena govori da bi se moglo smračiti prije nego krenem natrag i uhvatim bus kod groblja ... Vučedolska kultura je eneolitička kultura III. tisućljeća pr. Kr., nazvana po nalazištu Vučedolu na Dunavu kraj Vukovara. U starijoj je literaturi poznata i kao istočnoalpska sojenička kultura (M. Hoernes), slavonska kultura (G. Childe) ili Vučedol-Zók. Ishodišno joj je područje istočna Slavonija i Srijem (Vučedol, Vinkovci, Sarvaš, Gomolava, Belegiš, Mitrovac); tijekom klasične i kasne faze razvoja proširila se na sjever preko Madžarske (Zók), Gradišća i Donje Austrije te Slovačke sve do Praga, na zapad u središnju Hrvatsku (Apatovac, Veliko Trojstvo, Mikleuška, Rudine) i istočnoalpski prostor (Ljubljansko barje), a na jug u Bosnu (Hrustovača, Zecovi, Debelo Brdo), te na istok preko Šumadije i sjeverne Srbije do rumunjskoga Banata. Nositelji rane i klasične vučedolske kulture svoja su naselja smještali na visokim prapornim terasama uz rijeke ili na obroncima brda. Većina je bila utvrđena dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. U kasnoj fazi prevladavaju gradinska ili sojenička naselja, a povremeno su se koristile i špilje. Stambene građevine četverokutne su nadzemne kuće od kolaca i šiblja oblijepljene ilovačom, opremljene ognjištem i malim kućnim žrtvenicima, te posebnim jamama, odnosno podrumima za spremanje zaliha. Posebno je obilježje kulture bogata i raznovrsna keramička proizvodnja. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Ornamenti su najčešće komponirani arhitektonski po zonama ili metopama, a u njihovu izboru izražena je sklonost prema geometrizaciji. Među oblicima se izdvajaju raznovrsne bikonične zdjele, amfore s uskim cilindričnim vratom, trbušasti vrčevi s ručkom, zdjele na niskoj nozi, zdjelice na četiri nožice, jajoliki lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći. Figuralna plastika nije osobito brojna, ali je pažljivo i izražajno oblikovana. Ističu se ljudski likovi s detaljnim prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje). Gospodarstvo je počivalo na kombinaciji poljodjelstva i stočarstva te na osobito razvijenoj metalurgiji bakra u klasičnoj i kasnoj fazi (ostatci peći za taljenje rude, kalupi za lijevanje različitih bakrenih predmeta, puhaljke za mjehove, bakrene sjekire, bodeži, šila, dlijeta). Vučedolska kultura nastala je kao rezultat velikih društvenih promjena prouzročenih seobama stepskih populacija. U njoj sačuvanu autohtonu osnovu kasnih neolitičkih kultura (vinčanska, sopotska) i utjecaj neposredne prethodnice (kostolačka), obogatili su i nadopunili novi elementi s istoka. Prikupljanjem, istraživanjem i izlaganjem građe vučedolske kulture bavi se Muzej vučedolske kulture, osnovan na nalazištu Vučedolu 2013. Muzej je arhitektonski postavljen u cik-cak usponskom nizu na padini, pri čemu je ulaz u podnožju, a izlaz na krovu muzeja. Krov je terasast, pokriven travnjakom i popločen za posjetioce. Ne spuštam se natrag na cestu, nego prelazim na susjednu uzvisinu na kojoj se nekad nalazila kovačnica glavnog naselja i okidam zadnje fotke: - Dunav - dunavski rukavac i Orlov otok - svjetlarnik Muzeja - izlaz prema podnožju - kuća sa, čini mi se, znanstvenom namjenom Postalo je pretamno za dalje fotkanje, a ugrađeni fleš ionako ne koristi ničemu, osim što troši bateriju, pa je to ujedno i zadnja foka iz 2017-e. Slijedilo je pješačenje prema groblju i stanici busa. Dolazim na vrijeme da uhvatim kasno ranovečernji bus i stalno promatram cestu kako se primičem. Na stanici ne uočavam nikoga tko bi čekao, pa odlučujem krenuti pješice do sljedeće stanice. Dolazim i do nje, a busa (u dolasku) još uvijek nema ... :ne zna: OK, odlučujem krenuti još jednu stanicu dalje, čime sve manje riskiram da mi pobjegne. Prolazim i križanje otkuda bi bus trebao skrenuti iz naselja na glavnu cestu. Mori me žeđ i u daljini nazirem benzinsku pumpu, pa odustajem od natjecanja s busom koji ne dolazi i skrećem na pumpu i kupujem flašicu vode. Strusio sam ju u nekolko minuta. Nazirem i Vodotoranj, a do (zadnjeg) vlaka imam još dovoljno vremena, pa se prestajem osvrtati dolazi li bus ... Spuštam se u centar, odmjeravam imam li vremena još za kavu, no čini mi se prenategnuto, pa nastavljam dalje ... Županijska ulica je tradicionalno mračna, pusta i dosadna u ovo doba tek palog mraka. Vidim da je do odlaska vlaka još dovoljno vremena za jednu brzinsku kavu, no kafići su ovdje rijetki, a i ambijent svih na koje nailazim mi je odbojan, pa preskačem večernju kavu i polako stižem na kolodvor. Vlak kasni, hladnoća se uvlači pod jaknu, a čekaonica mi je prezagušljiva, pa s klupe ispred prometnog ureda promatram ples lučkih dizalica koje očito nešto pretovaruju ... Dolazi konačno šved, ulazim i hvatam mjesto zijevajući i jedva čekam polazak, Vinkovce, hotel, tuš, krevet ... Na kraju, smjerovi kretanja toga dana - prvo od kolodvora Županijskom do Bolnice, Dvorca Eltz i do pizzerie u centru, pa natrag do Turističkog ureda i do tržnice: Busom (crvena linija, približno) od tržnice do groblja, pa pješice od groblja do Muzeja vučedolske kulture: Od Muzeja do kolodvora, u jednom potezu:

Nakon ove tekstualne torture, slijedi povratak u uobičajeni ritam - red slika, red teksta ... Al prvo još malo teksta. Na izlasku iz dvorca, protegnuo sam noge do južne polovice centra, radi zadovoljenja gastro-energetskih potreba. Obzirom na planirani ostatak dana, odustao sam od nekog klasičnog restorana, i nakon kratkog švrljanja naletio na brzogrizni lokal u suvremenom nastavku svođenog baroknog niza. Mislim da sam smazal pizzu. Nakon toga, vraćam se u sjevernu polovicu centra, gdje je preko puta hotela "Lav" smješten Turistički ured. Pitam kakve su mogućnosti doći do Memorijalnog groblja i Muzeja vučedolske kulture osim taxijem (vrlo sam nesklon tom vidu prijevoza, obzirom na reputaciju taksista u ovom dijelu Globusa). Ispada da postoji gradski prijevoz! Doduše, samo dvije autobusne linije, no ona koju trebam ima stanicu pokraj obližnje tržnice (stare) i vodi na južnu stranu upravo do groblja, koje je, po mapi otprilike za jednu stanicu iza zadnjih gradskih kuća. Do Muzeja nema nikakvog javnog prijevoza, no od groblja vodi sporedna cesta, otprilike 2 km, pa to i nije neka prepreka. I tako, sit i zadovoljan krenuo sam do tržnice, pričekao neko vrijeme i upao u autobus za groblje ... Čovjek bi očekivao da bus vozi glavnim ulicama, odnosno duž D2 za Ilok ... no kad smo se popeli do Vodotornja, odjedamput skrećemo desno!? OK, očito i tom dijelu grada (a prema mapi, to je i najveća gradska cjelina) treba prijevoz, no očekujem vožnju prvom, ev. drugom paralelnom ulicom i povratak na Jelečićevu ... no udaljavali smo se i dalje, vrludali naseljem i konačno nakon nekolko minuta, vratili se na glavnu ulicu, pred samim izlazom iz grada. Još jedna stanica i izlazimo. Naoko, groblje ima dva ulaza, pa krećem desno, prema bližem. Iza ulaznih vrata proteže se poduga i poširoka staza, s nizovima grobova s obje strane. Osim što na nadgrobnim pločama ima upadljivo puno datuma smrti iz 1991. sve ostalo ničim ne odstupa od uobičajenih groblja na ovim prostorima. Sve djeluje vrlo uredno, pristupačno i dobro održavano. U daljini se nazire poznati zeleni monument: Primjećujem da polja bijelih križeva s obje strane nemaju nikakva druga obilježja - očito, pod njima nije nitko ukopan, nego predstavljaju neodređene poginule vukovarce u Domovinskom ratu. Svaki križ za jednog poginulog ... Također, u tom pravilnom rasteru strši da polja nisu popunjena u pravokutnoj matrici - ostavljeno je još mjesta za nestale ... Centralno mjesto Memorijalnog groblja:

