Zeljezni

Glede razmišljanja, od njega - ma kako razmišljali - i nema neke vajde, a umjesto sjete i gušta (ma koliko normalni bili) prije izaziva mučninu nego što drugo. Slovenija, a što nego prekrasna, mogli bi i mi da hoćemo, znamo (generaliziram u množini, a ni sam ne volim kad s eto čini u toj istoj množini). Ipak, i naš GK je sve ljepši, no sve to n emože živjeti od rijetkog turizma, već prije svega od neke proizvodnje, prodaje proizvedenog. Neki dan, idući od jednog željezničkog tunela (kojem još nije vrijeme za ovaj Forum) ćaća čuvši iz prve ruke kako je u Vrbovskom, hreljinski tradicionalno kune i psuje sam za sebe (I Tuđmana s kojim se poznavao još od 1933. i s kojim je surađivao. Povijesno, ne politički ...) i sve naše genijalce koji su sve to lijepo i temeljito upropastili za poduže vrijeme. Ali na tome je i ostalo, od psovanja nema ništa, ostaje samo vjera i nada da će svima njima - ili, barem većini - sudbina i bez proricanja na Zelenom viru bitineupitna ... Jes', to je taj tunelčić. Dakle, u svakom slučaju brže od 70 km/h. Još kad gledaš kroz ekstremnije širokokutni, a stojiš dovoljno blizu da te zamah - ako ne ponese - barem rastrese (+ zvuk), doživljaj je fajn ...

Nisam, nema smisla dobrog čovjeka uvaliti u g. Glede viđenja budućnosti, nema uopće potrebe gurati glavu pod vodeničko kolo. I bez toga znamo njezinu budućnost. No ona me nit' brine, nit' zanima, jer kako je sijala, tako će i žnjeti. Nekako me više brine naša budućnost (a i sadašnjost). Kao i ona Gorskog kotara, a i željeznice u Hrvata ... Iako, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu ...

Sad vidjeh da je bilo i šest Eanoss vagona (valjda se tako piše). Što će reć - ako koji teoretičar voljan i željan računa nema pametnijeg posla - matematika je (uz nezaobilaznu fiziku) slijedeća: Lokomotiva - komuda 1 x cca 17 m Eaos - komuda 14 x 14.04 m Eanoss - komuda 6 x 15.74 m Meni nepoznate oznake vagoni za rasuti teret - komuda 20 ili 21 x ??.?? m Sveukupna dužina kompozicije: cca ??.?? metara Sveukupno vrijeme prolaza: ravno 30 sekundi (koristio EXIF fotografija) Okvirna brzina prolaza: AJDE TEORETIČARI ... U svakom slučaju, vlak je projurio poprilično efektno, naoko nezaustavljivo ... ... pa me i ćaća pitao - kad sam se vratio u automobil kako bi krenuli dalje: "Ča je bilo ovom (valjda strojovođi), prošal je ko furija ... a vagoni nikad stat, bil' je fanj dugačak (vlak) ...". Eto, i Babu je ovaj prolaz dojmio kao i mene ... (baš me zanima oće' li tko izračunati kojom je brzinom mogao proć') Još jedan pogled na lijepo uređeno i održavano pročelje, uistinu prava ni mala ni velika željeznička stanica. Rijeka bi mogla štogod naučiti, razmišljajući o tome prisjetih se našeg riječkog kolodvora i odmah izgubih volju ... I jedna vjerojatno nebitna stvar, meni zapela za oko. Čemu ova devijacija? Nakon nekog vremena, na putu za Hreljin, iznenađenje u Plasima ... Malobrojni putnici putničkog vlaka za Rijeku kolektivno (i rezignirano) hvataju ariju, umjesto da se kotrljaju za Rijeku ... I to s četiri, a ne uobičajna tri vagona ... Srećom, peron je taman visine za sjediti, dok oni nestrpljiviji stoje, a nepovjerljivi i ne izlaze iz vlaka ... Jer, kako stvari stoje, negdje nizbrdo iskrivila se ili oslobodila tračnica, dok se signali lijepo i sigurno crvene. Noć pada, a ja se nešto mislim, da se nije onoj junačini (svaka mu čast, rekli bi naši istočni susjedi) s onim za HŽ standarde čudovišno dugačkim vlakom malo zaglavila ručica u osmom+ položaju, pa pruga nenavikla na takva veselja malo ciknula ... Svejedno, ne ide mi iz glave kako je lijepo bilo vidjeti tako dugačak, tako silovit i tako nezaustavljiv vlak. Pa još - barem teoretski - uzbrdo ... Nema više za ovaj put.

