Jump to content


Donacija

Opcije potpore stranici zeljeznice.net
Ako posjedujete kriptovalute, možete donirati i na adrese:

3P2r8a7BMvRiRppZXcQdYiGguhN4iHAWTA3 - WavesPlatform

0x630394fcfd4d4b5f6847dd071b0841c25a2bcad7 - Ethereum

1C1f1kP6uL9Bqxi1r8TA4FHGpJ7D2GMtmi - Bitcoin

Za više informacija pogledajte iduæu poveznicu: http://goo.gl/Elo84w

egérke's Content

There have been 1000 items by egérke (Search limited from 04.05.1992.)


By content type

See this member's


Sort by                Order  

#581042 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 22.09.2017. - 09:58 in Putopisi - Svijet

Da, slike su nestale jer su se promijenili linkovi. Treba otići na FB stranicu, tamo su i dalje sve slike. Mislim da se album zove "26. 4. 2015."




#580377 DB, egérke, STIB i Stanley u Sisku 9. rujna 2017.

Posted by egérke on 11.09.2017. - 12:06 in Putopisi

Ja ću samo uletjeti s adekvatnom tematskom pjesmom - surf rock grupa The Bambi Molesters najpoznatiji je sisački izvozni proizvod, a čine ju bubnjar Hrvoje Zaborac, njegova supruga basistica Lada Furlan Zaborac, i gitaristi Dalibor Pavičić i Dinko Tomljanović. Osnovani su 1995., a u svojoj su karijeri surađivali s Chrisom Eckmanom iz grupe The Walkabouts, te kao predgrupa grupi R. E. M. Njihova kompozicija Chaotica uvrštena je na soundtrack kultne američke serije Breaking Bad (kod nas prevedene kao "Na putu prema dolje").

 

A ovdje evo jedne njihove brže stvari:

 




#575842 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 04.07.2017. - 12:06 in Putopisi - Svijet

DOK JA SANJAM AERODROME (18. i 19. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

18.02.2016..jpg

 

Iliti, kako sabiti 50 potencijalnih dana puta (iz one jednadžbe od neki dan) u 32 sata letova i čekanja na iste. Razmišljao sam o tome dok sam sjedio u Jasninu dnevnom boravku, tipkao i osmatrao stan, osluškivao vanjski promet…uopće nisam imao dojam da ne samo da nisam u Hrvatskoj, nego da sam na drugom kraju svijeta. Iako nikad bliži Hrvatskoj na cijelom putovanju. Avioni su čudo, i itekako ekonomiziraju vrijeme, ali meni je drago da sam ovo putovanje odradio upravo ovako, uz njihovu minimalnu asistenciju, spoznavši stvarnu dimenziju prostora zvanog Zemlja. Nije toliko velik koliko nam ponekad izgleda…
Za zadnji dnevni zapis trebalo bi tu napisati nešto efektno, ali mislim da će se stvari iskristalizirati tek za nekoliko tjedana. FB stranica će i dalje ostati aktivna, ako ni zbog čega, a ono zbog terminâ predavanjâ, za koja se nadam da će ih biti, kad ispregovaram logistiku. A i ja ću se nakon opisa završnoga dana putovanja, predstojećih dana pokušati i malo poigrati s nekim top listama…

 

Budući da mi je let iz Sydneya za Bangkok u 10 ujutro, znači da na aerodromu moram biti oko 8, što znači da je 6.45 sasvim dovoljno da se ustanem, obavim jutarnju higijenu, doručkujem i pripremim se za polazak na vlak oko pola 8. Tom ide sa mom na vlak, on ide na posao, radi u sjevernom dijelu grada i treba mu oko sat do sat i pol svaki dan od kuće do posla i natrag. To je recimo prednost manjih gradova, sve ti je na dohvat ruke, meni ponekad i mojih 20-ak minuta tramvajem izgleda daleko, a tramvaj mi praktički stane pred kućom i pred poslom. Da, razmažen sam, ali vjerojatno bih se privikao i da moram toliko daleko putovati na posao, preuredio bih dnevni raspored da izvučem najviše iz putovanja. Zato mnogi ljudi i rade u vlaku, ili ako putuju autom, onda slušaju audio knjige, čak i neke poslovne stvari u audio obliku. S druge strane, u 20 minuta do posla u zagrebačkom tramvaju baš nije moguće raditi, pogotovo kada na Trgu nahrupe umirovljenici-sprinteri.
Jasna mi je za doručak pripremila crumpets, malene palačinke spužvaste konstitucije, veličine malo većeg medenjaka, koje se obično jedu tako da se premažu putrom i medom ili javorovim sirupom. Uz to i šalica kave i spreman sam. Mogao sam i malo sporije doručkovati, ali otegao sam s ustajanjem, pa je tako već prošlo pola 8 kada Tom i ja krećemo. Eto, ovaj je susret ispao pomalo na ho-ruk, idući put kada dođem u Sydney bit će bolje. :D Oni će vjerojatno dulje biti u Sydneyu nego Anita u Wellingtonu. I sad, iako sam ja svjestan da je Australija daleko, opet mi se nekako javlja onaj osjećaj koji često imam – kada prvi put nekamo putujem, to mi se čini jako daleko. Svakim idućim posjetom to mi se primiče – u smislu, poznat mi je teritorij, pa mi ne izgleda tako daleko. Tako mi sada Novi Zeland izgleda daleko bliže nego recimo Tahiti. Jednom kada napravim puni krug, vjerojatno će mi čitava Zemlja postati susjedstvo, Japan je odmah nakon Sesveta, onda je Vancouver, pa London i Stenjevec. Gotovo da si mogu gledati u vlastita leđa. Tako da me zapravo i nije strah da neću više vidjeti Sydney. Možda za onaj produženi vikend u lipnju…
Tom i ja se rastajemo stanicu prije aerodroma, ja moram presjesti, a on nastavlja. Još jednu stanicu drugom linijom i opet pri iskrcavanju odlazim u minus na Opalu, ali to mi sada više nije ni bitno, tko zna kada ću se vratiti u Sydney i hoću li uopće, pa znate li vi gdje je to i koliko ima dotamo? Na aerodromu uobičajena procedura, odmah dobivam sva tri boarding passa (to mi je novost, dosad nisam nikad letio vezanim letovima, pa nisam znao kako to ide), pozdravljam torbu, nadam se da se vidimo u Zagrebu, potom granica (izlazna procedura iz Australije je zapravo komično jednostavna, tutnete pasoš u skener, onda vam još fotkaju lice – morate skinuti naočale – i onda ubacite izlaznu karticu u neku kutiju, koju nitko ne provjerava. Nije mi jasno čemu onda uopće služi ta izlazna kartica i njeno popunjavanje, kada vi zapravo uopće nemate interakcije sa službenicima prilikom izlaska iz zemlje.), rendgenska kontrola i lagana šetnja do izlaza. Danas letim nešto manjim avionom – Boeingom 747, tj. Jumbo Jetom (svojedobno ga je netko pokušao kroatizirati u „mamutnjak“, iako mi nije jasno zašto ga zbog karakterističnog oblika nitko nije prozvao grbavim kitom). U dva sam dana dakle dobio priliku putovati dvama najvećim svjetskim avionima. A od Beča do Zagreba me nedvojbeno čeka Dash…
Inače, dok sam prilazio graničnom prijelazu primijetio sam natpis „Ako putujete u Raqqu ili Mosul, možda činite kazneno djelo.“ Nije mi jasno na koga se taj natpis odnosi. Oni koji onamo putuju ionako znaju što čine i vjerojatno im je svejedno. Uostalom, nema ni redovnih putničkih letova za te gradove, a sumnjam i da bi itko od potencijalnih ISIL-ovaca bio toliko glup da navede konačno odredište. To mi je ona naivna blentavost na koju ponekad naletim u dobro uređenim zemljama Zapada, gdje vjerojatno postoji predodžba da se čak i kaznena djela rade po PS-u.
Unutarletna zabava kod Thai Airwaysa je manje luksuzna nego kod Emiratesa, čak im je i izbor glazbe lošiji, iako imaju neke putničke kvizove o različitim gradovima u koje lete, između ostaloga i o Bandungu i Surabayi. Dok smo rulali namjestio sam si najveće hitove Bee Geesa (gdje ćeš bolje grupe koja povezuje Australiju i Europu), nadajući se samo da će na ovom letu Stayin' alive biti uspješniji od Tragedy. Nakon polijetanja avion radi okret za 180° nad gradom, no ja nažalost i opet nisam uz prozor, a moj je susjed spustio kapak na prozoru, tako da sam većinu leta bio lišen prizorâ izvana. Iako je, koliko sam uspio ubrati, bilo i dosta oblačno, naročito nad Indonezijom (tamo je sada još uvijek kišna sezona). Letimo prema Darwinu, pa preko istočnog vrha Timora prema Sulawesiju, preko Bornea (uz mali zaokret, taman da izbjegnemo zračni prostor Bruneja) pičimo nad deltu Mekonga, i onda preko Kambodže stižemo s jugoistoka nad Bangkok, ali radimo manevar i skrećemo u pravcu jugozapada, nakon 9 sati leta. Prilično dug let, iako će onaj do Beča trajati 11 sati. Imao sam sreću da mi se jedan susjed preselio na drugo sjedalo, pa sam imao više manevarskog prostora. Uglavnom sam pisao, jeo (dva puna obroka, prvi je bio neki goveđi odrezak, drugo rezanci, uz uobičajene popratne rekvizite poput salate – jedne povrtne, druge voćne – i deserta – jednom torte s marakujom, drugi put tzv. ANZAC-ovih keksa, keksa koji su bili dijelom vojne popudbine u ANZAC-ovim postrojbama u Prvom svjetskom ratu, a slični su medenjacima), te ubio oko na neko neodređeno vrijeme. Let je protekao mirno, uz tek povremene turbulencije. Po slijetanju u Bangkok vrućina i vlaga osjećaju se čak i u klimatiziranoj unutrašnjosti Suvarnabhumija, koji je ogroman, na putokaznim pločama vidim da su neke službe udaljene 900 metara od mojega dijela, koji čak nije na samom rubu zgrade. I još ima 4 kata. Ja moram ostati u tranzitnom dijelu, budući da više nemam vizu za Tajland, pa pronalazim neko mjesto gdje ću napisati ovaj zapis. Tranzitni je dio aerodroma veći od čitava zagrebačkog aerodroma, s naravno hrpom duty free shopova, ali i restorana, a kako sam ja tamo proveo preko 8 sati, naravno da sam nešto i pojeo. Između ostaloga i ljepljivu rižu s mangom, za oproštaj s Azijom.

 

19.02.2016..jpg

 

Avion za Beč polijeće u 23.55, do Beča mu treba kojih 11 sati leta, u pitanju je Boeing 777. Oko mene hrpa turista koji se vraćaju očito s odmora u Tajlandu – Austrijanci, Mađari, Slovaci… Budući da sam si popio pivu prije polaska na avion, nadam se da će me ona uspavati. I jest, zakunjao sam odmah po polijetanju, valjda prije nego smo dosegli ciljanu visinu. Probudio sam se negdje iznad Mijanmara, kada je krenula posluga večere. Primjećujem značajnu razliku između Thai Airwaysa i Austrian Airlinesa – Austrijanci su škrtiji što se tiče opsega obroka, pribor za jelo je plastičan, nema baš dodatnog posluživanja pića u pauzi među obrocima (to doduše možda zato što puštaju ljude da spavaju)…doručak je isto mršav, tek sendvič i kava (ili sok) Ne daju ni slušalice, tako da ne mogu ni poslušati koju glazbu nude. Sve u svemu, nakon večere (bio je u pitanju neki riblji kari) ponovno tonem u san i budim se negdje iznad Gruzije. Naime, letjeli smo preko Indije, Pakistana, Afganistana, Turkmenistana, te onda zaokret preko Zakavkazja kako bi se izbjegla sjeverna ruta preko Ukrajine, pa tako letimo preko Crnog mora, Rumunjske i Mađarske do Beča. Ovdje je već ozbiljno zahladnjelo – 3 su stupnja. I opet ostajem u transfer zoni, iako je Schwechat manji od Suvarnabhumija svejedno je u usporedbi sa zagrebačkim aerodromom ogroman. Uvijek sam mislio da su komentari onih koji dođu u Zagreb nakon tumaranja svijetom, pa se zgražaju na što liči zagrebački aerodrom, pomalo pokondireni, ali danas sam i ja imao taj dojam. Schwechat izgleda svjetski, čak i u rano kišno kasnozimsko jutro, kada na njemu nema puno putnika. A zagrebački aerodrom izgleda provincijalno. Kao što sam predvidio, između Beča i Zagreba letim Austrianovim Dashom, let traje 40-ak minuta, čitavo vrijeme kroz naoblaku. Neugodan osjećaj kad shvatite da letite naslijepo. Međutim, sve prolazi u najboljem redu, te nakon točno 10,5 mjeseci putovanja oko 7.45 ujutro, 19. veljače 2016. slijećem na Pleso. Promičemo pored gradilišta novog terminala, koji će bogme biti prilično udaljen od staroga, nisam toliko pratio čitavu priču oko toga, bio sam dojma da će to biti tek aneks stare zgrade. Gledam kako iskrcavaju prtljagu, sa zebnjom proučavam što izlazi, no autobus polazi prema zgradi prije nego je dovršen iskrcaj prtljage. No 15-ak minuta kasnije, nakon što su ostali pokupili svoju prtljagu, jasno je da moje nema. Još jedan zajeb za kraj… *

 

Kada sam počeo s ovim putovanjem, nisam znao koliko ću često pisati, hoće li mi to biti tek usputno bilježenje dok imam prazan hod ili ću se truditi biti ažuran. Na kraju sam bio vrlo ažuran, uspjevši opisati gotovo svaki dan ovoga putovanja, koje je trajalo 320-ak dana. Od faktografije, praktičnih informacija do mojih svakodnevnih interakcija i razmišljanja o životu i svijetu. A razlog je upravo veliki interes kod čitatelja, koji su tražili još. Promijenio sam više stilova prilikom ovih zapisa, katkada izgubio dosta vremena zbog nekih detaljnijih dana… Možda je na momente izgledalo čupavo, izgledalo je i neotesano, ali bilo je moje. Ovo ovdje što ste mogli pročitati, to sam ja. Često kratkoga fitilja, katkada začudno strpljiv, načelni introvert koji se u društvu dobro poznatih ljudi pretvara u party animal, gurman koji se ne libi jesti u KFC-u, ljubitelj cidera, mrzitelj kupanja u hladnoj vodi, sentimentalac vezan uz svoje stvari, horoskopska Vaga koja je uvijek u kontradikciji sa samim sobom, ali mnogim ljudima to ispada šarmantnim. Ja se zapravo ne volim prepirati, ali ne mogu ni odšutjeti ako vidim ili čujem nešto što mi se ne sviđa. I jako sam zaštitnički raspoložen prema onome što radim, zato mi ne zamjerite ako sam katkada režao na ljude koji su napreskokce pratili ovaj putopis – nekako sam čitavu ovu zajednicu pratitelja doživljavao kao proširenu obitelj, pa mi je bilo važno da angažman bude podjednak. A i nepraćenje bi aktiviralo moje alarme nesigurnosti – „nisam im valjda postao dosadan?“ Zato sam kao kavkaski ovčar neprestance skupljao odbjegle ovčice. :D I strepio nad svakim opadanjem broja lajkova na stranici. Na kraju nije došlo do željenih 2000, ali nije ni ovo loša brojka, pogotovo s obzirom da je moje putovanje bilo poprilično slabo medijski popraćeno.
Htio bih se ovdje zahvaliti svima koji su, na ovaj ili onaj način doprinijeli da ovaj putopis izgleda baš ovako kako izgleda. Prije svega, to ste svi vi koji ste čitali, komentirali ili samo lajkali slike i tekstove na mojoj stranici. Neću vas nabrajati poimence, jer je to gotovo nemoguće. Ali vi ste, uz naravno mene, iznijeli najveći teret ovoga pothvata. Ujedno su neki od vas, uz naravno Indonežane, iznijeli i najveći dio iritantnosti. :D Zahvale dalje idu mojim domaćinima tijekom ovoga putovanja: Zari Džamali (Teheran), Mahdiju Davariju (Esfahan), Sadžadu Hussainu (Lahore, jest da sam kod njega bio u hostelu, ali pokazao se kao dobar domaćin), Miroslavu Lesjaku (Kuala Lumpur), Vedranu Bajeru s obitelji (Singapur), Anjasu Septi Lesmani s obitelji (Bandung), Medi i Jenny (Adelaide), Anti Šarušiću (i ostatku ekipe iz kuće u Queenstownu), Aniti Brkanić (Wellington) i Jasni Novak Milić s obitelji (Sydney). Ljudima koje žive ili su živjeli u nekim gradovima na putu i s kojima sam proveo neko vrijeme u razgovoru: Stefanu Ivanoviću (i društvu iz stana na Dorćolu), Branku Jovanoviću, Marku Raduloviću, Slobodanu Bijeliću, Dijani Vuković (svi Beograd), Anđelku Vlašiću (Istanbul), Teryn, Rocu i Andrésu iz Eskişehira, Aliju Ahmadluu sa suprugom (Zandžan), Marjam Karimi, Mostafi Vafaeiju (oboje Teheran), Faršadu Rahmatiju (Jazd i Kerman), Bošku i Ani s obitelji (Kuala Lumpur), Echi, njenoj sestri i Jeromeu iz Bengkulua, Antonu i Lince iz Palembanga, Andrewu i Alexu iz Bandunga, Joshu Trindadeu (Dili), Jurici i Tatjani Turčinov, Juliji i Gregoru Veble Mikiću (svi Adelaide), Petru Jovanoviću (bus Adelaide-Melbourne), Ivanu Primorcu (Auckland i Christchurch), Mariju Šnajderu, Anti Bosniću (Auckland) i Milanu Filipoviću (Queenstown). Ljudima s kojima sam putovao dio puta ili ih susreo u hostelima: Austrijancima iz Vana i Tabriza, Nijemcima iz Ghazvina s kojima sam išao u dolinu Alamut, Michaelu Schaadu (Švicarac koji putuje svijetom), Scottu Lópezu-Gelorminu (Australac iz Esfahana), Mađarima s izleta u okolicu Jazda, Jacku Heronu, Jamesu Garlandu, Christopheru Prioru (i ostatku ekipe iz hostela u Kašgaru), Javieru Manguiji, Edu (kojemu ne znam prezime), Shaunu Ji-Thompsonu (iz Zhangyea), Australki s izleta u Mati Si, Clare Roach (s kojom se naposljetku nisam susreo nakon Phnom Penha), Pieteru iz Nanninga i Hanoija, Tonyju Huynhu i ostatku ekipe s izleta u zaljev Halong, Sanji Fligić (Mirina cura), Britancu i Kanađanki s izleta u deltu Mekonga, Ting Chen (iz Siem Reapa i Bangkoka), Samu s Novog Zelanda koji putuje u Mongoliju, Christianu Schmidtu (Švicarac s Floresa), Nijemcima s vožnje Moni-Maumere, ekipi s izleta u Uluru, Oskaru (Šveđanin iz Dunedina i Invercargilla). Kolegici putnici Snežani Radojičić, s kojom sam nažalost komunicirao samo virtualno. Različitim epizodnim likovima: Crnogorki u vlaku za Beograd, ženi iz hostela u Sofiji koja je glumila s Kevinom Baconom, liku iz busa u Tabrizu koji me zvao da odem pogledati gdje studira, baha'i liku iz teheranskoga metroa, Hassanu iz Afganistana koji živi u Kašanu, dobrohotnom taksistu iz Rawalpindija koji me vozio kada sam išao u potragu za mobitelom i nabavku novoga, Amerikanki iz Hotana koja uči ujgurski, Craigu iz Turpana i njegovoj supruzi Korejki, maloj Kineskinji iz Chengdua koja studira poljoprivredu, a svira violinu, Eleonori Rossi-Drago (Talijanki iz Hanoija), tipu s kolodvora u Hua Hinu, Ichi Miyori iz hotela u Batamu, Belgijancu iz Yogyakarte, ekipi s pub-kviza u Sydneyu… Vozačima ili vodičima, među kojima se ističu Ramazan iz Malatye koji me vozio na Nemrut, g. Eskandari iz Ghazvina, Roni Putra iz Bukittingija, Ben Stokes iz Alice Springsa, Tim s Great Ocean Roada… Različitim prolaznicima s kojima bih razmijenio pokoju repliku, Beludžistanskim levijima, osoblju smještajnih objekata… Svi su oni dali svoj obol ovom putopisu da bude točno ovakav, čak i Faisal koji je „našao taj mobitel i sada je njegov“. Također i jedno veliko hvala onima koji su financijski poduprli ovaj moj put privatnim sredstvima, hvala i ekipi sa stranice PutOpija, koja je pratila moj putopis sa zakašnjenjem od nekoliko dana, objavljujući na svojoj stranici pojedine nastavke, hvala i svima vama u Hrvatskoj koji ste mi omogućili da uspijem realizirati ovo putovanje, kolegama iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, mojim prijateljima i obitelji (užoj i široj). Poseban i posljednji pozdrav Antunu Halonji, koji nažalost nije dočekao da se izgrlimo po povratku, a čuo sam i da se samo koji dan prije preseljenja u vječnost raspitivao oko toga gdje sam i kako napredujem. Zbogom prijatelju, znam da ću i nesvjesno i dalje svako jutro pogledavati u taj stol lijevo od ulaza u ured, očekujući te ondje…

 

(* prtljaga je došla još isto jutro – idioti na aerodromu su zaboravili staviti ruksak na pokretnu traku. Nažalost, jedna od piva u bocama je iscurila, a napukla je i jedna od limenki. Pa ti nosi pive s Novog Zelanda…)




#575770 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 03.07.2017. - 11:47 in Putopisi - Svijet

PREKO JARKA (17. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

12.01.2016..jpg

 

Zadnji dan u Aucklandu bio je jednako vjetrovit i cmoljav kao i prethodno popodne (čak i nebo plače zbog kraja putovanja), tako da sam se nakon odjave instalirao u predvorje hostela da napišem tekst. To je, zajedno s još nekim obavezama, potrajalo do iza pola 2. Budući da mi je let u pola 7, računam da je dovoljno da dođem na aerodrom do 5, što znači da bih morao krenuti iz grada u 4.