Povijest Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta. Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike. Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoevropskog porijekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi medu ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom. Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi. U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje. Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu ( limes ) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi. Propast rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati. Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, sto potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je srediste cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobija stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora. U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju. Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, medu prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike. U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nad-biskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red. U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške porodice. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb. Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupatila, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika. U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima. Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687. a Ilok 1688. godine. U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. 1 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje višenacionalno. Hrvatske zemlje su sada u sastavu habzburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine. Velike posjede u Slavoniji dobijaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz. U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema". Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem. Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima. Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen Je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobija električnu energiju od 1909. godine. Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: preko 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, itd. Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine preko 17000 stanovnika. U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način. U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine. Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. šegrtska škola osnovana je 1886. a gimnazija 1891. godine. U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku »Der Syrmier Bote«. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se "Sriemski Hrvat« i »Sriemske novine«, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće. Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić i Antun Gustav Matoš. U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaraoci. Od starijih su poznati J. F. Mucke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i drugi. Vukovar ima svog nobelovca Lavoslava Ruzičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine. Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do prvog svjetskog rata djelovalo je 30-tak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja. U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim velikosrpskim pritiskom. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje namjerno je cijepano. Intervencijama jugoslavenske državne vlasti se mijenjala sastav stanovništva. Površine dobijene agrarnom reformom dijele se solunskim doborovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Čak se i zapošljavanje u tvornicama vješto koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja. Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Pored svih pritisaka velikosrpske politike toga doba u Vukovaru je sačuvana snažna hrvatska nacionalna svijest i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine. Na žalost, slijede tragični događaji drugog svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani ranije sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata i iseljavanjem Nijemaca pred kraj i poslije rata. ... Ostatak izostavljam, obzirom da aktualna vlast smatra da povijest i dalje trebaju pisati pobjednici, a ne struka.

Red je reći i nešto više o gradu. Položaj Vukovar se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovo-naseljem u nizini je lijeve obale Vuke. Vukovar ima granični položaj na Dunavu prema Vojvodini u Republici Srbiji. Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno. Vukovarska luka važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet. U novije vrijeme Vukovar je imao razvijenu cestovnu mrežu asfaltiranih prometnica. Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, uključeno je ovo područje u zračni promet. Iako službena gradska geopolitika dijeli grad na istočni i zapadni dio, ja ostajem kod svoje podjele sjever / jug. Uostalom, postoje karte, pa (pr)ocijenite sami: https://www.google.hr/maps/place/Vukovar/@45.3461201,18.9882534,4295m/data=!3m1!1e3!4m5!3m4!1s0x475c8f9a2e477a6b:0xb6de633cd7e8cfab!8m2!3d45.3452377!4d19.0010204

Na kraju obilaska potkrovlja, pojavilo se iznenađenje u obliku terase: - pogled na Dunav - pogled prema jugu, na toranj kapelice, hotel "Lav" i "CineStarr" - pogled na parkić s paviljonom i trafostanicom ... i neizbježnim autobusnim kolodvorom - pa još prema uzvišenom dijelu grada Dvorac iz dvorišta:

Stalni postav na prvom katu i potkrovljima dvorca prikazuje raspon civilizacija i tijeka života na lesnom grebenu i Dunavu od prapovijesti do danas. Raspoređen je u šest tematskih cjelina. Obzirom da su na 1. katu artefakti smješteni pretežno u vitrine, nisam fotkao ništa od toga prvenstveno zbog refleksa, a i sama gomila nalaza na ovoj razini nije nešto posebno. Koga zanima, preporučam mu neposredan doživljaj posjete muzeju. Za detaljniji pregled od ovog putopisa, tu su još uvijek službene stranice Muzeja, kao i prigodna galerija. Arheološka prošlost vukovarskoga kraja, (postavljena u 10 soba), nakon prikaza paleontološke zbirke donosi cjeloviti presjek prapopvijesnih kultura prezentiranih kroz tri najznačajnija lokaliteta smještena na lesnoj zaravni na desnoj obali Dunava: arheološki lokalitet Vučedol s nalazima neolitskih i eneolitskih kultura, nalazište Sotin sa starijim brončanodobnim nalazima, starijim i mlađim željeznim dobom i rimom, te lokalitet Lijeva Bara, koji u svom preslojavanju od vremena polja sa žarama prezentira i nalaze prvih stanovnika Vukovara datirane u 10 i prvu pol. 11. stoljeća. Povijesni razvoj Vukovara, (raspoređen u 7 soba) pratimo od srednjeg vijeka i prvih dokumenata u kojima se spominje Vukovska županija, preko vremena turskih osvajanja, oslobodilačkih ratova i vremena formiranja Županija srijemske u vrijeme carice Marije Terezije, formiranje vukovarskog, zatim Eltzovog vlastelinstva što uključuje razvoj baroknog Vukovara i njegovo jačanje kao geografskog, političkog i kulturnog središta s jakim obrtničkim, trgovačkim i prometnim značajkama tijekom 18. prva pol. 19. stoljeća, koji se nakon niza nepogoda, epidemija, požara i potresa prepoznaje kao grad s razvijenim školstvom, ljekarništvom i crkvenim organizacijama. Uspon građanskog Vukovara pratimo u drugoj pol. 19 stoljeća kada se razvijaju mnogobrojna društva, otvaraju hoteli, gostionice i prenoćišta, i jačanjem industrijalizacije i elektrifikacije uvodi telefon i prva električna javna rasvjeta. 20. stoljeće, odnosno njegova prva polovina prezentirani su putem novinskog tiska koji dokumentira sva važnija događanja u tom periodu koje uključuje raspon od Prvog do Drugog svjetskog rata, vrijeme formiranja radničkog pokreta i održavanja II kongresa KPJ i značajnim Vukovarcima toga vremena među kojima je i nobelovac Lavoslav Ružička, kao i otvaranje Tvornice cipela Bata s radničkim naseljem. Druga polovina 20 st. predstavljena je kao svojevrstan Grad u sjećanju, kojega je moguće dokumentirati putem fotografija i starih razglednica, s obzirom na velika razaranja grada tijekom Domovinskog rata i progonstvo njegovih stanovnika. Život na lesnom grebenu je tema koja je rekonstrukcija tradicijskog života na vukovarskom području, što je izuzetno važan segment s obzirom da je najveći dio etnografske muzejske građe devastiran i uništen. U stalnom postavu naznačeni su elementi gradnje kuće te njeno opremanje kroz rekonstrukciju šokačke sobe i kuhinje, a zatim slijede zaokružene tematske „slike“ izrade odjeće i obuće, vinogradarstva, zemljoradnje, stočarstva, ribarenja, različitih obrta, te prezentacija narodnih nošnji karakterističnih za ovaj kraj na kojemu se dotiču Slavonija i Srijem. Barbarsko rušenje grada u Domovinskom ratu; predstavljeno je multimedijalnom prezentacijom koja obuhvaća dokumentarne snimke prognaničke kolone, kronologiju ratnih događanja od 2.svibnja preko ratnih događanja u vremenu opsade grada, okupaciju, progonstvo Vukovaraca te posljedice rata koje uključuju strahovite ljudske žrtve i materijalne štete. Naglašeni dio ovog dijela postava razaranje spomenika kulture te devastiranje i otuđenje kulturne baštine čuvane u Gradskom muzeju i privatnim zbirkama. Uz ovaj dio postava veže se i soba posvećena Siniši Glavaševiću, novinaru Hrvatskog radio Vukovara s audio-vizualnom prezentacijom njegovih tekstova iz okupiranog grada. Snaga korijena / život u progonstvu je tema koja obuhvaća život u prognaničkim naseljima, procese organiziranja života u progonstvu kao i proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Uz dokumentarne snimke i fotografije, prezentacijom dominira zbirka narodnih nošnji hrvatskih županija, njih 21 uključujući i grad Zagreb, koja na specifičan način simbolizira sve hrvatske krajeve iz kojih su dolazili branitelji u obranu Vukovara zajedno s vukovarskim braniteljima ali također i sve hrvatske krajeve koji su nakon okupacije grada primili vukovarske prognanike koji su u progonstvu živjeli u više od 560 mjesta širom Hrvatske. Vukovar danas - život u višenacionalnoj zajednici je završni dio stalnog postava koji s elementima narodnih nošnji pokazuje nacionalnu raznolikost Vukovara, u kojemu, nakon ratnih razaranja i uništavanja svih elemenata kulturne baštine, uz traganje za mogućim oblicima suživota, svaka nacija iskazuje snažnu potrebu traganja za nacionalnim identitetom i uspostavljanje veze sa korijenim osnivanjem zavičajnih klubova, kulturno umjetničkih društava i drugih oblika nacionalnog izražavanja. Poruke djece vukovarskih vrtića i škola ispisane uz crteže baštine na stotinama listova su ujedno i poruke za budućnost grada.

Gradski muzej Vukovar u dvorcu Eltz Gradski muzej Vukovar i kompleks Dvorca Eltz obnovljen je u sklopu Projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe, koji pod nazivom Obnova i revitalizacija kulturne baštine „Ilok -Vukovar-Vučedol“ provodi Ministarstvo kulture RH. Kompleks dvorca Eltz obnavljan je prema konzervatorskim smjernicama kako bi se što je to moguće više sačuvale i rekonstruirale njegove spomeničke vrijednosti. Takav pristup bio je podloga i za muzeološku koncepciju kojom se naglašavaju njegove spomeničke vrijednosti, a tek neophodnim intervencijama vrši prilagodba suvremenoj muzejskoj funkciji. Nakon završenih građevinskih radova, Prva faza stalnog postava u prizemlju dvorca Eltz sa svečanim dvoranama i ambijentalnim prostorima otvorena je u Noći muzeja, 25. siječnja 2013. godine. Već sljedeće godine, 23. siječnja 2014. godine otvoren je stalni postav Gradskog muzeja Vukovar, koji sa svojim zbirkama pokriva vremenski raspon od 8000 godina. Muzejski postav se rasprostire u 17 soba na prvom katu, tri velika izložbena prostora na drugom katu i potkrovljima muzeja te velikom centralnom potkrovlju na ukupnoj površini preko 3500 kvadratnih metara. Sofisticirana oprema vitrina i drugih pomagala upotpunjena je multimedijalnom prezentacijom s 40 monitora, 25 touch-screenova, kako bi se što bolje, raznolikije i sveobuhvatnije prikazala prošlost Vukovara. Za stalni postav priređeno je preko 2000 predmeta iz fundusa Gradskog muzeja i 100 predmeta, uglavnom obiteljskih portreta i pejzaža obitelji Eltz, iz drugih muzeja u Zagrebu i Osijeku. Preko 1000 predmeta prošlo je proces restauracije, a radi se o arheološkim predmetima, keramici, kamenom i metalnom oružju, povijesnom namještaju, cehovskim zastavama i škrinjama, predmetima od zlata, srebra, stakla, kovanog željeza, alatkama za obradu zemlje, seoskom namještaju i upotrebnom tekstilu, obiteljskim portretima, pejzažima, fotografijama, poveljama, listinama i drugim arhivalijama. ... U prvom dijelu prizemlja smješten je prijamni prostor s garderobom, suvenirnicom i knjižarom, a nastavljaju se izložbene sobe gdje se pažnja usmjerava na podatke o razvojnom putu muzeja i njegovom osnivaču dr. Baueru. U multimedijalnoj dvorani saznajemo više o ljudima i događajima koji su sudjelovali u stvaranju, a nakon rata i u fizičkoj i kulturnoj obnovi dvorca i muzeja. U drugom dijelu prizemlja nižu se svečane dvorane: Mramorna, Barokna, Dvorana zrcala, Barokni salon, Lovački salon s obnovljenim štukaturama, parketima, stolarijom, kaljevim pećima i umjetninama postavljenim dijelom na mjesta gdje su se ranije nalazile u dvorcu. To je ujedno i djelomičan prikaz načina života vukovarskog plemstva.

04.07.2019. vlak 521 - zakašnjenje 0 minuta.

Bolnica 2017. Ništa izvana ne nagovješta da je tu bilo mjesto nade i užasa. Objekt kakvog bi svaka sredina poželjela. Ulazim u dvorište i pokušavam se orjentirati, odnosno naći gdje je taj memorijalni dio ... Dasno iza brklje je prvi nagovještaj: Dalje opet ništa ne pokazuje kamo ... Ipak, ta servisna cesta me je oko ćoška dovela do prepoznatljivog simbola: Ispred je bila cijela gomila đaka, čini mi se 8-ih razreda, ili mlađih srednjoškolaca. Morao sam pričekati da uđu da poslikam taj ulaz. Ulazim i ja unutra, očekujući nekakav šalter s ulaznicama, međutim to je tek neko sasvim obično, sporedno, polumračno bolničko predvorje, gdje je na suprotnom zidu od ulaznih vrata visio poveći LCD i na kojem je tek počela projekcija kratkog dokumentarca o ratnim danima Bolnice, dok je su se s lijeve strane povremeno otvarala i zatvarala vrata neke ambulante, čini mi se za branitelje. Stao sam iza gomile, bez da me itko pitao za ulaznicu () i gledao film - vrlo profesionalna i nepretenciozna kronologija onoga što se je događalo unutar bolnice od početka rata, do predaje 18. studenoga 1991. U jednom trenutku se čuo tup udarac iz gomile đaka ispred, nastalo je komešanje i pomalo panična reakcija oko onesviještene djevojke. Izvukli su je van na svjetlo i zrak, dok su učiteljice poluglasno telefonirale i komentirale, pa sam usput saznao da je majka nesretne učenice javila da je njena kći inače sklona padanju u nesvjest kad gleda prizore s kirurških stolova ... tako je to ostalo na "ništa strašno". Nakon projekcije, krenuli smo iz predvoja nekim hodnicima desno pa lijevo i onda se iz te polupodrumske etaže spustili etažu niže - u pravi labirint podrumskih servisnih hodnika, koji su uz nekoliko prostorija atomskog skloništa tijekom 3 ratna mjeseca bili zapravo jedini bolnički prostor - bolničke "sobe" i kirurške sale. Besplatan posjet je bila jedina beneficija đačke ekskurzije. Uobičajena je u takvim situacijama različitost reakcija, od nezainteresiranosti, dosade, zbunjenosti, povođenju instinktu gomile, pa sam se 'šlepao' na kraju te grupe, ne bih li čuo ponešto od kustosa, a odmicao od njih da ponešto poslikam. Unatoč neželjenoj gužvi i društvu koje ometa uobičajeni muzejski red i mir, dojam tjeskobe i blagog užasa rata je stvaran. Mjesto na stropu kojeg je probila nedetonirana avionska bomba "krmača" (250 kg), uključivo i 5 ili 6 stropnih konstrukcija od krova, te završila između nogu pacijenta koji je ležao na krevetu ispod te rupe: Nije ga ni ogrebla. Letraset-kronologija rata na zidnim pločicama podrumskog hodnika: Mislim da su sivo uokvireni pacijenti koji su nestali. Ulaz u atomsko sklonište, odnosno ratni odjel intenzivne njege: Tako je izgledala šok-soba: Spomen soba u kojoj glas iz zvučnika svečano i monotono izgovara niz imena i prezimena: Mislim da je to jedini muzej, nakon kojeg sam po izlasku osjetio olakšanje. Detaljnije: Mjesto sjećanja, vukovarska bolnica 1991

Misliš na "Zabranjen smjer"?

Zgrade preko puta Dvorca: 2017. 2019. Nisam uočio ni jednu oznaku čemu služe, ili su služile te zgrade. Djeluju mi barokno, kao terezijanske kasarne? Križanje Županijske, Strossmayerove i Antuna Bauera Paje (? ): Park pokraj križanja: Pogled iz sjenice u parku u smjeru autobusnog kolodvora (da, da, nazire se između kuća ): - prema sjeveru, na kasarnu: - na istok, prema Dvorcu i kapeli Sv. Roka (i skroz desno, prema hotelu "Lav"): - na jugoistok, prema kapeli Sv. Roka, hotelu "Lav" i trgovačkoj kocki: - i na jug, prema ... hm, trafostanici i slijepim fasadama:

2017. Veleučilište "Lavoslav Ružička": Još dosta čest prizor na dunavskoj strani ulice: Nobelovac glavom & bradom: Iako su s druge strane ulice smještene institucije kao Županijski sud i Županijska skupština, iz neznanog razloga ih nisam registrirao. Ali sam ove godine snimio još jednu gotovo praznu parcelu: I napokon, Dvorac Eltz. 2017. (i suvremenije susjedstvo): 2019.

Hvala Domagoju na ispravku. Iako nisam od onih kojima su tržnice turistički cilj, ovu bi trebalo obići sljedeći put. Fotke su odavno kopirane u memoriju, pa savjet za obilaženje Gatesovih alata dolazi u obzir ubuduće. Dal bum sve od sebe ... Približan pregled mog švrljanja u rano proljeće 2015.: Prije dvije godine sam za obilazak organizirao raniji dolazak i povratak u Vinkovce zadnjim vlakom. Plan je bio obići muzeje: Bolnicu, Gradski muzej u Dvorcu Eltz i ako bude išlo, Memorijalno groblje i Muzej vučedolske kulture. I naravno, ubaciti ponešto u kljun ... ​ Županijska ulica Već objavljena fotka sa željezničkog nadvožnjaka: - pokazuje smjerove odvijanja cestovnog prometa na sjeveru grada - poludesno se Gundulićevom ulicom ulazi u grad, a ravno se Županijskom izlazi iz njega. Moja prva dva cilja se nalaze upravo u Županijskoj, pa je to logična longitudinala za dolazak u grad - i odlazak iz njega pješice. Upečatljiva zgrada bez krova pokraj samog križanja. Ne znam njezinu prvotnu namjenu. Djeluje ko staro skladište žita: Nadam se da ne bude dočekala sudbinu zagrebačkog Paromlina ... Nastavio sam sjenovitom stranom ulice, a prekuputa je dominirao ovaj šareni neboder: 2019. Nastavljam kroz neimenovano naselje s dunavske obale. Žitnica je i dalje bez krova: Ovaj put nastavljam sunčanom stranom: I dalje se obnavlja: Preko puta je čuvena vukovarska bolnica: Aneks (?) u prvom planu su vjerojatno prijemne ambulante, a krov četverokatne glavne zgrade se nazire u pozadini.

Biće ih još ... Stariji Canon imam od 2006. i sve fotke s njega su ranije uredno prebacivane ili njihovim ili Gatesovim softverom, s tim da sam nakon učitavanja sve vertikalno orijentirane fotke manualno zakretao. I u tom nema nikakvog problema. Problem se je prvi put pojavio ovdje, čini mi se, s novim softverom u novom laptopu, a isto se dogodilo i na poslovnom PC-u ... Niti novi Nikon unazad godine dana nije imun na to. Zahvalan sam i na samoj želji za pomoć, međutoa - ne umem da krivudam - što će reći, da pojma ne znam kako zaobići instalirane alate (iako bih vrlo rado). A labud ko labud - dijagonalan je. Vodotoranj 2015-e sam od centra nastavio Tuđmanovom ulicom, blago uzbrdo prema Vodotornju. Ne sjećam se više točno kojim sam još okolnim ulicama vrludao, no stigao sam na uzvisinu između Radićeve (koja se nastavlja na Tuđmanovu i izlazi iz grada kao D2 prema Iloku) i Dunava, na kojoj se nalazi crkva i samostan Sv. Filipa i Jakova. Nisam slikao, pa dojma radi, prilažem par fotki s Interpleta: Zaobilazim crkvu i samostan i nailazim na još jednu poveću zgradu - očito školu. Slijedi izmjenljivi niz fotki sa stranica vukovarske Gimnazije: Nastavljam dalje i izlazim na već spomenutu D2 / Radićevu, teren se tu lagano spušta, a nalijevo opažam uski rasjed obrastao gustim grmljem, koji se oštro spušta prema dunavskoj obali. Jedan od manjih, jer Vukovar i okolica su skroz ispresjecani s nekoliko takvih, no uglavnom bitno većih rasjeda. No o njima u kasnijoj fazi ... Vodotoranj mi je povremeno u vidnom polju, no imam onaj osjećaj da mi stalno izmiče i nikako mu se približit. Ko da sanjaš ... Cesta se od rasjeda lagano uspinje i na nekakvom odvojku lijevo konačno ga i dohvaćam. Solidna gradnja i stvarno čvrsta konstrukcija - no cigleni zidovi nikako ne ulijevaju povjerenje. Naokolo nema nikakvog upozorenja niti sigurnosne ograde. Izrazito neozbiljno i neodgovorno, od koga god bilo. Osim same građevine, tu je tek jedino (bila) ova tabla: Bila je to toga dana krajnja točka mog dosega od kolodvora južno. Zadnja fotka pred suton (i ujedno zadnja fotka iz posjeta 2015.): Imao sam dovoljno vremena za lagani povratak i traženje mjesta za kasni ručak. Našao sam ga na obali Dunava (a gdje bi drugdje), u pozadini hotela "Dunav". Vuka Nakon ručka sam protegnuo noge uzvodno desnom obalom Vuke do šareno osvjetljenog mosta u daljini. Prešao sam ga i vratio se do centra lijevom obalom. Kako je već pao mrak, ni tu nema fotki, ali ima ovogodišnjih - dnevnih. Ovako je to izgledalo 2019. (samo lijevom obalom): 3D je usmjeren nizvodno: Desno se pojavljuje nekakva dvorana, najvjerojatnije sportska, jer su se oko nje, dok sam ju prolazio, motali ljudi u trenirkama: Na suprotnoj obali solidno ugrađena šiklja. Trupica. Čun. Štogod ... Onaj most: Ovaj put ga nisam prešao (jesam kasnije, al i o tom kasnije ...). Desno je naselje Olajnica: Olajnica i dvorana: Iza dvorane se nazire dio konstrukcije autobusnog kolodvora. Na uzvisini iznad desne obale je niz tipskih vila. Iz jedne ranije ere ... Na kraju naselja je sportski park i nekakva trafostanica. Ili ložionica? Toplana? Još jedan par povećih guski: 2015. sam se vratio do centra i popio kavu na već spomenutoj i poslikanoj terasi CineStara, te krenuo lagano po mračnoj Županijskoj cesti prema kolodvoru ... Time u priči ostaju samo 2017. i 2018.

Hotel "Dunav", stari vodotoranj, komad banke: Ono što je ostalo od hotela "Dunav" (mislim da bager nema veze sa hotelom, nego radi na uređenju plohe Trga): - banka, gradsko poglavarstvo: - grandiozni "Grand" Iako mi se sad čini da bi dobro došla još pokoja fotka iz 'pozadine' centra, a da nije na osovini Strossmayerova-Tuđmanova, moglo bi se o tim okolnim ulicama reći da nisu ničim posebne - uobičajene gradske dvokatnice iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, s pokojom interpolacijom novijeg vremena i ponekom vukovarskom osobitošću: prazne parcele između slijepih bočnih susjednih fasada, uredno poravnate i pokrivene održavanom travom. Očito, nekad bile zgrade, no kako nisu obnovljene, ostale su prazne, ali bar nije ostale zapuštene ruševine. Time je zaokruženo poglavlje o centru grada.

Lijeva obala Vuke, pogled preko prvog pješačkog mosta prema ušću: - pogled preko desne obale na Trg Republike: - i na drugi pješački most: - pogled sa drugog na prvi pješački most: - pogled preko ograde na popularno plovilo iz dnevnopolitičkog života (... doduše, boja ne odgovara, al ko bi to znao prije 3 mjeseca ): - pa onda pogled sa pješačkog na cestovni most: Vukovarski heroj Jean-Michel Nicolier, 1966-1991. - ono što je ostalo od priobalnih platana: - cestovni most pobliže: - pogled sa cestovnog na pješačke mostove: - pogled sa istog mjesta preko mosta uzvodno: - i još samo pogled duž Stepinčeve prema sjeveru i tržnici (ovi niski krovići na desnoj strani):

Aaa - tooo! Mda, moram priznat da sam već 'zaboravil' na dotični problem, jer sam se s Modrogalićem natezal oko nemogućnosti rješavanja toga ovdje. Dakle, problem je očito u novijim Prozorsima, čiji programi jednostavno sami preorjentiraju 'okomite' fotke, a Sitnoslik pak to ne prepoznaje - i uhorizontira ih bez ostatka. I nema načina da to ispravim, no škljocanjem na te polegnute fotke, dobiva se u posebnoj kartici ispravno orijentirana fotka. U pravilu se može i povećati. Centar *) Centar Vukovara (barem ga tako ja doživljavam) se dijeli na sjeverni (slavonski!), uglavnom duž djelomično pješačke Strossmayerove ulice u kojem su trenutno glavni gradski hotel ("Lav") i dva trgovačka centra, uz dosta kafića, ponešto obrtničkih lokala i turistički ured, te na južni (srijemski!), za kojeg je karakterističan poluotvoreni glavni gradski Trg republike Hrvatske sa bankovnom staklenjarom i najupečatljivijom gradskom zgradom, ex. hotelom "Grand", te pogledom na skelet nekad dominantnog hotela "Dunav" i pogledom na sjevernu polovicu centra preko Vuke. Dalje se nastavlja poznatim baroknim stupovima i lučnim svodovima, koji nadsvođuju pločnike s obje strane, uglavnom Tuđmanove ulice. Vuka je ujedno granica oba dijela centra, kao i Slavonije i Srijema. Centar grada se dakle proteže Strossmayerovom i Tuđmanovom, koje su spojene pješačkim mostom preko Vuke. Obje ulice su djelomično pješačke, a djelomično otvorene vozilima. Iako su ti prometni dijelovi relativno kratki, teško je zamisliti potpuno zatvaranje za promet, jer je centar dobrim dijelom i okružen stambenim zgradama, a i trgovine treba opskrbiti robom ... U kopnenoj pozadini sjevernog dijela centra, smještena je tržnica, a malo dalje, preko glavne ceste i autobusni kolodvor. 2015. - lijeva obala Vuke s pogledom na PBZ-ovu staklenjaru (mislim da je unutar nje i gradsko poglavarstvo) i "Grand": - s istog mjesta pogled prijeko na hotel "Dunav", stari vodotoranj, stambenjak i kraj staklenjare: Nekad hotel "Grand", pa "Radnički dom", danas zgrada koja čeka bolja vremena, a služi jedino nošenju fasade i popunjavanju gradskog prostora: Poznata je po tome da je 1920. u njoj održan 2. kongres Socijalističke radničke partije (komunista), na kojem je ujedno i promijenjen naziv u Komunistička partija Jugoslavije. S Trga ulazim u Tuđmanovu: Nekad, a pretpostavljam i sada, nazivaju ju Korzom. Dio s uključenim cestovnim prometom i čuvenim baroknim svodovima: - i s pogledom unatrag: 2017. - hotel "Lav": - trgovačka kocka na dunavskoj strani Strossmayerove: - Strossmayerova, prema jugu: 2019. - Strossmayerova, prema sjeveru: - Strossmayerova, pješačka zona prema jugu: - iza ćoška:

U obalnoj pozadini slavonske* polovice centra grada, nalazi se ... khm, khm ... marina. Ja bi prije rekao zimska luka ... ili Pfaff bi rek'o mandrač. 2015. je to izgledalo ovako: End ove godine, nešto komplitli difrent: Ne znam čemu su namijenjene dotične 3 zgrade, al vjerojatno da bu u staklenjari kafić s odličnim pogledom. Električna plovilica, koja dotičnog dana nije imala plovidbeni red. Inače, kolko znam plove Dunavom, čak do Iloka čini mi se. Više sreće s plovidbom, nadam se sljedeći put. I još pogledi na Dunav & mandrač sa terase kafića na 3. katu trgovačke kocke u centru: Obzirom na temperature tih dana, terase po gradu baš i nisu bile u điru, tek one zakrivene plastičnim ceradama i opremljene grijalicama, a ovoj ionako plastenik ne bi djelovao pristojno. Tako da sam izašao sasvim normalno kroz vrata - i onda u nastojanju da s nutarnje strane popijem kavicu, nisam mogao unutra!? Na moje "Wilma, Wilmaaa - open the door!" našao se jedan domorodac da skuži problem i otvorio kapiju (nije bio Škoro ). Nakon kavice, slijedio je kratak obilazak centra ...