A poslije Zelenog vira, Skrad, a kad smo već kod Skrada, šteta je ne pogledati njegovu željezničku stanicu. Očito, obnovljena zgrada - tradicionalno goranski cvjetno održavana - te obnovljen pružnipostroj i naponska mreža. Stanica prazna, tek jedna pudlica luta oko zgrade ... Još jedna slika, sad sa zgradom uokvirenom s dvije jele, a ispod uredna živica. Pruga malo masna, malo posuta nekim agregatom ... Idila, kako god okrenemo ... A onda čuh neku zvonjavu karakterističnu za otvoreni pružni prijelaz kojim će uskoro projuriti kakav vlak. Čekam(o) ... I nakon malo čekanja čuje se ni pet, ni šest, a ni sedam, već očito koji drugi nego osmi položaj ... ... a čega nego plavog Bonda, Jamesa Bonda ... Vrijedi spomenuti da je Bond, James Bond, u stanicu uletio tutta forca. Svirnuvši usput Šefu pod crvenom kapom, a možda zadnjim krajem svirke dijelom i meni, ne obazireći se na išta osim svoje misije i prilik eda zbog ravnine povuče do kraja svojih granica ... Granica koje su - kako vidimo, dostignute lijevom rukom, rutinski, usputno - u mene izazvale popriličan doživljaj, jer ma koja brzina bila, blizina se učinila još veća, a meni je samo ostalo razmišljati koliko bi mu trebalo i vremena i prostora zaustaviti se ... No, tek sad slijedi šok, ugodan ipak ... Ova je lokomotiva SAMA pozamašnom brzinom bez neke muke povukla nekih 40+ vagona, što EAS/EAOSa ... ... a što ovih za prijevoz praška za pecivo ... Inače, vagone sam prebrojio kasnije na slikama, snimao sam - meni po treći put u životu - na "motorno" okidanje, 7-8 (teoretski) u sekundi ...

Zeleni vir, zaštićeni krajolik i biser Gorskog Kotara ... S desne strane ulaz prema Vražjem prolazu ... ... i početak puta prema njemu Ili - na lijevo strani - početak puta i stepeništa prema vodopadu i Željezničkoj stanici Skrad A između simpatični objekat - dom - gdje možete i jesti, i piti i prenoćiti. Ćaća pije svoju (Karlovačko) i čuva moju (Union) limunpivu, a ja mu priopćavam sretnu vijest da je na terasi trenutno faca s najvećim ... No, te fore kod njega ne pale, on i po tom i po svim drugim pitanjim aima malo previše utakmica u nogama, pa odgovor prešućujem ... NO, ako niste zaposlenik, i ako fotografirate ... ... i posebice, ako ste naoružani kratkom cijevi, nema ulaza u objekat koji dominira ovom prekrasnom divljinom ... ... Munjarom Zeleni Vir, ili ti ga (hidro)elektranom, jednom od najstarijih na području Hrvatske. Izgrađena 1921. godine, puštena u pogon godinu kasnije, kad je u pogon pušten i moj otac, 1922. Oba rade ko urica - uvjerio se i u jedno i u drugo, Rad ove hidroelektranice pokrenuo je i rad dvaju trafostanica, u Skradu i u Kupjaku, gdje se - glede industrijske uporabe - koristila za pogon prve goranske pilane pokretane električnom energijom. Unutar strojarnice su dvije turbine i dva generatora, koji će uskoro - jedan po jedan - biti zamijenjeni najmodernijima, znatno učinkovitijima kad Zelenim virom jure proljetne bujice, koje sadašnja prastara (ali i prekrasna) tehnologija ne može iskoristiti. Vrijedi spomenuti da je 1944. godine ova hidroelektrana napajala strujom i naš rodni Hreljin, odnosno područje sve do Crikvenice i Novog Vinodolskog. Danas - veli susretljivi strojar - ne može ni Skrad ... (hebi ga, onda su kuće - i to ne sve - imali jednu do dvije slabije žarulje)

Naravno, štovani kolega. Uz isprike za - silom-prilika - kuknjavni početak, molim Forum za strpljenje, uskoro slijedi i neočekivani željeznički dio priče ...