 

Slika moga vijetnamskog šešira, da se vidi u kakvom je stanju:

 

12715951_794860637312041_442729952220623

 

12719310_794860640645374_476639690023510

 

Imam još vremena, odlazim u jednu kraću i s obzirom na vremenske uvjete ne osobito ugodnu šetnju, kroz luku na Wynyard, pa kružno do pivnice u kojoj sam jeo i prvi puni dan u Aucklandu. Naručujem sendvič sa šunkom i senfom i češljače s đumbirom. I pola litre točene pive. To ubrzo dolazi, a ja polako jedem, dok ne shvatim da se već bliže 3 sata. A ja se još moram vratiti do hostela (20 minuta), usput kupiti suvenire i pivu za Marka, te potom ponovno doklipsati do terminala aerodromskog busa. Brže-bolje dovršavam ručak, iskapljujem pivu i krećem prema hostelu.

 

GayTM - bankomat u duginim bojama:

 

12733444_794860653978706_177970832741218

 

Nalazim jednu suvenirnicu i relativno brzo rješavam tamošnju nabavku, potom dolazim do hostela s relativno dobrim prolaznim vremenom, u blizini se nalaze čak dva liquor storea (jer na Novom Zelandu, kao i u Australiji, pivu možete kupiti samo u prodavaonici alkoholnih pića, nije ju moguće nabaviti u običnom dućanu; sjećam se kako sam se oko toga žalio Oskaru, iako je on Šveđanin, a oni imaju istu situaciju), no u oba postoji isti problem – novozelandske pive uglavnom su u bocama (ja naravno za transport preferiram limenke, ne želim da se razbiju u torbi), u limenkama su samo strane pive, a i one novozelandske koje su u limenkama dolaze isključivo u paketima, nije ih moguće kupiti po komad. U drugoj prodavaonici srećom nalazim dvije u limenkama, te ipak uzimam još dvije boce. Odabrao sam srijedu kao dan za kupovinu alkohola, jer srijedom navodno padaju cijene budući da je to dan kada se dijeli socijalna pomoć. Pričao sam već o tome. Iako ove baš i nisu nešto snižene, sudeći po cijenama – 18 dolara za te 4 pive. Plaćam, i eto vraga – sad više nemam 16 dolara za bus do aerodroma. Ma moći ću platiti karticom, to je Novi Zeland, nema frke. Trpam pive u veliki ruksak, trudim ih se osigurati od tumbanja, umatajući ih u odjeću, do Sydneya će valjda izdržati, potom ću ih tamo pošteno prepakirati. Prtim ruksak na leđa, da, osjeti se težina tih dodatnih dvije litre pive + staklo… Sad brže-bolje do Sky Terminala, onamo kamo sam jučer pristigao iz Hamiltona, otamo polazi i Sky Bus, kako se zove shuttle za aerodrom. Već je prošlo 4 kada stižem na rečeno mjesto, ali tamo nigdje ne vidim nikakvu oznaku za Sky Bus. Guglam. Ne, otprije 2 mjeseca bus polazi s drugog mjesta, iz Queen Streeta, kojih 10-15 minuta hoda odavde. Da stvar bude gora, ja sam prošao kraj te lokacije na putu ovamo. Opet natrag, kroz gužvu i kišu koja se pojačava. Naposljetku stižem do polazišne stanice i vidim kako upravo dolazi jedan Sky Bus. Već je oko 4.20. Ulazim i pitam vozača, nekog Azijata, mogu li platiti karticom. Ne, ne mogu. On govori katastrofalan engleski, njegova objašnjenja ne razumijem baš najbolje, pa ne shvaćam ni odgovor na pitanje gdje točno onda mogu kupiti kartu, vidim samo da mi odgovara sa smiješkom i onom već opisanom iritantnom reakcijom „to je tvoj problem, ja samo radim svoju dužnost, a ona nije da tebi pomažem“. Srećom se iz unutrašnjosti autobusa pojavljuje neki tip koji mu daje 16 dolara za mene. Zahvaljujem se tom svom spasitelju, a on kaže da nije problem, da se karte zapravo trebaju kupiti online (iako se za vožnju u suprotnom smjeru mogu kupiti na šalteru na aerodromu), i veli da mu ne trebam zahvaljivati, da je to sve karma i da će se njemu vratiti. Tip izgleda kao neki poslovni čovjek, možda će radnicima odbiti od plaće. :D Ja sam inače tijekom vožnje do aerodroma prebrojao svoje kovanice i naposljetku i našao 11 dolara u kovanicama, uz još jednog Hillaryja, ali ovaj nije htio ni čuti da mu to vratim. Rekao je da si umjesto toga kupim sendvič. :D
Bogme nam je trebalo sat vremena do aerodroma. Dijelom zato što je promet gust jer je ovo vrijeme kada Aucklanđani idu kući s posla, a dijelom i zato što je ovaj mamlaz za volanom svako malo zastajkivao i popravljao brisače, nešto nije bilo u redu s jednom od metlica. Došao sam na aerodrom taman u trenutku kada se pored moga leta pojavio natpis „Check-in closing“. Srećom, dosta ljudi u repu ispred mene još je išlo za Sydney, tako da nije bilo brige, no ovakav kasni dolazak lišio me mogućnosti da obavim jednu stvar koju sam planirao – da se sâm raspitam kod prtljažne službe za vreću. Budući da sam imao oko 15 minuta između prijave na let i početka ukrcavanja, to mi nije bilo dovoljno. Qantas mi nikad nije odgovorio na onu žalbu. E sad, s obzirom da je činjenica da su mi oni (bilo Qantas, bilo aucklandski aerodrom) zagubili imovinu, i da je to isključivo njihova odgovornost, smatram da bih svakako trebao imati pravo na nekakvu kompenzaciju, ali kako da ju izborim? Da ih tužim? Mogu li to uopće iz Hrvatske? I koje su šanse da dobijem parnicu protiv jedne od najvećih svjetskih aviokompanija? Nije stvar u tome da je to „samo vreća za spavanje“, riječ je o zagubljenom komadu prtljage, koji ima svoju vrijednost. I koji nije ukraden, nego se zna da je nestao u točno određenom vremenskom intervalu, s točno određenim akterima. Budući da je let bio izravan, postoje samo tri mjesta gdje se to moglo zagubiti – oba aerodroma i avion. A koliko je meni poznato, stvari zagubljene u avionu također se predaju odredišnom aerodromu. Znači sva je prilika da je ta vreća u Aucklandu, ili da je ostala u Sydneyu. Trećeg nema, sigurno nije odletjela na Rarotongu.
Koliko vidim, unutar sat vremena iz Aucklanda polijeću čak tri Emiratesova aviona, svi lete na liniji Auckland-Dubai, ali preko različitih australskih aerodroma – Sydney, Brisbane i Melbourne. Pretpostavljam da većina putnika ipak leti samo između Novog Zelanda i Australije ili Australije i Dubaija. Ali svejedno, na svim trima linijama lete Airbusi A-380, koji su, barem koliko vidim na svom letu, prilično popunjeni. Znači, recimo da barem 1000-1200 ljudi putuje samo ovim trima letovima.

 

Jedan od ovih dvaju je moj:

 

10835315_794860687312036_479310832337968

 

Avion je iznutra ogroman, potpuno dvokatan, gornji je kat prva i poslovna klasa, dolje je stok…ekonomska klasa, a koliko vidim iz letimičnog pogleda, dva su kata potpuno odvojena, imaju čak i zasebne ulaze preko zračnih mostova (to su ona crijeva kroz koja ulazite, iako izraz „zračni most“ meni više ima značenje onoga što se radilo za Berlin u vrijeme Hladnog rata, dakle airlift. Morat ću provjeriti u zrakoplovnom nazivlju u sklopu projekta Hrvatskog strukovnog nazivlja – da, to je inače projekt na kojem radim kad ne putujem, dakle od ponedjeljka. :) ):

 

12747518_794860700645368_551876430788173

 

Tko zna, možda je dizajn aviona tako napravljen da se u kritičnoj situaciji donji kat otkvači i pusti da strada, dok elita gore to uopće ni ne osjeti.

 

Najstrože je zabranjeno prošvercavanje u poslovnu i prvu klasu:

 

10688103_794860717312033_639821680979773

 

Avion je tolika mrcina da prilikom polijetanja čak ni ne osjetite onu uobičajenu silu koja vas prikelji u sjedalo, više kao da uzlijeće nilski konj. Sjedala ima po 10 u jednom redu, raspored 3-4-3. Sjećam se onog aviončića kojim sam letio iz Dilija, gdje je raspored sjedala bio 1-2. U dva leta od najmanjeg do najvećeg (ne znam je li onaj Embraer najmanji putnički zrakoplov, Cessne su manje, ali pitanje je koriste li se one za putnički promet ili samo za generalnu avijaciju). Također primjećujem da ovaj avion ima duplu oplatu, tj. kroz prozor se vidi međuprostor, pa onda drugi prozor. Da to isto nema neke veze s onom teorijom o otkvačivanju donjeg kata…?
Nakon uzlijetanja treba neko vrijeme da probijemo sloj oblaka nad Aucklandom, a kako avion ima i vanjske kamere, na inflight entertainmentu (zabavi za uz let?) mogu i pratiti pogled koji imaju piloti. S obzirom da letimo kroz oblake, sad mi je jasno kako je bilo Collinsu i Cassinu 28. studenog 1979. Leti se jednostavno na slijepo, s potpunim povjerenjem u navigaciju. Ako je ona ispravno unesena. Srećom da ovdje nema planina u koje možemo udariti, samo drugih aviona. No onda se penjemo nad oblake i jašemo u sumrak. Let u nekoliko navrata ulijeće u srednje jake turbulencije, nitko ne leti po kabini, ali poprilično drma, tako da čak i kabinsko osoblje biva obaviješteno da sjedne. Večera je obilna za avionske standarde, koktel od račićâ s graškom, malajski kari od piletine, mousse od bijele čokolade i kokosa, i još pecivo s putrom i krekeri s novozelandskim sirom. Zgodno je to, Novi Zeland ima jake protekcionističke zakone pod izlikom „biozaštite“, nema šanse da unesete strani med ili mliječne proizvode u državu, ali isti novozelandski proizvodi se bez problema distribuiraju drugdje po svijetu. Ja smatram da je protekcionizam dobar za zaštitu domaće industrije, pogotovo u manjim zemljama, ali smatram isto tako licemjernim da država koja čuva svoje tržište nema problema s ekspanzijom na tuđa tržišta. Ali čini se da je u biznisu moral relativna kategorija još od mnogo prije nego je to Karamarko ustvrdio.
Slijećemo oko 8 po lokalnom vremenu, taman su zadnje zrake sunca zlatile sydneysko nebo. Ali onda još treba dobrih 15-ak minuta rulanja, namještanja zračnog mosta i napokon koordinacije putnika dok se avion konačno ne isprazni. Prilikom izlaska vidim da se s prednje strane ipak nalazi stepenište na gornji kat, moguće je dakle miješanje klasa. Granica prolazi brzo i bezbolno, ali potom slijedi čekanje prtljage, koje traje li ga traje. Naime, i putnici koji nastavljaju za Dubai moraju se iskrcati i preuzeti prtljagu (zato uostalom postoji pravilo o australskoj tranzitnoj vizi), pa se onda ponovno s njom prijaviti na nastavak leta. Iz tog razloga se prvo iskrcava njihova prtljaga, pa tek potom ona od nas koji ostajemo ovdje. Moja je došla među zadnjima, već mi se priviđao scenarij iz Aucklanda koji bi ovoga puta bio mnogo gori, jer mislim da bi prtljaga mogla doći tek sutra popodne (u Sydneyu, zbog toga što je prilaz aerodromu iznad samog grada, nisu dopušteni noćni letovi), a onda je pitanje kako bi ju i kada dopremili do Zagreba. No priča ima sretan kraj, pojavljuje se veliki plavi, s posebnim privjeskom na kojem piše „heavy“. Kasnije ću doznati da je to oznaka aerodromskim prtljažnim radnicima da malo prilagode hvat prilikom prebacivanja torbe, kako se ne bi ukliještili u lumbalnom predjelu. Srećom sam uzeo kolica, pa ga tovarim na njih i odlazim na karantenu. Tu me ženska pita na što mislim kad sam u imigracijskoj kartici spomenuo da imam sjemenje i proizvode od slame. Kažem joj da imam kopi luwak i pokazujem još na svoj šešir. Koji je ionako u poluraspadnom stanju, htio sam ga ostaviti već u Aucklandu, ali nije bilo prilike. Kažem ženski na karanteni da ga se ionako mislim riješiti, ona mi nudi da ga ostavim kod njih. I tako se nakon 6,5 mjeseci u kojima sam ga uglavnom samo nosao od točke A do točke B, malo ga koristeći, rastajem od svog šešira. Teoretski sam ga mogao donijeti u Hrvatsku kao suvenir, pustili bi me s njim u avion, ali bio je već poprilično oštećen, nema smisla. Kupit ću novi drugom prilikom. Osim šešira, drugo ništa nije sumnjivo, pa se mogu uputiti nadoplatiti Opal (s posljednjih 20 australskih dolara koje imam) i potom s aerodromskog wi-fija poslati poruku Jasni koja me već čeka. Do nje imam 8 stanica vlakom, što je kojih 20 minuta, već je prošlo 9, bit će to dosta kratko druženje. Po dolasku na stanicu vlaka opet komplikacija – mojih 10,5 dolara na Opalu (jer sam bio 9,5$ u minusu od prošlog boravka) nije dovoljno, zbog one glupe fore da na aerodromskim stanicama imaju neku posebnu pristojbu i umjesto uobičajene cijene vožnja košta nekih 12 dolara više. Dižem na bankomatu još 50 dolara, dolazim na blagajnu i tražim od žene da mi nadoplati još 10 dolara. No opet se suočavam s prvosvjetskim problemom – na ovoj stanici Opal mogu nadoplatiti samo preko kartice, a za keš mogu kupiti samo običnu kartu. Žena kaže da bi mi ona rado izašla u susret (aha, ova bi mi barem pomogla!), ali da jednostavno nema tu opciju u kompjutorskom sistemu. Zločesti kompjutor. Kad već imam polunadoplaćeni Opal, nadoplatit ću ga do kraja karticom, a ove australske dolare ionako mogu zamijeniti u Hrvatskoj.
Za 20-ak minuta sam na stanici gdje me čeka Jasna. Jasna i ja se znamo zato što mi je ona predavala u razdoblju kad sam ja studirao švedski – no ja se ipak bolje sjećam nje nego ona mene, što je i logično. Javila mi se inače i kad sam prvi put bio u Sydneyu, ali već zadnji dan, dok sam išao na izlet u Plave planine, tako da se tada nismo mogli naći. Ja nisam ni znao da živi u Sydneyu, preselila se ovamo 2014. zajedno sa suprugom, koji je australski Hrvat, iako je on 17 godina živio u Hrvatskoj i još mislim 2 godine u Londonu. Koliko sam shvatio, upoznali su se tako da mu je Jasna (koja je i kroatistica) predavala hrvatski. :D Dakle, njenu suprugu i meni je zajedničko da smo obojica bili Jasnini učenici. :D Tom je informatičar, a Jasna je baš danas potpisala ugovor za predavanje na studiju u sklopu Hrvatskog centra u Sydneyu (mislim da se tako zove, nisam točno zapamtio ime – navodno samo jedan od dvaju takvih u svijetu, drugi je u Kanadi). Studij je u biti nekakva kulturološka papazjanija, nešto kroatistike, nešto kroatologije, ali dosad baš nisu bili prejaki u jezičnom dijelu. Sada su dobili Jasnu, i sada bi trebao biti cilj da ljudi koji to završe (a to su uglavnom Australci hrvatskih korijena koji žele uspostaviti kontakt s kulturom i jezikom svojih predaka) budu kompetentni barem pasivno razumjeti hrvatski. Jasna i Tom imaju dva sina, David ima 11,5 godina, a Daniel je koju godinu mlađi. Dečki su navodno Jasnu izbombardirali pitanjima o meni i mom putu, ali kad sam se ja pojavio, onda su sramežljivi. Dijelom i zato što im je engleski bolji od hrvatskog (pa natucam ja engleski, svršio sam neke škole), iako su obojica rođeni u Hrvatskoj. No Tomu je engleski prvi jezik, tako da malo on, malo sredina, a malo i Jasnina linija manjeg otpora kad oni njoj na engleskom, i eto kvara. Razumiju sve, kao i Tom, ali im govor katkad zapinje. No kada govore hrvatski, imaju hrvatsku fonologiju, Tomu se recimo čuje engleski naglasak, a kako je crvenokos, da ne znam da je Hrvat, ne bih nikad pogodio. Za večeru dobivam goveđu juhu s rezancima, goveđi odrezak s rižom, mahunama i gljivama i pavlovu. Jasna inače sama radi beze kore, što je lokalnim australskim domaćicama senzacija, budući da one kupuju gotove – iako je riječ o najobičnijem snijegu sa šećerom, jedino se mora sušiti neko vrijeme u pećnici, pa to traje. Ali nije kao razvlačenje kora za štrudl. Navodno je Jasna izmislila i čokoladnu pavlovu i prodala tu foru susjedama koje su oduševljene. To će jamačno donijeti krucijalnu komparativnu prednost u australsko-novozelandskoj „Battle of the pavlovas“… Iako, u ovoj Jasninoj koju sam dobio večeras bio je novozelandski trojanski konj – kivi (voće, ne ptica).
Dečki su se ubrzo povukli na spavanje, mi odrasli smo još pretresali razne teme, kao npr. Jasnin strah od pauka i kukaca (i onda od svih zemalja odabere onu gdje pauci imaju energy bar i mogu biti veličine šake), o tome kako je doista živjeti u Australiji i koliko ima istine u tome da je to obećana zemlja (jest, ako ste vodoinstalater ili neko takvo zanimanje – ali onda možete lako dobiti posao i u EU; no ako ste obrazovaniji, ovdje ste često prekvalificirani, s čime se Jasna suočila na više razgovora za posao; također, i u Australiji funkcioniraju veze i poznanstva, samo je to na jednoj višoj razini – ne po babi i stričevima, nego po preporukama od utjecajnih znanaca u branši), o troškovima života… U biti je Jasna bila ta koja je dugo godina kočila preseljenje obitelji u Australiju, upravo zbog udaljenosti, nesigurnosti svoga zaposlenja ovdje, u Zagrebu je imala posao na katedri za skandinavistiku, koji također nije bio posve siguran, ali vodio joj je karijeru u jednom smjeru, za koji nije bila sigurna želi li ga…nešto slično meni. Pogotovo što je takvo preseljenje dugoročno, svu imovinu u kontejner, pa na drugi kraj svijeta, ne možeš baš nakon tri mjeseca „ja bih natrag“. No sad stvari sjedaju na svoje mjesto, novi Jasnin posao doduše u početku će biti samo 2 sata predavanja tjedno, no kako se ubrzo očekuje smjena generacija u kadru, čini se da bi mogla preuzeti i više zaduženja. Dečki su tu u školi, David je više knjiški tip, Daniel je nogometaš…unatoč realnom dijagnosticiranju problema života u Australiji, kod Jasne nisam osjetio onu dešperaciju kao kod Anite. Možda i zato što selidba London > Wellington nije baš usporediva sa selidbom Zagreb > Sydney. Iako Jasna kaže da je i Sydney navečer poprilično mrtav grad, „za razliku od Zagreba“. Ja osobno nisam imao takav dojam – niti Zagreb nešto osobito večerima pršti životom (osim u proljeće i ljeti), niti sam Sydney doživio tako mrtvim navečer kao što je npr. na Novom Zelandu. Istina, noćni je život u Sydneyu ograničen na određene kvartove (Kings Cross, The Rocks), ali nije li tako i u Zagrebu?

 

Negdje iza 1 se i Jasna i Tom povlače na spavanje, ja ću još malo pisati, ali neću stići sve završiti, pa ostavljam dio za let do Bangkoka sutradan, a sada ću prebaciti slike, otuširati se, presložiti prtljagu i otići na kratak počinak. Stavili su me u Danielov krevet, srećom mi je bio dovoljno dugačak, oni razmišljaju dugoročno. :D Zadnja noć u krevetu na putu…




#575767 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 03.07.2017. - 11:15 in Putopisi - Svijet

 

Jeka je zvuk koji se odbija od površina u okolici i vraća prema izvoru. Kod odbijanja se uvijek gubi dio energije zvuka. (Nema tu nikakvog pojačavanja). Zbog veće udaljenosti koju prolazi, odjek uvijek kasni za zvukom iz izvora. Ako je prigušenje zvuka slabo, a vrijeme odjeka predugo, javljaju se višestruki odjeci i zvučna poruka (govor ili muzika) postaje nerazumljiva.

Ovomu sam kasnije mogao posvjedočiti svojim osobnim iskustvom. Bio sam na jednom događanju u Puli koje se događalo u dvorani na Kaštelu. Jeka je bila tolika da uopće nisam razabirao voditeljicu što govori, iako sam jasno čuo da govori.




#575503 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 30.06.2017. - 12:22 in Putopisi - Svijet

Nakon katedrale radim krug do jezera Rotoroa, te se potom preko gradskog korza vraćam na glavnu ulicu.

 

Jezero Rotoroa:

 

12711114_794363987361706_825528996766607

 

12697246_794364000695038_593191799753417

 

12747321_794364034028368_535245595477147

 

12719637_794364094028362_409121862472816

 

12711153_794364097361695_277187236142210

 

Ovo je pukeko, vrsta liske koja živi u području od Indonezije do Polinezije:

 

12697284_794364077361697_456826474215906

 

Divlji kesteni zore, jesen se bliži:

 

11794166_794364140695024_111934319187083

 

Tricikl:

 

12710810_794364150695023_722803601228144

 

Ovo bi bilo dobro ime za rodilište:

 

12716001_794364180695020_499409627136662

 

Teško mi je prebrojati koliko sam ukupno lokaliteta posjetio na ovom putu, računajući sve usputne izlete, ali pretpostavljam da ih ima 200-tinjak. No ovi na samom kraju su kao neki fadeout, nema više nikakve posebne privlačnosti (iako su spilje Waitomo bile lijepe). Kad razmišljam o Novom Zelandu, uglavnom je na mene dojam ostavila priroda – od gradova jedino Wellington, Dunedin i možda donekle Napier, Oamaru i Queenstown. Ostalo je sve zaboravljivo, kao da su bili tek logistička uporišta za spavanje ili izlete. Vraćam se u hostel, usput još zastavši u jednom pubu, uzimam stvari i krećem na autobusni kolodvor. Autobus dolazi možda minutu nakon mene, krenut ćemo i prije voznog reda, svi su putnici već spremni, te za kojih 2 sata vožnje stižem u Auckland, koji me dočekuje oblačan, kao i prvi dan, s vjetrom koji bi bolje odgovarao Wellingtonu. Kasnije će se još spustiti i pljusak. U tih 20-ak minuta koliko imam pješice od terminala do hostela susrećem ogroman broj Azijata – ono što je baš karakteristično za Auckland, ali je prilična rijetkost u ostatku Novog Zelanda. Kao da se nitko od njih ne želi maknuti dalje na jug kada se ovdje iskrcaju. OK, s izuzetkom onih koji vode restorane. Ali doista, nakon napuštanja Aucklanda jedini Azijati koje sam sretao po Novom Zelandu bili su turisti.
Hodam do onog istog hostela u kojem sam proveo prvih 5 noći u gradu, na recepciji je opet onaj Etiopljanin, pitam ga sjeća li me se, ali trebam ga podsjetiti, izgledao sam tada drugačije, s onom bradurinom i bez kape. Znak raspoznavanja je „ja sam onaj koji je ostao bez vreće za spavanje“. Očekivano, vreća u međuvremenu nije došla. Budući da sam znao kako funkcioniraju stvari u ovom hostelu, nisam ništa rezervirao, u uvjerenju da će mjesta sigurno biti. No on mi kaže da su skoro skroz puni, uspio je naći tek jedan slobodan krevet. Ne znam mulja li ili je stvarno to slučaj, ne znam zašto bi bila tolika navala. On tvrdi da je to zbog kruzerâ koji su u gradu. Ali gosti s kruzerâ spavaju na kruzerima. A oni koji eventualno čekaju smjenu gostiju sigurno imaju novca da si plate neki bolji hotel. No, kakogod, ipak dobivam krevet, ali umjesto 30-ak dolara koje sam platio prošli put, ovoga ću puta jednu noć platiti čak 50 dolara. OK, dobio sam malo prostraniju sobu, s dva prozora, ali također je u pitanju četverokrevetni dorm, srećom su cimeri mirni tipovi koji ne tulumare u sobi. Kako se u međuvremenu spustila kiša, sve do predvečerja sam bio u sobi, kupovinu suvenirâ i piva za Marka obavit ću sutra, posjet Sky Toweru ovisi o tome kakvo će biti vrijeme – danas očito nije baš dan za neke vidike, a koliko vidim po prognozi, neće baš biti ni sutra. Pa dobro, nije neki esencijalni propust. Jedino dakle što još moram obaviti jest večera, odlazim u restoran i pivnicu u sklopu hotela Shakespeare, bio sam tamo dvaput u svom prvom boravku ovdje, za večeru uzimam fish 'n' chips, kako bih boravak na Novom Zelandu završio na tradicionalan način. Još mi samo fali pavlova za desert, ali to ću izgleda obaviti u Sydneyu. Naime, dobio sam ponudu da prespavam kod Jasne, nekadašnje profesorice s faksa, koja se pred nekih dvije godine s obitelji preselila u Sydney. Oni su otprilike podjednako udaljeni od aerodroma kao i hostel u kojem sam namjeravao odsjesti (onaj isti u kojem sam bio i prvi put), ali ću ipak imati više mira tamo nego u hostelu. Premda nisam načisto je li mi radi sprečavanja jet laga bolje da na let stignem umoran ili naspavan. Planirao sam spavati na prvom letu do Bangkoka, koji je tijekom hrvatske noći, ali vjerojatno ću biti nedovoljno umoran, a i zanimljivo će biti gledati indonezijske otoke sa sigurne visine. A let Bangkok-Beč je noćni i traje 12 sati. Hmmmm, ako se dovoljno izmorim… Iako će to ponajprije ovisiti o tome koje mjesto za sjedenje dobijem. No otom potom.

Nakon večere i cidera odlazim na još jednu pivu i potom se vraćam u hostel. Iako tehnički nije zadnja noć na putu, zadnja je prije početka povratka. 319. ukupno na putu. Već mi neke scene iz ranih dana putovanja izgledaju kao da je to bilo u neko drugo doba, na nekom drugom putu. Ovo traje toliko dugo da sam već izgubio osjećaj kontinuiteta. Putovati mi je postalo prirodno stanje. Je li to dobro ili loše? Ne znam. Treba mi mala pauza. Barem od napornih dalekih putovanja. Već ću ja ovoga proljeća na neke kraće izlete po Hrvatskoj i okolici…

 

I sad, prije nego što rekapituliram Novi Zeland, još samo nešto za eventualno zainteresirane za novozelandsku working holiday vizu. Osnovni preduvjeti su da morate biti državljanin Hrvatske (ili eventualno neke druge zemlje s kojom Novi Zeland ima ugovor o working holiday vizi – mislim da Srbija i BiH nisu na tom popisu), stariji od 18 i mlađi od 31 godine života (dakle, možete imati napunjenih 30 i 364 dana u trenutku apliciranja), s putovnicom koja vam vrijedi više od tri mjeseca nakon datuma kada planirate napustiti Novi Zeland. Ne smijete imati djecu koju ćete povesti sa sobom. Morate imati povratnu kartu ili dovoljno novca da istu kupite, te barem 4200 novozelandskih dolara (oko 21 000 kn) džeparca. Morate imati zdravstveno osiguranje za čitavo trajanje boravka (iako mi je File rekao da ovdje turisti imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu ako im se nešto dogodi – ali pretpostavljam da je preduvjet da imaju nekakvo osiguranje od kuće). Također, ako vam vizu odobre, trebat će vam i rendgenska snimka pluća. Vizu mislim možete iskoristiti u roku od dvije godine od datuma odobrenja. Prijave za vizu su internetske, otvaraju se negdje u kasnu zimu (2016. će to biti 17. kolovoza u 10:00 po novozelandskom vremenu – u to je vrijeme to 10 sati ranije po hrvatskom vremenu, jer smo mi tada na ljetnom, a oni na zimskom računanju, dakle točno u ponoć), a budući da je ukupan broj viza ograničen (100 viza za državljane Hrvatske), to plane u roku od nekoliko minuta – nemojte se zanašati s „pomicanjem crte“, to jedino ako uleti netko s tuberkulozom koje nije svjestan i sl. Zato budite spremni, raspitajte se. Ako vam se uopće ide na Novi Zeland i ako vam se sviđa ono što ste vidjeli i pročitali ovdje. A dok ste na Novom Zelandu, viza vam vrijedi godinu dana, mislim da ju možete produžiti, ali te finese sada ne znam napamet, možete se raspitati na stranicama novozelandskog ministarstva useljeništva. U tom razdoblju ne smijete raditi dulje od 3 mjeseca za istog poslodavca (osim ako vas on ne sponzorira, kao što je slučaj s Antom), te se možete obrazovati u trajanju od maksimalno šest mjeseci (tako mislim onaj Rodrigo, Brazilac iz kuće u Queenstownu). Naravno, ako naletite na poslodavca koji je s vama zadovoljan i slaže se s time, imate mogućnost prijave za redovnu radnu vizu koja bi vam omogućila i dulji ostanak (samo što se i ona mislim mora obnavljati jednom godišnje). Detaljnije se problematikom working holiday vize pozabavio Tomislav Perko na svojoj osobnoj stranici, pa možete i njega pitati, on je baš zahvaljujući toj vizi i bio ovdje nekih 7,5 mjeseci.

 

A ja ću ovdje završiti rekapitulacije zemalja na putu. Otići na Novi Zeland bila mi je davnašnja želja, tom sam zemljom bio oduševljen i prije nego što se pojavio Gospodar prstenova (uostalom, ja sam ionako gledao samo prvi dio trilogije). Strah od letenja koji sam tada imao doveo je do razvitka ideje da do Novog Zelanda pokušam doći kopnenim i morskim putem, ali to je uglavnom bila samo zgodna ideja, sve dok pred nekih 2 godine nisam shvatio da će to ili ostati nedosanjani san, ili ću to izvesti upravo sada. Mislim da još nisam sasvim svjestan da sam time upravo uklonio još jedan cilj sa svoje liste životnih ciljeva, još jedna se stvar iz budućnosti preselila u prošlost, podsjećajući me tako na prolaznost života… Od Novog sam Zelanda očekivao puno, i u nekim me stvarima razočarao. Ovo je prekrasna zemlja, oko toga nema dvojbe, ali već spomenuta udaljenost i pomalo provincijalni mentalitet djeluju tišteće. Rekoh već, ovo je zemlja za doći na nekoliko tjedana (pa može i mjeseci ili godina), izguštati, i potom se maknuti. Ne znam kako je kad si ovdje rođen, vjerojatno ti je perspektiva drugačija, ali kad si naviknut biti u pokretu i mijenjati zemlje, ovo je zlatni kavez. Prijeti vam malo opasnosti (osim potresâ i vulkanâ), ako ste obrazovani vrlo ćete vjerojatno bez problema dobiti dobro plaćen posao (ali beskućnikâ i prosjakâ ima, naročito u Aucklandu), standard života je dobar – to su pozitivne strane. Ako ste u prilici, probajte. Bilo preko working holiday vize, bilo kao turisti. Kad znate da vaš boravak ovdje ima rok trajanja neće vam toliko teško pasti ta izolacija. A ako vam se svidi i mislite da biste mogli živjeti ovdje, ja vam svakako držim fige.
Mojih pet tjedana bilo je raspoređeno tako da pokrijem čitavu državu, izuzev krajnjeg sjevera, krajnjeg istoka Sjevernog otoka i otoka Stewart. Upoznao sam dosta zemljaka, shvatio zašto Južni otok smatraju najljepšim mjestom na svijetu, bio rastužen Christchurchom i njegovom sudbinom, smrzavao se u Oamaruu i Dunedinu, tumarao art deco ulicama Napiera, šetao uz jezera u Rotorui, Taupu i Queenstownu, plovio Milford Soundom, vozio se kroz Južne Alpe… Možda mi je teško rekapitulirati zemlju u kojoj se još uvijek nalazim, dojmovi se nisu posve slegli, mislim da ću to bolje moći za koji tjedan, kada se čitav put dovrši kao cjelina i malo odstoji. Zato ovaj tekst i izgleda pomalo zbrda-zdola, moje su misli već na onome što još moram obaviti prije polaska, tako da ću ovdje završiti tekst s uobičajenim…

 

Kia ora Aotearoa!/Thank you New Zealand!

 

novi%20zeland.jpg




#575501 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 30.06.2017. - 12:02 in Putopisi - Svijet

Iznutra:

 

1016001_794363684028403_8594205335695094

 

12716033_794363687361736_831917204636298

 

12717775_794363770695061_815991716905565

 

12742486_794363784028393_898336647575009

 

12697496_794363800695058_279429684357627

 

Budući da gradsku anglikansku zajednicu osim Europljana britanskog porijekla čine i lokalni Maori i Polinežani, zanimljivo je vidjeti maorske kipove i ukrase u crkvi, nesvakidašnji prizor u tom kontekstu:

 

12729038_794363717361733_441906527678332

 

Opet izvana:

 

12719651_794363814028390_245461626491126

 

Osim anglikanske katedrale postoji i katolička katedrala Djevice Marije na drugoj obali Waikata, prilično sitna i neugledna, iako je u Hamiltonu katolička zajednica brojnija od anglikanske.

 

Ha? Platiš 10 dolara da si sâm opereš psa?:

 

12728910_794363890695049_130312253091408

 

Pa zašto to onda ne bih napravio doma?

 

Još malo uličnih prizora:

 

10357679_794363857361719_570712420448596

 

12698278_794363954028376_321137232513138

 

Piše što je ovo:

 

12710837_794363907361714_783009958262656

 

Ne znam koja je uloga tostera ovdje, obično nemaju običaj ovako ostavljati smeće:

 

12716177_794363944028377_738928744362702




#575499 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 30.06.2017. - 11:57 in Putopisi - Svijet

SPUŠTANJE ZAVJESE (16. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

16.02.2016..jpg

 

Stigao je tako i moj pretposljednji dan na Novom Zelandu, dan u kojem ću zatvoriti krug. Jutro sam iskoristio da malo pronjuškam po Hamiltonu, iako nisam otkrio puno više nego dva dana ranije u popodnevnoj šetnji. 3 su mi sata bila i više nego dovoljna da istražim Hamilton…

 

Maorskoga imena Kirikiriroa, Hamilton je četvrti najveći grad Novog Zelanda i jedan od najbrže rastućih. Ukupno ima oko 160 000 stanovnika. Tradicionalno je bio središte poljoprivredne proizvodnje, no u posljednje se vrijeme njegova ekonomija diversificira, pa je tako danas jako i visokoškolsko obrazovanje i istraživanje. Na području grada nekada se nalazilo više maorskih sela, u kojima su od 1830-ih djelovali europski misionari. Europsko naselje osnovano je 1864., u vrijeme kada je većina Maora napustila to područje, nakon međusobnih ratova 1860-ih. Naselje je dobilo ime po Johnu Faneu Charlesu Hamiltonu, škotskom zapovjedniku vojnog broda Esk, koji je ubijen u sukobu s Maorima nedaleko Taurange. No unutar 4 godine od osnutka naselja mnogi kolonisti su se odselili, jer je zemljište bilo močvarno ili poplavljeno, te stoga loše za obradu. Za razvoj Hamiltona bila je važna izgradnja ceste prema Aucklandu 1867., i željeznice 1877. Isušivanje močvara pretvorilo je okolno zemljište u jedno od najplodnijih na Novom Zelandu, Hamilton se nalazi i nedaleko najdaljeg mjesta do kojega je rijeka Waikato bila plovna za parobrode. Nakon klimavog starta (što i nije rijetkost za novozelandske gradove), Hamilton je doživio demografsku eksploziju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata – 1945. u gradu su živjele 22 000 ljudi, 1961. 42 000, 1971. 75 000, a danas već dvostruko više od toga. Grad je podijeljen rijekom Waikato popola – sa zapadne strane je gradsko poslovno središte, s brojnim kafićima i restoranima, s istočne je sveučilište. Uokolo grada nalazi se još uvijek nekoliko jezera i tresetišta, iako su uglavnom isušena radi poljoprivrede. Gotovo u samom gradu, na rubu centra, nalazi se jezero Rotoroa (što bi, koliko sam ja uspio pokupiti maorskoga u ovih pet tjedana, trebalo biti „Dugo jezero“), danas pretvoreno u rekreacijsko područje, poribljeno, s brojnim naseljenim vodenim pticama (najbrojnije su divlje patke). U gradu se održava više kulturnih festivala, kao i najveći poljoprivredni sajam na južnoj polutci. Grad je i središte mljekarske industrije. Jedan je od rijetkih gradova koji imaju svoj antipod – u slučaju Hamiltona, to je španjolska Córdoba. Grad je poznat i po svom botaničkom i zoološkom vrtu. Na glavnoj ulici (Victoria Street) nalazi se kip Riff Raffa, lika iz mjuzikla Rocky Horror Picture Show, budući da je njegov autor (i osoba koja ga je tumačila) Richard O'Brien neko vrijeme živio u Hamiltonu. Ironično je da je O'Brienu, inače Britancu koji je dugi niz godina živio na Novom Zelandu, 2010. odbijen zahtjev za novozelandskim državljanstvom, jer je bio prestar (imao je 68 godina), s obzirom da Novi Zeland ima gornju dobnu granicu do koje možete dobiti državljanstvo (mislim da je u pitanju 40 godina). Nakon što je O'Brien tu činjenicu iznio u medije, ukazujući na apsurd da mu se s jedne strane podiže spomenik kao zahvalu za njegov umjetnički rad, a s druge mu se strane uskraćuje državljanstvo iako većinu života živi ovdje, vlasti su pristale učiniti „iznimku“ u njegovu slučaju.

 

Moja me šetnja vodi duž Victoria Streeta, upravo pored rečenog spomenika, do gradske anglikanske katedrale Sv. Petra, začudno tople u unutrašnjosti, s mnoštvom drva i čak i podom od parketa.

 

Scene s hamiltonskih ulica:

 

12698172_794363344028437_658350091592637

 

10271217_794363337361771_752470305346197

 

12747434_794363347361770_238097993746755

 

Evo Riff Raffa:

 

12711148_794363334028438_506128846073189

 

12711242_794363424028429_830191517248156

 

Simpatičan zahod:

 

12715254_794363444028427_757986981819973

 

Vrijeme je da počne aklimatizacija:

 

12034194_794363417361763_748451533154270

 

Ono kad nazoveš restoran isto kao i virus...:

 

12715945_794363434028428_129168873206484

 

Nadam se samo da ne poslužuju kavu Kenjaru i votku Peachku.

 

Čini se da je ovo spomenik galipoljskim borcima...:

 

10357786_794363510695087_392423686504046

 

...to bi objasnilo tursku zastavu ovdje:

 

10626288_794363514028420_116749074564930

 

Mjesto na kojem je katedrala:

 

12715659_794363587361746_291457077739462

 

Evo je:

 

10265434_794363547361750_238200278077009

 

U njenom dvorištu:

 

12698555_794363727361732_360501038799922




#575457 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 13:23 in Putopisi - Svijet

I još malo:

 

12742024_794138167384288_832567588508802

 

12694923_794138160717622_404836797314819

 

11709877_794138164050955_624584960242357

 

10575128_794138194050952_471973188913510

 

10873637_794138207384284_406527332785029

 

11155013_794138234050948_585974086962810

 

12710993_794138247384280_932486505835278

 

12742668_794138250717613_503360237028668

 

12711105_794138274050944_254007146925070

 

12697040_794138290717609_451660066506318

 

12695036_794138317384273_636685580704498

 

Mladi primjerak spiljske wete:

 

12719119_794138344050937_387600749606495

 

Još jedan:

 

12716385_794138340717604_386822047200757

 

I to je više-manje to, pogledao sam sve tri spilje i doista je pri tom obilasku (i čekanju na transfere) prošlo oko 6 sati. Vodič iz zadnje spilje vraća me do glavnog ulaza, sad je manja gužva u restoranu, pokušat ću sada uzeti hamburger, ali sad pak zatvaraju kuhinju. Uzet ću jedan od već pripremljenih sendviča, koji su još gurnuli u mikrovalku. Blah, to mi stvarno nije trebalo. Autobus kasni pola sata, srećom sam dobio SMS koji me o tome obavještava (savjesna kompanija koja se brine za svoje putnike)…

 

Bivši primjerak četkastorepog oposuma:

 

12698654_794138374050934_745032866444832

 

Do Hamiltona ima oko sat vremena vožnje koje kratim zanimljivim misaonim eksperimentom, pokušavajući izračunati koliko bi mi trebalo kada bih se iz Sydneya zaputio kopnenim putem prema Hrvatskoj (OK, uz let iz Darwina za Dili), sljedeći istu rutu (bez pokrajnjih izleta, tipa Kančanaburi ili Xiahe), koristeći za pojedine dionice ista prijevozna sredstva kao i na putu ovamo (dakle, čak i brod od Siem Reapa do Battambanga), ali na način da po dolasku u neko mjesto prvom sljedećom prilikom odem dalje, dakle samo uz najnužnija zadržavanja. I kad bih naravno već imao riješene vize. Trebalo bi mi oko 50 dana, s tim da bi mi od Sydneya do Hanoija trebalo oko 28 dana (zbog australskih transkontinentalnih buseva koji voze jednom dnevno, busa Dili-Kupang, Pelnijeva trajekta, cesti po Floresu…), a onda od Hanoija do Zagreba samo neka tri tjedna, budući da bih kroz Kinu do Kuqe uglavnom imao vlakove s par sati čekanja između (a od Xi'ana do Jiayuguana direktan vlak), a ista stvar bi bila i od Zahedana do Urmie, te od Tatvana do Istanbula. Da mi tehnika ne otkazuje i da nisam umoran (a takav bi put bio strahovito naporan), te da naravno imam vize, možda bi baš bila fora pokušati. Što kraće zadržavanje u indonezijskim gradovima srezalo bi „Hello Mistere“ na minimum…ali opet se pitam, što bih točno imao od takvog putovanja, budući da bi mi jedini cilj bio da što prije odem dalje iz nekog mjesta? Sportsko putovanje. Zanimljivo kao eksperiment, ali realno posve blesav trošak.

Po povratku u Hamilton tek započinjem pisati tekst, koji mi oduzima ostatak večeri, a pisanje sam prekinuo tek odlaskom na kratku večeru u indijski restoran preko puta. U kojem sam također pisao. Da, zagrizao sam previše s onim dijelom o letu 901, trebalo je to istražiti i napisati. Ali dobro je, objavljen je. Na počinak odlazim oko 2 sata, dobio sam neke cimere u sobu, 3 Nijemca (ali ne debela nego tetovirana), tako da će zrak u sobi noćas biti daleko lošiji…

 

Sat i pol leta od Dilija do Darwina pokazao mi je da Australija i nije toliko daleko ako joj se dovoljno približite, ali time je ujedno završilo razdoblje jeftinoće na putu, no također i nereda, prašnjavosti, buke, kaotičnosti…svega onoga što čini Aziju. Bilo je to olakšanje, prvih nekoliko dana sam uživao, onda sam shvatio da je Australija u stvari prilično dosadno mjesto. :D Darwin je sladak gradić za kojega ti je dovoljno tri dana, Alice Springs je Bogu za leđima, Coober Pedy na Božić je nadrealan, čak se i Adelaide, iako mi je isprva izgledao kao uređeni velegrad, nakon nekoliko dana pokazao kao grad koji te sputava. Medo i Jenny su bili zlatni domaćini, uživao sam u tetošenju, ali svejedno nisam imao osjećaj da je to grad koji pršti životom sâm po sebi, već si sve moraš stvoriti. Melbourne i Sydney u tom su pogledu potpuni kontrast, ti gradovi su puni života i događanjâ. Ali u Australiji sam prvi put osvijestio i taj osjećaj „ovo je lijepo, ali je strašno daleko od centra svih događanja“. Da, ta udaljenost štiti od nekih neugodnih pojavnosti suvremene geopolitike i ekonomije, ali ima i svoju cijenu. Cijenu avionske karte za 20-ak sati leta prema Europi ili SAD-u. Novi je Zeland u tom pogledu još i gori, u Australiji imaš barem tu iluziju unutarnjeg prostora (koji je međutim uglavnom nefunkcionalan), ali to dodatno stvara i međugradsku izoliranost – Sydney i Melbourne udaljeni su oko 12 sati vožnje cestom. Tako da, dođoh, vidjeh, svidjelo mi se, ali ne toliko da bih ondje ostao. Hvala lijepa. A za turista iz Hrvatske ni cijene nisu baš nešto primamljive. No vidio sam Uluru na trodnevnom izletu sa simpatičnim Benom, sydneysku operu, klokane i koale (ali nažalost ne i čudnovatog kljunaša), tako da je mojih 26 dana u Australiji ipak bilo izvor lijepih budućih sjećanja. A na završetku puta dodat ću još jednu noć tom kontu.

 

Cheers Australia!

 

australija.jpg




#575456 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 13:09 in Putopisi - Svijet

Još jedna tura:

 

10469291_794137877384317_708511468947415

 

12715885_794137880717650_709730182950162

 

12710922_794137887384316_610482986172430

 

(tu se vidi mreža)

 

12698658_794137907384314_687044967843759

 

12698488_794137927384312_333073765632739

 

12698576_794137960717642_599074290729003

 

12711114_794137954050976_682728381306868

 

11261837_794137970717641_430151924033586

 

12696960_794137997384305_650202826330137

 

12747274_794138010717637_537480157956489

 

12717577_794138040717634_600034465081526

 

12687933_794138064050965_343415328891374

 

12742667_794138054050966_443395630177597

 

12743674_794138084050963_199638927009909

 

12733446_794138117384293_676744926718571




#575455 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 13:03 in Putopisi - Svijet

Treća se spilja zove Aranui, prema Maoru koji ju je otkrio kada se njegov pas zavukao unutra u potjeri za svinjom koju je lovio. Tipična novozelandska šuma ispred nje:

 

12695082_794137627384342_572506421230338

 

12716281_794137660717672_776399186673341

 

Ulaz u spilju:

 

12705598_794137647384340_315784171445918

 

Za razliku od prethodnih spilja, ovdje nema vodotoka, samo ponešto vode koja kaplje, a zbog toga nema ni svjetlećih crva, budući da nema živog svijeta u unutrašnjosti spilje. Jedino se kod ulaza mogu vidjeti pećinske wete, kukci za koje naš vodič (sada je neki treći, taj je isto Maor) kaže da izgledaju kao da su se parili cvrčak i skakavac. Vidjeli smo nekoliko mlađih primjeraka, koji liče na kosce, s malo debljim nogama. No odrasli mogu biti duljine od 10-ak cm. Izgledaju zastrašujuće, ali se zapravo hrane samo lišćem. U unutrašnjosti spilje nalazi se međutim najveća raskoš spiljskog nakita od svih triju spilja koje sam vidio. Naravno, bujna mašta u njima može prepoznati različite oblike, pa tako imamo Snjeguljicu i sedam patuljaka, Cvjetaču, Orgulje, budući da smo na Novom Zelandu tu je jasno i Kivi… Samo je jedna prostorija relativno niska stropa nagrđena mrežom koja stoji ispod stropa, budući da je on prepun stalaktita koje su nesavjesni posjetitelji lomili. Ovdašnja Katedrala visoka je 16 metara, ali se tu zapravo radi o prolazu, a ne o dvorani.

 

Unutrašnjost spilje Aranui:

 

12697083_794137644051007_138648493126735

 

12711022_794137674051004_829948392434013

 

12745715_794137697384335_840364165511912

 

12711199_794137717384333_410464181871926

 

10645195_794137730717665_832871856482312

 

12716105_794137734050998_355709163240341

 

12697049_794137760717662_586534687119562

 

12748110_794137780717660_892774474516187

 

12705669_794137807384324_885236628717818

 

775263_794137810717657_25320545339050403

 

12719532_794137827384322_915379611578532

 

12698384_794137850717653_476272308879238




#575454 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 12:55 in Putopisi - Svijet

To su te niti svjetlećih crva:

 

11017674_794137190717719_474394569375767

 

Okamine školjki češljača:

 

10700357_794137270717711_664314747653483

 

Slabo se vidi, ali to je jedan od mostića kojima vodi staza:

 

10273410_794137284051043_674184822430300

 

Spiljski alpinisti:

 

12698660_794137487384356_218500473497831

 

Još nekoliko kadrova:

 

12741937_794137494051022_669350592353593

 

12711217_794137520717686_886622473685892

 

10286798_794137544051017_176598978617639

 

11058093_794137547384350_669410105815885

 

12748108_794137577384347_426901865703204

 

Hodamo preko mostićâ iznad rijeke, kroz dugačke tunele osvijetljene sablasnom plavičastom svjetlošću…nakon kojih sat vremena u spilji postaje prilično hladno. Mislim, temperatura je uvijek ista, samo što meni postaje hladno, jer nisam ponio ništa s dugim rukavima, nije mi palo na pamet. Dobro da sam se sjetio uzeti cipele, da nisam krenuo u spilju u japankama. Na jednom mjestu prolazimo pored hrđave cijevi koja strši iz stropa. Vodič nam pokazuje da pogledamo kroz nju uvis, te na kraju vidimo sitnu točkicu svjetlosti. To je cijev koja vodi do površine, a kroz koju se, kada su betonirali puteljak kroz spilju, lijevao cement, da ga se ne mora dovoziti uokolo. Teško je procijeniti duljinu cijevi i posljedično dubinu spilje. Na drugom mjestu prolazimo pored ploče s natpisom da je ovo privatni posjed i da nema neovlaštenog pristupa:

 

12747413_794137607384344_479801888438092

 

Spilja je doista nekoć bila u privatnom vlasništvu, ali teško je zamisliti da bi se netko spuštao na tu dubinu i tamo nešto tražio. Jedino ako ploča ranije nije bila na nekoj vanjskoj poziciji…ali zašto bi ju onda itko dopremao ovamo? Kao ona klupa u spiljama Batu pored Kuala Lumpura…




#575453 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 12:50 in Putopisi - Svijet

Još:

 

12741912_794137117384393_145921322628262

 

12671956_794137194051052_191992437044493

 

12671783_794137200717718_146063384161401

 

12698649_794137187384386_762194571883672

 

12694863_794137210717717_121096451231266

 

12747377_794137290717709_546141932695656

 

12694543_794137317384373_390757487318404

 

12698503_794137374051034_579276304452832

 

12742372_794137407384364_700572546305831

 

12694687_794137390717699_239295766569149

 

12698456_794137394051032_676544970844535

 

12698701_794137414051030_568882975582957

 

12698202_794137440717694_875647134270749

 

12698602_794137474051024_477953357145235

 

12719077_794137467384358_874184651414192




#575452 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 29.06.2017. - 12:45 in Putopisi - Svijet

POD ZEMLJOM (16. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

15.02.2016..jpg

 

Hostel u Hamiltonu jedan je od rijetkih na Novom Zelandu koji nudi besplatan doručak – imao sam to samo u Napieru, Wellingtonu i Dunedinu. Ni Australija se baš u tom pogledu nije pretrgla. S druge strane, u Turskoj, Iranu, Vijetnamu je to uglavnom bilo pravilo (iako se u Vijetnamu obično plaćao). Stvarno, kako zadnjih dana i tjedana rekapituliram ovo putovanje, stalno mi se čini da je imalo dva vrhunca (Turska-Iran i Indokina), te ostatak koji je nekako bio prosječan i služio više za odradu. Ne, preteška je to riječ „odrada“, nije da nisam uživao u Novom Zelandu ili Australiji, no sve u svemu nije se rodila ona kemija između mene i tih država. A doista sam prema Novom Zelandu imao sve simpatije…

Današnji je program posljednja od prirodnih atrakcija koje ću obići, bit će to spiljski sustav Waitomo, koji se nalazi oko sat vožnje južno od Hamiltona. Ime Waitomo na maorskome znači „vodena jama“, što u suštini i jest to, budući da je riječ o spiljama koje je kreirala voda prolazeći kroz vapnenac. Iz Hamiltona dolazim busom koji malo kasni u polasku, no oko 11 sati sam na lokaciji.

 

Slika s autobusnog kolodvora u Hamiltonu - ovo mi zvuči kao servis za posudbu zubala:

 

12646900_794136940717744_438405464376134

 

Vožnja vodi kroz krajolik zelenih brežuljaka, uglavnom bez šume, s naseljima posvuda – kako rekoh, posve različito od Južnog otoka:

 

12697184_794136927384412_524385228353367

 

12716423_794136924051079_152626262690594

 

12671783_794136930717745_440194259369391

 

Inače, Anita je, kad smo razgovarali o Južnom otoku, rekla kako njoj ti pejzaži djeluju jako prostrano, slični onima u Europi ili Americi, ali nekako veći i širi. Ja baš imam suprotan osjećaj, vjerojatno zato što sam svjesniji konteksta – u Europi, kada se nađem u Alpama, znam da se one protežu kroz sedam država, stotinama kilometara, da su i dugačke i široke i visoke. Južne Alpe su visoke, ali ipak su na jednom relativno malenom komadu kopna okruženom beskrajnim plavetnilom. Moguće se načas zaboraviti i pomisliti kako to ide unedogled…ali Južne su Alpe kraće i od Dinarida, a nisu široke ni 100 km.

U Waitomu odlazim u ured i-Sitea (službena turistička informacijska služba Novog Zelanda, imaju urede u svakom imalo relevantnijem mjestu), gdje se raspitujem za 3 cave combo, koji mi omogućuje obići tri najatraktivnije spilje na lokalitetu (a u okolici se inače nalazi 300-tinjak spilja, od kojih su mnoge međusobno povezane, ali najveći je broj dostupan samo speleolozima ili avanturistima). No dvije od njih imaju ture u točno određeno vrijeme, pa tako moram vidjeti hoću li sve stići, bez obzira što imam 6,5 sati na raspolaganju (imat ću još i više, jer će bus kasniti, ali to tada još ne znam). Djevojka na blagajni ipak mi na kraju sređuje čitavu kombinaciju, plaćam…i pitam za onih 10% popusta. Ne, to vrijedi samo ako karte kupim izravno na blagajni Waitoma. Ah, dakle postoji i njihova blagajna, ovo nije to. Dovraga. Ali budući da mi je tura za 15-ak minuta, a ako ju propustim imat ću domino efekt, ne želim sad još tražiti da stornira sve, pa da onda ja s istom pričom idem na drugu blagajnu. To je 9,5 dolara razlike, žrtvovao sam jedan cider.
Prva od spilja je 500 metara niz cestu, ona je i najposjećenija, te u njoj ture idu stalno, svakih pola sata. Ujedno je tura najkraćeg trajanja, svega 45 minuta. No prvo da kažem nešto generalno o spiljama. Spiljsko područje Waitomo nastalo je abrazijom oligocenskog vapnenca, uglavnom porijeklom iz ljuštura morskih organizama (u kamenu se mogu vidjeti i fosilizirane školjke češljače), nakon što se taj vapnenac pred kojih 30-ak milijuna godina izdigao iz mora, a onda kroz njega počela teći voda. Lokalnim Maorima spilje su bile poznate već stoljećima, obično su se ispred njih nalazila groblja, jer su Maori spilje doživljavali kao vrata za prelazak u svijet mrtvih. Kada se krajem 19. st. pojavio turizam na Novom Zelandu, Maori su kao vodiči pokazivali spilje zainteresiranim turistima. Potom je država konfiscirala spilje i sama počela ubirati prihode od turizma, koji je u to vrijeme još uvijek bio dosta niskog intenziteta, ali nažalost i dosta neodgovoran, budući da su posjetitelji trgali spiljski nakit, ponajprije sige. Kasnije su uvedene mjere kontrole, pa su nekim posjetiteljima oduzete odlomljene sige i vraćene natrag na njihovo mjesto, i to tako da su – zalijepljene. :D Kontrola štete na razini. Doduše, ako voda nastavi curiti niz njih, i te će zalijepljene sige nastaviti rasti, samo da voda ne rastopi ljepilo. 1989. spilje su vraćene u posjed Maorâ, koji sada dobivaju određeni postotak od ulaznica, a također imaju i određene zahtjeve, pa tako u ovoj prvoj spilji – koja se zove Spilja svjetlećih crva – nije dozvoljeno fotografiranje. Inače, većina osoblja koje radi u spiljskom kompleksu su također Maori.

 

Kad sam spomenuo svjetleće crve, riječ je o novozelandskom endemu, kukcu Arachnocampa luminosa, sličnom muhi, čije ličinke žive u spiljama, te ispuštaju bioluminiscenciju, kao i specifične sluzave nitaste tvorevine pomoću kojih love. Drugi kukci privučeni su svjetlošću i približavaju joj se, te se potom zapliću u te niti, a ličinka ih zatim pojede tako da čitavu nit uvuče u usta, zajedno s plijenom. U stadiju ličinke kukac provede između 6 i 12 mjeseci, potom se učahuri i nakon 2 tjedna izađe kao odrasli kukac. No kako odrasli kukac nema razvijen probavni sustav, živi svega dan ili dva, a jedina mu je svrha pariti se. Kako su usto još i slabi letači, obično se to sve odvije na mjestu gdje su se bili i zakukuljili. Nisu rijetki slučajevi da se odrasli kukci zapletu u niti drugih ličinki i budu pojedeni. Dakle, svjetleći crvi su kanibali, kao nekad i Maori (to nisam rekao našoj vodičici, koja je Maorka). Navodno je po National Geographicu jedan od najgorih načina smrti taj da vas pojede svjetleći crv. Naravno, ljudi nisu u opasnosti, osim ako negdje ne postoji neki mutant čudovišnih proporcija. Svjetleći su crvi inače osjetljivi na svjetlost, tj. prestat će svijetliti ako se nađu u osvjetljenju (vjerojatno zato što čuvaju energiju jer znaju da na svjetlosti njihov mamac nije vidljiv – iako je to prekompleksno razmišljanje, zanimao bi me baš nastanak odnosa među tim dvjema varijablama), a nemaju baš mnogo predatora koji ih ugrožavaju, samo jednu vrstu kosca. Ugrožava ih prvenstveno ljudska aktivnost na njihovim staništima.

 

Spilja je inače uređena, pod je posve popločen, tako da izgleda više kao svojevrstan speleološki muzej. Teško je zamisliti kako je bilo prvim istraživačima koji su se ovuda kretali uz pomoć svijeća, pogotovo s obzirom na rizik od toga da se svijeća ugasi uslijed nedostatka kisika (što je bio dobar indikator za povlačenje, samo u kom smjeru kad te mrak dezorijentira?), ili čak i neke kapljice vode. Vjerujem da su spiljske formacije ljudima tada djelovale zastrašujuće, pa tu još dodajmo svjetleće crve za koje u mraku ne biste znali što su, ali eto, znatiželja je bila jača od užasa. Naravno, kao i svaka spilja koja drži do sebe, i ova ima Katedralu, što je obično naziv za najvišu prostoriju u spilji, a u ovoj se održavaju i koncerti. I to zato što, prema riječima naše vodičice, „ima dobru akustiku, uopće nema jeke“. Pa nije li ideja dobre akustike da mora postojati jeka, jer ona pojačava i prenosi zvuk? Ili sam ja nešto krivo shvatio? Nakon toga odlazimo gledati svjetleće crve, a tura završava polaganom vožnjom čamcem kroz podzemnu rijeku koja ubrzo izlazi iz spilje (to je dugo vremena bio jedini ulaz u spilju, dok nije otkriven i kopneni prolaz), iznad nas na stropu svijetle brojni svjetleći crvi. I sada konačno možemo fotografirati. Ali ja ne mogu, budući da su svjetlosni uvjeti preslabi, a ja se jednostavno ne znam igrati s manualnim postavkama. Planirao sam to proučiti na ovom putu, ali nikad nije bilo vremena. I tako, sad kada bi mi trebalo znati procijeniti koji otvor blende, koji ISO…ja o tome nemam pojma. Morat ću upisati neki tečaj fotografije…

 

Uspio sam okinuti samo ovaj kadar nakon izlaska čamcem iz spilje:

 

12694581_794136964051075_132265698173303

Nakon završetka ture imam oko sat vremena do polaska u iduću spilju, zapravo i manje, jer me još mora pokupiti transfer dotamo. Ručat ću nešto. U restoranu kod ulaza mi kažu da ću na hamburger trebati čekati 45 minuta!? Prvo sam mislio da je rekla „four to five minutes“, ali ne, rekla je „forty five“. Nemoguće. Moguće, velika je gužva. Ne usuđujem se riskirati, uzimam samo neki kruh od banane sa šlagom. Iduća tura mi je u 1.30, tako da sam se već 20 minuta ranije pripremio na mjestu odakle me skupljaju. Dolazi kombi koji vozi neka cura, no ja nisam na popisu za tu turu. Kaže da sam vjerojatno na sljedećem. Približava se međutim i pola 2, a drugog transporta nema. Što ako se uopće ne pojavi, što ako tura krene bez mene? Evo, već je pola 2… Vidim međutim i druge ljude da čekaju na istom mjestu, pa se navirujem i gledam u njihove karte (jer se naravno ne bih nikad odlučio na to da ih izravno pitam tu informaciju :D ), na kojima također piše pola 2. To me donekle umiruje. I doista, negdje oko 1.34 dolazi prijevoz, tip u njemu nam kaže da je on i naš današnji vodič, OK, to je onda u redu, ja sam mislio da nas on samo transferira do spilje gdje je drugi vodič i da tura kreće otamo u pola 2 bez obzira kada mi dođemo na ulaz.
Druga tura vodi u spilju Ruakuri („dva psa“ ili „pseća jazbina“, ovisno o kontekstu), u koju se ulazi kroz izgrađenu konstrukciju sa spiralnom stazom, duboku nekih 20-ak metara.

 

Ovo je betonski zid kod ulaza:

 

12698629_794137057384399_292529929034987

 

Komad vapnenca na ulazu:

 

12710757_794137027384402_256171951094787

 

Ulaz (ili izlaz):

 

12710948_794137010717737_269534905679183

 

Spilja dakle počinje na nekih 20-ak metara u dubini zemlje. Ova je mnogo veća i mnogo više divlja, a tura traje oko sat i pol. I kroz ovu teče rijeka, mnogo žešća od one u Spilji svjetlećih crva, tako da ovuda u jednom dijelu prolaze i tzv. blackwater rafteri, koji nisu rafteri koji šljakaju za onu američku zaštitarsku kompaniju, nego je za razliku od whitewater raftinga (raftinga na divljim vodama, iako je zapravo svaki rafting na divljim vodama), koji se odvija na površini zemlje, blackwater rafting onaj koji se odvija na podzemnim rijekama. To je isto velik biznis u Waitomu, s mnoštvom raspoloživih podzemnih rijeka za rafting. Postoji i tubing, to je ono kada se spuštate u gumi ili tako čemu. Osim toga, spilja nudi uobičajeni spiljski nakit, nema tu sada nešto previše iznenađenja, osim tih svjetlećih crva, a na jednom smo mjestu vidjeli i podzemni koralj, tj. njegovu okaminu.

 

Nekoliko prizora:

 

12718180_794137014051070_239984089372057

 

12711105_794137020717736_726521946679477

 

12717317_794137107384394_323763083852808

 

12705780_794137114051060_384490006062278

 

12694840_794137110717727_819533741723808

 

12694839_794137124051059_794860579998841




#575391 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 28.06.2017. - 12:32 in Putopisi - Svijet

Anglikanska katedrala Sv. Petra:

 

12697351_793466924118079_537438456658974

 

Spuštanje prema obali Waikata:

 

12696926_793466990784739_452436652285940

 

12719233_793467027451402_633336328520488

 

Evo je:

 

10321138_793466994118072_428653589352566

 

12696995_793466997451405_480251366010476

 

S druge strane:

 

886846_793467037451401_35149011652722623

 

Katolička katedrala Blagoslovljene Djevice Marije:

 

12698298_793467067451398_155481665896650

 

Večeram u nekakvom tursko-arapskom restoranu, nazvanom Babaganoush, i to tagine (arapsko jelo slično bosanskom loncu, meso kuhano s rižom i začinima u glinenoj posudi, samo što za razliku od bosanskog lonca nije toliko jušno), a za desert puding s datuljama – inače, kad vam Novozelanđani kažu „puding“, to nije žitka masa na koju smo mi navikli, već je riječ o biskvitu, koji se obično jede sa šlagom, sladoledom ili tako čime. Nakon večere vraćam se kući već dobrano opustjelim hamiltonskim ulicama. Očekivao sam da će i noću ulicama vladati nekakav polusvijet, ali grad je jednostavno novozelandski mrtav. Doista, Novi Zeland je država s radnim vremenom. Nakon 6 popodne svi nestaju s ulica. Pa tako i ja nestajem u hostel.

 

A sad bih ispričao još jednu tragičnu crticu iz novozelandske povijesti koju sam također već više puta usput spomenuo, ali nikad nisam išao dublje u stvar. Riječ je o nesretnom letu broj 901 Air New Zealanda, čija je nesreća 28. studenog 1979. najtragičniji mirnodopski događaj u povijesti Novog Zelanda, budući da s 257 poginulih nadmašuje broj poginulih u potresima u Napieru i Christchurchu. Godine 1977. Air New Zealand uveo je poseban panoramski cjelodnevni let koji je polijetao u 8 ujutro iz Aucklanda, letio prema Antarktici, nekoliko sati kružio iznad Ross Dependencyja kako bi putnici mogli fotografirati krajolik, te bi se potom uputio natrag prema Christchurchu, gdje bi prispio oko 7 popodne, nakon 8630 km leta. U Christchurchu bi imao 45-minutnu pauzu za nadopunu goriva, prije završnog leta za Auckland, kamo bi stigao u 9 navečer. Mjesta u avionu se nikada ne bi u cijelosti popunila, kako bi se putnicima ostavila mogućnost seljenja po kabini radi što boljih vidika. Avion koji je održavao liniju bio je McDonnell Douglas DC-10, a na letovima bi obično bio i neki stručni komentator, pa tako i sir Edmund Hillary, koji je izbjegao ukrcavanje na kobni let zbog drugih obaveza. Što se tiče tog kobnog leta, bio je to prvi antarktički let za pilote Jima Collinsa i Grega Cassina, inače obojicu prilično iskusnih pilota. 9. studenog njih su dvojica pozvana na brifing gdje im je pokazan plan rute prethodnoga leta, predviđenog za 14. studenog (mislim da su se ti letovi održavali svaka dva tjedna, i to samo tijekom polarnog ljeta – jasno, zato što inače putnici ne bi mogli gotovo ništa vidjeti). Problem je bio da je Novozelandska uprava za civilnu avijaciju odobrila drugačiju rutu od one kojom su zrakoplovi u praksi letjeli. Odobrena ruta vodila je preko Rossova otoka, iznad vulkana Mount Erebus, visokog 3794 metra. No zrakoplovi su obično letjeli rutom koja je prolazila kroz širok zaljev McMurdo, oko 43 km zapadnije od Erebusa, budući da je ta ruta omogućavala da se avion spusti bliže tlu (čak ispod 1000 metara) i tako putnici dobiju bolji vidik. Ta je ruta bila unesena i u navigacijski sustav zrakoplova i ona je predstavljena pilotima na brifingu. Leslie Simpson, pilot koji je upravljao letom 14. studenog, a koji je također bio na brifingu 9. studenog, nakon svoga je leta uočio na topografskoj karti diskrepanciju između dviju ruta i upitao što je s tim. Uslijedila je promjena u navigacijskom kompjutoru Air New Zealanda, u koji je unesena ruta kroz zaljev McMurdo. To je napravljeno u 1.40 ujutro prije polijetanja kobnog leta. Ujedno nitko o toj promjeni nije obavijestio pilote. Da stvar bude još gora, plan leta koji su piloti dobili i unijeli u navigacijski sustav zrakoplova nije bio isti onaj koji im je dan na brifingu – nego onaj koji je odobrila Uprava za civilnu avijaciju, tj. onaj koji je značio let preko Erebusa i zahtijevao visinu leta iznad 4000 metara. Pogreška pilotâ bila je što nakon unosa koordinata nisu provjerili plan leta na topografskoj mapi – što je recimo napravio Simpson i tako otkrio pogrešku. Nakon 4 sata leta, avion je bio na 68 km od baze McMurdo. Tamošnja kontrola leta, koja je također vjerovala da avion slijedi uobičajenu rutu kroz zaljev McMurdo, dopustila im je spuštanje na 3000 metara i nastavak leta vizualnom kontrolom. Collins, koji je vjerovao da se avion nalazi iznad Rossova ledenog šelfa, najavio je potom spuštanje na 610 metara i prebacio na autopilot. Pred avionom se nalazio sloj niskih oblaka koji je sa snijegom prekrivenim obroncima Erebusa tvorio tzv. sektorsko stapanje, pojavu koju je u to vrijeme razumjelo malo pilota, čak i onih koji su bili iskusni u polarnim letovima. Riječ je o situaciji kada uslijed vremenskih uvjeta dolazi do gubitka horizonta, pa promatrač ne zna gdje prestaje tlo, a počinje nebo. Zbog opskurnosti te pojave, Air New Zealand nije posebno upozoravao pilote na nju, pa tako ni dvojica pilota leta 901 nisu znali da je pred njima sektorsko stapanje, te da umjesto da gledaju u površinu Rossova ledenog šelfa na prilazu zaljevu McMurdo zapravo lete direktno u planinu. U 12.49 sati po lokalnom vremenu (1 sat iza Novog Zelanda, koji je u tom času bio na ljetnom vremenu) oglasio se sustav upozorenja na približavanje tlu, te je Collins naredio zaokret s kursa. No više nije bilo vremena – 6 sekundi kasnije zrakoplov se zabio u planinu, na visini od samo 447 metara. Avion se pri udaru raspao, a svih 237 putnika i 20 članova posade poginuli su na licu mjesta. Bila je to prva nesreća Air New Zealanda, i odmah četvrta najgora svih vremena (danas je 18.). Zanimljivost je da je, iako su tijela putnika bila vrlo teška za identificirati (na kraju je 16 tijela ostalo neidentificirano, a 28 ih nije ni pronađeno), u olupini pronađen velik broj funkcionalnih filmova iz fotoaparata, koji su pomogli pri analizi završnih trenutaka leta, kao i vremenskih uvjeta koji su vladali. Akcija skupljanja tijela trajala je više tjedana, u teškim uvjetima zbog izoliranosti terena, a dodatan su problem predstavljale ptice pomornici (slične galebovima) koje su se počele gostiti ostatcima putnikâ, a tim patologâ ih nikako nije uspijevao otjerati. Najveći je pritisak vršio Japan, budući da su čak 24 putnika bili Japanci.
Iako je istraga isprva svu odgovornost za nesreću prebacila na pilote, nakon apela javnosti slučaj je istražio sudac Peter Mahon, koji je pokazao da je jedina greška pilotâ bila ta da su slijepo vjerovali vlastitoj kompaniji i nisu dodatno provjerili plan leta. Pilotsko nepoznavanje fenomena sektorskog stapanja također je odgovornost kompanije. Mahon je otišao čak toliko daleko da je smatrao da je zataškavanje informacija u prvoj istrazi (koja je okrivila pilote) bilo posljedicom zavjere uprave Air New Zealanda kako bi se s njih skinula sva odgovornost. Izraz „orkestrirana litanija laži“ koji je Mahon upotrijebio postao je uzrečicom u novozelandskom govoru. No upravo zbog te tvrdnje o zavjeri, Air New Zealand je uložio žalbu na zahtjev da pokrije pola troškova Mahonove istrage, iako dio o svojoj odgovornosti nisu doveli u pitanje.
Nesreća je bila težak udarac za avione DC-10, koji su već imali nekoliko smrtonosnih nesreća prije toga. Isto tako, Air New Zealand je trajno obustavio svoje antarktičke letove, a iduće je godine to učinio i Qantas. Olupina zrakoplova još se uvijek nalazi na Erebusu, a kada razina snijega na planini opadne, vidljiva je iz zraka. Iznad Scottove baze na Antarktici postavljeno je spomen-obilježje u obliku drvenog križa, nekoliko godina kasnije zamijenjeno aluminijskim, jer se prvotni križ raspao. 2010. pored njega je postavljeno i obilježje u obliku korua (pužoliki oblik koji oponaša oblik lista paprati koji se otvara, čest u maorskoj simbolici, kao i amblem Air New Zealanda) koje je svojevrsna kapsula koja sadržava pisma bližnjih poginulima. Spomen obilježje za neidentificirane i nepronađene putnike nalazi se na groblju u Aucklandu, a pored je drvo japanske trešnje, kao sjećanje na japanske putnike.

 

A ja ću u svojoj rekapitulaciji spomenuti zemlju koja također na ovom mom putu ima veze s avionima, budući da sam tamo morao odustati od svoga principa suočen s nepostojanjem brodske veze. Istočni mi je Timor, iako najsiromašnija država na mom putu, ostavio u konačnici sasvim solidan dojam. Istina, čitavo vrijeme u njemu proveo sam u Diliju, koji nije baš neki preludi grad, ali moram priznati da sam očekivao ili neku sumornu trećesvjetsku zemlju s očajnim siromaštvom, ili pak kopiju Indonezije, barem što se mentaliteta tiče. Srećom, nijedno se nije pokazalo točnim. Istočnotimorci jesu siromašni, ali to siromaštvo nije toliko vidljivo kao recimo u Indiji, ili čak i Kambodži. Osjeća se neki optimizam, ljudi su opušteni, gledaju svoja posla i nije im prva briga dosađivati turistima, čak su i Indonežanima oprostili za ono što su im radili…pravi flegmatici. Provincija, ono što sam vidio na putu od granice do Dilija, izgleda vrlo siromašno, ljudi žive u kolibama s krovom od lišća, tek se tu i tamo ukaže neka oronula portugalska kolonijalna zgrada… Priroda je lijepa, iako malena država, Istočni Timor nudi raznolikost pejzaža, od pješčanih plaža do visova središnjeg gorja, gustih tropskih šuma, jezera i brzih planinskih rijeka… Treba se naravno čuvati morskih krokodila, ali mislim da je Istočni Timor jedna od onih spavajućih destinacija koje su najljepše upravo u ovo vrijeme, bez prevelike navale turista, iako bi turistički novac Timoru itekako dobro došao. Premda mi i opet, kao i za Vijetnam, ostaje ono pitanje „je li mi se ta država svidjela zbog sebe kao takve, ili zbog kontrasta s onom državom prije nje?“. Na to pitanje nemam drugog odgovora nego da ga ponovno posjetim i provjerim. Vijetnam sigurno hoću, a nadam se i Istočni Timor. Treba malo izvidjeti i izvan Dilija. Iako to naravno nosi probleme s nerazvijenom turističkom infrastrukturom, ali nadam se da će mi se na tom putu netko i pridružiti, pa će mi biti lakše podnositi te frustracije nego samomu…

 

Obrigadu Timor Lorosa'e!/Obrigado Timor-Leste!

 

istoni%20timor.jpg




#575388 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 28.06.2017. - 12:12 in Putopisi - Svijet

Odlazim u šetnju. Hamilton je inače grad koji navodno ima najveći broj restorana po glavi stanovnika na Novom Zelandu, iako mi nije jasno zašto, s obzirom da nije nešto osobito atraktivan. Mislim, OK, ima lijep botanički vrt, a kroz centar grada prolazi rijeka Waikato, ali sve u svemu, zanimljive stvari obiđu se za možda sat i pol šetnje, ako i toliko. Dilidžan, što reći. Osim prosjakâ, nalijećem i na nekog mladića koji je totalno dezorijentiran, tumara uz rub ceste, ne znam je li pijan ili nadrogiran (možda methom)…čini mi se da je Hamilton nekakvo naličje Novog Zelanda, grad u kojem očito ima podosta socijalnih problema. Pokušat ću malo to istražiti…

 

Kanta za smeće s uzorkom paprati:

 

12745552_793466720784766_217922371362509

 

Victoria Street:

 

12694500_793466734118098_786920632989671

 

Vrlo socijalistički...:

 

12440666_793466684118103_530207622500011

 

12719527_793466687451436_109778024223485

 

I malo starije:

 

12694741_793466690784769_335829798807364

 

Glavni trg:

 

12694759_793466817451423_707564210545612

 

12672028_793466814118090_508027316724363

 

12657374_793466800784758_233281715545266

 

I ulice oko njega:

 

12698525_793466804118091_521617861868367

 

12695024_793466910784747_155151121769827

 

Ovo kao da je neki Mađar nazvao...:

 

12742465_793466827451422_237496229149907

 

Retro-pila:

 

12716288_793466914118080_875621095513164

 

Još malo zgrada:

 

12694714_793466917451413_538188083106773

 

12716334_793466907451414_911726855944582




#575387 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 28.06.2017. - 12:07 in Putopisi - Svijet

Jezero Taupo, otok Motutaiko:

 

12711169_793464307451674_598436702829011

 

12715847_793464317451673_343059014478989

 

12698630_793464360785002_157862594057269

 

12719315_793464374118334_601772940996316

 

Pecaroši:

 

12657794_793464380785000_490640798645925

 

Vozimo se uz jezero, tek tada shvaćam njegovu veličinu, kao i silu koja je morala biti posrijedi da napravi kalderu ovakve veličine. U Taupu imamo samo kratko zaustavljanje radi izmjene putnika, potom krećemo dalje, a vozač nam priopćuje neugodnu vijest – upravo je javljeno da je potres od 5,9 stupnjeva Richtera ponovno pogodio Christchurch. Brzo šaljem poruku Ivanu da vidim što je, on mi šalje slike iz sobe, gdje se vidi da im se malo namještaj prevrnuo, kaže da je pošteno zatreslo i da su izletjeli iz sobe, ali da ne zna ništa o materijalnoj šteti u gradu. Kasnije ću doznati za ono urušavanje dijela stijene u more. Sve u svemu, pobjegao sam na vrijeme. Uvijek se nešto dogodi nedugo nakon što otiđem – bio je onaj napad u Kašgaru, vrućine u Pakistanu (dobro, te su počele još dok sam bio tamo), napad u Jakarti, sad ovo… Javlja se i Anita, pitam ju je li ona nešto osjetila, nije, iako kažu da se osjetilo do Wellingtona. Inače, u Wellingtonu je bio potres i dan prije nego sam ja došao, dakle uspijevam izbjeći sve incidente, valjda neće za kraj erumpirati vulkan u Aucklandu. Ili pasti avion.
Nedugo nakon toga skoro mi s busom doživljavamo nesreću, budući da je neki idiot oduzeo prednost busu uključujući se u promet, srećom se sve završilo malo žešćim kočenjem. Od Taupa se vozimo na sjever, već poznatom cestom do Rotorue.

 

Pejzaži:

 

11257222_793464377451667_536645169380722

 

12640259_793464387451666_187831967420244

 

12719110_793464434118328_856333630674257

 

Ja sam veći dio vremena od tih 8,5 sati iskoristio na pisanje, uspjevši završiti tekst nedugo prije dolaska u Hamilton. No prvo imamo u Rotorui pauzu od kojih pola sata, ali kako je nedjelja popodne, većina ugostiteljskih objekata je zatvorena, pa tako nema neke prilike za išta prigristi. Srećom sam imao brunch na prvom stajanju za obrok, uzeo sam pravi engleski doručak, jaja s kobasicama. Jedino što su kobasice bile kranjske. :D Fora je vidjeti to na jelovniku ovdje. U Hamilton naposljetku stižemo oko 5.15 popodne. Grad je prilično pust, a izgleda kao i svi moderni novozelandski gradovi. Ono što ću primijetiti jest da ima puno žicara i prosjaka. Dosad gotovo da nisam vidio prosjake po novozelandskim ulicama, izuzev u Aucklandu i Wellingtonu. No ovdje su me samo dok sam došao do hostela dvojica tipova pitali imam li sitnoga, a i kasnije sam u gradu u večernjoj šetnji vidio još nekolicinu. Jedan me pitao imam li što sitniša, a onda vidjevši moj fotoaparat i hoću li ga slikati. Odbio sam, prvo zato što mi je čudno i pomalo nelagodno slikati prosjaka, a drugo zato što je vjerojatno računao da će tom gestom ispasti simpatičan, pa bih mu ja zbog toga trebao dati koju kovanicu. Hostel u kojem sam smješten je sasvim prosječan, na recepciji je neki stariji Indijac kojeg pitam može li mi pomoći oko izleta sutradan u spilje Waitomo, on mi kaže da se moram obratiti direktno njima, da mi on eventualno može srediti 10% popusta zato što odsjedam u ovom hostelu, ali svejedno ću se morati prijaviti preko njih. Moram si srediti i prijevoz dotamo, navodno vozi Nakedbus, ali moram vidjeti ima li mjesta. Drugim riječima, sve moram sâm istražiti. Nije da to ne znam (uostalom, pa to radim čitavo putovanje), samo bi mi ponekad pasalo da ne moram baš sve sâm raditi, nego da npr. ovako velim nekomu na recepciji, oni mi srede aranžman, a ja mogu malo šljakati na autopilotu. I ja se katkad umorim. No ovdje toga neće biti. Dapače, već vidim sličnu stvar kao i kod onog Tonganca na aerodromu u Sydneyu – to je tvoj problem i ja s tim nemam ništa. I to je naravno logično u redu, samo što smo mi Balkanci naviknuti (a bogme je i u drugim zemljama na mom putu to često bio slučaj) da će netko napraviti i puno više nego što mu je dužnost, iz čiste uslužnosti. Indijac me odvodi u sobu, opet šesterokrevetni dorm, opet bez prozora. Jedina dobra stvar je da sam sâm u sobi, pa se mogu malo više raskomotiti. Dajem se u potragu za prijevozom, Intercity ne vozi do Waitoma, dakle doista ovisim o Nakedbusu. A oni imaju mjesta u sutrašnjem busu u 9.40. Povratak je u 5.30. Cijeli dan, praktički. Sad je sigurno da ostajem dvije noći ovdje (rezervirao sam i platio samo jednu, jer nisam znao što će biti s Waitomom), pa to javljam Indijcu na recepciji. Ujedno ga pitam i što onda s onim popustom. Daje mi letak, na koji lupa žig hostela, njega moram pokazati prilikom kupovine ulaznice. Na letku piše da se potrebno predbilježiti, pa ga pitam znade li možda nešto o tome, on mi (čitavo vrijeme sa smiješkom) odgovara da treba, da je bio slučaj neke cure koja se nije predbilježila pa ju nisu pustili unutra, i da bi se to moglo dogoditi i meni ako se ne predbilježim. Ali da se on nada da neće. Uh, sad mi je lakše, njegova nada mi jako puno pomaže oko toga. Na letku postoji broj za predbilježbe, ali nedjelja je popodne, nema sigurno nikoga u uredu. Ima i internetska stranica preko koje se moguće predbilježiti, ali kasnije ću doznati da nije moguće za idući dan, nego minimalno 2 dana unaprijed. Ali sam barem doznao da ture u jednu od triju spilja idu redovno cijeli dan, tako da vjerujem da za nju nije potrebna predbilježba, da će mjesta biti. A za ostale dvije vidjet ću na licu mjesta, sasvim sigurno idem tamo, pa ću se raspitati.




#575386 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 28.06.2017. - 11:59 in Putopisi - Svijet

PREKO RIBE (14. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

14.02.2016..jpg

 

Budim se i iskradam iz stana dok Anita još spava, nisam stigao pošteno doručkovati, zgrabio sam tek jednu bananu i krenuo. Wellington je ujutro, ne biste vjerovali, vjetrovit. Ulice su puste, nedjelja je, jedino me prestižu neki ljudi koji također vuku torbe i nekamo žure. Nisu išli na moj bus, ali u ovo doba na ulici su samo oni koji nekamo odlaze. Bus polazi sa željezničkog kolodvora, doubledecker je, no donji je kat rezerviran za tzv. Gold putnike, koji žele više platiti i imaju kožnata široka sjedala, mi obični smrtnici se tiskamo na gornjem katu. Ali zato imamo bolji vidik. ;) Vožnja od Welingtona do Hamiltona traje oko 8,5 sati, s uračunata dva polusatna stajanja, te dvije kratke toaletne pauze od po 5 minuta. Ali, kako rekoh, na Novom Zelandu ćete cestom teško nekamo brzo stići, a i Māuijeva riba nije girica. Ima inače još jedna stvar koju sam zaboravio napomenuti kada sam govorio o ljudima koji putuju novozelandskim cestama u sklopu godišnjeg odmora. Oni koji imaju kamper mogu ga zaustaviti bilo gdje i prenoćiti u njemu (dok god ne ostavljaju smeće), no ima ljudi koji putuju automobilom, a ne žele platiti smještaj, pa onda spavaju u autu. I to je na Novom Zelandu kažnjivo, s po nekoliko tisuća dolara. Pretpostavljam da je riječ o svojevrsnom reketu ugostiteljâ zamaskiranom u „brigu za sigurnost građana“, ali i Ante i ja smo svjedočili jednom takvom slučaju kada je ono jutro dok smo čekali taksi da nas prebaci do busa za Milford Sound odjednom s druge strane ulice stao neki zaštitarski auto i tip iz njega krenuo detaljno provjeravati jedan parkirani auto. Tada mi je Ante pojasnio tu situaciju. To je posebno glupavo budući da u Queenstownu vlada nestašica smještajnih kapaciteta, tako da je vjerojatno dotični spavač (s kojim ne znamo što je bilo jer je ubrzo stigao naš prijevoz) bio prisiljen spavati u autu, budući da nije nigdje drugdje uspio naći mjesta za odsjesti. Još jedan primjer kako se u zemlji s nominalno slobodnim tržištem ta sloboda primjenjuje samo na to dok trošiš, ali ne možeš slobodno odlučiti ne trošiti.

 

Krajolici Sjevernog otoka drugačiji su od onih na Južnom, to sada mogu kvalificirano reći. Veća naseljenost prouzročila je pitomiji pejzaž, iako i ovdje ima predjela u kojima vlada divljina, naročito u središnjem dijelu, kao npr. predio koji se naziva „pustinja Rangipo“, smješten istočno od planine Tongariro i njena tri vulkanska vrha. Iako nije riječ o pravoj pustinji, svejedno je posrijedi nenaseljeno područje, vjetrovita visoravan na kojoj ne uspijeva puno bilja, samo niske trave, a tlo se uglavnom sastoji od pepela iz ranijih vulkanskih erupcija. Na južnom se rubu nalazi vojni poligon, na sjevernom jedan od novozelandskih zatvora. Zbog svoje dramatičnosti i neplodnosti, pustinja Rangipo u Gospodaru prstenova je glumila Mordor. Prije nego smo došli do pustinje, kratko smo se vrijeme vozili uz obalu Tasmanova mora sjeverno od Wellingtona, potom kroz pitoma niska šumovita brda s nekoliko klanaca, više-manje prateći trasu pruge Welington-Auckland.

 

Otok Kapiti:

 

12657949_793464104118361_451037804141080

 

Pejzaži unutrašnjosti Sjevernog otoka:

 

12474014_793464120785026_729109993395882

 

12716441_793464110785027_971125729806044

 

12698611_793464117451693_693248886657854

 

12747302_793464107451694_100938512931147

 

Potom izlazimo na Središnji vulkanski plato, te kroz rečenu pustinju dolazimo do jezera Taupo, ali s južne strane.

 

Pogled prema Tongariru:

 

12715938_793464214118350_870986324967497

 

Vulkanska pustinja:

 

12719225_793464230785015_891549109834712

 

12716227_793464224118349_827847888739249

 

12711021_793464234118348_388138799031855

 

12440675_793464227451682_378508191122044

 

Ovo je, ako se ne varam, Ngauruhoe:

 

11052860_793464287451676_380543495500190

 

Ovaj se dio Državne ceste 1 zove "Pustinjska cesta", sada je jasno i zašto:

 

12711105_793464310785007_431654469287644

 

I malo pitomiji krajolik:

 

12747483_793464300785008_541843346291037




#575284 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 27.06.2017. - 11:59 in Putopisi - Svijet

Ponešto o brodu:

 

12697389_792969010834537_367724028873277

 

12710883_792969017501203_823284204894109

 

Nakon tog neplaniranog dobitka (strateški mi se pripišalo na dobrom mjestu) sjedam na jednu klupu na ulici i pišem tekst. Nešto što nikad ne bih mogao recimo u Indoneziji. Prvo zato što nema klupa, a drugo zato što…ma znate, uostalom. I začudo mi ide prilično glatko, a završni glanc (i slova „a“) udaram u obližnjoj pivnici Yeastie Boys (:D).

 

Ovakve scene volim u Wellingtonu i zato mi je taj grad sjeo:

 

12716112_792969050834533_669757395906089

 

U stan sam se vratio oko 9 navečer, zanimalo me kakve Anita ima planove, ali ona je bila prilično umorna zbog neprospavane noći i cjelodnevnog pisanja, tako da je zapravo bila spremna za počinak, a ja sam se onda još odlučio spustiti na večeru. Pokupio sam rublje sa stalka za sušenje – na Novom Zelandu postoji nekakav blesavi komunalni zakon po kojem se rublje ne smije sušiti na balkonu ili prozorima, nešto što meni daje sliku životnosti neke zgrade, a velingtonski je vjetar dušu dao za sušenje, ali ne, mora se sušiti u stanu, bilo na stalku ili u sušilici – pospremio ga u torbu, malo čavrljao s Anitom, onda je počeo vatromet, jer je, kako sam rekao, ovaj vikend u gradu festival posvećen kineskoj novoj godini, a Kinezi su izumitelji baruta i vatrometa… I to vatromet koji je trajao dobrih 20-ak minuta, a činilo mi se da su ga ispaljivali s neke lokacije usred zaljeva. Potom se okupljeno mnoštvo vratilo gledanju nekog filma koji se prikazivao na otvorenom odmah pored zgrade burze, a ja sam se pozdravio s Anitom i otišao na večeru u jedan od restorana na samoj obali, neku bavarsku pivnicu, u kojoj međutim više nisu imali ništa iz ponude pravih jela, samo neke prigrize, pa sam uzeo pohani camembert (tri kockice camemberta i nešto malo salate i pekmeza od brusnica za 14 dolara), te perec s putrom sa začinskim biljem (da ne kažem „zatravljenim putrom“ :D ). I naravno, pintu pšeničnog Hofbräua, ipak je to njihova pivnica. Dok se vraćam u stan razmišljam kako je nestvarno da, iako sam nedaleko najudaljenijeg mjesta na zemaljskoj kugli u odnosu na Zagreb (mislim da je to Lower Hutt, industrijsko predgrađe Wellingtona), zapravo sam jako blizu Hrvatske. Zbog ustroja ovoga putovanja, ja sam zapravo nakon Siem Reapa, iako sam se prostorno udaljavao od Hrvatske, bio vremenski sve bliži. Tako da je meni dolazak u Wellington znak skorog povratka, što mi recimo nije bio dolazak na Bali. Aniti je drugačije, ona je tu zaglavljena, iako je rekla da je prošle godine bila čak dvaput u Hrvatskoj. Što znači da ona ima 50% manje faktora izolacije Novog Zelanda – većini ljudi iz Europe koji dođu ovamo nije naime problem samo u vremenu leta, nego i u skupoći avionske karte.

 

Pirihimana je naravno maorska prilagođenica od policeman:

 

12698672_792969057501199_281895315369603

Po povratku u stan, Anita već spava, ja ću se još pozabaviti svojim poslovima dok robotski čistač kruži dnevnom sobom, a potom se iza 3 sata rušim na kratki počinak…

 

Nakon što sam se od Kambodže penjao u smislu da je svaka iduća država bila organiziranija od prethodne, nakon Singapura sam opet ljosnuo. Indonezija je zemlja u kojoj sam igrom slučaja proveo najviše vremena na putu, 47 dana, od Batama, koji je bio praktički predgrađe Singapura, pa skroz do Timora. Velika je to i raznolika zemlja, u svakom pogledu – etnički, vjerski, kulturološki, ekonomski, prirodno… Znao sam da nije laka za putovati, očekivao sam nezgodan transport, divljanje po cestama, vlažnu i vruću klimu, komarce, pokušaje prevare na svakom koraku… A doživio sam nešto na što su me prethodne zemlje već pripremile, a opet me iznenadilo svojom silovitošću i učestalošću. Indonežani su oduševljeni strancima. Ali oduševljeni su zato što strance koriste za svoj vlastiti socijalni prestiž. Od vas se očekuje da uskočite u ulogu koju su vam namijenili – da pozirate za fotografiju, da odgovarate na njihova pitanja (koja su zastrašujuće jednostavna i vama ta komunikacija ništa ne donosi), i tako koliko god puta treba. A brojka koliko puta treba teži prema 100 milijuna. Ponekad pomislite da izvan Jave ili Balija 99% ljudi želi razgovarati s vama, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Privatnost ne postoji. Indonežani su kao djeca – imaju sve karakteristike. Znatiželjni, egocentrični i okrutni ako izgubite živce, oni jednostavno ne shvaćaju kakav bullying provode nad strancima koji nisu najspremniji popričati sa svakim od njih. I stoga je solo putovanje kroz Indoneziju, pogotovo izvan Jave i Balija, nešto za što vam trebaju konopci, a ne živci. U konačnici, Indonežani su mi bili naporniji od Kineza. Kinezi su jednostavno autistični, kojiput će vam nešto dobaciti ili tražiti da se slikaju s vama, ali s obzirom na broj ljudi u Kini to je prilično malen postotak, a s obzirom na relativnu rijetkost turista u manje turističkim regijama – izuzev Xinjianga – količina pažnje kojoj sam bio izložen bila je u azijskom prosjeku. U Indoneziji sam predah imao jedino na Javi, Baliju i Lomboku (iako su me tamo i dalje gnjavili taksisti). Sumbawu ne računam, jer sam onuda protutnjao, ali Sumatra, Flores i Kupang na Timoru bili su cijeđenje. Flores, koji je možda i najljepši indonezijski otok, upravo je zbog svojih stanovnika, loše infrastrukture, udaljenosti i loših standarda smještaja postao mjesto s kojega sam priželjkivao pobjeći što prije.
Ali Indonezija mi je ponudila i lijepe događaje i dobre ljude. Bračni par iz Palembanga, Roni, Anjas… Pa zanimljive lokalitete, poput lijepog Bandunga, simpatične Yogyakarte, impresivnog Borobudura, predivnog Ubuda, čudesnih jezera Kelimutua… Ljuta hrana, uz nekoliko favorita, kao što je gado gado ili gudeg, pempek, mnogobrojni satei, ogromne količine nasi ili mie gorenga… Različite kulturološke ostavštine balijskih plesova, javanskog gamelana i wayang kulita, zanimljiva arhitektura Minangkabauâ… Imao sam sreću da me u Indoneziji uglavnom mimoišla kišna sezona, iako sam naposljetku Sumatru prošao u istoj onoj magli iz Malezije i Singapura (koja je zapravo „made in Indonesia“). Indonezija je lijepa zemlja, i da nije tih gnjavatora bila bi svakako jedna od destinacija na koje bih se vratio. Ma možda se i vratim na Bali ili u Yogyu, tu je čitava ta gužva još bila podnošljiva. No nažalost mi taj mentalitet i pristup strancima neće nikad posve leći. Kivnost će jenjati, ali smatram nužnim ukazivati na to budućim putnicima. Osim ako Edwin iz hostela u Kupangu ne uspije u svom naumu i konačno obavijesti ministarstvo turizma o tim dobacivanjima. Također, mislim da je Jakarta ponijela nimalo laskavu titulu najružnijeg glavnog grada neke zemlje na ovom putu, čak su i Teheran i Ankara ljepši. A ne, sad sam se sjetio da sam prošao kroz Sofiju. Ali ona barem ne smrdi. Sve u svemu, bilo je to većinom napornih 47 dana i doista sam odahnuo kada sam ušetao u malenog i dobroćudnog jugoistočnog susjeda Nusantare (i dalje mi nije jasno zašto nisu tako nazvali državu, nego uzeli onaj grčki neologizam). No kako je i loše iskustvo poučno, onda ću svejedno reći…

 

Terima kasih Indonesia!

 

indonezija.jpg




#575283 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 27.06.2017. - 11:43 in Putopisi - Svijet

Budući da je od drveta, katedrala je bila nestabilna na vjetru, pa je tako morala biti nadograđivana transeptima koji su ju stabilizirali. Kada je početkom šezdesetih godina u blizini podignuta nova katedrala, ova je trebala biti srušena, no uključili su se građani i vlada, koja je na kraju otkupila crkvu i obnovila ju. Danas njom upravlja Zaklada za baštinu, a iako više nije župna crkva i dalje je posvećena, tako da se u njoj obavljaju obredi vjenčanja ili sprovoda, ali i razna druga kulturna događanja. Iako izvana prilično neugledna, iznutra vas iznenadi svojom veličinom i jednostavnom monumentalnošću – u drvenim zidovima postavljeni su prozori s raskošnim vitrajima, a u glavnoj lađi vise zastave novozelandske kraljevske ratne mornarice, novozelandske trgovačke mornarice i američkog marinskog korpusa koji je bio stacioniran u Wellingtonu tijekom Drugog svjetskog rata. Crkva je i danas bliska novozelandskim oružanim snagama.

 

Ovako to izgleda iznutra:

 

12697140_792968704167901_682306694286071

 

12371242_792968784167893_414023990740450

 

943953_792968807501224_83843064501437891

 

12719097_792968817501223_769577720598948

 

886858_792968810834557_77119492463694844

 

12694966_792968814167890_773673529678393

 

Imitacija križnog svoda:

 

12710704_792968874167884_508000941731707

 

Provincijalne kućice pored crkve:

 

12694610_792968890834549_878356860412193

 

Tuatare na električnom ormariću:

 

12716114_792968904167881_847229754978476

 

Lambton Quay:

 

12694695_792968914167880_807283209338285

 

12694817_792968940834544_157110338065734

 

12474002_792968970834541_333986503972062

 

Ovo sam već bio slikao:

 

12715922_792968910834547_153467561707945

 

Nakon crkve, koja je bila jedna od rijetkih stvari koje sam propustio u Wellingtonu prvi put, vraćam se prema centru gdje usput skrećem u onu banku pretvorenu u šoping centar. Moj je razlog eliminacija suviška tekućine, ali spustivši se u podrum primjećujem i da je ovoga puta vidljiv ostatak pramca onog broda koji je ovdje zakopan, prošli su put bila ugašena svjetla u toj komori, pa se zato nije moglo dobro vidjeti:

 

12747443_792968994167872_912733772437741

 

12747443_792968987501206_516112646956074




#575282 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 27.06.2017. - 11:36 in Putopisi - Svijet

Još malo zaljeva:

 

12716382_792968484167923_778881686292840

 

12698154_792968570834581_431932980428147

 

Opet HMNZS Canterbury:

 

12719094_792968490834589_484590352986516

 

Na palubi fura desantne čamce:

 

12716099_792968560834582_291720141845646

 

Ovako izgleda zastava Novozelandske kraljevske ratne mornarice:

 

12747493_792968550834583_312965426822754

 

Tu su oni restorani gdje smo prethodni dan večerali:

 

12671629_792968574167914_430366967433401

 

On slijeće na velingtonski aerodrom, koji je u gradu:

 

12710852_792968577501247_123589879386123

 

Ježinci:

 

12698658_792968710834567_212660010271480

 

Piše što je:

 

12719338_792968670834571_376090754298329

 

Anglikanska katedrala Sv. Pavla:

 

12710820_792968680834570_650805088817159

 

Stara katedrala Sv. Pavla:

 

12672056_792968707501234_405115388969475

 

Sagrađena u neogotičkom stilu, zanimljiva je jer je sva od drveta, pa tako imate gotičke elemente, poput križno-rebrastih svodova, ali koji su izrađeni od drveta i zapravo ne nose nikakvu težinu na sebi, tek oponašaju oblik.




#575281 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 27.06.2017. - 11:30 in Putopisi - Svijet

FAREWELLINGTON (13. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

13.02.2016..jpg

 

Ima taj jedan osjećaj o kojem sam pisao u svom drugom postu na blogu (i valjda jedinom tekstu koji je objavljen samo na blogu, bez kopije na Facebooku), a napisao sam ga večer prije kretanja na put, 3. travnja 2015. Osjećaj je to kada već priželjkujete odlazak nekamo i brojite sitno, a onda vas odjednom uhvati želja da ostanete još malo. Da vam netko to omogući, vjerojatno biste se opet vratili u onaj način razmišljanja kako vam je to sad dodatno otezanje… Ne znam u čemu je stvar, mislim da je to kod mene način suočavanja s onom neugodnom spoznajom da se život na nekom mjestu nastavlja odvijati i kada mi više nismo tamo. To je naravno prisutno samo za mjesta za koja sam se vezao, nije da sam bio osobito nostalgičan za Guiyangom ili Larantukom, dapače, jedva sam čekao da se život ondje nastavi odvijati bez mene. Ili, bolje rečeno, bilo mi je svejedno hoće li se nastaviti odvijati ili ne. Čak i za gradove koji su mi se svidjeli, taj osjećaj nije bio toliko jak. No danas me u Wellingtonu baš pogodilo, vjerojatno jer sam shvatio da sam ušao u zadnji tjedan puta, da će ova moja svakodnevica, koja me znala iritirati, također ubrzo doći svom kraju i biti zamijenjena nekom drugom svakodnevicom. To je neka čudna kombinacija faktora – prvenstveno inercije i solipsizma. A tu svakako ima veze i to što mi se Wellington svidio kao grad i znam da vjerojatno neću toliku nostalgiju osjetiti u Aucklandu, iako sam u njemu proveo više vremena i još ću se na kraju upravo u njemu rastati od Novog Zelanda. Velingtonske ulice, njihov raspored i pružanje, koje odudara od uobičajenog pravokutnog rastera, nekako su me podsjetile na Europu. I to je paradoksalno – osjećam nostalgiju i žao mi je što se vraćam u Europu zbog toga što ostavljam grad koji izgleda vrlo europski. Možda je tu primisao i na onaj zloslutni „nikad više“, koji se redovno javi u takvim situacijama, hoću li biti u prilici još koji put doći ovamo, kada, na koliko…a čak i da uspijem, hoću li onda uspjeti i treći put… Zapravo, mislim da je čovjek u potpunosti spreman na odlazak s ovog svijeta tek kada više nema volje nikamo putovati, nikamo se ne vraćati, kada je vidio sva mjesta i više ga nijedno ne zanima, a čak mu ni rodno mjesto nije privlačno. Ja sam još srećom daleko od toga, popis svjetskih mjesta u koja se nemam ni najmanje želje vratiti prilično je kratak. A sad, hoće li biti prilike… Mora. :)

 

Anita je, kako sam rekao, cijeli dan bila zauzeta pisanjem, nije se baš ni naspavala jer je prethodnu noć s mužem razgovarala dokasna telefonom oko novonastale situacije i dogovarala planove oko sprovoda. Na kraju ona ide u ponedjeljak u Auckland, vraća se u srijedu. Da nisu zauzeti obavezama oko sprovoda, mogli smo se još pozdraviti u Aucklandu, čak me i njen muž mogao priupitati ono što je htio. Nažalost, sama činjenica da se vraća na Novi Zeland znači da je riječ o obavezi s koje je nemoguće izostati, stoga sigurno neće gubiti dragocjeno vrijeme za obiteljske obaveze na mene. Ja sam dakle imao slobodan dan za sebe, odspavao sam malo dulje, do iza 10, a iz stana izišao iza podneva.

 

Pogled s balkona:

 

12747393_792968284167943_899110245027587

 

12698559_792968320834606_278944790541275

 

Morao sam napraviti samo dvije stvari – poslati razglednice i obrijati se. Razglednice će vjerojatno stići nakon mene, jer se sandučići prazne tek od ponedjeljka, pa dok to dođe u Auckland, onda vjerojatno ide prvo u Australiju, pa u neki središnji distribucijski centar u Europi… Brijanje sam obavio u jednom prosječnom salonu (ima i onih malo šminkerskijih), ali majstor je imao samo mašinicu, ništa britva. Svejedno, za moj grm je i mašinica dovoljna da me uljudi. Ovo je bilo najdulje razdoblje na putu bez brijanja, skoro 4 mjeseca od Kuala Lumpura. Brijač me još pita idem li na avion, pa se zato brijem. :D U prvi mah sam mislio da cilja na sliku u putovnici, ili takvo što, kasnije mi je sinulo da valjda misli kako s bradom izgledam kao terorist. Uglavnom, kad god se odem obrijati, po završetku na stolcu sjedi neki 10-ak godina mlađi i uljuđeni tip, za kojega nemam pojma tko je, ali očito me slijedi. Ujedno sam zaključio da mi za moju tvrdu i čekinjastu bradu treba i u Zagrebu mašinica za šišanje, umjesto da se brijem običnim aparatom koji uglavnom služi za redovno brijanje svakih nekoliko dana i trimanje. To bi bila solidna investicija i za moje šišanje, zbog niza međuljudskih trzavica nemam se više gdje šišati u svom kvartu, jer se u svakom frizeraju netko nečime zamjerio nekomu u obitelji, pa ih sada bojkotiramo. :D A ionako se šišam jednom godišnje… Inače, brijanje sam platio deset dolara. To je najjeftinija stavka. Toliko u Zagrebu plaćam šišanje.
Kad sam to obavio odlazim na ručak, na food court koji sam vidio preko puta brijačnice. U uobičajenom izboru azijskih kuhinja, uz dodatak talijanske, za oko mi zapinje poznata crveno-plavo-narančasta trobojnica nad jednim štandom. U pravu sam, to je armenski štand. Iako mi armenska kuhinja nije toliko omiljena kao gruzijska, ovdje ima i nekoliko jela koja su ostavština ruske vladavine, a lagana su, gotovo predjela, što mi ostavlja opciju kasnijeg obroka za „pravi“ ručak. Uzimam peljmene (ruski valjušci s vrhnjem), nešto što liči na pitu zeljanicu i okrošku (hladnu juhu od jogurta s krastavcima, češnjakom i začinskim biljem). No kada završim shvaćam da sam dovoljno sit i da mi ne treba više nikakav dodatni obrok. Prepuštam se stoga šetnji ulicama, bez ikakva posebnog cilja, potom duž obale, gdje sam nekih pola sata gledao šou nekog kineskog gimnastičara i akrobata (iako je veći dio vremena samo pričao i valjao fore), a potom nastavio prema Košnici i katedrali Sv. Pavla, želeći međutim pogledati staru crkvu Sv. Pavla, koja je do 1960-ih bila velingtonska anglikanska katedrala.

 

Nekoliko scena sa šetnje. Willis Street:

 

12716114_792968314167940_709459877275816

 

12744311_792968304167941_753772668779084

 

Zamislite da kod nas piše "pokupite kakicu za svojim psom", točno tim riječima:

 

12744413_792968274167944_910590747480428

 

Piše što je:

 

12710763_792968367501268_230572232904396

 

Moj je izbor jasan, orijentacijski me zanima koja je vama ljepša:

 

12697443_792968364167935_332608847100066

 

Vatrogasni dom:

 

12646890_792968400834598_569357810940245

 

Evo me u luci:

 

12747316_792968387501266_838640873102974

 

12716181_792968397501265_347048164699143

 

Multifunkcionalni ratni brod HMNZS Canterbury:

 

12719061_792968464167925_909845476510300

 

A mi smo našeg Velog Jožu poslali u rezalište:

 

12698449_792968454167926_663425375611180

 

To je Hikitia:

 

12688124_792968487501256_516571267271233




#575212 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 26.06.2017. - 11:21 in Putopisi - Svijet

POVRATAK NA SJEVER (12. veljače 2016.)

 

Tematska pjesma:

 

12.02.2016..jpg

 

Nelson i Wellington udaljeni su možda stotinjak kilometara zračne linije, no unatoč tomu, vožnja između njih traje skoro 10 sati. Da, dobro ste pročitali. Toliko se nisam vozio ni u Albaniji. Doduše, nije da se čitavo vrijeme vozite, prvo vam treba kojih 2,5 sata do Pictona, onda u Pictonu čekate 3,5 sata trajekt (s tim da ukrcaj u trajekt počinje 45 minuta prije isplovljavanja), pa se još vozite preko 3,5 sata. Što se tiče udaljenosti i brzine njihova prelaženja, Novi me Zeland katkada podsjeća na Sumatru ili Flores. Ceste su ovdje daleko bolje, ali su svejedno uske i zavojite i ne dopuštaju brzu vožnju, a onda su tu još redovna zaustavljanja, pauze za presjedanje…kada to tako pogledate, onda vam je jasno zašto je ovdje avionski promet glavni izbor, čak i ako se radi o vrlo malim udaljenostima, recimo Nelson-Blenheim. Novi Zeland je površinom malo veći od bivše Jugoslavije, rastegnut je, ali svejedno zvuči zapanjujuće činjenica da vam od Wellingtona do Aucklanda autom treba kojih 9 sati. Ako uzmemo u obzir da na sjever, do Cape Reinge, iz Aucklanda treba još oko 4 sata, oko 4 sata za trajekt i onda kojih 11 sati od Pictona do Bluffa, ispada da vam za proći državu autom od jednog do drugog kraja treba čak 28 sati. Čini mi se da je čak i prije izgradnje suvremenih autocesta manje vremena trebalo od Jesenica do Gevgelije. Novozelanđani kako rekoh uglavnom na veće udaljenosti putuju avionom, a cestovno putovanje obično koriste za godišnji odmor – unajme kamper i voze se uzduž države, upoznajući tako njene skrivene zakutke. Sličnu stvar rade i turisti koji ovamo dođu na višetjedni odmor, no Novozelanđani takve baš ne vole – naime, često zalutaju u pogrešan smjer, pa izazovu kobne prometne nesreće, pogotovo s obzirom da voze popriličnu gromadu od vozila. Štoviše, svi koje sam pitao o privikavanju na vožnju u autu s volanom na desnoj strani, kao glavni problem su istaknuli ne obrnute komande (nikomu se nije dogodilo da umjesto mijenjanja brzine otvori prozor), nego upravo uključivanje u promet. Ljudi automatski skrenu udesno u bližu traku, i onda, ako je cesta dovoljno ravna, to skuže kada vide da im netko iz suprotnog smjera dolazi ususret. Ali ako ti netko dojuri iza zavoja, onda si gotov.

I vožnja autobusom i plovidba protekle su bez osobitih neugodnosti, vrijeme je ovoga puta bilo sunčano, Cookov prolaz relativno miran, putnika manje nego kad sam plovio na jug (tj. na Južni otok, plovio sam, kako već rekoh, na sjeverozapad).

 

Nekoliko slika s povratka. Kadrovi s vožnje između Nelsona i Pictona:

 

12696986_792527557545349_775651211850192

 

12710829_792527554212016_866054611645577

 

12715965_792527550878683_675760479096489

 

12698378_792527560878682_720525376633309

 

12716322_792527614212010_320231127186111

 

Nedaleko Havelocka:

 

12697049_792527617545343_839481634870315

 

12711238_792527620878676_333340672579126

 

Unutarnja karantena:

 

12711088_792527640878674_220619508124368

 

Evo Pelorus Jacka kao maskote:

 

12698554_792527657545339_732323365772196

 

To je dakle to...:

 

12695013_792527670878671_639896553477319

 

Pictonska lučica:

 

12696995_792527674212004_723663609566659

 

Plovidba Cookovim prolazom u mirnim uvjetima.

 

Povratak u Wellington je kao povratak kući, grad je to s kojim sam se zbližio, no ovoga ću puta, za razliku od prvi put, imati bolji smještaj. No otom potom. Prvo treba pokupiti prtljagu, koja, budući da sam ju predao među prvima (jer nam je bus, kako rekoh, došao u Picton malo prije 11 sati, a ukrcaj je počeo u 13.30), stiže među zadnjom iskrcanom. Izlazak iz zgrade terminala podsjeća me nepogrešivo da sam u Wellingtonu, odmah osjećam snažne refule vjetra. Pitam se, kada je Wellington prije nekoliko godina u jednoj anketi dobio titulu „Coolest little capital in the world“, nije li ovo coolest možda trebalo shvatiti doslovno. Doduše, ovaj ljetni vjetar nije toliko hladan, u Christchurchu je puhalo mnogo neugodnije, no rashlađuje zrak preko granice ugode. Prtim ruksak na leđa i klipšem kojih pola sata do centra, gdje me čeka moja domaćica.
Moja domaćica je Hrvatica koja živi u Wellingtonu. Živjela je ovdje i prije tri tjedna, samo niti je ona znala da sam ja tu, niti ja da je ona tu. Anita je inače prijateljica moje nekadašnje kolegice sa studija i posla, čak sam ju i ja upoznao u prolazu, u Budimpešti ujesen 1999., kada smo mi tamo bili na semestralnoj stipendiji, a Anita je ondje studirala. Inače je iz Osijeka, ali joj je mama Mađarica, tako da je imala dvojno državljanstvo koje joj je omogućilo da ode na studij anglistike u Budimpeštu. U Budimpešti je još za vrijeme studija upoznala svog sadašnjeg supruga, Novozelanđanina indijskih korijena, koji je u to vrijeme živio u Londonu. Anita se potom zbog ljubavi preselila u London, gdje je isprva radila za Amnesty International, upisala je i doktorat na LSE, sve je bilo riješeno da će svoju budućnost njih dvoje graditi u Londonu, kupili su i kuću…a onda je pred koju godinu njen suprug, koji inače radi u financijskom sektoru, dobio poslovnu ponudu iz domovine. Iako je ona već ranije bila na Novom Zelandu (ovdje su se i vjenčali – upravo nedaleko Kaitāije), ni njoj, a bogme ni njemu, nije se išlo na Novi Zeland. No ponuda je stvarno bila unosna, a i Anita je uspjela naći posao ovdje u jednoj državnoj agenciji, te su se tako odlučili preseliti, i sada su već dvije godine u Wellingtonu, stan u centru od, po mojoj procjeni, stotinjak kvadrata, s pogledom na luku i Mount Victoria, Aniti je posao na dvije minute od stana, sve je idealno, reklo bi se mladi yuppievski par – ali i Anita ima taj osjećaj kao da je u kavezu i već razmišlja za nekoliko godina otići nekamo bliže centru zbivanja. Kaže kako je u Londonu imala frendicu iz Bostona i kako joj se tada 7 sati leta koliko je ova imala do doma činilo jezivo dalekim, a kaže da bi sada sve dala da ima 7 sati leta do kuće. Još kaže da je dobro što zbog posla dosta putuje, pa ipak nije zakopana na kraju svijeta (bila je i u Saudijskoj Arabiji, pa je pričala o peripetijama koje je tamo morala prolaziti, budući da oni jednostavno ne znaju kako se ponašati kada se u hotelu pojavi žena koja sama nešto plaća – saudijske žene to ne rade; također je pričala kako je morala naći ad hoc pratitelja da ode na aerodrom, jer tamo žena ne smije biti u javnom prostoru bez nadzora muža ili rođaka; na poslovnom sastanku na kojem je sudjelovala preporučeno joj je da sjedi u kutu i ne govori previše…netko se usudio usporediti Iran i Saudijsku Arabiju?). Suprug joj je inače taman dan ranije otputovao poslovno u Ameriku, a rekla je da se baš veselio da me propita štogod o mom putovanju. Drugom prilikom, kad budem obilježavao jubilej Do kraja svijeta – čvršće na zemlji, verzija 2.0 :D No vjerojatno će doonda oboje pobjeći odavde. Nemaju djece, Anita kaže da ih planiraju, ali da ne bi željela imati „Kiwi-djecu“ – premda i sama kaže da je ovo jedna od najboljih i najsigurnijih zemalja za djecu. Kriminal je nizak, pogotovo u Wellingtonu, nema opasnih životinja, djeca se često igraju vani bosa, neprekidno su na propuhu (idealno za balkansku mamu). Imaju mačku, jednoipolgodišnju ženku bengalske pasmine, koja se zove Putin (! – kada sam pitao zašto, dobio sam odgovor „jer je teritorijalna“ :D ) i koja se navodno poprilično boji stranaca i zazire od njih, no meni se čak malo i umiljavala, kuži da sam ja mačkoljubac. Iako sam dobio preporuku da zatvorim vrata od sobe noću, da mi ne bi skakala po glavi, a također i da zatvorim ruksake, jer se voli svakamo zavlačiti.

(Fun fact - Anita je u vrijeme moga boravka u Wellingtonu bila trudna, ali to još nije znala. U rujnu 2016. rodit će djevojčicu Ameliu Ellu. Ostvarila joj se i druga želja - početkom lipnja ove godine preselila se u San Francisco.)

Navečer smo izašli na večeru u restoran Wagamama, koji priprema azijsku fusion kuhinju, s najvećim težištem na japanskoj, usput prošavši obalnom promenadom gdje ima dosta restorana i kafića (taj mi je dio u prvom posjetu Wellingtonu promaknuo). U Wellingtonu se inače – a Anita kaže da je to svojevrstan odgovor na jednu opasku premijera Johna Keya koji je prije nekoliko godina izjavio da je Wellington „umirući grad“ – svako malo održavaju nekakvi festivali, kulturna događanja, na sve načine se pokušava oživjeti pomalo učmala atmosfera (ovaj je vikend festival posvećen kineskoj novoj godini, pa je tu još nekakav festival uličnih izvođača…), ali to ne mijenja činjenicu da život u Wellingtonu (ali i u Aucklandu, nemojmo se zavaravati – u cijeloj državi, zapravo) staje negdje oko 6 popodne, da se ljudi povlače u svoje domove i svoju intimu, a da ostaje malo izbora za nekakva večernja događanja. Anita ponavlja i onaj moj dojam o kojem sam već pisao – Novozelanđani su majstori small talka, u kojem ćete s nekime imati suvisao razgovor od nekoliko replika, a u kojem nećete reći ništa. Jer postoji psihološka barijera oko toga koliko vam se netko smije otvoriti. Čak i ako vam je to kolega s posla, s kojim svakodnevno komunicirate u uredu. Znat ćete točno što misli o predviđanjima vremena za idući tjedan, znat ćete i da mu je vikend bio izvrstan (svaki, pače), a onda će vas zabezeknuti kada jedan dan kaže da je bio na sprovodu jer mu je supruga umrla od raka dojke s kojim se borila 15 godina. Jer su to stvari koje vam Novozelanđani ne govore, niti očekuju da ih vi njima govorite. Mislim da mi je Ante ispričao anegdotu kako je, e sad ne znam više da li on, ili netko njegov poznati, na jedno od tih kurtoaznih pitanja „Kako ste?“ odgovorio detaljnim opisom svoga psihičkog stanja, što je kod pitača izazvalo reakciju općeg užasa. Ali ja se slažem da s njima treba tako. Pitaš me kako sam, a zapravo te ne zanima? E sad ćeš čuti kako sam, pa ti više neće pasti na pamet zlorabiti pitanja na koja ne očekuješ odgovor. Anita, koja je živjela 10 godina u Londonu, već se privikla na to, kaže kako čak etiketa od tebe zahtijeva i da se odgovor emfatično izrekne dvaput („Not too bad, not too bad.“), te da je i ona sama prihvatila tu etiketu i još i inicira ista takva pitanja. To je rekao i Ante, a onda sam ga i vidio „u akciji“. E sad, ja razumijem da je ideja o mijenjanju komunikacijskih konvencija borba protiv vjetrenjača, ali ne mislim da to treba dodatno podržavati tako da sami potičemo small talk. Smatram da je najmanje što mogu napraviti u tom pogledu pokušati trolati i ukazati sugovorniku na apsurdnost postavljanja pitanja na koje se ne očekuje odgovor. Pa ću biti komunikacijski izopćenik, ali frankly, my dear... Nažalost, drugi je problem što su novozelandski gradovi male sredine, tu se svi međusobno poznaju (Anita je rekla da ju više-manje svaki dan netko od kolega s posla vidi negdje u gradu, pa joj onda idući dan to raportira – što mi se kosi s onime da Novozelanđani ne zabadaju nos u privatne stvari, ali valjda tvoje kretanje po gradu nije tvoja privatna stvar), te ako jednom dobiješ etiketu čudaka ili nekooperativnog komunikatora, onda si stigmatiziran i bit će ti samo još teže. Stoga se ljudi jednostavno priključe masi. Druga stvar, koja Aniti smeta, a meni se osobno sviđa, jest da su Novozelanđani društvo u kojem nije dopušteno isticanje toga da si bolji u nečemu (s izuzetkom sporta). Dakle, ako imaš više novca, sposobniji si, kreativniji si…pogni glavu, budi skroman, ne ističi se. Ta poniznost mi se sviđa, nekako je u skladu s mojim socijalističkim uvjerenjima. Naravno, nije u skladu s mojom grandioznom slikom o sebi, ali ja ionako ne mislim živjeti na Novom Zelandu, pa me to ne kvači. :D Osim toga, samo zato što osobno imam neku manu, ne znači da ne mogu prepoznati ono što smatram vrlinom. :)

Navečer smo još malo sjedili u dnevnom boravku i bistrili razne socioekonomske fenomene, uz bocu nelsonskog vina (koju je pilo 50% nas, a Anita nije među njima), kada je nazvao Anitin suprug da joj priopći da mu je umrla teta – žena koja je cijelu obitelj držala na okupu, koja je među prvima iz obitelji emigrirala na Novi Zeland (oni su inače iz Gudžarata, znači kao i Gandhi i Džinnah), svojevrsna big mamma… Naravno, to komplicira stvari, on će morati prekinuti poslovni put i letjeti nazad, sprovod je idući tjedan u Aucklandu (točnije, u Pukekoheu, odakle su njegovi)… Anita kaže da joj to teško pada, jer su hinduski pogrebi dugotrajni (kod njih je sve dugotrajno), traju i po tjedan dana, a ona se uvijek osjeća zbunjeno, jer bi željela pomoći, ali ne poznaje praksu, pa se boji da nešto pogrešno ne napravi… Inače sam ju pitao je li bilo kakvih drugih kulturoloških razlika, rekla je da nije – uostalom, oni su hodali 10 godina prije nego su se vjenčali, a njen suprug je kulturološki posve Zapadnjak, nije čak ni hinduist, njihova ceremonija vjenčanja mislim da nije imala vjerska obilježja, tako da jedino u ovakvim situacijama, kada se uključi šira obitelj, može doći do zbunjoza. Kaže da je on prvi iz obitelji koji se oženio nekim izvan njihove etničke zajednice, te su isprva bili skeptični, ali su ju prihvatili kao svoju, a taj je presedan otvorio put i još nekima iz njegove obitelji. Uostalom, ime Anita postoji i u Indiji, tako da bi, da je uzela njegovo prezime (a nije zato što ima tri putovnice – hrvatsku, mađarsku, britansku, a razmišlja da aplicira i za novozelandsku – te još dosta publikacija koje je sve objavila pod svojim djevojačkim prezimenom, pa bi to bilo puno posla da zamjeni dokumente i još nekako poveže sve te publikacije sa svojim novim imenom) imala potpuno indijsko ime i prezime. A prilično je svijetle puti i kose. Drugi problem oko sprovoda joj je što upravo dovršava doktorat i željela bi ga predati ovih dana, tako da joj taj put u Auckland dolazi u najgore vrijeme. Već se bila ispričala što mi neće moći baš biti na usluzi dok sam ovdje (što meni ni ne treba, snalazim se sasvim dobro i sâm, evo već 10,5 mjeseci), jer će morati raditi na doktoratu. A ja ću kasnije utvrditi da mi bus u nedjelju ide već u 7.45 ujutro, pa ću stoga samo sutra biti ovdje cijeli dan.

S tom neveselom viješću završavamo večer i odlazimo na počinak, ja sam oprao dvije ture rublja, tako da u Hrvatsku dolazim gotovo s čistim rubljem (možda iznosim još koje 3 majice), pogledao sam da nemam Putina u sobi, a potom se još posvetio internetu, dok je u susjednoj sobi robotski čistač (izgleda kao R2D2 kojeg je netko nagazio nogom i spljoštio kao limenku) 20 minuta šetao tepihom i uklanjao mrvice. Ah ta velingtonska buržoazija… :D

 

Nakon što sam 2,5 mjeseca tumarao jugoistočnom Azijom, konačno je došao predah u vidu Singapura, grada-države koji je svjetlosnim godinama daleko od ostatka regije. Imao sam sreću da sam najskuplju stavku – smještaj – imao osiguranu zahvaljujući Vedranu. Za hranu su se pobrinuli brojni food courtovi, tako da sam u jednom od najskupljih gradova svijeta prošao prilično jeftino. Arhitektonski, Singapur se (barem što se starog dijela tiče) ne razlikuje puno od George Towna i Malake, no efikasan gradski prijevoz (SMRT), čiste ulice i nedostatak sveprisutnog kablovinja koje resi ulice više-manje svih gradova od Pakistana do Tajlanda (i onda opet u Indoneziji) na 4 su me dana izvukli iz Azije – iako je demografskom slikom Singapur presjek gotovo čitave Azije (Indijci, Kinezi, Malajci...da ne govorim o Filipincima, Indonežanima, Bangladešanima i svim ostalim narodima koji dolaze u Singapuru raditi 3D poslove – dirty, dangerous, difficult; tj. poslove koje obično rade siromašni imigranti jer svi koji mogu od njih bježe). Doživio sam bizarno poluuhićenje kada sam pokušao doći do nasipa prema Johor Bahruu, strepio prilikom ulaska u državu da mi netko nije nešto neopazice tutnuo u prtljagu, negodovao nad izmaglicom koja je sve dane osim prvoga zavila grad u sivo, te zaključio kako je Singapur lijep i pomalo sterilan, te kako je ipak riječ o diktaturi. Prosvijećenoj i prihvaćenoj od svojih stanovnika, ali ipak diktaturi u kojoj su slobode ograničene. Ne kažem da je to nužno loše – sloboda bez odgovornosti je tragična, a ljudi nažalost većinom nisu odgovorni – no ipak mislim da ne treba to gubiti iz vida kada krenemo trabunjati o tome kako bi Hrvatska mogla biti kao Singapur, samo da nije ovih ili onih (a „ove“ i „one“ čak i Thompson proziva kao najgore neprijatelje). Bi, samo da nije Hrvata. Mi nismo dio rješenja, nažalost. Kada jednoga dana područje današnje Hrvatske nasele Kinezi i zavlada konfucijanizam, onda će Hrvatska (pardon, Kèluódìyà) biti Singapur. Dotada, da ostanem u diskursu rodnog grada svoje velingtonske domaćice – de, molim vas.

 

Thank you Singapore!/Xièxiè Xīnjiāpō!/Terima kasih Singapura!/Nandri Cinkappur!

 

singapur.jpg




#574346 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 14.06.2017. - 20:12 in Putopisi - Svijet

 

Pa jesi bar pomislil posjetiti jedan od tih hramova?  :smile:

 

Svi su mi izgledali zatvorenima.




#574299 Do kraja svijeta - èvrsto na zemlji

Posted by egérke on 14.06.2017. - 11:10 in Putopisi - Svijet

Još malo predgrađa:

 

12694988_792078037590301_736624805911852

 

Ručao sam u njemačkom restoranu (da, pripremam se za Maximillian :D ), namaz od sira sličan liptaueru, svinjski šnicl sa špeclima, umakom od gljiva i crvenim zeljem, te za desert sladolednu tortu. I njihovu domaću pivu. Nijemaca inače ima dosta na području Nelsona, riječ je uglavnom o luteranima, uz nešto malo bavarskih katolika – štoviše, to je najveća njemačka etnička zajednica na Novom Zelandu. Nakon ručka još se malo šećem prema jugozapadu, u nekakvoj sam idealnoj slici mislio otići poslikati plažu Tahunanui, ali budući da je plaža daleko, a kupati se sigurno neću (na Novom sam Zelandu samo umočio noge na Waihekeu, u Napieru i u jezero Wakatipu – svugdje je bilo jezivo hladno), odustajem i od toga.

 

Ako je netko zainteresiran, prodaje se:

 

12697143_792078187590286_337009717053299

 

Ironično je da me stvarno potjeralo na WC kad sam došao do ove ulice, i da stvarno IMA WC u toj ulici:

 

12695011_792078154256956_233810181286368

 

Mislim da se ovo zove Victory Square:

 

12694861_792078174256954_227465194216755

 

Kako u istu nišu ugurati telefonsku govornicu i hidrant:

 

12715196_792078164256955_251719172194107

 

Pekar, lekar, apotekar...:

 

12710710_792078217590283_919389212597469

 

Jedina stvar zbog koje će mi biti žao jest da nisam otišao provjeriti Hansenovu zlatarnicu (koja je na istom trgu gdje je i moj hostel), te uslikati prsten za koji pretpostavljam da ga imaju negdje izloženog. Dan završavam čašom cidera s dodatkom šumskog voća u podrumskom baru, te se potom još malo muvam po hostelu, pa odlazim ipak još nešto prezalogajiti u obližnji pub… Osjećam se pomalo kao u onim zadnjim danima ljeta na moru (ako recimo negdje imate kuću, pa ste tamo veći dio ljeta) – svi su već otišli, a vi imate još nekoliko dana koji vam postaju sve dosadnijima. Nije mi Novi Zeland dosadio, nego nekako u umu već privodim ovo putovanje kraju. Ušao sam u zadnjih tjedan dana na putu, sutra se vraćam na Sjeverni otok, deset i pol mjeseci se bliži kraju… Mnogi su mi komentirali kako je brzo prošlo. Meni nije. I to je zapravo dokaz one hipoteze koju sam iznio na samom početku puta, kako vrijeme subjektivno sporije teče ako su vam dani nabijeni događajima i dinamikom. Čini se da je za mene dinamika uglavnom jenjala po dolasku u Australiju, jer su mi ta zadnja dva mjeseca na putu prošla mnogo brže od ostalih. Ili su zapadne zemlje jednostavno predosadne, sa svojom uređenošću i predvidljivošću. :D A možda je to i zato što vam se za naporne i manje ugodne stvari čini da dulje traju. Tko će ga znati… Ajmo na rekapitulaciju.

 

Malezija mi je prošla u magli. Nije ono što mislite, sjećam je se jako dobro, samo me ta nesretna izmaglica pratila od Penanga do Johora, tek povremeno propuštajući sunce. U Maleziji sam se vratio među muslimane, ali uz poprilično etničko šarenilo. Pisao sam o kompliciranim etnosocijalnim odnosima koji otežavaju situaciju u ovoj inače vrlo prosperitetnoj zemlji. Prednost demografskog šarenila bilo je svakako bogatstvo kuhinje – malezijska mi je kuhinja, unatoč ljutini, ostala najupečatljivijom na putu, kako zbog bogatstva, tako i zbog cjenovne pristupačnosti. Gradovi – tako-tako. Georgetown i čitav Penang mi se jako svidio zbog kolonijalne arhitekture, isto tako i Malaka. Taiping i Ipoh bi bili obećavajući gradovi da je vrijeme bilo ljepše. Klang i Johor Bahru su bili osrednji, a Teluk Intan i Muar sam mogao i komotno propustiti. Kuala Lumpur mi je ostao u lijepom sjećanju zbog Mire koji me ugostio, vjerojatno bih ga bitno drugačije doživio da sam bio u nekom hostelu. Također sam zahvaljujući Miri dobio bolji uvid u malezijsko društvo nego što bih ga dobio od bilo kojeg Malezijca, jer bi njihov stav nužno bio obojan perspektivom etničke skupine kojoj pripadaju. Malezija mi je dala uvid u to kako dobar standard ne može ukinuti etničke tenzije (što smo uostalom vidjeli i prilikom raspada Jugoslavije), a sve to isključivo radi jednog cilja – da se vladajuća politička struktura održi na vlasti na kojoj je već 60 godina. Tragično je vidjeti kako taj isti narod kojemu se oduzima (jer, budimo realni, nisu svi Malajci uhljebi, siromašni neobrazovani seljaci to ne mogu biti, ali i oni su glasačka mašinerija) brani te lopove samo zato što im oni serviraju ono što ovi žele čuti („UMNO je stranka koja je stvorila Maleziju, Kinezi su najveći neprijatelji Malezije, oni su međusobno umreženi i rade samo za vlastitu dobrobit“ – a tko vam onda puni proračun?; svaka sličnost s jednom omanjom državom na obali Jadrana kojoj ime počinje s H je sasvim slučajna). Nestanu milijarde iz državnog fonda i nađu se slučajno na premijerovu osobnom računu, a on kaže da je u pitanju donacija…pa kad krene istraga o tome nekoliko uključenih dužnosnika doživi sumnjive nesreće… Tako se to radi u Aziji, tu srećom još kaskamo, ali čini se ne zadugo. Ukratko, dojam o Maleziji mogao je biti i bolji da je vrijeme bilo ljepše, itinerer drugačiji, te da nisam čuo sve priče o tome što se krije iza blistavih fasada kualalumpurskih nebodera… Ali, mislim da mi Malezija još duguje i da ćemo se opet sresti…

 

Terima kasih, Malaysia!

 

malezija.jpg