Leaderboard

Jedan pogled niz peron: Možda je ovdje nekada bila brklja?: Umjesto šlipera stare palete: Stari natpis je dijelom izbrisan. Ostavljeno je samo ''industrija'' da ne bi netko pomislio kako je riječ o poljoprivredi: Jedini teretnjak danas. Zapravo jedini kojeg sam uhvatio jer ih je putem bilo više - po jedan u Generalskom Stolu i tri u Gornjim Dubravama. Ovog smo pretekli u kolodvoru Draganići: Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja:

Tokom bavljenja u kolodvoru ulovio sam dva teretna vlaka, oba nakrcana tucanikom i oba u smjeru Koprivnice. Pretpostavljam da idu na remont pruge Kloštar - Pitomača, ali to je samo nagađanje. Ovakvi vagoni se inače rijetko viđaju pa evo osobne iskaznice: Na čelu garniture je 2044-023 privatnog operatera: Ode i on svojim putem: Od ostalih vozila tu je dremljivi i naravno usvinjeni Šved: Za povratak me dopala friško ofarbana i sređena Macosa. Nemam primjedbi: Kakvi su dojmovi na kraju? Uglavnom jako dobri. Prekrasan dan koji više priliči kraju svibnja i udobno putovanje, meni sasvim dosta. Jedino mi je žao što nisam imao vremena obići i predstaviti druge znamenitosti prelijepog Varaždina. Za to bi trebalo provesti u gradu minimalno jedan cijeli vikend. No, ako posluži zdravlje, vidimo se mi opet.

Igra oblaka iznad pruge - Zaprešić Savska 2.4.2024. Travanj i svibanj su mjeseci najbogatiji kumulusima. Osobno volim gledati ove nebeske putnike svih mogućih oblika i dimenzija. Ponekad se iz njih može prosuti i kratki pljusak, ali su u pravilu tek ukras obzorja. Ja tek stigao a evo prvog vlaka - teretnjak s Rumunjkom na čelu: Kumulusi i HŽ Infra bez nekog reda: Evo mi Soma za povratak: I dvije impresije sa stajališta Sutla:

26.ožujak, utorak Jutarnji pogled na mapper pokazao mi je da se 001 nalazi na putničkom 2012 iz Tovarnika, pa će biti oko 11:00 u Dugom Selu. To mi je baš uljepšalo jutro. A onda se pokazalo da se i 101 vozika između Harmice i Dugog sela na prigradskima. Pa sam se oko 9 spustio do Maksimira, pričekao 8022 (6112.101) i s njim do Glavnog kolodvora. Čim se uđe unutra vidi se da je prototip i različit od ostalih serije 1xx i 2xx., najviše po dvostrukim sjedalima. Tu sam obavio još dvije vožnje autobusima prema jugu, a onda krenuo ususret "predvodniku". Novom mjestu moram spomenuti nešto što sam već nekoliko puta doživio na Glavnom kolodvoru, a danas je bilo prilično drastično. Na displejima piše da "vlak iz Harmice..." (8031, broj ne piše ali ga stavljam radi pojašnjenja) dolazi na 3 peron, 4. kolosijek i da kasni 10 minuta. Ništa neobično, radi se kod Zapadnog kolodvora, ali problem nastane u trenutku kad prođe redovito vrijeme dolaska pa se na displeju već pokaže da na isti peron dolazi vlak iz Dugog Sela (2172) pa su ljudi već zbunjeni i pitaju se gdje je vlak koji čekaju. A da zbrka bude skoro potpuna i taj se prikaz uskoro gasi i na istom kolosijeku već piše najava odlaska slijedećeg vlaka (8033). Zbrku je donekle uspjela ispraviti najavljivačica kad je najavljivala dolazak zakašnjelog 8031 na "treći peron, 4. kolosijek" i nakon toga (2172) "na treć...." i tu je shvatila da nešto ne štima pa se odmah ispravila i rekla stiže na "...prvi peron". Mislim da većina ljudi nije shvatila poantu pa su masovno krenuli u pothodnik.🙄 Ne znam što se kasnije događalo jer je 8031 (6112.112) nakon dolaska odmah krenuo dalje. Ja sam stigo do Sesveta i tu odlučio pričekati. Priznajem da sam ostao prilično iznenađen kad se 2012 (6112.001) pojavio točno u minutu (iako je krenuo još u zoru) i čak je na svim stajalištima stajao nešto duže (da ne krene prije vremena). I on je unutra naravno različit, čak bi mu dobro došlo i malo osvježenje (npr. na vratima WCa) Točnost voznog reda mi je pružila priliku da ga na Maksimiru u miru uslikam dok stoji I ode on do Glavnog, a ja doma Tako su u istom danu riješeni svi plavi i jedini "sivi" Ostali su samo "crveni" 002-003-013-014-303-308 (309-310)

Jučer navečer u Plasu danas ujutro 16. travnja u Škrljevu. Prvi kolosijek u pravilu ovdje služi za smještaj vozila Infre i ostalih tvrtki povezanih sa željeznicom. Pogled prema padinama Tuhobića. Između ostalih već 4 mjeseca garažirano je i ovo pružno vozilo. Dana 11. prosinca prošloga ljeta,oko kilometar uzbrdo, fotografirao sam ga u malo neobičnom položaju. Danas sam protivnom svojem boljem prosuđivanju nakon svih ovih dana od iskliznuća i naleta RCC vlaka odlučio pomnije istražiti ne ovu stranu,koja je stradala izravnim udarom sa RCC Vectronom. Niti ni ovaj drugi kraj na kojem su i odbojnici ostali na mjestu. Pogledajmo kako izgleda vozačko mjesto na strani udara. Pogled na drugi kraj motorke, koji je manje oštećen u naletu. Ima tu i rupa u podu, moram paziti kojim se dijelovima poda krećem. Pogled sa vozačevog mjesta. Mjesto suvozača (eventualnog). Ovaj uređaj u vrijeme mojeg skromnog sudjelovanja u radu željeznice nije postojao ili ga nisam ni registrira0. Pojma nemam što je to uopće. Povratak na gornji kraj, koji je pretrpio izravan udar cijelog teretnog vlaka i na čelu dvije lokomotive tog istog odbjeglog vlaka. Kroz rupe u podu vidjivi su djelovi djelovi motora mjenjača i kvačila, Dijelovi kardana i osovinskog sklopa. Nakon ovog neovlašćenog ulaska u tuđu imovini pogled na južni dio praznog kolodvora. I pogled na zastavu naše države na kolodvorskoj zgradi, u kojoj je danas prema slikovitom izrazu "Praznik demokracije".

''Kam te vrag nosi?'' pitao bi netko od starijih iz naše familije iz Ivanić Grada kada bi koji klinac (s)krenuo u neko opasno, zabranjeno ili naprosto neuobičajeno mjesto. Hmm... Pruga može bez mene, ali ja bez nje ne mogu. Nikada previše dobrih putovanja, a ovaj put odlučio sam se za dva međusobno bliska i relativno zanemarena službena mjesta - kolodvor/ukrižje Kukača i stajalište Tounj na pruzi Zagreb - Rijeka. Na prvi pogled ne izgledaju kao neke posebno atraktivne lokacije, no meni su bile privlačne jer je uvijek dobro istražiti poneko novo područje i upoznati okolicu. Od Sutle do Zagreba koristio sam vlak 8009, od Zagreba do Kukače vlak 4050, od Tounja do Zagreba vlak 4059 i od Zagreba do Sutle vlak 8032. Sva četiri Somovi, ujutro blago zagrijani i kasnije prikladno rashlađeni, svi bez gužve i sve u svemu jedno udobno putovanje. Zanimljivo, u prošlom voznom redu moga sam putovati i nagibnim vlakom jer je jutarnji ICN iz Zagreba stajao u Kukači radi križanja. Bavljenje je bilo objavljeno u putničkom voznom redu, dakle vlak je morao stati i ako nije bilo križanja. Mogu si zamisliti izraz lica konduktera i prometnika ako bi vidjeli lika koji putuje elitnim vlakom do nekakve Kukače. U ovom putopisu stjecajem okolnosti nema puno vlakova, ali zato ima drugih meni zanimljivih stvari. Pa tko voli neka mi se pridruži u ovom otkrivanju novih područja.. Kukača Kukača je međukolodvor/ukrižje na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 522+296. Od susjednog kolodvora Gornje Dubrave u smjeru Zagreba udaljen je 6 km, a od kolodvora Oštarije u smjeru Rijeke 5 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 1. i 2. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 531-584 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 75 km/h. S obzirom na namjenu isključivo za križanja vlakova kolodvor Kukača ne nudi neke naročite atrakcije, ali se ipak nađe poneki prizor vrijedan zabilješke u slici. Sa visine liči na zmiju: Ljubazan i susretljiv gospodin prometnik zaslužuje više od jedne fotografije: Dvije sličice iz prometnog ureda... ... i dvije iz čekaonice za putnike:

Onaj cestovni nadvožnjak mami na obilazak: Naravno da nisam odolio napasti: Cesta vodi u veliki kamenolom: Eksploatacija vapnenca u kamenolomu Tounj počela je usporedno s izgradnjom željezničke pruge Karlovac - Rijeka 1870. godine. Kamen je korišten za izgradnju gornjeg sloja pruge i za razne željezničke objekte, a kasnije za održavanje. Igrađen je i industrijski kolosijek za utovar i otpremu kamenog materijala. Izgradnjom visokih peći u Željezari Sisak vapnenac je korišten i za njezine potrebe. Od 1950. godine kamenolom se nalazio u sklopu poduzeća ''Granit'' iz Zagreba kao samostalni pogon, a od 1957. djeluje kao samostalno poduzeće pod nazivom ''Industrija kamena Tounj'''. Nakon 1990. godine, tokom ''slavne'' pretvorbe i privatizacije, kamenolom je mijenjao vlasnike (od kojih su neki kazneno gonjeni zbog prijevare) i pao pod stečaj da bi 2013. dobio koncesiju 350.000 m3 kamena godišnje do kraja 2028. godine. Danas je u sastavu riječkog poduzeća ''Rudar d.o.o. pogon Tounj''. Ako postoji prijevoznik podesan za prijevoz proizvoda od kamena to je željeznica. No industrijski kolosijeci se po svemu sudeći ne koriste: U neka bolja željeznička vremena služili su svrsi: Uhvatilo se i nešto živog prometa:

Prešao sam otprilike trećinu puta i shvatio da neću imati vremena spustiti se skroz dolje i vratiti se na vrijeme, stoga samo jedna snimka špilje iz daljine: Kad sam već tu vrijedi zabilježiti i pogled na jedno ugarsko građevinsko nasljeđe: Nakon malo motanja simte-tamte našao sam još jednu ciljanu građevinu: To je župna crkva svetog Ivana Krstitelja: Zapis o ovoj zanimljivoj građevini prenosim sa web stranice Grada Ogulina: Na mjestu današnje crkve bila je starija župna crkva čija se gradnja spominje nakon odlaska Turaka oko 1700. godine. 1827. obnovljena je i dograđena, ali je zbog dotrajalosti 1895. srušena i zalaganjem tadašnjeg župnika Josipa Broza, na istom mjestu 1897. izgrađena je današnja neogotička crkva. Osmog studenog iste godine posvetio ju je ogulinski župnik Ante Perković. Smještena je u središtu starijeg naselja, na povišenom mjestu. U blizini crkve je župni dvor iz 1824. godine. Projekt je izradio Hermann Bollé, graditelj zagrebačke katedrale, pa vanjski izgled crkve ima dosta detalja i sličnosti s katedralnom crkvom u Zagrebu. U zidu starog tornja-zvonika napravljen spojni otvor i izrađene su stube radi povezivanja s novom crkvom. Građevina je puna velikih lučnih prozora, raznih izbočenja i detalja. Arhiktet Bollé nadzirao je kompletnu gradnju i napravio nacrte za opremu, osim za glavni drveni oltar koji je 1902. projektirao Stjepan Podhorsky. Crkva je trobrodna građevina s križnim stropom oslonjenim na četverokutne stupove ugrađene u bočne zidove. Podijeljena je u pet segmenata, od kojih je završni suženi polukružni prostor i sakristija. Iza glavnog oltara stoji velika slika Sv. Ivana dok krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajni oltari posvećeni su Majci Božjoj i Srcu Isusovom. Ulaz je ispod balkona s pjevalištem i orguljama. https://www.ogulin.hr/zupna-crkva-sv-ivana-krstitelja-tounj/ Hermann Bollé: Još dvije slike crkve: Uz nju su i ostaci neke davne građevine: I došlo je vrijeme za povratak na prugu. Imao sam dosta teškoća dok nisam našao domoroca koji me uputio u pravom smjeru, preko ove asfaltne baze:

Tounj Tounj je sjedište istoimene općine površine 95 km2 s 7 naselja - Gerovo Tounjsko, Kamenica Skradnička, Potok Tounjski, Rebrovići, Tounj, Tounjski Tržić i Zdenac. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine na teritoriju općine živjela su ukupno 1.002 stanovnika, od kojih u samom Tounju 323. U odnosu na popis iz 2011. općina je izgubila 13% stanovništva. Tounj je jedna od minijaturnih općinićica koje su po Hrvatskoj iznikle kao gljive poslije kiše, a kopne kao snijeg na suncu. Dan Tounja je 24. lipnja na dan rođenja sv. Ivana Krstitelja. Naselje se nalazi na Jozefinskoj cesti Karlovac - Josipdol - Senj (danas državna cesta D23 Duga Resa - Josipdol - Žuta Lokva - Senj). Zastava s grbom općine Tounj: Tounj na satelitskoj snimci: Prema narodnoj predaji, u pećini iz koje izvire rijeka Tounjčica utvrdile su se protiv Turaka tri hrvatske obitelji - Fumić, Juraić i Rebrović. Oni se smatraju osnivačima i prvim graditeljima grada Tounja. Ime Tounja potječe od riječi Htone što označava jezero ili duboku vodu. Grad Tounj spominje se prvi put u povijesnim spisima 1481. godine kao vlasništvo kneza Stjepana II. Frankopana. S vremenom je grad bio napušten, a 1577. je pripojen krajiškoj graničarskoj upravi i ponovo naseljen. Za vrijeme Vojne Krajine pripadao je Ogulinskoj pukovniji. Krajem XVIII. stoljeća kroz Tounj je izgrađena Jozefinska cesta koja spaja Karlovac i Senj. Tada je Tounj dobio svoju najpoznatiju znamenitost, dvokatni most koji premošćuje kanjon rijeke Tounjčice. Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana: Stari grad Tounj u XVIII. stoljeću, autor crteža Václav Anderle: Stari grad Tounj 1895. godine, autor nepoznat: Da vidimo što nam nudi današnji Tounj. Za početak nudi gomilu smjerokaza kojih ima gotovo više nego stanovnika. Ali su vrlo korisni za orijentaciju među brežuljcima po kojima je naselje rasuto:

Izlazak na friški zrak. Kolodvor miruje, ali samo privremeno: Kolodvorske serpentine: S obzirom na vijugavost kolodvora potreban je ponavljač predsignala. Gornja žuta i donja bijela svjetlost znače ''Glavni signal signalizira Stoj'' (ovo sam lijepo rekao, a prepisano je iz Signalnog pravilnika ) Može li netko podsjetiti što znače KL, R, D i h?: Padokaz, bolje rečeno usponokaz, je jasan: Garaža, drvarnica, ili...?

Negdje na forumu smo (sam?) spomenuli dotične kolosijeke, pa evo da ih ovjekovječim, fotografije su s početka ovog mjeseca. Krenuo sam od kraja. Slika prikazuje kraj glavnog industrijskog kolosijeka koji je na teritoriju BiH, a dokle dopire - ne znam, ne vjerujem da je dalje od onoga stabla. Nije mi bio problem prošetati, ali koje sam sreće, vidjet će me organ narodne vlasti (s obližnjeg prijelaza), pa onda objašnjavati da sam došao samo slikati a ne nelegalno prelaziti granicu, iskreno, nemam volje. Oni bi bili teoretski u pravu, a ja odavno (više) ne ispravljam krivu Drinu. Dakle, naprijed je BiH, natrag je RH. Trave na kolosijeku - solidno, a i kupina se sprema u napad. U daljini je odvojak za prvi industrijski kolosijek koji bi trebao biti na teritoriju BiH. Okrećem se za 180°, tj. u pravcu Metkovića i selim se na taj prvi kolosijek. Dalje od vrata ne idem, a i ne bih dospio daleko: kolosijeka je cca 100 metara, a vegetacija je već u pola puta. Na ovom mjestu bijaše nekada prije rata sarajevska firma (ne jamčim za točnost podataka) koja je proizvodila betonske blokove za zidanje. Do prije par godina tu je poslovala lokalna građevinska tvrtka koja više ne posluje. Zelena ograda s desne strane ograđuje nešto, khm, khm, objekt koji se tiče napajanja strujom željezničke mreže. Nastavljam u pravcu kolodvora. U daljini se nazire drugi odvojak industrijskog kolosijeka. Pruga u desnom kraju slike je M304, u pravcu kolodvora Metković. Evo i drugog odvojka. Vrata su blizu, a vegetacija ih je dobro maskirala. Još malo pa se neće ni vidjeti. Dalje niti ne pomišljam. Taj drugi odvojak vodio je ka skladištu plina tvrtke INA (poslije Proplin). Vagoni cisterne bi stajali ispod ove instalacije i tako bi se istakao plin. Bila je još jedna takva, tako da su se istovremeno mogle istakati dvije cisterne. Istakanja odavno nema (točno od kada, ne znam), a Proplin odavno ne posluje na navedenoj lokaciji. Nastavljam dalje, u pravcu kolodvora Metković, i evo trećega odvojka industrijskog kolosijeka. Kod Proplina se još uvijek nazire ograda, ovdje - ni to. Vegetacija radi punom parom. Nisam siguran ni da bi je Superman uspio preskočiti. Ovaj kolosijek vodi prema silosu nekadašnje tvrtke Neretvanski partizan u koji je tada dovoženo žito. Za razliku od prethodne dvije, ova tvrtka radi. Doduše, ni blizu nekadašnjeg obima, ali - radi. Silos ako ne skladištenjem žita, novac donosi skladištenjem antena mobilnih operatera. Kraj kolosijeka koji se vidi u prvom planu je onaj od Proplina. Još malo, evo nas i na M304. Cca 600 metara dalje je kolodvor Metković. Za kraj, pogled s obližnjeg cestovnog nadvožnjaka na ono što je ostalo od industrijskih kolosijeka.

Ovo je normalna stvar na izalsku iz većine depoa... služi za pokusno ispitivanje AS uređaja na vučnom vozilu, baliza je aktivna na 2000 Hz (kao da se ide kroz crveno) i strojovođe bi prilikom napuštanja depoa, trebali pustiti da ih ta baliza zakoči. Razrješi, raskoči i idemo dalje. A u slučaju da ne zakoči, a sve uključeno, onda se istim putem vratiti nazad u depo. 😃 Inače, lijep putopis! 😃

Provozao sam se danas malo do Bjelovara i nazad, planirao slobodno popodne potrošiti u laganoj vožnji i španciranju Bjelovarom gdje nisam bio 100 godina na ugodnom sunčanom poslijepodnevu, koje se pretvorilo u samo lagano čekanje, stajanje i sijaset laganih vožnji.. Ne, ovo neće biti klasični putopis kojeg nisam uostalom ni planirao, nego samo rant da stvarno nekad treba imati konjske živce za putovanje vlakom.. divim se ljudima koji su (na žalost) osuđeni na to kao svakodnevicu a imam potrebu to nekome napisati tko će razumjeti frustracije 😉 Isplanirao sam ići vlakom 787 u 15.35 h sa Glavnog, nisam se dobro pripremio pa provjerio kašnjenja 986 koji na Glavni dolazi po VR u 15.25 h.. bez potrebe se žurim, dođem na kolodvor već oko 15 h, kupim povratnu kartu, izađem na peron i gledam kasni 986 oko 20 min.. pomislim super, dok dođe i dok krenemo imati ću taman oko 2 h za prošetati Bjelovarom i na miru natrag za Zagreb u 19.37 h ( ni premalo ni previše vremena ), znam da su radovi na potezu Pitomača - Kloštar pa reko nije strašno.. Dopratim brzi iz Splita, ispratim brzi za Vinkovce, brzi za Koprivnicu a dotle se kašnjenje 986 samo povećava na 43 min 😁.. odem na 6. peron, ljudi čekaju sa koferima i slično, javlja spikerica da se vlak očekuje na 2. peronu jer je već vrijeme za pripremiti Podravku koja kreće sa 6. perona Evo napokon vlaka oko 16.15 h, ljudi ulaze, prometnik je kod prednjeg dijela, pomislim evo krećemo kad vraga.. stojimo mi, ljudi izlaze van i skužim vlak je OTKAZAN, začas je na semaforu stajao polazak u 16.58 h kao vlak 987, mislim si šta ću sad al ajde kad sam već tu čekam i taj polazak, jer već lagano nemam živaca Krećemo na vrijeme, e sad nepoznanica broj jedan, od Dugog Sela do Vrbovca vlak vozi brzinom 20 do oko 60 kmh, kakve su tamo pak lagane vožnje, koliko znam ništa se ne radi? Krećemo iz Vrbovca već uz lagano kašnjenje, oko Gradeca se pak vučemo 20 kmh, onda je raspalio skoro stotku i onda opet pad i gmizanje 20-ak kmh do Svetog Ivana Žabna ( ok, razmišljam, stavljali su novi tucanik iz xy razloga pa će biti lagane vožnje tko zna koliko dugo zbog ne znam čega ) i onda smo konačno istom brzinom od oko 55 kmh stigli do Bjelovara sa 20-tak min zakašnjenja Dangubim po Bjelovaru manje od sat vremena, taman sam vidio da je stvarno lijep gradić i psujem samog sebe što nisam otišao doma ( dok sam mogao ), nego ipak dolazio jer mi se neće dati ponovno tako skoro ponoviti.. U povratku smo kasnili još više, malo više od pola sata zbog dužeg križanja u Vrbovcu i još je nestalo svjetla u vlaku negdje od Sopnice do Maksimira otprilike, dakle show program za kraj 🤣.. jedino što je svjetlilo je bilo crveno na displayu "regionalni vlak HŽPP" Kraj ranta, sad budući sam ipak ovo stavio u putopis staviti ću koju sliku što sam uslikao putem da ipak liči na putopis 🙂 E da, vozilo je bilo naravno plavac ak se ne varam 025, zeznuo sam se na polasku pa sjeo gdje su motori te lagano oglušio do Bjelovara i još mi se pojačao tinnitus.. na povratku sam bio oprezniji i tražio kontra stranu vlaka gdje je iznenađujuće primjetno tiše i ugodnije za vožnju, nemam baš iskustva u putovanju njima pa nisam ni znao da je tako.. Parnjača 51 za koju nisam imao vremena ni pogledati na miru specifikacije, u očigledno puno reprezentativnijem stanju od one katice na Glavnom I za kraj jedna širokokutna da obuhvatim cijelu peronsku stranu kolodvora, kolodvor mi se jako svidio.. nedavno znamo friško uređen, ima vendomate za kavu i grickalice te sokiće, veliku čekonicu te zasad nigdje grafita tako da se nadam da će ga i ostaviti u tako urednom stanju 🙂

I bi tako. I ne samo to... 30.03.2024. subota Jutarnji pogled na mapper pokazao je da će zaista 303 stići kao 2012, ali prije njega kao 2010 stiže i 013 i već je u 08:20 u Sesvetama. Nije mi preostalo ništa drugo nego rano ustajanje, pa busom 269 s Borongaja do Sesveta. Dok sam čekao, stigao je 2011 za Vinkovce i pokupio dosta ljudi koji su očito išli na produženi vikend u Moslavinu, Posavinu, Slavoniju. Moj 2012 (6112.303) skoro sasvim prazan, opet točan u minutu i s njim do Glavnog kolodvora. Jedna vožnja busom 218 i onda brzo na Mihaljevac jer bi se tamo, s lijepim vremenom, mogao naći neki 2200 na 15ici. I bio je 2217 (drugi je bio 2301 s novim unutarnjim displejem, ali još nije ništa pokazivao). I na 233 je bio novi bus, ali sam ipak sve obavio relativno brzo tako da sam (tramvajem) stigao do Dupca, busom dvije stanice i onda pješke južnom stranom pruge prema Sesvetskoj Sopnici. Ustanovio sam da radi i treći lift. Po običaju je dosta zašaran, ali u odnosu na one u Buzinu je nebo i zemlja: Najprije je projurio 580 s Brenom i 4-5 vagona, nisam uopće stigao pripremiti fotić, a ubrzo stiže i 2012 (6112.303) pa s njim do Maksimira: Šetnja do okretišta Borongaj kroz Željeznički koloniju u kojoj ima lijepo obnovljenih kuća_ Sve skupa sam napravio skoro 50 km: Ali, to još nije sve. Prije ručka sam opet pogledao mapper i ustanovio da na 2016 stiže i najnoviji (309). Takva prilika (da riješim 3 nedostajuća u istom danu) se naravno ne propušta, pa sam se oko 17 opet našao u Maksimiru i sa 2016 (6112.309) stigao na 6.peron Glavnog kolodvora. Vlak iznutra još ima miris novoga... Ali, ni to nije bilo sve za danas. Na povratku kući se ukazao tramvaj 2253 na 13 (jedan od samo tri koji mi na trinaestici još fale), Od EMVa je tako ostao još samo 6112.003. Čini mi se da je na popravku/servisu u Končaru. @Portos?

Slijedeći cilj je bio Bjelovar. U prvom redu zato da se vozim prugom Gradec – Sv. Ivan Žabno na kojoj nikad nisam bio i koju smo gledali u nastajanju kad smo obilazili napuštene pruge po Moslavini . Dakle, 14.veljače krenuo sam s 2301 (Macosa 7121.008). Do Dugog Sela, vlak je bio uobičajeno popunjen za prije podne, kao i svaki drugi prigradski, ali se tamo skoro potpuno ispraznio. Čekali smo i skupili desetak minuta kašnjenja zbog križanja s vlakom iz Vrbovca i to kašnjenje nismo uspjeli nadoknaditi. Između Dugog Sela i Vrbovca se vidi koliko još (puno) ima posla do završetka izgradnje drugog kolosijeka. Na nekoliko mjesta ima laganih vožnji jer se u blizini pruge motaju bageri i ljudi, ali bojim se da će cijeli posao još potrajati. Od Vrbovca dalje je onda ipak puno bolje, do Gradeca su dva kolosijeka, a i dalje do Žabna se vozi dosta brzo. Na nekoliko usputnih stajališta nije nitko ni ušao ni izašao, tek od Žabna dalje se vlak počeo puniti školarcima koji idu u popodnevnu smjenu. Nakon dolaska u Bjelovar: U Bjelovaru sam imao malo manje od dva sata vremena, taman za napraviti jedan krug oko centra, malo se odmoriti na klupici u parku i vratiti se na kolodvor. Ista Macosa je išla natrag, ovaj put kao 981, dakle ubrzani, pa je put trajao dosta kraće. I ovdje je bilo dosta đaka iz Bjelovara do Žabna, ali dalje skoro nikoga. Izašao sam u Maksimiru jer mi je to bliže kući.

U istoj zgradi je i poštanski ured. Sudeći po radnom vremenu spao je na niske grane: Spomenik kamenolomcu, hranitelju tounjskih obitelji: Za oko mi je zapeo ovaj lijep mural na zgradi preko puta općine: Malo lokalne faune: Jedan pogled na predivan okoliš: Zaintrigirale su me prve dvije lokacije na smjerokazu: Ne čini se predaleko pa se spuštam niz ovu stazu. Oprezno, jer su zmije ovdje česta pojava:

Nedaleko mosta uređeno je lijepo malo izletište: Valja se popeti na most: A na mostu pogledati kipove rimskih vojnika:

Kukača nije samostalno naselje nego je zaselak sela Kamenica Skradnička, stoga o njoj nema posebnih zabilješki. Udaljenost Kukača - Tounj prugom iznosi 2.189 m, a državnom cestom D23 cca 3 km. Relaciju računam ''od vrata do vrata'' tj. od jednog do drugog službenog mjesta HŽ Infrastrukture. Namjeravao sam odpješačiti ta minorna tri kilometra, to mi nikada nije bio problem, ali mi se jedan mještanin ponudio da me preveze do Tounja automobilom. Naravno da mi je dobro došlo jer mi je raspored bio zgusnut između jedina dva vlaka koji mi odgovaraju. Nedjelja je i vozni red je prorijeđen. Sa pruge idemo na cestu: Jozefina i čuveni most Riječ je o Jozefini ili Jozefinskoj cesti, danas D23. Ime je dobila po Josipu II. (1780.-1790.), inicijatoru izgradnje ceste i sinu austrijske carice Marije Terezije. Izgradnji ceste prethodila je zapovijed zapovjedništva Vojne krajine 1762. godine da se održi sastanak knezova i starješina oko dogovora o gradnji ceste Karlovac - Senj preko Kapele. Cesta je izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele. Trasa Jozefine vodi iz Karlovca preko Josipdola, Brinja i prijevoja Vratnik do Senja. Građena je između 1765. i 1779. godine, a njezina ukupna dužina je 115 km. Izgradnja Jozefine uveliko je utjecala na razvoj Brinja i oštarijsko-josipdolskog prostora, a naročito Senja, uz Karlobag najpovoljnije smještene luke na izlazu karavanskih puteva iz zaleđa. Izgradnjom ceste došlo je do proširenja senjske luke i povećanja njezinog prometa. Danas je atraktivna za sve brojnije turiste. Ceste od Karlovca prema moru izgrađene u XVIII. stoljeću: Obelisk u Karlovcu koji označava početak Jozefinske ceste i udaljenosti u austrijskim miljama: Zaprega na Jozefini u stara vremena, autor nepoznat: Ovo je najpoznatiji objekt na cesti - kameni dvokatni most preko rijeke Tounjčice: Tounjčica je rijeka duljine 12,5 km. Izvor joj je u špilji ispod brda Krpel u Tounju, a utječe u Mrežnicu kod istoimenog sela. U rijeci živi stenoendem Ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), iznimno rijetka i ugrožena vrsta, a od riba potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Tounjčica: Ogulinska spiljska spužvica (Eunapius subterraneus), foto B. Jalžić: Znamenita građevina vrijedna je opširnijeg osvrta:

Trg kralja Tomislava, varaždinski korzo: Gradska vijećnica, jedna od najstarijih u Europi. Sjedište gradske vlasti ovdje je smješteno od 1523. godine, a današnji izgled zgrada je dobila 1791. nakon što je stara vijećnica izgorjela u požaru: Palača Drašković iz druge polovice XVIII. stoljeća. Grof Franjo Nadasdy nastanio se 1756. godine u palači te je Varaždin postao glavni grad Kraljevine. U ovoj palači zasjedao je Hrvatski sabor, a od 1767. godine palača je bila i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća. Na kamenom portalu nalazi se pozlaćeni grb obitelji Drašković: Isusovački samostan s kraja XVII. stoljeća, kasnije samostan pavlina, najvrijedniji je arhitektonski kompleks grada iz vremena ranog baroka. Danas je u njemu Fakultet organizacije i informatike: Meteorološki stup: Historicistička zgrada varaždinske Prve gimnazije, izgrađena 1870. godine po nacrtima bečkog arhitekta H. Neumanna: I evo me natrag na kolodvoru, a tamo se opet može svašta vidjeti:

Željeznička zgrada iz vremena K.U.K. monarhije, vjerojatno za stanovanje: Sjeverna blok kućica: Zaintrigirao me ovaj industrijski kolosijek opremljen trećom tračnicom: Zatvoren je iskliznicom:

Izlaz iz kolodvora prema jugu. Desno za Golubovec, ravno za Zaprešić, lijevo za Koprivnicu, sasvim lijevo za depo: Polubrklja na ŽCPR se spustila, začulo se agresivno brundanje i ode teretnjak prema Koprivnici: Pogled na depo. Dalje nisam išao, a kome nedostaju detalji iz ove lokacije sretan mu upad: Priznajem da ovako nešto još nisam vidio:

Prepoznaje se rukopis (točnije fotopis) našeg Ante-Vž: Idemo vidjeti što ima vani. Ima svašta poput ovog dizel Soma, pretpostavljam prispjelog iz Čakovca: Ima i dupla Macosa prispjela iz Koprivnice: A tu je i teretnjak s 2062-113 HŽ Carga:

Evo ovaj HŽ Cargo Vectron na četvrtom kolosijeku. Iz tunela Baudine spušta se polagano RCC Oebb Vectron. HŽ Cargo sa Vectronom na čelu polazi sa četvrtog kolosijeka. Od signala do signala; treći kolosijek pun cisterni.

Putopis sutra ili prekosutra:

Cisterne i žitaričari koji su i dalje deponirani u Andrijevcima. ....i SŽ Tadovi koji su ostali na istom mjestu. Nakon zadnje fotke, baterija mi se ispranila na fotiću pa nisam mogao više fotkati. Som me dobro poslužio bez kašnjenja sam se vratio u Vinkovce. Toliko o 'kratkom' kršopisu iz Slavonskog Broda, cipelzug i moje osovine su defitivno se našetale.

U četvrtak, 14. ožujka sam otišao u Selce i tamo napisao najveći dio ovog teksta. Dakle, u 73 dana ove godine vozio sam se prvi put u 24 Končareva vlaka (od 55). U njih 20 sam se vozio i ranije, pa ih je ostalo još (samo) 11: 001, 002, 003, 013, 014 101 205 303, 308 (i 309 i 310 uskoro) (nastavit će se…)

I moja druga unuka (5 godina, vrtić) je već ranije bila samnom na nekim kraćim vožnjama, ali sam joj htio pokazati i pravi vlak (lokomotivu i vagone), pa smo se 7.2.2024 nas dvoje uputili sa 2013 u klasičnom sastavu do Dugog Sela. Srećom je jedan od vagona bio s kupeima, tako da je dijete moglo osjetiti nešto od atmosfere nekadašnjih vožnji. Ostali vagoni su bili "autobusi". U Dugom Selu je lijepo uređeno igralište u parku nedaleko od kolodvora pa smo tamo proveli skoro dva sata i vratili se sa 2206 (6112.015). Zanimljivo je da je vlak bio sasvim pun (uglavnom studenti) pa smo tek u Trnavi našli 2 mjesta za sjesti.

Ponedeljak 15. travnja 2024. godine, godinama bivšeg sistema bio je dan željezničara. Još samo 4 sata do blažene izborne šutnje. Očekuje se .ulazak vlaka broj 4609 u kolodvor Plase.

Stanley bi mogao biti profesor iz zemljopisa i povijesti a i fotografski zanat mu nije stran.

Izgleda da se nešto nedavno kotrljalo ovuda: Ako i jest, samo do ove savane: Izlaz iz kolodvora u smjeru Čakovca: Istočna strana obiluje antikvitetima: Spomen ploča: I još jedno podsjećanje na stare dane: