Vlakom do Stubičkog grada, 13. ožujka 2014.

[Stanley]

U prethodnom putopisu (vlakom do Susedgrada) forumaški kolega skretničar prebacio mi je skretnicu na novi kolosijek. Točnije, dao mi je ideju da posjetim ostatke srednjovjekovnog Stubičkog grada. Pa sam iskoristio lijepi proljetni dan i obiteljski morning off duty za novu railfanovsko-pješačku turu.

Gradovi Susedgrad i Stubica nekada su bili dijelovi zajedničke gospoštine tj. feudalnog vlastelinstva. Kroz stoljeća su mijenjali gospodare, a povijest ih najčešće bilježi po dugotrajnom sporu oko vlasništva između Uršule Meknitzer-Hening i plemićkih obitelji Batory i Tahi. Pamti ih također i po okrutnoj vladavini vlastelina Franje Tahija, koja je potaknula znamenitu Seljačku bunu 1573. godine.

Za razliku od Susedgrada, o nekadašnjem feudalnom gradu Stubica zna se relativno malo. Nije poznato kada je grad izgrađen, a prvi pisani trag spominje ga kao castrum Also Ztubicza ili Ztubucza Inferior u ispravi iz 1439. godine. Ostaci utvrde nalaze se u Donjoj Stubici i poznate su po imenu Tahijev grad i Tahijev breg.

Pa sam krenuo vidjeti što je ostalo od stare gradine, a usput obići i neke druge zanimljive lokalitete u okolici. Putovanje naravno vlakom, relacija 48 + 48 km.

U pripremi puta napravio sam dvije greške u koracima. Prva: pogrešna obuća - nisam očekivao blato pa nisam uzeo škornje serije 47 - što je bio manji problem. Druga i važnija: nisam se opskrbio potrebnim podacima i zemljovidom odnosno planom naselja. Naime, za put sam se odlučio tek sinoć pred spavanje, a ujutro sam malo prosurfao po internetu i našao podatak da se stari Stubički grad nalazi praktično u središtu Donje Stubice, stoga ne bi trebalo biti teškoća u pronalaženju lokaliteta.

A ako je to središte naselja ja sam nadbiskup u Kalocsi. No idemo dalje s pričom. Plan sam zamislio ovako: siđem s vlaka u Donjoj Stubici, obiđem ostatke stare gradine, usput okinem koju fotku naselja i zatim pješice u Gornju Stubicu - samo 3 km uz ugodne vremenske uvjete, to je za starog izviđača s vještarstvom pješaka piece of cake; u Gornjoj Stubici kratki posjet Muzeju seljačkih buna u dvorcu Oršić, Gupčeva lipa i Augustinčićev spomenik puntariji, pa na vlak. Sve u nešto više od dva sata. Ali…

Tu se pokazalo da poslovici ''kartu čitaj - seljaka pitaj'' prijeti recycle bin. Kartu ionako nisam imao, a raspitivanje kod domorodaca pokazalo se problematičnim jer su me motali ovamo-onamo. Zaustavio sam nekih desetak ljudi obaju spolova i raspitivao se za Stubički grad, Tahijev grad, stari grad, ruševinu, znate onaj zamak iz Seljačke bune… Zapanjilo me koliko ti ljudi ne znaju što im se nalazi pred nosom (dobro, malo iznad tjemena) i kakvo povijesno značenje ima. Jedan me uputio na dvorac Stubički Golubovec, drugi čak na Gupčevu kuću u Gornjoj Stubici (! - ''tam vam je Tahi''), neki su rekli ''Jel to ona ruševina? Ja vam ne bi znal di je točno'', drugi pak ''Jel to ono di kopaju? To vam je negdi na onom bregu, ali ne bi znal kak dojti do tam''. Neki su me krivo uputili pa sam potratio vrijeme i morao svesti turu na bavljenje samo u Donjoj Stubici.

Da sve bude bizarnije ja sam odmah po dolasku naciljao i pravi brijeg i pravu cestu - čisto odokativno i instinktom starog skauta - ali sam se uzdao u znanje domaćih ljudi. I nahodao se neplaniranim rutama, o čemu više u nastavku teksta.

Na kraju uvodnog dijela mâlo podsjećanje na burnu povijest stubičkog kraja.

 

Kratki zapis o Hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni 1573.

 

O Hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni 1573. ostalo je dosta pisanih tragova. Neka od povijesnih tumačenja su kontroverzna i u nekim detaljima međusobno suprotstavljena. Pouzdano se zna da su vođe ustanka na hrvatskoj strani bili Ambroz Gubec zvani Matija, Ivan Pasanac i Ivan Mogaić, a vojnički zapovjednik (vrhovni kapetan) je bio Ilija Gregorić. Slovenske kmetove na ustanak je podigao Pavao Šterc, kovač iz štajerskog Kunšperga.

Također se zna da je neposredni povod za seljački ustanak bio teror vlastelina Franje Tahija, gospodara feudalnog imanja Susedgrad i Stubica. Međutim, ustanak je zahvatio veliko područje središnje Hrvatske i dio Slovenije, a ciljevi pobunjenih seljaka bili su dalekosežniji - ukidanje vladavine plemstva i uspostavljanje seljačke države.

Ustanak je izbio noću 27./28. siječnja 1573. kada je napadnut Cesargrad. U idućih nekoliko dana proširio se na šezdesetak vlastelinstava u Hrvatskoj i Sloveniji. Međutim, nakon početnih uspjeha bolje organizirana i naoružana feudalna vojska uspjela je slomiti bunu. Prvi poraz ustanici su doživjeli 5. veljače kod Krškog, a već 6. veljače poraženi su kod Kerestinca. Slovenski ustanici poraženi su u Planini, a 8. veljače i vojska Ilije Gregorića kod Šempetra na Sutli. Ostala je još glavnina pod vodstvom Gupca u Stubici. Dne 9. veljače 1573. došlo je do završne bitke kod Stubice, na području današnjih Stubičkih Toplica, u kojoj je seljačka vojska definitivno poražena. Vođe bune pohvatani su i kasnije pogubljeni, a po nekim izvorima ukupno je stradalo oko šest tisuća seljaka.

 

Područje zahvaćeno Hrvatsko-slovenskom seljačkom bunom 1573.:

 

 

Krsto Hegedušić, Bitka kod Stubice, detalj:

 

 

Zagorci čuvaju svoju puntarsku tradiciju - simulacija bitke kod Stubice 2014.:

 

 

Toliko za uvod. Na put sam krenuo iz Vrapča u 08.05 izravnim vlakom Zagreb - Gornja Stubica. Putovanje kao putovanje, ništa posebno - Macosa nedavno obnovljena, udobna i gotovo prazna. Putem sam snimio samo ovog neobičnog gosta na zagorskoj štreki za vrijeme križanja u Velikom Trgovišću:

 

 

Točno po voznom redu eto me u odredištu:

 

[Stanley]

Donja Stubica i motanje sim-pak-tam

 

Najprije nešto o Donjoj Stubici. Spominje se prvi put 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II. svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica. Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.

Feudalni grad Stubica teško je oštećen u Seljačkoj buni 1573. i postupno je izgubio značaj, pa je sjedište vlastelinstva premješteno u obližnji Stubički Golubovec dok je Donjostubičko podgrađe preuzelo ulogu građanskog središta. Danas Donja Stubica ima status grada s oko 6.000 stanovnika u 10 naselja.

 

Zastava grada Donja Stubica:

 

 

Tako, posao publica smo riješili i sada ide privatissima, rekao bi Gašpar Alapić u Šenoinoj ''Seljačkoj buni''.

 

Stižem u središte mjesta koje sebe pomalo pretenciozno naziva gradom, ali to već spada u neke druge priče:

 

 

Za oko mi je odmah zapeo ovaj smjerokaz:

 

 

Tu je i potok koji teče središtem Donje Stubice, a zove se Reka:

 

 

I tu je počeo moj križni put kroz Donju Stubicu. Zaustavio sam neku gospođu koja mi je rekla da zna gdje su ostaci Stubičkog grada. - Odite iza crkve pa desno. Tam vam je cesta za Majsecov mlin. Idite cestom i bute vidli s leve strane put za stari grad. - A ima li neki putokaz? - Joj, to vam ne bi znala.

I krenem ja cestom za Majsecov mlin. Usput uhvatim nešto lokalnih motiva.

 

Župna crkva Presvetog Trojstva. Župa u Donjoj Stubici spominje se prvi put 1334. godine, dok se crkva spominje 1346. godine. Današnji izgled dobila je u XVIII. stoljeću:

 

 

Jedno lijepo pročelje:

 

 

Potok Reka malo uzvodno:

 

 

Cesta na koju sam upućen:

 

[Stanley]

Za razliku od namjernika poput mene, planinari ne mogu promašiti put jer im je označen:

 

 

Krečući se cestom prema tom Majsecovom mlinu upitao sam ljude koje sam sretao jesam li na pravom putu. Neki nisu imali pojma da je ikada postojao neki Stubički grad, a jedan od njih mi je rekao da sam fulao i da put možda vodi s druge strane brda. Jer ''tam gore nekaj kopaju, neke ruševine''.

 

I kaj sad? Hajd' natrag:

 

 

Čitavo to vrijeme bio mi je sumnjiv brijeg sa zapadne strane, desno od mog smjera kretanja uzbrdo, a odšacao sam ga izdaleka još na željezničkom kolodvoru. Čak sam pomišljao da se popnem gore, ali nije bilo nikakve staze kroz gustu šumu i šiblje. Za pentranje uz tu strminu trebala bi mi odgovarajuća oprema - čizme serije 47, mačeta i oklopna jakna - pa sam se okanio ludih misli.

Sve dvojbe otklonila mi je jedna vrlo ljubazna i dobro upućena starija gospođa koju sam srećom sreo na cesti. Rekla mi je da se ostaci Stubičkog grada nalaze upravo na brijegu ispod kojeg se nalazimo, a pristupni put vodi s druge strane. Dakle, moram se spustiti sve do crkve i zatim krenuti cestom uz potok. Pitao sam je postoji li neki putokaz prema gradini, a ona mi kaže: - Ja vam to ne gledam jer znam na pamet sve puteve.

 

Preostaje mi put pod noge, nizbrdo i nizvodno. Putem bilježim ovu staru hižu:

 

 

I eto me na putu koji je opisala gospođa. Odolio sam iskušenju da se uputim ulicom varljivog imena jer bih završio u šturcu:

 

 

Dakle, eto me opet na polaznom mjestu. Orijentir za skretanje ulijevo je gostiona koja se zove ''Lagvić'':

 

 

Cestom uzbrdo:

 

 

Još jedna stara hiža:

 

 

Usputni pogled na stubičku dolinu:

 

[Stanley]

Putem sam, za svaki slučaj, pitao još neke ljude jesam li na pravom tragu. Jedan mladi čovjek mi je rekao: - Idite cestom sve do vrha brda i vidjeti ćete makadamski put koji skreće lijevo. Tamo vam je Stubički grad.

Super, sve sam bliže cilju. Idem ja tako cestom i sveudilj gledam makadamske puteve. Svi vode lijevo i svi završavaju u dvorištima. Dođem tako i do vrha, gdje se cesta počinje spuštati. Vidim ja da neće biti ništa od tih ''makadamskih puteva'' i krenem natrag. Negdje kvragu mora biti neka staza, neki puteljak koji vodi do gradine, a sada je već manje-više jasno gdje se nalazi. I onda se pojavi automobil koji staje nedaleko mene. Čovjek otvara vrata, a ja odmah prilazim: - Dobar dan, ispričavam se na smetnji, tražim… znate li? - Kako da ne. Vidite tamo onaj plot? Krenite odmah iza njega, idite ravno i stići ćete do starog grada.

 

I krenem ja kako me čovjek uputio. Nigdje puta, nigdje staze, travu i blato noge gaze:

 

 

 

Evo konačno nečega u što se može zagristi:

 

 

Ostaci srednjevjekovnog burga

 

Sada nema sumnje da sam konačno na cilju. Ovo liči na nekadašnji šanac ili opkop (iako to zasigurno nije). U jednom dijelu ima i vode, u najvećem dijelu je blato:

 

 

Valja se popeti uz ovu malu strminu:

 

 

Da, to je ono što tražim:

 

 

Stolica je valjda za poslovođu ili kako se već zove šef ekipe:

 

 

Slijede detalji s ovog arheološkog nalazišta:

 

[Stanley]

 

 

 

 

 

 

Nakon obilaska onoga što je ostalo od Stubičkog grada krenuo sam prema istočnoj strani:

 

 

I stigao sam do obronka brda kako bih provjerio jesam li zaista bio prije nekih pola sata u dolini na toj strani. Naravno da jesam. A da sam se pokušao popeti iz tog smjera ne bi bilo hipoteze da uspijem - tamo je šikara od koje bi i najveći fanatik digao ruke:

 

[Stanley]

Malo usputnih impresija iz Donje Stubice

 

Kako mi nije preostalo vremena za hodnju u Gornju Stubicu, a bilo ga je dovoljno za šetnju naseljem u kojem sam se zatekao, dodajem nešto slika iz Donje Stubice.

 

Još jedna stara hiža:

 

 

Župni ured:

 

 

Park na Trgu Matije Gupca:

 

 

Fontana ima lijepo ime:

 

 

Majka i dijete:

 

 

Kad si se već našla tu… U pošti Donja Stubica bio sam poslom više puta:

 

[Stanley]

Suvremena puntarija:

 

 

Malo sam slijedio potok Reku nizvodno. Uz njega je uređeno šetalište, koje pomalo podsjeća na ono uz moj Vrapčak. Ovo bi bile stubičke Plitvice:

 

 

Reka i HŽ Infra:

 

 

I eto me na kolodvoru. Pogled iz smjera Gornje Stubice:

 

 

Ovo govori da nekog tereta ima:

 

 

O tome svjedoči i pretovarni kolosijek - vidi se na tračnicama da se tu nedavno nešto kotrljalo:

 

 

I za kraj pozdrav od autora putopisa - bljesak zadovoljstva zbog (ipak) uspješno obavljene misije:

 

[seabral]

Ti fakat nemaš mira ovih zadnjih dana ... Super, još jedan odličan putopis !

 

Da, to je ono što tražim:

A taman sam mislio da sam apsolvirao sve stare gradove i zidine Hrvatskog zagorja, kad mi ti otkriješ jednu novu koju još nisam vidio i fotkao. Budem to uskoro morao ispraviti

 

 

tamo je šikara od koje bi i najveći fanatik digao ruke:

Nemoj dvaput reći

[skretničar]

Eh da sam znao da bu toliko nevolja oko nalaženja dvorca, dao bi detaljne upute..

 

A putopis je naravno odličan.

 

No da malo nadopunim, budući da sam i ja bio među onima "koji su gore nešto kopali" Ono što izgleda kao šanac, to i je šanac, koji je originalno bio još dva metra dublji, i zanimljivo, u njemu su nađeni najzanimljiviji nalazi zahvaljujući ekološkim navikama ondašnjih stanovnika. Za ovaj dio utvrde što je trenutno otvoren se pretpostavlja da je bio ulazni dio u dvorac, a ove godine smo čak našli i odlično sačuvane drvene grede, što bi možda mogli biti ostaci supstrukcije mosta.

 

Što se tiče same seljačke bune, prema najnovijim istraživanjima, stvari nisu ipak tako jednostavne. Normalno, za socijalizma seljačka buna je bila prikazana kao spontani bunt potlačenih kmetova protiv tadašnje buržoazije koji žele uspostaviti vlast seljaka, tj. naroda, dok je za vrijeme Endehazije Tahi bio prikazivan u puno boljem svjetlu jer ipak je on cvijet hrvatskog plemstva.

 

No prava istina je da pokretači ustanka nisu bili kmetovi, nego slobodni seljaci (što je bio i Matija Gubec), a glavni uzrok nije bila tlaka, nego želja tih slobodnjaka za profitom. Poznato je da je 16. st. doba razvitka trgovine, a glavni zahtjevi ustanika su bili zamjena naturalne novčanom rentom, kako bi oni sami mogli trgovati svojim proizvodima i time ugrabiti dio kolača, a zbog toga su im smetale i razne mostarine i maltarine. Cilj seljaka je zapravo bio samo maknuti sve te feudalce iz sustava, da budu bez posrednika između sebe i kralja, a nipošto srušiti kompletni sustav, kralj je za njih ipak nedodirljivo božanstvo. Nadalje buna nije nipošto bila spontana, postoje dokazi da je pripremana 3 godine, i isto tako Ilija Gregorić, a vjerojatno i velik dio "seljačke vojske" su bili prebjezi sa krajiškog područja, te su poznavali barem osnove vojne strategije. Također, veliku ulogu u dizanju ustanka su imali i Erdediji, kojima je bilo u velikom interesu oslabiti Tahija. Sve u svemu, prilično zamršena priča.

 

Za slučaj da opet svratiš u te krajeve, preporučam za posjet osim dvorca Oršić i već spomenuti Stubički Golubovec. Relativno blizu je i Hižakovec, rodno mjesto Matije Gupca, čak su mu napravili i "rodnu kuću",

 

 

Jedno lijepo pročelje:

 

 

 

Fellerova ljekarna, nekadašnje vlasništvo Viktora Eugena Fellera, tvorca Elsa-fluida

[Stanley]

@ skretničar

Hvala na vrijednim pojašnjenjima. Eto što znači imati na forumu stručnjake svih profila.

Poznate su povijesne kontroverze oko osobe koja se zvala Ambroz ili Matija Gubec, ali nije sporno da je seljaštvo na bunu potaknuo vlastelinski teror i tlaka. A postoje i arhivski zapisi o pojedinačnim slučajevima gdje je Tahi silovao mlade seljanke.

Zabavno je da se nekoga imenom Tahy Ferenc de Tahvár et Tarkö proglašava cvijetom hrvatskog plemstva. A Seljačku bunu osporavali su devedesetih godina i neki naši političari i publicisti, promatrajući pobunjeno seljaštvo kao razbojničku rulju koja je ustala protiv reda i poretka.

Ilija Gregorić navodno je imao nadimak Prebjeg, jer je tri puta pobjegao iz turskog zarobljeništva. Među kapetanima seljačke vojske bilo je i drugih s vojničkim iskustvom (ratovanje s Turcima), recimo Matija Gušetić.

Imam nekoliko fotografija zgrade Fellerove ljekarne, ali ih razumljivo nisam mogao sve objaviti. Između ostalih i ovu gdje se vidi da je u njoj i danas ljekarna. Ispod balkona piše godina izgradnje (mislim da je 1804.):

 

 

Šteta je što se nigdje na internetu ne može pronaći nikakav slikovni prikaz (crtež, litografija…) Stubičkog grada u izvornom obliku, poput recimo Susedgrada, Cesargrada, Kunšperga i sličnih srednjevjekovnih burgova.

U stubičko područje ću se svakako vratiti, samo ne znam kada i kako. Kanim obići Stubički Golubovec, muzej u dvorcu Oršić i ostale vrijedne lokalitete koje sam jučer morao zaobići zbog oskudice u vremenu. Razmišljam o tome da se spustim s vrha Medvednice nekom od planinarskih staza, recimo stazom broj 35 koja vodi od Goršćice do Gornje Stubice i prolazi uz Hižakovac. Ima i drugih kombinacija, samo valja prije toga nabiti konde. Dogovorio sam se s prijateljem Branimirom (od nedavno isto penzić, inače moj školski kolega još od prvog razreda osmoljetke) da ćemo stanjiti pivske trbuhe planinarenjem, pa bumo vidli kaj bu z toga. Medicinske sestre nam za sada (ili više ) ne trebaju.

 

@ seabral

Da znaš da sam se tebe sjetio kada sam vidio onu šikaru. Čak sam uvrstio jednu opasku na tvoj račun u prvobitnoj verziji teksta, ali sam to obrisao - nekako sam slutio da ćeš se sâm javiti.

[skretničar]

To je istina da je Tahi bio prilično okrutan, no on navodno nije ništa više od prosjeka iskakao među ostalim velikašima, pa su npr. Erdediji bili još puno okrutniji, no očito nije nikome bilo u interesu protiv njih dizati bunu.

 

A što se tiče izgleda Stubičkog grada, prikazi njegovog nekadašnjeg izgleda uopče ne postoje iz jednostavnog razloga što ne znamo kako je uopče izgledao. Nije nam poznat ni njegov kompletan tlocrt, nego samo dio, tj. ono što je otvoreno u arheološkim istraživanjima. Na nekoliko suvremenih karata je moguće vidjeti njegove stilizirane prikaze, iz kojih se moze zakljuciti da je to bila prilično skromna građevina. Nažalost, u 18. stoljeću istodobno sa njegovim napuštanjem, kamenje sa zidova je uz službeno dopuštenje raznašano na sve strane, te je to razlog zašto je danas toliko malo ostalo sačuvano.

[egérke]

Relativno blizu je i Hižakovec, rodno mjesto Matije Gupca, čak su mu napravili i "rodnu kuću",

Jesu i njemu napravili pozlaćene pipe?

[skretničar]

Ne znam, moram priznati da nikad nisam bio unutra, ali pretpostavljam da ipak nije toliko "autentična" poput one u Trgovišču.

[Stanley]

@ skretničar

Dva pitanja za stručnjaka:

1. Čemu služe one ''plahte'' na nalazištu (izgledaju kao pokrovi) i od kojeg su materijala? Svrhu im naslućujem, ali bih volio čuti stručno tumačenje.

2. Hoće li se iskapanja nastaviti i kada?

Thanks unaprijed.

[Pfaff]

Ne znam, moram priznati da nikad nisam bio unutra, ali pretpostavljam da ipak nije toliko "autentična" poput one u Trgovišču.

Jer, ako sam dobro ubrao, tek je treći zagorski precjednik imao sanitarije u kući (i oma sa zlatnim pipama)

S druge strane, autentičnost i nije presudna. U turizmu je najbitnija priča - posjetitelje manje zanima autentičnost artefakata...

[skretničar]

@ Stanley:

 

1. To je geotekstil, konkretno u arheologiji služi za zaštitu lokaliteta od padalina, erozije, korijenja biljaka te zemjle, lišča i ostalog smeča što se zna nakupiti, znači čuva ga da bude u istom stanju kao u trenutku kad je pokriven. Doduše vidim na tvojim slikama da je vjetar učinio svoje pa malo sve razdrmao. A radi se od umjetnih vlakana, konkretno od polipropilena. Navodno je biorazgradiv te stoga ekološki prihvatljiv.

 

2. Sustavno istraživanje traje od 2008, te se provodi sezonski svake godine, obično to bude negdje u 10. mjesecu. Vjerojatno će se i ove godine nastaviti, ali sve ovisi o sredstvima.

[Stanley]

Fellerova ljekarna, nekadašnje vlasništvo Viktora Eugena Fellera, tvorca Elsa-fluida

 

Evo i neočekivanog nastavka ove teme, a povod je članak u današnjem Večernjem listu.

Ovog gospodina smo već spominjali, a zvao se Eugen Viktor Feller:

Poznat po ovom napitku:

Ljekarnik kojem je čudotvorni eliksir donio bogatstvo

Postav dokumentima, fotografijama i predmetima predstavlja lik imućnog industrijalca, otvara se 31. listopada u Židovskoj općini

Boca čudotvornog eliksira “Elsa-fluida” početkom 20. stoljeća plijenila je pozornost Agramera, kao i veliki natpis iznad nje, “Što je Elsa-fluid, to se zna”. Uglovnicu na početku Jurišićeve ulice, danas zgradu poznatu kao Europski dom, sagradio je ljekarnik i industrijalac Eugen Viktor Feller. Monumentalna četverokatnica koju je nazvao “Elsa-fluid dom” bila je i jedina zgrada od četiri kata u tadašnjem Zagrebu. “Elsa-fluid”, napitak koji je rješavao bolove u zglobovima, prehlade, bol u križima, glavobolje, a tvrdilo se i da pomlađuje, proizvodio se u Donjoj Stubici, a Felleru je donio velik uspjeh zahvaljujući kojemu je, osim zgrade na Jelačić-placu, sagradio i obiteljsku kuću na Tomislavovu trgu te vilu s vrtom u Jurjevskoj.

Poznatog ljekarnika već nekoliko godina istražuju Stella Fatović-Ferenčić i Jasenka Ferber Bogdan, pa su tako pripremile izložbu “Od Elsa-fluida do Elsa-fluid doma – Eugen Viktor Feller u javnom i kulturnom životu Donje Stubice i Zagreba”, koja se otvara u ponedjeljak, 31. listopada u Židovskoj općini Zagreb u Palmotićevoj 16. Otvaranje je u 19 sati u sklopu Tjedna Izraela, a u postavu su dokumenti, fotografije i predmeti koji prikazuju Fellerov život, ulogu i rad. Posudili su ih od njegovih praunuka, Marte i Nikole Zdenković, Muzeja seljačkih buna, Gornje Stubice, Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU te kolekcionara Jurja Gašparca.

Izložba traje do 25. studenog.

 

http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/ljekarnik-kojem-je-cudotvorni-eliksir-donio-bogatstvo-1122736