Grintovec pri Osilnici, picerija i grupa biciklista oba spola. A na drugoj - "hrvatskoj" strani gdje počinje drvena ograda slijedi ... POZOR! DRŽAVNA MEJA ... ... i cestovno-pješačka betonsko-žičana prepreka, za svaki slučaj ... ... te most u nastavku,kakvog s ene bi postidio ni Indiana Jones. Derutan, vjerojatno opasan za svaku vrstu prelaska. Druga, hrvatska obala i nekakvo obilaženje tunela koji prolazi stijenom na slici desno. Zelene rječne dubine koje - barem mene - oduvijek pozivaju na skok u njih. Nažalost, nije ni vrijeme, a još manje i mjesto. Ipak je to do pola meja, a od pola granica. No, jednom kad uđemo u Uniju ... Pravo stanje tog visećeg mostića vidimo iz priloženog, a doznajemo i da je Jožica kurba i to "tehcno" (?) .... Tko god da je projektirao ovaj mostić, mašte mu nije nedostajalo. Ja bi svejedno zakoračio, pa što bude. Nit je visina, nit je dubina. U nastavku do Petrine ima nekoliko malih zaselaka, jedno ljepše od drugog. Najdomljivija je ova kuća (hiža), al' ne znam točno u kojemje od njih. Nemam riječi kako je posebna ... Prelazimo u Hrvatsku kroz Brod na Kupi. nastavljamo za Zeleni vir i Vražji prolaz. A kad tamo tunel ... ... i vlakić: lokomotiva i četiri vagona. I putnici nestrpljivi krenuti ...

Mala, vesela tabla obavještava nas da riječica Čabranka - nekih 15 km duga - nije samo rječica (za kupanje i ribolov) već i državna granica. Slijedimo je, kao da i imamo drugog izbora ... Svako malo nas presjeku za granicu s EU neprimjereni prijelazi, no oni su i tako za nas zabranjeno voće, rezervirano samo lokalnim korisnicima kojima je državotvorno razgraničenje devedesetih i tako samo otežalo i onako teške prometne komunikacije ... Zaobilazimo, produžujemo niz tok rječice ... i granice ... U međuvremenu prezimo granicu na malograničnom prijelazu, radimo posebnu dokumentaciju gdje se upisujemo i obvezujemo vratiti unutar sedam dana. Očito, ovim s eputem ne ulazi u EU, ako i da, rade se drugačiji papiri. Policajac i carinik iznimno ljubazni i susretljivi, na pitanje što je s unosom bicikla, laptopa, fotopreme i kamere, smiju se, sve OK, samo vi krenite, šteta bi bilo ne proći taj kraj. Pozdravljamo, ista priča sa slovenskim policajcem,ista ljubaznost, ista jednostavnost ulaska. U EU smo, ćaća pozdravlja na slovenskom, pravi se važan ... (EU, evo nas, samo ti to još ne znaš) Naravno, na ovom mjestu netko brine za (nas) bicikliste, makar bicikla bila iza u bunkeru ... Ulazimo u Deželu Petra Klepca - kojem je Bog, prema legendi, uslišio želju i podario snagu - i prolazimo seoskim turističkim gospodarstvima poznatu Osilnicu, a uskoro i famozno odnedavno "slijepocestovno" Hrvatsko, u koje se do nedavno moglo ući samo kroz dobrosusjedsku Sloveniju. Koja igra sudbine, "Hrvatsko", ali samo kroz slovensko, netko je gore bio jako duhovit ... A kod smo kod Njega - istog Onoga koji je podario snagu Petru Klepcu, i prema već spomenutoj legendi sačuvao ovaj kraj od Turaka - eto mu i Sina uz cestu. Istina, nije kao Onaj ranije, ne zatvara oči pred nama, ali nije ni da nam se nešto veseli ... što ne umanjuje našu vjeru u njega, barem dok smo na cesti ... Ipak, nadajući se da nas neće kakav Klepac zamijeniti Turcima, veselo vozimo dalje ... Naravno, kako to uvijek biva, kad dođete u strani svijet - jednako kao i kad krenet na put vlakom - ogladnite. Naša je - ćaćina i moja - navada da obavezno pripremim (svakom!) nekoliko bogatijih manjih sendvića (koji redovito krše neke principe fizike i statike) koje - uz voće i bezalkoholno piće (limunpive se ne računaju alkoholom, a u EU se valjda pišu i hranom) - likvidiramo u neko kasno jutarnje doba, da izdržimo do ručka kojeg ili najčešće ponesem (taj pak krši pravila količine) da ne gubimo vrijeme čekanjem, ili ga obavimo negdje usput, u prolazu, u kakvom pristojnom mjestu ... Najčešće od sveg puta ne stignemo ni započeti ručak, često ga i vratimo nazad otkud smo krenuli, a što je za naše zdravlje u konačnici dobro. Sad smo ipak zastali i mezimo sad već uz Kupu (u ovom kraju Kolpu) u koju se uljeva dotad praćena Čabranka. Mir, tišina i razmišljanje o vjerojatno ljepšem dijelu EU ... Naravno, uz odmorište i tri estetske i funkcionalne košare za raznu vrstu smeća, no mi svoje nosimo sa sobom, red je, i gosti trebaju čuvati ovu ljepotu ... Priroda prekrasna, pratimo rijeku, a zapravo ona prati nas ... A što - otprilike - izgleda ovako ... Vozeći dalje dolazimo u Grintovec pri Osilnici, gdje doninira Loška stena (875 m),podsjećajući nas (mene, bar) otprve na Minas Tirith iz serijala The Lord of the Rings: The Return of the King ... I ono što otpočetka fascinira u Sloveniji, red, sređenost, idila (barem naizgled) ... No, vrijedi s veseljem spomenuti, i u Gorkom Kotaru ovakva su pročelja i vidici sve više pravilo a ne iznimka. Bravo i za jedne i za druge ...

Jučer - u nedjelju 4. rujna - pokrenuli se ćaća i ja uzbrdo, u - meni najljepše i najtužnije - gorske krajeve naše sve tužnije županije. Gorski kotar, izmišljen za puno više toga nego samo za motiv razglednica i statistiku županijskih i državnih službi, poziva svakog prosječno mislećeg pojedinca da pocrveni od stida, pozeleni od bijesa, pobijeli od straha i pocrni od žalosti što je ovako lijep i pametnima svestran kraj uza sve svoje zemljopisne, klimatske, prometne i ostale mane, zapravo pravi dragulj Hrvatske. Dragulj koji ni sami Gorani, a ni svi ostali ne umiju izbrusit u ono što bi bilo koji stranac već odavno učinio: Malu Švicarsku ... No, sad bi se o tome moglo lamentirati do jutra, ipak, ovo je nedeljni neobavezni putopis, pa krenimo samo slikama, u početku nevezanim za željeznicu, ali ne i pri kraju ... Od Gornjeg Jelenja pa prema Mrzlim Vodicama - na prvom zavoju - nekad je u periodu u kojem nije bilo snijega u malu potleušicu dolazila "topliji" dio godine preživjeti hreljanka Sofija Vicić, (uobičajno u tim krajevima) zvana nadimkom Sofica. Bil aje majušna, sitna, nažalost s oba stopala potpuno zakrenutih jedno prema drugom. Gegajući se, tu je u samoći skromno živjela, a i ja pamtim da me otac tu jednom godišnje znao dovesti obići je, jer je ona bil arod od tatinog boljeg prijatelja. Sama, neudata, i od prirode fizički zakinuta obrađivala je mali komad zemlje, preživljavala. No, kako mi jučer stari priča, bil aj esvejedno vesela, znal aje ići u krčmu na Gornjem Jelenju, plesati n astolu i svima plaćati piće. Danas, većin nas kojima ništa ne fali po većini pitanja, nije ni do plesa, ni do pjesme, možda tek sve više i više do samoće i povratka u prirodu, koja - ako je poštuješ - poštuje i tebe. Pa barem nešto ... Ovaj spomen navodno je podigao neki njezin dalji nećak, kojeg je u svoj svojoj sirotinji i nevolji pomogla podići ... Tko razumije dijalekt ne treba mu govorit što na kamenoj ploči piše, tko ne razumije, neće mu pomoći ni prijevod. Počivaj u miru teta Sofice ... Razmišljajući što je - osim nesretnih nogu - Soficu svake godine "od Vazma do Sisvetih tiralo bit planine" nastavljamo preko Mrzlih Vodica, Crnog Luga, Tršća, Parga, Čabra, pa uz granicu do Plešca. Tradicionalno, uvijek podjednako tužno, posjetom našem i mojem mučki (iz drske zasjede, tolerancijom i nemarom češkog UNPROFORa) prvog dana Bljeska ubijenom ratnom drugu Jošku Janešu Puhu - izvidniku-diverzantu, jedva 22 godine starom u trenutku pogibije. Zašto je Joško meni važan? Ne samo zato što smo od prvog trena prepoznali posebno prijateljstvo, već, prije svega, što je taj mladi, vrijedni i pošteni Goranin, najprije kao ročnik, pa ubrzo - temeljem svojeg izvanserijskog i čak u onakvoj često nepravednoj vojsci zapaženog zalaganja - i stožerni vodnik (stariji vodnik, nekad) Izvidničko-diverzantske satnije V.ZP bio prototip vojnika, dočasnika i već onda zapovjednika koji bi vjerojatno daleko dogurao. I to svojom zaslugom, trudom i zalaganjem, ne popreko, kemijanjem i podmetanjem ... Zato svake godine - barem jednom - obilazim njegov grob, njegov prelijepi kraj, i odlazim s njega neraspoložen pitajući se koliko je ovakvih po mnogočemu krasnih momaka izgubilo živote (ili u bojem ili gorem slučaju "samo" zdravlje) da bi najčešće Veliki Hrvati (dakako, koji rata većinom nisu vidjeli) od ove naše Hrvatske napravili Bantustan i koloniju. Počivao i ti Joža u Miru, netko je kazao da Bog najolje od nas poziva sebi, pa valjda zato ti i jesi tamo gore ... A mi smo tu gdje jesmo, sin Božji se valjda od nas više umorio, nekako nas ne želi - po zalsuzi - ni pogledati (pa ni onako kao u onom vrhunskom vicu "Isus te gleda ..." No, kako je ovo ipak "tračni" Forum, u produžetku dolazimo do Zamosta i posjećujemo (radi fotografiranja za Forum) par metara tračnica, nekadašnje nmale pilane, pogonjene snagom vode ... No, sve je samo "OPREZ RUŠEVNO" ... U produžetku jedna malo manje ruševna pilana, danas vjerojatno pogonjena stagom struje a ne vode. No, tračnice su očito uporabne, pa neka ih ...

Fino! Nema puno toga ljepšeg od ustajanju na sabajle i početak putovanja prije svitanja. Brod, vlak, svejedno, čak i autobus ... Još je veći (iako neveseli) doživljaj biti samac u prometalu, imaš vremena i mjesta za razmišljanje o mnogočemu. Dio rituala treba biti i kafa, po mogućnosti na mjestu gdje će te poslužiti netko ljubazan. I kao šlag na kraju takvog početka, kakve novine, ma koliko tradicionalno novoHrvatski jadne u pravilu bile ... A sve dalje, slike same govore. Dobih volju i sam se pokrenuti. Ke (Che) lijepo, rekli bi u Rijeci ...

Vjerujem da oni znaju zašto je nisu stavili, a zašto su stavili ovo. Nije biciklo nastalo preko noći, nit ameri improviziraju ... Meni svejedno, itako sam pretežak za biciklu, pa stenju i jedne i druge kočnice. Morat ću ugradit padobran za kočenje, ipak je to izvorno PARATROOP bicikl, he, he ...

Color Cammy Green Frame Custom drawn 7005 Series Aluminum with FIT System. Power Angle geometry. Replaceable derailleur hanger and disc mount. Fork SR Suntour Suspension XCT V2, disc mount, 80mm travel, Alloy one piece lower. Rims Jalco. Alloy, 32 hole. Double Wall. CNC Sidewall. Tires Kenda. Knobby. Front and Rear Specific. 26 x 1.95. Hubset Formula, Black , Alloy sealed front & rear with CLIX™ front quick release Spokes 14G Stainless Saddle Mountain with "Center Gap" Comfort Technology Seatpost Kalloy, 27.2 x 300mm, Alloy Handlebars Kalloy, Alloy, 7 degree backsweep, 31.8 Barbore, 580 mm length. Stem Kalloy, Alloy Direct Connect, 31.8 Barbore. Shifters SRAM X-5 Trigger Shifter. Front Derailleur Shimano Top Pull. Rear Derailleur SRAM X-5 Crankset SR Suntour. 42/32/22. Alloy 170mm crank arm. Matte Black Speeds 24 Speeds Brakeset Promax. Front & rear mechanical disc w/ pad adjustment. Alloy Levers. Pedals Platform pedal with alloy cage. Water Bottle 1 set down tube bosses Sizes 18", 20" Standover Heights 30", 31" Folded Size 36" x 28" x 12"

Nije, zato i postoje veliki prozori na vlaku ... Kad bi ti rekao, onda više ne bi bio tajan ...

I sad reci nešto protiv države, koji tvoj kolega može svojim curama priuštiti pola vagona nagibnjaka - i to 1. razreda - za odlazak na more? A loše ti je, nam je ...