Leaderboard

Jedan pogled niz peron: Možda je ovdje nekada bila brklja?: Umjesto šlipera stare palete: Stari natpis je dijelom izbrisan. Ostavljeno je samo ''industrija'' da ne bi netko pomislio kako je riječ o poljoprivredi: Jedini teretnjak danas. Zapravo jedini kojeg sam uhvatio jer ih je putem bilo više - po jedan u Generalskom Stolu i tri u Gornjim Dubravama. Ovog smo pretekli u kolodvoru Draganići: Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja:

Jučer navečer u Plasu danas ujutro 16. travnja u Škrljevu. Prvi kolosijek u pravilu ovdje služi za smještaj vozila Infre i ostalih tvrtki povezanih sa željeznicom. Pogled prema padinama Tuhobića. Između ostalih već 4 mjeseca garažirano je i ovo pružno vozilo. Dana 11. prosinca prošloga ljeta,oko kilometar uzbrdo, fotografirao sam ga u malo neobičnom položaju. Danas sam protivnom svojem boljem prosuđivanju nakon svih ovih dana od iskliznuća i naleta RCC vlaka odlučio pomnije istražiti ne ovu stranu,koja je stradala izravnim udarom sa RCC Vectronom. Niti ni ovaj drugi kraj na kojem su i odbojnici ostali na mjestu. Pogledajmo kako izgleda vozačko mjesto na strani udara. Pogled na drugi kraj motorke, koji je manje oštećen u naletu. Ima tu i rupa u podu, moram paziti kojim se dijelovima poda krećem. Pogled sa vozačevog mjesta. Mjesto suvozača (eventualnog). Ovaj uređaj u vrijeme mojeg skromnog sudjelovanja u radu željeznice nije postojao ili ga nisam ni registrira0. Pojma nemam što je to uopće. Povratak na gornji kraj, koji je pretrpio izravan udar cijelog teretnog vlaka i na čelu dvije lokomotive tog istog odbjeglog vlaka. Kroz rupe u podu vidjivi su djelovi djelovi motora mjenjača i kvačila, Dijelovi kardana i osovinskog sklopa. Nakon ovog neovlašćenog ulaska u tuđu imovini pogled na južni dio praznog kolodvora. I pogled na zastavu naše države na kolodvorskoj zgradi, u kojoj je danas prema slikovitom izrazu "Praznik demokracije".

''Kam te vrag nosi?'' pitao bi netko od starijih iz naše familije iz Ivanić Grada kada bi koji klinac (s)krenuo u neko opasno, zabranjeno ili naprosto neuobičajeno mjesto. Hmm... Pruga može bez mene, ali ja bez nje ne mogu. Nikada previše dobrih putovanja, a ovaj put odlučio sam se za dva međusobno bliska i relativno zanemarena službena mjesta - kolodvor/ukrižje Kukača i stajalište Tounj na pruzi Zagreb - Rijeka. Na prvi pogled ne izgledaju kao neke posebno atraktivne lokacije, no meni su bile privlačne jer je uvijek dobro istražiti poneko novo područje i upoznati okolicu. Od Sutle do Zagreba koristio sam vlak 8009, od Zagreba do Kukače vlak 4050, od Tounja do Zagreba vlak 4059 i od Zagreba do Sutle vlak 8032. Sva četiri Somovi, ujutro blago zagrijani i kasnije prikladno rashlađeni, svi bez gužve i sve u svemu jedno udobno putovanje. Zanimljivo, u prošlom voznom redu moga sam putovati i nagibnim vlakom jer je jutarnji ICN iz Zagreba stajao u Kukači radi križanja. Bavljenje je bilo objavljeno u putničkom voznom redu, dakle vlak je morao stati i ako nije bilo križanja. Mogu si zamisliti izraz lica konduktera i prometnika ako bi vidjeli lika koji putuje elitnim vlakom do nekakve Kukače. U ovom putopisu stjecajem okolnosti nema puno vlakova, ali zato ima drugih meni zanimljivih stvari. Pa tko voli neka mi se pridruži u ovom otkrivanju novih područja.. Kukača Kukača je međukolodvor/ukrižje na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 522+296. Od susjednog kolodvora Gornje Dubrave u smjeru Zagreba udaljen je 6 km, a od kolodvora Oštarije u smjeru Rijeke 5 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 1. i 2. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 531-584 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 75 km/h. S obzirom na namjenu isključivo za križanja vlakova kolodvor Kukača ne nudi neke naročite atrakcije, ali se ipak nađe poneki prizor vrijedan zabilješke u slici. Sa visine liči na zmiju: Ljubazan i susretljiv gospodin prometnik zaslužuje više od jedne fotografije: Dvije sličice iz prometnog ureda... ... i dvije iz čekaonice za putnike:

Onaj cestovni nadvožnjak mami na obilazak: Naravno da nisam odolio napasti: Cesta vodi u veliki kamenolom: Eksploatacija vapnenca u kamenolomu Tounj počela je usporedno s izgradnjom željezničke pruge Karlovac - Rijeka 1870. godine. Kamen je korišten za izgradnju gornjeg sloja pruge i za razne željezničke objekte, a kasnije za održavanje. Igrađen je i industrijski kolosijek za utovar i otpremu kamenog materijala. Izgradnjom visokih peći u Željezari Sisak vapnenac je korišten i za njezine potrebe. Od 1950. godine kamenolom se nalazio u sklopu poduzeća ''Granit'' iz Zagreba kao samostalni pogon, a od 1957. djeluje kao samostalno poduzeće pod nazivom ''Industrija kamena Tounj'''. Nakon 1990. godine, tokom ''slavne'' pretvorbe i privatizacije, kamenolom je mijenjao vlasnike (od kojih su neki kazneno gonjeni zbog prijevare) i pao pod stečaj da bi 2013. dobio koncesiju 350.000 m3 kamena godišnje do kraja 2028. godine. Danas je u sastavu riječkog poduzeća ''Rudar d.o.o. pogon Tounj''. Ako postoji prijevoznik podesan za prijevoz proizvoda od kamena to je željeznica. No industrijski kolosijeci se po svemu sudeći ne koriste: U neka bolja željeznička vremena služili su svrsi: Uhvatilo se i nešto živog prometa:

Prešao sam otprilike trećinu puta i shvatio da neću imati vremena spustiti se skroz dolje i vratiti se na vrijeme, stoga samo jedna snimka špilje iz daljine: Kad sam već tu vrijedi zabilježiti i pogled na jedno ugarsko građevinsko nasljeđe: Nakon malo motanja simte-tamte našao sam još jednu ciljanu građevinu: To je župna crkva svetog Ivana Krstitelja: Zapis o ovoj zanimljivoj građevini prenosim sa web stranice Grada Ogulina: Na mjestu današnje crkve bila je starija župna crkva čija se gradnja spominje nakon odlaska Turaka oko 1700. godine. 1827. obnovljena je i dograđena, ali je zbog dotrajalosti 1895. srušena i zalaganjem tadašnjeg župnika Josipa Broza, na istom mjestu 1897. izgrađena je današnja neogotička crkva. Osmog studenog iste godine posvetio ju je ogulinski župnik Ante Perković. Smještena je u središtu starijeg naselja, na povišenom mjestu. U blizini crkve je župni dvor iz 1824. godine. Projekt je izradio Hermann Bollé, graditelj zagrebačke katedrale, pa vanjski izgled crkve ima dosta detalja i sličnosti s katedralnom crkvom u Zagrebu. U zidu starog tornja-zvonika napravljen spojni otvor i izrađene su stube radi povezivanja s novom crkvom. Građevina je puna velikih lučnih prozora, raznih izbočenja i detalja. Arhiktet Bollé nadzirao je kompletnu gradnju i napravio nacrte za opremu, osim za glavni drveni oltar koji je 1902. projektirao Stjepan Podhorsky. Crkva je trobrodna građevina s križnim stropom oslonjenim na četverokutne stupove ugrađene u bočne zidove. Podijeljena je u pet segmenata, od kojih je završni suženi polukružni prostor i sakristija. Iza glavnog oltara stoji velika slika Sv. Ivana dok krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajni oltari posvećeni su Majci Božjoj i Srcu Isusovom. Ulaz je ispod balkona s pjevalištem i orguljama. https://www.ogulin.hr/zupna-crkva-sv-ivana-krstitelja-tounj/ Hermann Bollé: Još dvije slike crkve: Uz nju su i ostaci neke davne građevine: I došlo je vrijeme za povratak na prugu. Imao sam dosta teškoća dok nisam našao domoroca koji me uputio u pravom smjeru, preko ove asfaltne baze:

Tounj Tounj je sjedište istoimene općine površine 95 km2 s 7 naselja - Gerovo Tounjsko, Kamenica Skradnička, Potok Tounjski, Rebrovići, Tounj, Tounjski Tržić i Zdenac. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine na teritoriju općine živjela su ukupno 1.002 stanovnika, od kojih u samom Tounju 323. U odnosu na popis iz 2011. općina je izgubila 13% stanovništva. Tounj je jedna od minijaturnih općinićica koje su po Hrvatskoj iznikle kao gljive poslije kiše, a kopne kao snijeg na suncu. Dan Tounja je 24. lipnja na dan rođenja sv. Ivana Krstitelja. Naselje se nalazi na Jozefinskoj cesti Karlovac - Josipdol - Senj (danas državna cesta D23 Duga Resa - Josipdol - Žuta Lokva - Senj). Zastava s grbom općine Tounj: Tounj na satelitskoj snimci: Prema narodnoj predaji, u pećini iz koje izvire rijeka Tounjčica utvrdile su se protiv Turaka tri hrvatske obitelji - Fumić, Juraić i Rebrović. Oni se smatraju osnivačima i prvim graditeljima grada Tounja. Ime Tounja potječe od riječi Htone što označava jezero ili duboku vodu. Grad Tounj spominje se prvi put u povijesnim spisima 1481. godine kao vlasništvo kneza Stjepana II. Frankopana. S vremenom je grad bio napušten, a 1577. je pripojen krajiškoj graničarskoj upravi i ponovo naseljen. Za vrijeme Vojne Krajine pripadao je Ogulinskoj pukovniji. Krajem XVIII. stoljeća kroz Tounj je izgrađena Jozefinska cesta koja spaja Karlovac i Senj. Tada je Tounj dobio svoju najpoznatiju znamenitost, dvokatni most koji premošćuje kanjon rijeke Tounjčice. Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana: Stari grad Tounj u XVIII. stoljeću, autor crteža Václav Anderle: Stari grad Tounj 1895. godine, autor nepoznat: Da vidimo što nam nudi današnji Tounj. Za početak nudi gomilu smjerokaza kojih ima gotovo više nego stanovnika. Ali su vrlo korisni za orijentaciju među brežuljcima po kojima je naselje rasuto:

Izlazak na friški zrak. Kolodvor miruje, ali samo privremeno: Kolodvorske serpentine: S obzirom na vijugavost kolodvora potreban je ponavljač predsignala. Gornja žuta i donja bijela svjetlost znače ''Glavni signal signalizira Stoj'' (ovo sam lijepo rekao, a prepisano je iz Signalnog pravilnika ) Može li netko podsjetiti što znače KL, R, D i h?: Padokaz, bolje rečeno usponokaz, je jasan: Garaža, drvarnica, ili...?

Negdje na forumu smo (sam?) spomenuli dotične kolosijeke, pa evo da ih ovjekovječim, fotografije su s početka ovog mjeseca. Krenuo sam od kraja. Slika prikazuje kraj glavnog industrijskog kolosijeka koji je na teritoriju BiH, a dokle dopire - ne znam, ne vjerujem da je dalje od onoga stabla. Nije mi bio problem prošetati, ali koje sam sreće, vidjet će me organ narodne vlasti (s obližnjeg prijelaza), pa onda objašnjavati da sam došao samo slikati a ne nelegalno prelaziti granicu, iskreno, nemam volje. Oni bi bili teoretski u pravu, a ja odavno (više) ne ispravljam krivu Drinu. Dakle, naprijed je BiH, natrag je RH. Trave na kolosijeku - solidno, a i kupina se sprema u napad. U daljini je odvojak za prvi industrijski kolosijek koji bi trebao biti na teritoriju BiH. Okrećem se za 180°, tj. u pravcu Metkovića i selim se na taj prvi kolosijek. Dalje od vrata ne idem, a i ne bih dospio daleko: kolosijeka je cca 100 metara, a vegetacija je već u pola puta. Na ovom mjestu bijaše nekada prije rata sarajevska firma (ne jamčim za točnost podataka) koja je proizvodila betonske blokove za zidanje. Do prije par godina tu je poslovala lokalna građevinska tvrtka koja više ne posluje. Zelena ograda s desne strane ograđuje nešto, khm, khm, objekt koji se tiče napajanja strujom željezničke mreže. Nastavljam u pravcu kolodvora. U daljini se nazire drugi odvojak industrijskog kolosijeka. Pruga u desnom kraju slike je M304, u pravcu kolodvora Metković. Evo i drugog odvojka. Vrata su blizu, a vegetacija ih je dobro maskirala. Još malo pa se neće ni vidjeti. Dalje niti ne pomišljam. Taj drugi odvojak vodio je ka skladištu plina tvrtke INA (poslije Proplin). Vagoni cisterne bi stajali ispod ove instalacije i tako bi se istakao plin. Bila je još jedna takva, tako da su se istovremeno mogle istakati dvije cisterne. Istakanja odavno nema (točno od kada, ne znam), a Proplin odavno ne posluje na navedenoj lokaciji. Nastavljam dalje, u pravcu kolodvora Metković, i evo trećega odvojka industrijskog kolosijeka. Kod Proplina se još uvijek nazire ograda, ovdje - ni to. Vegetacija radi punom parom. Nisam siguran ni da bi je Superman uspio preskočiti. Ovaj kolosijek vodi prema silosu nekadašnje tvrtke Neretvanski partizan u koji je tada dovoženo žito. Za razliku od prethodne dvije, ova tvrtka radi. Doduše, ni blizu nekadašnjeg obima, ali - radi. Silos ako ne skladištenjem žita, novac donosi skladištenjem antena mobilnih operatera. Kraj kolosijeka koji se vidi u prvom planu je onaj od Proplina. Još malo, evo nas i na M304. Cca 600 metara dalje je kolodvor Metković. Za kraj, pogled s obližnjeg cestovnog nadvožnjaka na ono što je ostalo od industrijskih kolosijeka.

U istoj zgradi je i poštanski ured. Sudeći po radnom vremenu spao je na niske grane: Spomenik kamenolomcu, hranitelju tounjskih obitelji: Za oko mi je zapeo ovaj lijep mural na zgradi preko puta općine: Malo lokalne faune: Jedan pogled na predivan okoliš: Zaintrigirale su me prve dvije lokacije na smjerokazu: Ne čini se predaleko pa se spuštam niz ovu stazu. Oprezno, jer su zmije ovdje česta pojava:

Nedaleko mosta uređeno je lijepo malo izletište: Valja se popeti na most: A na mostu pogledati kipove rimskih vojnika:

Kukača nije samostalno naselje nego je zaselak sela Kamenica Skradnička, stoga o njoj nema posebnih zabilješki. Udaljenost Kukača - Tounj prugom iznosi 2.189 m, a državnom cestom D23 cca 3 km. Relaciju računam ''od vrata do vrata'' tj. od jednog do drugog službenog mjesta HŽ Infrastrukture. Namjeravao sam odpješačiti ta minorna tri kilometra, to mi nikada nije bio problem, ali mi se jedan mještanin ponudio da me preveze do Tounja automobilom. Naravno da mi je dobro došlo jer mi je raspored bio zgusnut između jedina dva vlaka koji mi odgovaraju. Nedjelja je i vozni red je prorijeđen. Sa pruge idemo na cestu: Jozefina i čuveni most Riječ je o Jozefini ili Jozefinskoj cesti, danas D23. Ime je dobila po Josipu II. (1780.-1790.), inicijatoru izgradnje ceste i sinu austrijske carice Marije Terezije. Izgradnji ceste prethodila je zapovijed zapovjedništva Vojne krajine 1762. godine da se održi sastanak knezova i starješina oko dogovora o gradnji ceste Karlovac - Senj preko Kapele. Cesta je izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele. Trasa Jozefine vodi iz Karlovca preko Josipdola, Brinja i prijevoja Vratnik do Senja. Građena je između 1765. i 1779. godine, a njezina ukupna dužina je 115 km. Izgradnja Jozefine uveliko je utjecala na razvoj Brinja i oštarijsko-josipdolskog prostora, a naročito Senja, uz Karlobag najpovoljnije smještene luke na izlazu karavanskih puteva iz zaleđa. Izgradnjom ceste došlo je do proširenja senjske luke i povećanja njezinog prometa. Danas je atraktivna za sve brojnije turiste. Ceste od Karlovca prema moru izgrađene u XVIII. stoljeću: Obelisk u Karlovcu koji označava početak Jozefinske ceste i udaljenosti u austrijskim miljama: Zaprega na Jozefini u stara vremena, autor nepoznat: Ovo je najpoznatiji objekt na cesti - kameni dvokatni most preko rijeke Tounjčice: Tounjčica je rijeka duljine 12,5 km. Izvor joj je u špilji ispod brda Krpel u Tounju, a utječe u Mrežnicu kod istoimenog sela. U rijeci živi stenoendem Ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), iznimno rijetka i ugrožena vrsta, a od riba potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Tounjčica: Ogulinska spiljska spužvica (Eunapius subterraneus), foto B. Jalžić: Znamenita građevina vrijedna je opširnijeg osvrta:

Ponedeljak 15. travnja 2024. godine, godinama bivšeg sistema bio je dan željezničara. Još samo 4 sata do blažene izborne šutnje. Očekuje se .ulazak vlaka broj 4609 u kolodvor Plase.

Stanley bi mogao biti profesor iz zemljopisa i povijesti a i fotografski zanat mu nije stran.

Dok sam prelazio sa jedne na drugu stranu mosta prepala me kolona od desetak ''Anđela pakla''. Jurili su preko stotke: Jedna od spomen ploča. Svi kipovi i obje ploče rekonstruirani su nakon Drugog svjetskog rata: Na drugom kraju mosta... ... i pogled u dubinu: Dobro vas našao:

Za vrijeme Uskršnjih blagdana sam još jednom pregledao i prekontrolirao svoju tablicu vožnji i ustanovio da bih si slijedećih nekoliko dana mogao zadati još jedan cilj, a to je da se ove, 2024. godine, vozim s onim vlakovima s kojima sam se vozio prije (do uključivo 31.12.2023) tako da mogu reći (kad se isporuči i 310) da sam se u ovoj godini vozio sa svim Končarevim vlakovima. Neću ovdje opisivati detaljnije sve vožnje, pogotovo što nemam nikakvih slika, pa ću ih samo navesti po datumima i relacijama. Plavo označava da se s tim vlakom vozim prvi put u 2024 (iako sam se već vozio ranije). Dakle: 02.04.2024. 6112.103 (8027) Zagreb GK > Sesv.Sopnica 02.04.2024. 6112.007 (2012) Sesvete > Zagreb 03.04.2024. 6112.103 (8020) Trnava > Maksimir 03.04.2024. 6112.109 (8023) Maksimir > Trnava 03.04.2024. 6112.105 (8022) Trnava > Kustošija 03.04.2024. 6112.116 (2172) Zagreb ZK > Kustošija 03.04.2024. 6112.114 (3061) Kustošija > Zagreb GK 04.04.2024. 6112.011 (5003) Zagreb GK > Sisak (izlet s unukom školarcem) 04.04.2024. 6112.303 (5110) Sisak > Zagreb GK (i povratak) 05.04.2024. 6112.209 (8018) Zagreb GK > Gajnice 05.04.2024. 6112.105 (8019) Gajnice > Zagreb GK 05.04.2024. 6112.209 (8027) Zagreb GK > Dugo Selo (izlet na igralište u DS s mlađim unucima) 05.04.2024. 6112.113 (8030) Dugo Selo > Gajnice (i povratak) 06.04.2024. 6112.009 (2012) Čulinec > Zagreb GK 06.04.2024. 6112.104 (8037) Zagreb GK > Maksimir 07.04.2024. 6112.010 (2012) Sesvete > Sesv.Sopnica Ne trebam posebno spominjati, ali i sada mi mapper jako pomaže, posebno kod vlaka 2012 jer već ujutro vidim koja garnitura je na njemu, pa si mogu do tada organizirati jutro i prije podne za kombinacije s tramvajima i autobusima, a u 11:18 se nađem u Dugom Selu pa se vratim prema gradu. I što je najvažnije, skoro uvijek je točan. Od ponedjeljka, 08.04. sam opet u Selcu, pa će biti kratka pauza. Da bih popunio i ovu dodatnu tablicu, trebam još samo vožnje sa: 003, 004, 005, 107, 110, 111, 201 (i 310 kad bude isporučen) Nastavak nakon povratka u Zagreb...

Autostop uređaj.

Nemam baš serpentofobiju, ali ne volim zmije u svojoj blizini. Zmijoljupci su i inače rijetka bića, a prosječan homo sapiens ima averziju prema svim gmizajućim stvorenjima. Zmija sam se u životu nagledao, a oko Sutjeske, na jezeru kod Virovitice i u Odranskom polju bile su doslovce na svakom koraku. Ne plaše me i ne ubijam ih ako ih sretnem nego ih nastojim otjerati. Prije nekoliko godina, nedugo nakon useljenja u kuću u Šenkovcu, našao sam malu zmijicu neutvrđene sorte u sobi gdje je inače boravila moja unuka. Lansirao sam je tamo gdje spada - u prirodu (čitaj susjedov voćnjak ). Na putovanjima mi jednostavno ne prija pomisao da me pikne kakav poskok, ili neka druga puzajuća ili leteća neman (naročitu averziju imam prema stršljenima), jer bi to poremetilo plan i upropastilo doživljaj. As simple as that.

Slijedeći uputu sa prethodne ploče ovdje sam skrenuo lijevo: Dva ruralna motiva: Što, zar opet dobrodošlica? Shvaćam, napravio sam pokret u obliku udice. Dobro vas našao i drugi put: Ovo mu dođe kao glavna ulica: U njoj je zgrada u kojoj je sjedište općine: Tekst mi izgleda malo smotan, ali nećemo cjepidlačiti: Općinu čuva rimski vojnik, replika jednog kipa sa mosta:

Prvi kat mosta izgrađen je 1775. godine za vrijeme početka gradnje Jozefine pod nadzorom graditelja i projektanta pukovnika Vincenza Giorgia Struppija. Most je u čast austrijskog cara i hrvatskog kralja Josipa II. nazvan Josipovim mostom, a prvotni se graditelj inspirirao starorimskom arhitekturom. Godine 1836., prilikom obnove ceste, pod vodstvom majora Josipa Kajetana Knežića dograđen je i drugi kat čime je most dobio svoj konačni izgled. To je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe, te jedini most koji je na sebi imao kipove i spomen ploče. Na prvoj ploči od bijelog vapnenca bio je tekst: ARDUAE VIAE MONUMENTO QUA ANNO MDCCLXXV III MAJI ROMANUS IMPERATOR JOSEPHUS II PATRIAE PATER PRIMUS VENIT NOVAMQUE EXTRUI AUGUSTE IUSSIT FELICISSIMO EXECUTORE COLONELLO STRUPPI (U spomen napornu putu kojim je godine 1775. u svibnju Rimski car Josip II., otac domovine, prvi došao i višnjom voljom naredio da se nov put izgradi pod vodstvom presretnog izvođača pukovnika Struppija) Na drugoj ploči od tamnog vapnenca nalazio se tekst: FERDINANDUS I AUSTRIAE IMPERATOR PIUS FELIX AUGUSTUS PONTI A DIVO JOSEPHO II ROMANORUM IMPERATORE INTER PRAERUPTA EXTRUCTO NOVUM FACILIOREM ACCESSUM SUPERINSTRUIT VIAMQUE TOTAM REFECIT MDCCCXXXVI PER KAJETANUM KNESICH SUPREMUM VIGILIARUM PRAEFECTUM (Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara) Josip Kajetan Knežić: Vrijedi se spustiti i pobliže razgledati impozantnu građevinu: Tounjčica iza mosta: Prelivna brana je suha... ... a voda teče kroz ova dva kanalića: Vodomjer:

À propos ovoga da ne vodi nigdje... Nekada to ne bijaše nigdje, naletio sam ovdje http://arhiva.metkovic.hr/vijest.asp?vijest=6272 na dvije zanimljive slike gdje su vidljivi vagoni u luci. Vrijeme nastanka fotografija nije navedeno. Za drugu sliku sam ovdje https://repozitorij.gradst.unist.hr/islandora/object/gradst%3A657/datastream/PDF/view na 9. stranici pronašao podatak da je iz 1960. Sudeći po ortofoto snimku iz 1968., ti su kolosijeci dopirali do prvih skladišta u luci (gledano iz pravca Ploča) koja su davno srušena, s tim da je još jedan išao suprotnom stranom luke (tj. ne od Neretve već od današnje ulice Andrije Hebranga), vidi sliku ispod. Kraj toga kolosijeka bijaše na početku spomenute ulice, kod glavnog ulaza u luku, što je (još uvijek) vidljivo na fotografiji ispod.

Bingo.

Za zaštitne signale odvojne skretnice kamenolomskih kolosjeka. Mislim da ŽCP nije bil osiguran u davnija vremena (a za skorašnja, do izgradnje nadvožnjaka, se ne sjećam).

Ploču postavio načelnik sebi. 🤪

Nije nikako ponavljač predsignala (čini mi se čak, da se oni ne ponavljaju). To može biti jedino ponavljač izlaznog signala prema Generalskom Stolu. Možda je zbunjujuće da se ponavljač ne nalazi iza signala kojeg navješta, nego uvijek ispred njega? KL - kraj luka R - radijus luka [m] D - duljina luka [m] h- nadvišenje (vanjske šinje u odnosu na unutarnju [mm] Uspon 6,4 o/oo duljine 189 m.

Evo me napokon na cilju: Tounj je stajalište na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 520+107. Najveća dopuštena brzina vlakova u prolazu je 75 km/h, kao i na cijeloj dionici Donje Dubrave - Oštarije. Zgrada je bogomdana za neki film strave i užasa: Ovdje je bio neki žicovod, vjerojatno za brklju negdje. Jer što će Tounju signal?

Kukača i Tounj.

Danas dvije lokacije, putopis sutra: