Da još što obiđem, da nisam džabe dolazio. Odlutao sam u pravcu Ploča, pa se okrenuo prema kolodvoru. Ipak mi amateri nismo vični slikanju prema suncu. Lijevo opet nesretna ograda, a desno manje nesretna (plava) ograda kojom je ograđena luka koja postoji samo na papiru. Ne znam od koga ograđuju, al' "rek'o Rajko", pa oni ogradili. Priča o Rajki - neki drugi put.😁
Malo sam se tresao (tj. pomakao) desno. Dva kolosijeka prema nigdje (tj. prema luci). Hrđa na njima sve govori: ni prometa ni luke. Dizalica je tu spremna, ali (...nima koga da je bere...)...
Nije sve tako crno (ipak je sunčan dan), evo i koji ljepši motiv: trgovački centar preko Neretve (nekada zvan Razvitkovom Robnom kućom) čijem arhitekti treba dignuti spomenik samo iz jednog razloga: krovovi predstavljaju naopako izvrnute neretvanske lađe. Iznad lađa vidi se i zvonik simbola Metkovića, crkve sv. Ilije, na brdu Predolcu.
Naravno, ništa bez Neretve, mirne i pitome te Lučkog mosta u daljini. Ispod ovoga mosta start je poznatog Maratona lađa do Ploča.
Taman sam se spremao dalje, kad tutnjava iz pravca Ploča. Udarilo sunce u sva četiri oka, jedva vidim da iz daljine ide nešto.
Za divno čudo, uspio sam ovjekovječit to nešto u dolasku...😃
Za ne faliti, okinuo sam ga i u odlasku (on će meni...) Cvilež kočnica, kratko stajanje toga nečega u Metkoviću i njegov odlazak dalje prema BiH, a moj prema obližnjem kafiću na jednu teretnu. Toliko od mene za ovaj put.
Eh, da, ostao sam gore dužan informaciju zašto nema žive duše. Naime, putnički promet je odavno ukinut. Prema BiH možda i ubrzo nakon rata (ne znam podatak), a onaj prema Pločama je ukinut prije par godina i sada ga obavljaju busevi.