Jump to content


Donacija

Opcije potpore stranici zeljeznice.net
Ako posjedujete kriptovalute, možete donirati i na adrese:

3P2r8a7BMvRiRppZXcQdYiGguhN4iHAWTA3 - WavesPlatform

0x630394fcfd4d4b5f6847dd071b0841c25a2bcad7 - Ethereum

1C1f1kP6uL9Bqxi1r8TA4FHGpJ7D2GMtmi - Bitcoin

Za više informacija pogledajte iduću poveznicu: http://goo.gl/Elo84w

Photo

Izvodi iz žutih memoara


  • Please log in to reply
92 replies to this topic

#41 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 28.12.2013. - 16:31

POŠTANSKA OLIMPIJAČA

 

Ivan. K. bio je po porijeklu sa Brača, a po karakteru jebivetar prve kategorije - ali u pozitivnom smislu. Došao je k nama kao pripravnik i odmah se vidjelo da se razlikuje od drugih. Dođe on meni u ured nakon nekih tri-četiri mjeseca staža (pripravnički staž je trajao 10-12 mjeseci) i kaže da bi odmah polagao stručni ispit. Ne želi više biti pripravnik, sve zna o poslu, uostalom otac mu je bio šef pošte u Supetru i on je već kao mali pomagao u uredu, pa čak i obavljao razmjenu dnevnih zaključaka na ''vaporu''.

Češkam se ja po glavi, takav slučaj još nisam imao. Većina pripravnika se plaši stručnog ispita, a ovaj navalio preko reda - i mimo internih propisa. Moram priznati da mi se dopao, onako samouvjeren i podosta brbljav, vidi se da je u pošti od malih nogu kuhan i pečen. Kažem mu da ću prenijeti njegovu želju nadređenima i da ću mu javiti.

Prenesem ja to šefici, ona nema ništa protiv - neka mu bude kad je već navalio. A nema ni direktor. Raspitali smo se o njemu i čuli sve najbolje - marljiv, okretan, sposoban, bolji od mnogih ''gotovih'' radnika. Pa mu je odobreno polaganje stručnog ispita nakon isteka šest mjeseci staža (kraće nije moglo). Javim ja njemu da si dođe po ispitna pitanja i literaturu, organiziram komisiju samo za njega, a on u jednom danu odvali stručni ispit malim prstom lijeve ruke.

Kasnije smo se nas dvojica podosta družili, sprijateljili i prešli na ''ti''. Čak smo se i obiteljski posjećivali i kod njega u dvorištu pravili roštiljijade. U tadašnjem PTT Zagreb 1 bio je poznat kao radnik koji mjesečno najviše natuče na plaći po kriteriju takozvane proizvodnosti. Potukao je sve rekorde, zbog njega se čak razmišljalo da se taj dodatak ograniči. A recept mu je bio specifičan - za svako pismo koje je primao na šalteru, pa i ono najobičnije za kojim nitko neće plakati ako se izgubi, uvjerio je korisnika da ga pošalje kao vrijednosno. A to je nosilo najviše norma-minuta. Kako je posjedovao takvu sposobnost uvjeravanja da bi i moskovskog patrijarha preveo na katoličanstvo, ljudi su pristajali na svaku uslugu koju bi im ponudio bez obzira na dodatnu cijenu.

Napisao sam podulji uvod o Ivanu K. (koji je u međuvremenu završio onaj ''šumski'' fakultet i danas je, kako čujem, inspektor unutarnje kontrole) da bih u nastavku opisao kako smo nâs dvojica preveslali dvije uboge žrtve iz redova naših kolega.

Bilo je to potkraj 1983. godine. Spremala se zimska Olimpijada u Sarajevu, a u organizaciji te goleme sportske manifestacije pomagala su sva PTT poduzeća u bivšoj Jugoslaviji, kadrovima i opremom. Nazove me Ivan telefonom i pita možemo li se u XY sati vidjeti na piću. Može, zašto ne.

Sastanemo se Ivan i ja u Checkpoint Charlie pa mi kaže: - Doći će svakog časa Šeki, a ti mu reci to i to. - Taj Šeki je bio bivši poštar (radili smo kraće vrijeme zajedno u Gajnicama), a u ono vrijeme manipulant u pošti na Kvatriću. ''To i to'' je značilo da bih Šekija trebao ljubazno zamoliti da mi bude od pomoći na Olimpijadi u Sarajevu(!).

Ivanov plan je bio jednostavan: ja bih trebao reći Šekiju da me šalju na Olimpijadu u Sarajevo kao kadrovsku ispomoć, sa sobom moram povesti i nekoliko ljudi po vlastitom izboru, između ostalog i jednog manipulanta, htio bih njega jer se najbolje razumije u posao i molim ga da pristane. Kategorički sam odbio, gdje ću ja praviti sprdnje s kolegom i još čovjekom koji je stariji od mene. A Ivan mi kaže: - Gotovo je, već smo mu rekli da ga zoveš na razgovor i on danas ne dolazi zbog mene nego zbog tebe.

Nakon kraćeg natezanja - a stavio me praktično pred gotov čin - ja nevoljko pristanem. Dođe Šeki, ja ga na brzinu smuljam, on popuši foru i zbog neočekivane počasti zove rundu, pa kao čujemo se.

Sa Šekijem još kako-tako, nije se baš mogao dičiti prevelikom inteligencijom, a poslije mi nije ništa zamjerio. Ali kod kolege S.Š. već je bilo ozbiljnije. Šeki je Šeki, ali S.Š. je ozbiljan čovjek (otprilike mojih godina, možda koju godinu stariji). Njega sam poznavao tek površno, radio je kao šalterski radnik i uvijek je na posao dolazio u odijelu s kravatom.

Bagra s Kvatrića, a Ivan je naravno bio idejni začetnik i spiritus movens te lakrdije, odlučila je nasaditi i njega. Sastanemo se Ivan i ja u Checkpoint Charlie i kaže mi: - Sutra ti u XY sati ovamo dolazi S.Š. i smuljaj ga da ga vodiš sa sobom u Sarajevo kao osobnog pomoćnika. I nemoj reći ''ne'', već smo mu rekli da ga čekaš.

- Kaj je vama, jeste vi normalni!? Ja da zajebavam čovjeka koga jedva poznajem!? To je već previše, ne dolazi u obzir! - Ali Ivan je bio uporan, ispričao mi neke stvari o J.Š. koje nisu bile baš najpovoljnije, pa sam pristao samo da me prestane umarati brbljanjem.

Sastanemo se S.Š. i ja u dogovoreno vrijeme u Checkpoint Charlie i ja započnem priču. Nisam ni sanjao da imam takvu sposobnost i uvjerljivost u laganju. Smrtno ozbiljno povjerim mu da sam dobio odgovornu zadaću na Olimpijadi u Sarajevu takvu i takvu, da će biti puno ljudi i da trebam odgovarajuću osobu za pomoćnika jer neću stići o svemu voditi brigu. Za njega sam čuo da je savjestan pa ga ljubazno molim da prihvati zadaću prvog čovjeka do mene.

Sluša me razjapljenih usta i kaže:

- Znate, kada su mi oni jebivetri rekli da me trebate mislio sam da me zajebavaju, ali vi ste ozbiljan čovjek i vama vjerujem. Naravno da pristajem, samo recite što trebam raditi.

Gledam ga i slušam, neugodno mi da bih u zemlju propao, ali kada je igra već započeta neka bude odigrana do kraja. Zahvalim ja njemu na susretljivosti, kažem da ćemo se čuti telefonom, a na izlasku iz birtije pitam se što mi bi da budem takav gad.

Idućeg jutra nazovem Ivana i kažem mu da je S.Š. popušio, ali mi je dosta njihovih neslanih šala i neka mu sve lijepo priznaju. Ali on ni čuti: - Šuti, pusti ga, reći ćemo mu dan prije početka Olimpijade.

To je za mene već bilo previše. Idućeg dana nazvao sam S.Š., s nadom da se nije već počeo pakirati, sve sam mu ispripovijedao i ispričao se zbog vlastitog sudjelovanja u ''zavjeri''. U slušalici najprije muk, a onda kratki komentar: - Aha! Tako…

Ni on mi nije zamjerio premda sam ga zaista opako nasadio. Idućih godina često smo se sretali i pričali kao dugogodišnje kolege, a otišli smo u mirovinu otprilike u isto vrijeme.

 

MOJ UDVARAČ

 

Moj stav o homoseksualcima danas je liberalan i dobrohotan - dao bih im sva prava koja imaju i drugi. Jer i oni su ljudi kao i mi, a to što imaju drugačije intimne sklonosti ne diskvalificira ih kao ljudska bića i ne čini ih ''abnormalnima'', zlima ili nepoželjnima. Uostalom mnogi znameniti ljudi su bili gay - od Michelangela preko Somerseta Maughama do Freddie Mercury-a. Ali sam u mladosti razmišljao drugačije, tim prije jer sam nekolicini bio na meti. Što mogu, za mene su se u mladim danima lijepili komadi obiju spolova.

Među vozačima autobusa JAT-a kojima sam se svakodnevno vozio na posao u zračnu luku, a najčešće i sa posla, bio je i V.Š. Taj V. me jednom pozvao na piće u aerodromskom restoranu. Imao sam dosta vremena do popodnevne smjene i prihvatio sam, zašto ne bih - ta već smo se poznavali jer me često vozio, a ako baš hoće neka časti. Popijemo mi piće, ja u poštu i on svojim poslom.

Dan kasnije opet on mene pozove da popijemo nešto, a meni već sviće da tu nešto ne štima i uljudno odbijem.

Isto popodne pitam ja kolegicu Mariju: - Znaš li ti nešto o V.Š., ti si ovdje već godinama? Kakav je to čovjek? - Sasvim okej, jedino dečki pričaju za njega da je peder.

Tu smo! Sada je sve jasno. Pa ispričam Mariji kako me zvao na piće, a ona hihi-haha i nisam baš siguran da vjeruje kako me taj naciljao.

Pod večer istog dana dođe V. uplatiti dnevni utržak od prodanih karata. Uplatu je primala Marija. Ja sjedim na svom šalteru i ne doživljavam ga, ali perifernim vidom spoznam da me fiksira. Gurnuo Mariji pod nos uplatnicu, a glava okrenuta prema meni. Šteta je što nitko nije snimio taj prizor.

Ode V., a Marija prasne u takav smijeh da se cijela pošta tresla: - Ajme Stane, da si ga vidio kako te gleda. Jadan čovjek, pa taj je zaljubljen do ušiju! Isuse, a šta ćeš sad!?

A što bi? Njegov problem. Jest da nisam bio najsretniji kada bih naletio na njega u autobusu, ili bi on došao u poštu, ali tu pomoći nema. Pa neću valjda zbog nekakvog V. tražiti premještaj u drugi ured. Neka pati kada mu se pati, ja s njim strogo službeno. A na piće me više nije zvao, shvatio je da kod mene ''nema kruha''.

Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam premještaj u administraciju kao tajnik organa upravljanja (to mogu zahvaliti svojoj suradnji u poštanskim časopisima, trebao im je pismen čovjek). Dolazio sam kasnije u više navrata na Aerodrom da posjetim staro društvo, a kada bih vidio V. da se mota po zgradi odmah bih se uklonio sa vidika. Kolega Zlatko bi me znao zezati: - Pazi, ide ti dečko!


Serija 05 je zakon!

#42 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 01.01.2014. - 21:09

Upravo gledam na HDZ2 izvanredan francuski film "BIENVENUE CHEZ LES CH'TIS" i strašno me podsjetio na ove Stanleyeve memoare - ima sve: i lika koji je došao na zamjenu za šefa pošte i veselu curicu na šalteru i poštara-pijanca i nevjerovatne aboridžane i "Checkpoint Charlie" (koji je pečenjara "MOMO") ...


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#43 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 01.01.2014. - 21:37

I ja sam ga gledao. Upravo je odjavna špica. Mrak film, baš sam se nasmijao.


Serija 05 je zakon!

#44 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 06.01.2014. - 14:06

Vidim da tema, iako je podalje od željeznice, ima lijepi broj pregleda. Premda se Portos pobojao da ću brzo ispucati svoje streljivo ima još priča i pričica. Za ovaj put donosim priču u kojoj baš i nema humora već je više autobiografske naravi.

 

KAŽNJENIČKA SOBA U BRANIMIROVOJ

 

U Branimirovoj sam radio bez prekida od 1990. do 2003. godine. U početku u Službi realizacije razvoja gdje je bilo zanimljivo i dinamično, premda za mene nešto potpuno novo. U toj službi sam nominalno tj. na papiru ostao sve do odlaska iz Branimirove.

Neke priče ću prešutjeti, isključivo iz razloga jer imaju konotaciju kojoj nije mjesto na ovom forumu.

Dolaskom ''menadžera peronskih kolica'' iz bivšeg GPPC Zagreb 2 na čelo Središta pošta Zagreb sve je okrenuto naopako. Forsirali su svoje ljude (pisao sam nešto ranije o tome) i potiskivali one koji su znali posao pa je nastala lijepa zbrka. Moje poslove su dali drugima i neformalno zabranili da se petljam u ono za što me plaćaju, te sam uglavnom kratio vrijeme igranjem igrica na računalu.

Jednom me neki od tih novokomponiranih šefića (inače po struci autolakirer, bespućima poštanske zbiljnosti šef diplomiranim inžinjerima, po stručnim referencama rođak gospodina XY) diskretno zamolio da mu pomognem raspetljati neki problem oko telefonskih instalacija jer se potpuno izgubio u prostoru i vremenu. Odgovorio sam mu: - Stari, jesmo znanci i dobri kolege ali ja sam službeno glup i zabranjeno mi je miješati se u svoj bivši posao. - Ma daj nemoj zaj.bavati, reci kaj da delam. - Ne! Nije da neću nego ne smijem. A i da smijem ne bih ti rekao. Tvoja plaća je veća od moje s fakultetom i ti bi morao znati više od mene. Molim bez ljutnje, tako su odlučili drugi. - Taj me bijelo gledao i otišao kao pokisla kokoš. A ja si mislim: sunce vam peronsko i lakirersko, kaj ste mene našli?

Neko vrijeme - i to podosta dugo - nisam radio baš ništa osim što sam na kompu rušio avione. Jednog dana primijetim da se moje društvo iz sobe pakira i nekamo seli svoje stvari. Pita me jedan od njih: - Kaj se ti ne spremaš za selidbu? - A ja mu odgovorim: - To mi je prvi glas da trebam seliti iz ove sobe. I ne mičem se odavde dok mi netko službeno ne kaže da moram ići i kamo.

Ostanem ja tako sâm u sobi dan-dva. Igram F-19 i napadam Libiju kad se na vratima ukaže jedna od novokomponiranih šefica (inače moja bivša pripravnica):

- Što vi radite tu?

- A što bih radio? Sjedim u svojoj sobi.

- Vi ste već morali iseliti.

- Ja? A kamo?

- Ne znam. Idite i pitajte kamo trebate ići, ali brzo jer moji useljavaju.

Jedva sam se suzdržao da ne eksplodiram jer mi je tog kaosa i tih bedastoća odavno bila puna kapa. Podigao sam glas i rekao: - Ja da idem okolo hvatati ljude za rukav i pitati što namjeravaju samnom!? Što je vama!? I vi sebe zovete menadžmentom? Ja nemam pojma što se ovdje uopće događa. Valjda mi je netko trebao nešto unaprijed reći. Ne idem nikamo dok mi se ne kaže kamo moram seliti!

Ona zakoluta očima i ode, kad se za nekoliko minuta pojavi pomoćnik upravitelja i kaže mi uljudno: - Imamo reorganizaciju, ti ideš u sobu tu i tu. - Okay, spremam se za selidbu odmah.

U novoj sobi sam zatekao trojicu kolega koje sam poznavao iz viđenja, a za koje sam odmah shvatio da su poput mene u nemilosti. Jedan je bio sasvim O.K. (održavamo vezu i danas), dok su ostala dvojica bili, hajmo reći, egzotični likovi. Jedan je bio na rubu da ga se nazove psihopatom, a drugi je bio - bokmigreheprosti - glup kao stup (to je lik koji je ''završio'' FPZ i stekao akademsku titulu po hadezeovskoj liniji, a koji se iščuđavao dok sam mu objašnjavao da su Atlantik i Atlantski ocean jedno te isto).

Našu sobu kolege s istog kata ubrzo su prozvale ''kažnjeničkom sobom''.

Iako nije bilo nikakvog razloga ni povoda za takav odnos prema meni prihvatio sam to kao nešto normalno u abnormalnom okruženju. Stoga sam svoj novi status podnosio više nego dobro. Ne radim ništa, plaća ide - i to za naše prilike sasvim solidna. Nitko nas nije dirao, nitko ništa pitao, a dobivanje kakvog radnog zadatka nije bila rutina nego gotovo incident. Posla za manje od 1% radnog vremena, mogli smo dolaziti i odlaziti kada i kamo smo htjeli. Da nas nije bilo čitav tjedan nitko ne bi ništa pitao. A i gluposti imaju svojih dobrih strana - ja bih obično pročitao sve dnevne i tjedne novine i časopise, ponekad navratio u obližnju sobu za neisporučive pošiljke i pokupio literaturu koja bi me zanimala (uključivo naslove na engleskom), a nakon što bih sve to prožvakao jednostavno bih otišao doma. Prije toga bih se reda radi javio šefu Službe realizacije razvoja u susjednoj sobi, koji je također bio u nemilosti i bila mu je jasna ta marsijanska atmosfera. Pa mu kažem ''šefe, idem ja u sindikat'', a on ''no, no, samo odite, vidimo se sutra''. Jednom sam došao kući već u 10 sati!

Za vrijeme staža u ''kažnjeničkoj sobi'' imao sam samo jedan bliski susret s top-menadžmentom Središta pošta Zagreb i to sasvim slučajno. A malo je nedostajalo da ne eksplodiram i izbrojim tim budalašima sve što ih ide.

Jednog dana nazove me kolega iz TK Centra Zagreb (poznavali smo se od ranije jer smo godinama surađivali oko telefonskih linija). Pa mi kaže da će se tokom noći obaviti privremeno i kratkotrajno iskopčanje svih TT linija u zgradi u Branimirovoj, uključivo telegraf, radi prebacivanja na novu centralu i nove brojeve: - Ne brini, neće dugo potrajati.

Rekao sam mu da više ne radim na tim poslovima, ali mi nije povjerovao (''a tko će drugi ako ne ti''). Upozorio sam ga da nazove izravno upravitelja jer se radi o krupnom zahvatu i prekidu TT prometa, a ja nisam ovlašten odlučivati o tome. Također sam mu rekao da odmah pošalje faks na ruke upravitelja i da tamo napiše sve što je meni ispričao.

Za koju minutu dolazi ženskica iz pisarnice i donosi traženi faks, ali naslovljen na moje ime. Ja već njušim u zraku problem i zovem tajnicu upravitelja tražeći da me on odmah primi. Kažem i razlog.

Ubrzo me nazove tajnica i kaže da me upravitelj čeka. Uđem ja u sobu i zateknem prizor kakav sam otprilike i očekivao. Upravitelj mrkog lica, a uz njega s druge strane stola kolega iz Službe realizacije razvoja Ante Š. (on je jedini od nas ostao ''u milosti'' jer je bio dipl.inž. elektrotehnike i bez njega nisu mogli). Ante je također dobio ''emergency'' poziv iako nije imao pojma zašto je pozvan.

Tadašnji upravitelj bio je stanoviti M.B., relativno mlad čovjek koji je uspon u karijeri mogao zahvaliti vezama i vezicama. Poznavali smo se odranije, čak sam jednom od njega uzeo izjavu za naš poštanski list. Najveća mana bila mu je bahatost kojom je prikrivao vlastite slabosti, a koju je mogao prodavati samo naivnima. Mi u razvoju zvali smo ga Balki, po onom liku iz TV serije ''Potpuni stranci''.

Sjednem ja za stol i Balki me odmah ošine pogledom bjelouške koja fiksira žabu. Ali ja nisam žaba i kod mene takvi štosevi ne prolaze, pa se počnem vrpoljiti jer znam što slijedi i upozoravam sebe da moram ostati pribran. Počne Balki paljbu: - O čemu se radi? Kakve su to gluposti, kakav prekid prometa? Ne dolazi u obzir! I kako je to, zaboga, uopće dospjelo k vama!?

Tu je i bio ključ cijele priče: kako je to ''zaboga'' uopće dospjelo k meni? I sad ti objasni budali da su se ljudi obratili izravno meni jer me poznaju, jer znaju da je to na papiru moj posao, jer smo godinama uspješno surađivali i jer su znali da će ono što ja organiziram teći kao po špagi. Vidim ja da me Balki pozvao samo da mi odglumi neki nadnaravni autoritet i već sam bio na rubu da mu svašta izdijelim, kada me Ante diskretno lupio cipelom ispod stola u cjevanicu - vidio je izražaj mog lica i podsjetio me da je pametnije šutjeti.

Naravno da mi nije bilo dopušteno išta objasniti, a i sâm sam odustao od jalovog posla i čekao da se riješim ove mučne situacije. Sastanak je završio mojim otpuštanjem i zabranom da se u bilo što miješam. Odmah po povratku u ured nazvao sam kolegu u TKC, objasnio mu situaciju i zamolio ga da odmah dođe u Branimirovu k upravitelju i s njim riješi ta prekopčanja, a ja s tim nemam ništa.

Potkraj radnog vremena nazove me Balki na kućni telefon i kaže mi glasom koji nije bio za prepoznati - sasvim normalnim i gotovo umiljatim: - Bio je kod mene kolega iz TKC, sve je jasno, oni će obaviti svoje a vi im budite na raspolaganju ako bude trebalo. - U redu upravitelju - kažem ja, a u sebi si mislim: - Ma goni se u p.zdu materinu.

To mrcvarenje trajalo je negdje do početka 2003. godine. Tada je menadžmentu peronskih kolica došlo iz guzice u glavu da nâs dvojica (onaj ''Atlantik'' je u međuvremenu umirovljen, a onaj s blagim duševnim problemima je postao inspektor unutarnje kontrole) krademo Bogu dane i beremo dobre plaće nizašto pa su nam uvalili uvjerljivo najgluplji posao koji sam u poštanskoj karijeri radio - kontrolu mjenjačke službe za račun Hrvatske poštanske banke. Podijelili smo teren, a posao nam je bio provjeriti jesu li svježe tečajne liste HPB uredno oglašene na šalterima i je li evidencija uredno vođena.

Posao koji bi mnogi poželjeli raditi do mirovine! U ono vrijeme stranu valutu je u Pošti mijenjao samo luđak, ili onaj koji nije imao drugog izbora tj. neku mjenjačnicu u blizini. U mnogim poštama nije danima pa ni tjednima bilo nikakve zamjene valute. Jer HPB je tada jedina naplaćivala proviziju, tečaj nije bio baš najpovoljniji, a onima koji bi u poštama mijenjali valutu samo što nismo vadili krvnu sliku.

Ta komična ''radna zadaća'' je imala i svojih prednosti. Sâmi smo si određivali raspored i tempo odlazaka na teren, nitko nas nije pitao ni gdje smo, ni kada, ni zašto… jedino smo morali na kraju mjeseca predati papire za lokacije koje smo obišli. A obilazak bi se u uređenom sustavu obavio za najviše pet radnih dana. Taj komforni ''posao'' prihvatili smo kao još jednu glupost poslodavca i obilato ga koristili za vlastiti užitak. Recimo, ja sam jednog lijepog proljetnog dana uzeo službenog Golfa (vratili su mi dopuštenje za vožnju službenog vozila) i uputio se u kontrolu mjenjačke službe u Krašić. Nakon posla koji je trajao desetak minuta uputio sam se na izlet kroz Žumberak, lijepo se nauživao svježeg zraka i prekrasnog kraja, spustio se preko Bregane do autoceste i vratio Golfa u garažu, a kod kuće sam bio već oko 14 sati.

U dane kada nisam bio na terenu dosađivao sam se u našem uredu. Na posao sam dolazio uvijek na vrijeme, ali sam odlazio sve ranije. Kada mi je postalo jasno da ću jednog dana sresti sâm sebe na stubama odlučio sam prihvatiti poziv da se angažiram kao profesionalac u sindikatu i konačno se riješim lude kuće u Branimirovoj.

O tome u idućem nastavku.


Serija 05 je zakon!

#45 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 06.01.2014. - 17:23

U mirovinu sam otišao iz Hrvatskog sindikata pošte s danom 31. prosinca 2009. godine. Točno kako sam si i odredio. Rekao sam odavno sâm sebi da idem u prvu zakonski moguću mirovinu i da ću je dočekati duševno i tjelesno zdrav i normalan. Te godine 21. lipnja napunio sam 60 godina životne dobi, a 1. prosinca i punih 35 godina radnog staža. Izračun prijevremene mirovine pokazao je da je iznos sasvim solidan za naše uvjete, meni za skromne potrebe u svakom slučaju dovoljan, stoga nije bilo ni trenutka dvojbe premda su me nagovarali da ostanem.

Ajd bok Pošto moja - do neviđenja! Neću reći ''sretno ti bilo'' jer me jednostavno ne zanima što će biti s tobom. Ionako znam da ti se ne piše dobro kao ni većini drugih javnih poduzeća, zbog protunaravnog bluda s politikom i politikantstvom, rodijačko-klanovskih hobotnica i ostalih dražesnih specifikuma našeg podneblja.

Pamte se samo lijepi dani, dobri ljudi i zanimljive priče - ostalo ide u Recycle Bin.

 

SINDIKAT

 

U mirovinu sam otišao kao profesionalac u sindikatu, ali odmah naglašavam da sebe nikada nisam smatrao sindikalcem. U sindikatu sam se našao slučajno ili po nuždi, ovisi s koje strane se gleda, a po svojem habitusu i profesionalnim interesima prije bih se vidio na drugoj strani pregovaračkog stola. Ali sam svoj posao, kad sam već tamo, odlučio obaviti korektno i profesionalno do kraja.

Moja veza sa sindikalcima - na razini višoj od običnog člana - počela je 1994. godine. Tada se glavni sindikat koji se zvao RSR HPT (bilo je i mnoštvo minornih polu-privatnih sindikatića, ali oni nisu važni) rascijepio na dva dijela. Od dijela u Zagrebu i široj okolici osnovan je novi sindikat pod imenom HSPT - Hrvatski sindikat pošte i telekomunikacija. Za tu promjenu sam saznao kada su mi ponudili potpis na pristupnicu novom sindikatu. Pošteno govoreći bilo mi je sasvim svejedeno, a kako je bila riječ o ljudima koje sam otprije poznavao odmah sam potpisao. HSPT je tada vodio Josip P. koga sam također dobro poznavao iz ranijih godina. O njemu se pričalo i čulo svašta, ali mu se ne može osporiti da je bio vrstan organizator i dobar sindikalni vođa.

Jednog dana rane jeseni 1994. pozvoni mi Josip na vrata stana i kaže da bi htio razgovarati sa mnom. Može, samo izvoli. I on in medias res - da li bih se prihvatio uređivanja sindikalnog časopisa koji upravo pokreće. Može, zašto ne, tu sam kuhan i pečen, a službenom glasilu HPT sam odavno dao vritnjak. Usput rečeno i prsti su me nešto svrbjeli, rado bih štošta spustio onima koje to ide ali nisam imao kako i gdje. Brzo smo dogovorili sve pojedinosti, a Josip se nije igrao novinara i dao mi je k znanju da u profesionalnom dijelu imam potpuno slobodne ruke.

Uzeo sam za suradnike staro i provjereno društvo iz ranijeg časopisa bivšeg PTT Zagreb 1 - Zdenka zvanog Kumpić kao grafičkog urednika i Božu zvanog Brnči kao karikaturista. Prvih nekoliko brojeva tiskali smo u knjigotisku (Zrinski Čakovec), a zatim mi je Josip donio moj prvi PC s programom za grafičko uređenje čime je Kumpić, nažalost, postao ''tehnološki višak''. Prešli smo na tiskaru Puljko u Zagrebu, a kasnije na CB Print u Samoboru s kojom sam najdulje (i najbolje) surađivao.

Časopis pod imenom Sindikalni glasnik, najprije mjesečnik a onda dvomjesečnik, uređivao sam sve do odlaska u mirovinu. Još tri broja uredio je moj nasljednik Tomica, a onda je sindikalce poslao u neko mjesto i vratio se na stari posao u Branimirovu što je pak priča za sebe. Podsjećam da su i neki uvaženi članovi ovog našeg foruma surađivali u časopisu koji je Tomičinim odlaskom prestao izlaziti.

Još krajem devedesetih nudili su mi izokola da pređem u sindikat kao profesionalac. Nagovaranja su posebno intenzivno počela nakon razdvajanja HP i HT, od strane Hrvatskog sindikata pošte. Odbijao sam iz više razloga. Kao prvo, napuštanje radnog mjesta i prelazak u sindikat uvijek nosi rizik neizvjesnosti jer ne znaš kamo će te strpati ako se moraš ili odlučiš vratiti. Kao drugo, o sindikatu sam razmišljao sasvim drugačije nego njegovi lideri. I kao treće - za mene zapravo prvo - u slučaju prelaska u sindikat šef će mi biti i moj posao potpisivati osoba srednje stručne spreme koja je jedva završila gimnaziju, a koju sam ne samo dobro poznavao već sam joj u osamdesetima bio neposredni nadređeni u kadrovskoj službi. Na pomisao da će se na moj uradak kao odgovorna urednica potpisivati osoba koja kravatu zove ''krvata'', a Pandorina kutija za nju je ''Pandurina'', okretao mi se želudac. I tako do daljnjega ništa od toga.

I onda sam konačno u sebi prelomio. Odvagnuo sam ne koji je izbor bolji nego koji je manje loš, a ludnice u Branimirovoj sam odavno bio do grla sit. Pa sam s danom 3. srpnja 2003. prešao na profesionalni rad u sindikat. Ionako neće trajati dugo, još šest godina strpljenja… i briši odavde.

Teren sam si pripremio unaprijed. Inzistirao sam na čistim računima i na tome da mi se nitko ne petlja u profesionalni dio posla. Također sam inzistirao da mi se precizno definira opseg mog radnog mjesta i tko je taj s kime se moram dogovarati i kome sam odgovoran, da se ne bi pojavio kakav sindikalni mudrac i solio mi pamet. Također sam inzistirao da me se službeno imenuje urednikom informativnih izdanja i to je bilo glavno područje mog rada - izrada časopisa i tjednog informativnog letka, uređivanje web stranice, pisanje dopisa poslodavcu i različitim institucijama uključivo vladu i ministarstva. Također sam pripremao sve pisane materijale i izrađivao prezentacije za različite domaće i međunarodne sindikalne ili stručne skupove.

Svoje poslove obavljao sam malim prstom lijeve ruke, ali bar nije bilo dosadno. Često sam dobrovoljno priskakao u pomoć kolegicama i kolegama koji su bili u nekoj gužvi. Također sam često kontaktirao s ljudima koji su zvali sa terena zbog problema ovog ili onog, a njihovim riječima ''hvala Bogu da ste se vi javili'' ne treba komentara.

Osobno sam kao urednik i novinar inzistirao, ne uvijek bez otpora, da budemo što više među takozvanim običnim ljudima, među radnicima na radnim mjestima, da nam u središtu pažnje bude čovjek a ne suhoparne rezolucije, priopćenja i teoretiziranja. Da se čuje glas i naših članova, pa sam između ostalog otvorio i forum na našoj web stranici (koji su nakom mog odlaska odmah ukinuli). Stoga sam često bio po terenu diljem Hrvatske - od Baranje do Dubrovnika i Korčule. Ponešto od tih putovanja opisao sam na ovom forumu među putopisima. Uglavnom, htio sam stvoriti i stvorio sam sindikalno glasilo koje se razlikovalo od drugih.

O pojedinim epizodama u sindikatu mogao bih također podosta toga napisati. Uvjerio sam se u ono što sam znao da me očekuje, a to je da gluposti nisu rezervirane samo za menadžment. No ovdje je to bilo na nižoj i nekako benignijoj razini, u sasvim drugačijem okruženju i oklonostima, pa se lakše podnosilo iako sam u bar tri navrata bio jednom nogom na izlaznim vratima. Vlastitim razmišljanjem, a ne prisilom. Detalje zadržavam za sebe iz obzira prema kolegicima i kolegama s kojima sam proveo posljednji šest i pol godina rada u Pošti, a na koje se summa summarum ipak ne mogu potužiti.


Serija 05 je zakon!

#46 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 06.01.2014. - 18:06

Da, ovo Tvoje penzionisanje sam već i osobno doživijo na 4umu!

 

Nego, Ti u svojim uspomenama pišeš uglavnom o poštarima- ispičuturama i mutnim financijeskim operacijama. Reci, jel' bilo tamo u toj Tvojoj ex filmi i kake švaleracije?


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#47 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 06.01.2014. - 18:54

Nego, Ti u svojim uspomenama pišeš uglavnom o poštarima- ispičuturama i mutnim financijeskim operacijama. Reci, jel' bilo tamo u toj Tvojoj ex filmi i kake švaleracije?

 

Khm... Jedino što mogu reći je: of course (a gdje nije?). Tu bi se dala napisati knjiga, ali ne misliš valjda da ću s takvim stvarima izlaziti na jednom ovako ozbiljnom forumu.  ;)  


Serija 05 je zakon!

#48 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 06.01.2014. - 19:26

Nego, kad si već spomenuo financijske makinacije evo jednog drastičnog primjera. Vjerujem da će i našim forumaškim Velikogoričanima sada biti jasnije zašto su se toliko dugo patili sa svojom glavnom tj. onom većom poštom, a afera je bila prežvakavana i po medijima.

Poštanski ured 10410 Velika Gorica došao je na red za temeljitu rekonstrukciju negdje ranih 2000-tih, ne pamtim više godinu. Ured je privremeno preseljen u neki prostor Bogu iza leđa, na periferiji grada.

Radovi na preuređenju su počeli i stali. I tako mjesecima, pa i godinu i više. Digla se medijska hajka, Velikogoričani su prosvjedovali, a ja sam tamo otišao kao sindikalni novinar da napravim reportažu kako se ubogi poštari i ostali ljudi snalaze u onom neprikladnom i dozlaboga hladnom provizoriju.

Sve je vonjalo na veliku aferu gdje se radilo o milijunskom iznosu. Moram priznati da sam se malo poigrao njuškala i od kolege građevinca (nije u tome sudjelovao, ali je imao podatke i točno je znao o čemu je riječ i tko je sve umočio prste) saznao sve što me zanimalo. A radilo se o čistom kriminalu krugova pri vrhu Pošte, a kod nadzornih organa u najmanju ruku o najgrubljem obliku nemara. Uglavnom, posao na adaptaciji dodijeljen je po vezi nekoj firmi za koju se znalo da je u kolapsu i da je dužna do grla. Pa je ta firma isplaćeni avans lijepo potrošila na vraćanje dugova i onda nestala u bespuću povijesne zbiljnosti.

Kolega nije htio svjedočiti - toliko bedast nije - ali nam je predočio tragove i mi smo sve to lijepo poslali upravi Pošte. Ja sam još napisao prikladni članak za sindikalni časopis, a čitali su nas i izvan Pošte (znam da su nas pozorno pratili u resornom ministarstvu). Taman je došao novi predsjednik uprave, a taj je kosio nemilice. Jedna od odgovornih osoba na vrijeme je zbrisala u drugu firmu, dok je druga dobila otkaz i golemu financijsku obavezu vraćanja štete. Treća i najodgovornija je, koliko čujem, na šefovskom mjestu i danas.


Serija 05 je zakon!

#49 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 18.01.2014. - 17:46

Naravno da ima još:

 

MALO SELO KRAJ LONDONA

 

Jednog dana, negdje ljeti ili rane jeseni 1976., dođe mi na šalter TT prometa u pošti 41150 Zagreb-Aeroport čovjek srednjih godina. Po izgledu priprost, uljudan i pomalo zbunjen. Pa mi kaže da treba međunarodni telefonski razgovor za London i dâ mi broj.

U ono vrijeme još nije bilo javnog automatskog međunarodnog telefonskog prometa (iako su tehnički preduvjeti već postojali), nego se veza uspostavljala preko međunarodne centrale na broju 901.

Nazovem ja 901, očitam broj i čekam kolegicu da mi donese vezu. Nakon minutu-dvije zazvoni telefon i ženska mi kaže:

- Aeroport, nešto ti ne štima s brojem. To nije London.

Pitam ja čovjeka: - Jeste vi sigurni da je taj broj u Londonu?

- Da, to je London.

Pa ja kolegici:

- Stranka mi kaže da je sigurno London, daj probaj ponovo.

- Dobro, budem.

Za manje od minute opet zvoni telefon, opet ista ženska s 901:

- Aeroport, ne može biti London. Broj ne odgovara. Daj pitaj stranku što zapravo hoće.

Kažem ja čovjeku da ne može biti London i neka se prisjeti o kojem se mjestu točno radi, a on meni:

- To vam je London. Tamo mi radi brat, već sam ga zvao par puta.

Ne preostaje mi drugo već ponovo nazvati 901 i uvjeriti žensku da pokuša ponovo. Bio sam dovoljno mlad i dovoljno glup da tvrdo stanem u obranu ''svog'' korisnika. Jedva sam namolio kolegicu da pokuša još jednom dobiti taj nesretni London, kad mi se ona ponovo javi i otvori paljbu:

- Aeroport, koga ti zajebavaš? Taj broj ti nije London, to je Birmingham!

Sada ja malo podignem glas na onog nesretnika:

- Dobro čovječe što je vama, zar ne znate gdje se nalazi broj koji tražite!? To nije London, to je B-I-R-M-I-N-G-H-A-M!

- Pa to vam je jedno malo selo kraj Londona.

- Kakvo vražje malo selo!? To je milijunski grad, drugi po veličini u Velikoj Britaniji, a od Londona je udaljen bar 200 kilometara! To je isto kao da kažete da je Zagreb malo selo kraj Beograda!

- Je, ja vam to nisam znal!

Djelovao je tako prostodušno i iskreno da sam mu odmah sve oprostio.

 

JEL TI NJU ČUJEŠ?

 

Da se s one strane šaltera znalo naći svega i svačega već je spomenuto. Pa prepričavam zgodu koja se dogodila mojoj kolegici Mariji u pošti 41150 Zagreb-Aeroport.

Sjedi Marija za šalterom i sluša prepirku na susjednom šalteru prodaje karata JAT-a. Taj šalter je bio u drvenom kiosku slično našoj pošti, a nalazio se frontalno ispred našeg i dijelom nam zaklanjao vidik na dvoranu. Mi smo imali pogled na leđnu stranu i nismo mogli vidjeti taj šalter, ali se povremeno čuo razgovor - naročito kada je bila riječ o kakvoj svađi.

Pa se Marija nauživala prepirke neke babe sa službenicom na šalteru JAT-a. Žena traži dvije karte za neki let, a službenica je uvjerava da su sve karte prodane. I tu je bilo svega i svačega - povišenih tonova pa i psovki.

Odjednom se baba s pratiteljem (vjerojatno suprugom) stvori pred šalterom pošte. I odmah kaže: - Dajte mi dvije karte za…

Marija uljudno odgovori da je ovo pošta i da nemamo ništa s prodajom karata. Ali se baba ne da krstiti:

- Sada još i vi! Smjesta mi izdajte dvije karte, znam da ih imate!

I baba uporna, badava Mariji strpljenje i objašnjavanje, pa je i ona malo podigla ton:

- Ama ženo draga, na kojem jeziku da vam kažem da mi nemamo ništa s JAT-om i prodajom karata, ovo je P-O-Š-T-A!

A baba svom pratitelju:

- Jel ti čuješ što ona meni govori!? Jel ti nju čuješ!?

 

KOJI JE STAVIJA OVU ZMIJU OVDI?

 

Sličan doživljajčić imao sam i ja, istim povodom - nema karte. Slušam ja prepirku iz kioska JAT-a: - Dajte mi kartu za Split. - Nema, prodano. - Ma znan da ima, dajte mi. - Prodano, kad kažem!... Bilo je tu još svega, pa i riječi koje nije uputno reproducirati.

Ženskica koja je tom prilikom prodavala karte na šalteru JAT-a bila je inače prgave naravi, svi smo je poznavali kao jezičavu osobu koja nikome ne bi ostala dužna ako bi netko bio neoprezan i upustio se u prepirku.

I dođe mi taj lik na šalter. Ne traži nikakvu uslugu, već me gleda kao da sam u najmanju ruku pomnoćnik direktora Aerodroma, pa mi kaže:

- Enti Gospu, reci mi koji je stavija ovu zmiju ovdi?

 

DVIJE MARIJE

 

Marija M. je moja dobra i draga kolegica, moje godište, s kojom sam nešto manje od godinu dana radio u pošti 41150 Zagreb-Aeroport. Poznavali smo se i odranije jer smo zajedno bili u uredništvu internog poštanskog glasila. Druženje smo nastavili i nakon mog naprasnog odlaska u ''birokraciju''. Bila je pjesnička duša i objavila je zbirku svojih pjesama (primjerak s posvetom čuvam i danas), a studirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Otišla je u mirovinu šest mjeseci prije mene.

Kada smo se sastali u pošti na Aerodromu ostala su joj do diplome još samo dva ispita. Korio sam je i tjerao da to riješi, čak sam se ponudio da je zamjenjujem na poslu dok sprema ta dva vražja ispita, a ona ''budem, budem''. I tako ''budem, budem'' sve do godinu-dvije nakon mog odlaska dok se nije ponovo pojavila na fakultetu, raspitala se i saznala da mora ponovo upisati četvrtu godinu s desetak predmeta razlike. Tada je definitivno odustala. Vječna šteta i za nju i za Poštu, a kada se sjetim onih ''diplomiranih inžinjera'' sa šumskog tečaja zvanog Fakultet prometnih znanosti - smjer Pošta postane mi mučno. No to je život i što se tu može.

Druga je bila Marija Š. Nju sam sreo samo u nekoliko navrata i to na kratko. Bila je živahna i okretna, također pomalo sklona poeziji, aktivna u društvenom životu mladih poštarica i poštara i aktivna suradnica našeg internog glasila. U stvarnosti zmija u ljudskom obliku.

Marija M. i Marija Š. bile su dobre prijateljice. Jednog dana, bio je vikend jer je moja Marija bila u uredu sama, dođe joj u posjet Š. Baš fino, posla nema, imam društvo i neće biti dosadno. Pa u jednom trenutku Š. zamoli moju Mariju da skuha kavu. Kako ne, odmah. U pošti smo imali kuhalo s ugrađenim unutarnjim grijačem i trebalo je samo uliti vode u WC-u. - Samo ti odi po vodu, ja ću ti čuvati poštu - kaže Š.

Krađe i prijevare prema korisnicima PTT usluga su najteži prekršaj radne obveze i kazneno djelo. Za normalne ljude nešto krajnje gadljivo i rigorozno kažnjivo. No kada pokradeš kolegicu ili kolegu s kojima dijeliš isti kruh - to je već vrhunac drskosti i bezobzirnosti. A upravo je to učinila slatkorječiva Marija Š - dok je bila sâma otvorila je ladicu s novcima i uzela pozamašan iznos. Nešto je ostavila da ne izazove sumnju.

Popile se tako dobre prijateljice Marije tu kavu, do sita se napričale i onda je Š. otišla. A na večer moja Marija ustanovi poveliki manjak u blagajni. I nema druge nego plati.

Mariju Š. uhvatili su nedugo naklon toga u krađi u jednoj drugoj pošti. Osim otkaza dobila je i kaznenu prijavu, te odgovarajuće razdoblje hlađenja u Požegi..


Serija 05 je zakon!

#50 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 06.03.2014. - 11:44

LAŽEŠ, SVINJO JEDNA!

 

Epizodu koja slijedi rekonstruiram otprilike i po sjećanju.

Jednog dana u pošti 41150 Zagreb-Aeroport zazvoni telefon i ja se javim:

- Halo?

Ženski glas, po sluhu mlađe dobi, po zvuku živčan, bez ''dobar dan'' i bilo kakvog uvoda: - Gdje si bio sinoć!?

Ja (ne znajući tko me zove): - Jel ja? Pa doma.

- Lažeš, svinjo jedna!

- Čekaj, to je neki nesporazum…

- Nikakav nesporazum. Zvala sam te doma i tvoji su rekli da si izašao. Hajde priznaj s kim si bio, sigurno s onom kurvom XY!

Sada mi je bilo jasno da je ženskica okrenula krivi broj, ali me spika počela zabavljati. A kako je bila napadno drska odlučio sam je malo blesirati.

- Ma kakvom XY, to se tebi nekaj zmešalo, znaš i sama da smo odavno prekinuli.

- Drek ste prekinuli, misliš da ne vidim kako se gledate i da ne znam kako se potajno sastajete.

- Ma nisam bio s XY, majke mi.

- A gdje si onda bio?

- Pa rekao sam ti doma.

- Opet lažeš! Đubre jedno, ja te čekam a ti se vucaraš s kurvom! Opet ste se spetljali, ha?!

Da ne duljim, razgovor je potrajao u sličnom tonu uz međusobno nadmudrivanje. U jednom trenutku kokoš je konačno shvatila da ja nisam onaj ''kurviš'' koga je tražila, pa se sjetila pitati:

- Tko je to?!

- Ja sam Stanko, drago mi je, a vi?

Usljedila je kratka stanka, a zatim nova salva uvreda na moj račun od kojih su najblaže zvučale ''manijak'', ''idiot''… A ja sam svoje odšutio i zaklopio slušalicu.


Serija 05 je zakon!

#51 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 17.03.2014. - 06:50

ŠEFE, HODITE VIDJETI MAŠKARE!

 

Forumaški kolega fran potaknuo me u drugoj temi da se prisjetim još jedne epizode iz poštarskog života. Iako u njoj nisam sudjelovao (bio sam tada još u vojsci) neće biti štete ako je prenesem.

Današnja pošta Zagreb-Susedgrad nekada se zvala 41090 Zagreb-Vrapče (telegrafski odzivnik 21232vpc) i nalazila se u Debanićevoj ulici. To je mala i neugledna uličica koja vodi uz brijeg, a nalazi se točno preko puta današnjeg kontejnerskog terminala.

Jednog zimskog popodneva (već se smračilo) u uredu se zateklo nekoliko ljudi - službenica V. na šalteru, šef u prostoriji dostave s dvojicom-trojicom poštonoša i jedan dostavljač brzojava. U jednom trenutku u poštu upadnu dvojica ljudi s čarapama na glavama. Službenica V. se nasmije i vikne: - Šefe, hodite vidjeti maškare!

Tada jedna maškara ispali metak iz pištolja u strop. Šef junački utekne natrag u sobu poštara, dostavljač brzojava se zatvori u telefonsku kabinu, a V. od straha počne vrištati. I vrištala je tako glasno da su se ''maškare'' pokupile i pobjegle. Ubrzo su uhvaćeni, a jedan od njih je bio sin poštara.

Početkom osamdesetih došao je red na poštare da im se dodijele odlikovanja. Među predloženima je bila i V. jer je junački spriječila pljačku pošte. Stjecajem okolnosti, bolje rečeno prokletstvom pismenosti, konačne prijedloge sam sastavljao ja. Naravno da sam ih sve nakitio, a od V. sam napravio poštansku Jeanne d'Arc - iako sam znao pozadinu cijele priče. Za svoj podvig, riskirajući život u zaštiti društvene imovine, dobila je Medalju zasluga za narod.


Serija 05 je zakon!

#52 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 11.04.2014. - 08:18

TO JE MENI SVEZNAJUĆI TOČIL!

 

Moj sada već pokojni kolega Ivan L. bio je ugledan stari poštar. Bio je voditelj pošte 41020 Zagreb (Novi Zagreb) dok se još nalazila u Trnskom, a nakon preseljenja pošte u Siget 1978. godine premješten je - zapravo promaknut - u Zajedničke službe u Jurišićevoj kao referent za dostavu, iako je imao završenu samo osmogodišnju školu i interno priznatu srednju stručnu spremu.

U to vrijeme već sam radio u Jurišićevoj kao tajnik organa upravljanja i urednik internog kupusnog lista. Ubrzo sam bio na glasu kao vješt na peru pa su mi počeli hodočastiti kolegice i kolege referenti za PTT promet. Njihov posao bio je, između ostalog, odgovarati na reklamacije korisnika. Tu je bilo svega i svačega, a kako ubogi ljudi nisu bili baš pismeni ni vješti u izražavanju direktor bi im često iskrižao dopise i napisao ''ponovo''. I tako su čupali kosu i patili se k'o Kristuš na križu nad komadom papira dok se jedna kolegica nije sjetila potražiti pomoć od mene. Rekao sam neka mi donese spis i za pola sata dođe po koncept odgovora.

I to je bio početak procesije u mojem uredu. Nisu dolazili baš za svaki dopis, ali za one delikatnije - recimo gdje je krivica za neki incident bila podijeljena između radnika Pošte i korisnika - molili su mene da to nekako zakukuljim i zamumuljim u diplomatskom stilu. Između ostalih dolazio je i Ivan L. On mi je tada dao nadimak Sveznajući (s dugačkim ''u'') i tako me zvao sve do njegovog odlaska u mirovinu.

Jednog dana direktor je došao k nama u ured na uobičajenu jutarnju kavu. Pričalo se o svemu i svačemu, pa je moja šefica spomenula između ostalog da referenti dolaze k meni po usluge pisanja. A direktor se nasmijao i rekao: - Ahaaa, a ja se baš čudim kak se stari L. u zadnje vreme tak opismenil!

Ako se pitate kakvu sam nagradu dobivao za ispomoć tim ljudima odgovor je dvojak. Najprije su mudro zaključili da ''to Stanku dobro ide'' pa su tražili da se kompletan posao odgovaranja na reklamacije uvali meni. Kategorički sam odbio i upozorio da je to po sistematizaciji njihov posao, da imaju veću plaću od mene i neka budu sretni ako još koji put nekome od njih pomognem. Drugu ''nagradu'' dobio sam početkom devedesetih, kada su mnogi trčali da se uvale u autobus na novoj liniji, pa je većina tih nepismenjaka bez odgovarajuće naobrazbe dospjela na šefovska ili savjetnička mjesta, dok je meni kategorija plaće smanjena. Tu se na neki način potvrdila ona stara poslovica da su dobar i lud istog ćaće sinovi…

Nego, vratimo se Ivanu L. Bio je na glasu kao zadrti antialkoholičar, ali smo ga jednom prilikom propisno udesili. Bilo je to u lipnju 1979. kada smo dvije kolegice ispraćali u mirovinu. Kolega Aco, koji je samom Vragu iz torbe ispao (spominjao sam ga već u ranijim zapisima), šapne mi na uho: - Čuj Dugi, ajmo natočiti starog L. - Ma ne bi, nema smisla. A to je ionako nemoguće, znaš da ne pije. - Bez brige, ti mu samo toči, a ja bum se pobrinul da pije.

Društvo se već opustilo, pojeo se ručak i navalilo na vino, pala je i pjesma, a onda je Aco započeo show. Ustao je s čašom gemišta i najavio zdravicu za kolegice koje nas napuštaju. Ali da svi napune čaše. Ivan L. je imao pred sobom pola čaše crnog vina i to je cuclao gutljaj po gutljaj, a ja mu dotočim do vrha. I onda Aco zapovijedi ''na eks''. Pa je i stari L. nekako ispraznio svojih dva deci.

To je bio tek početak. Aco je svako malo ustajao i nazdravljao ovome i onome, a ja sam ubogom L. iza leđa punio čašu. Kada je došao kraj fešte ustao je, ne baš siguran na nogama, da bi izvalio: - Sad znam, to je meni celo vreme Sveznajući točil!

Da je ostalo samo na tome ni pola jada. No, neposredno nakon fešte direktor, njegov pomoćnik Miško J. i Ivan L. trebali su otići na sastanak s predstavnicima lokalnih vlasti vezano uz neku poštu u podsljemenskoj zoni (Gračani ili Markuševac). Direktor je preporučio L.-u da ode doma spavati, ali je on navalio da ide na sastanak. Tamo je napravio pravu predstavu, pa mu je direktor na povratku u automobilu očitao lekciju: - L., kad ste već znali da ste pijani mogli ste bar šutit, a ne onak frfljat i sramotit nas! Kaj se niste ugledali na Miška, on je samo žmirkal al je barem bil kuš!

To nam je ispričao sâm direktor uz jutarnju kavu, a ja sam nakon toga otišao do Ivana L. i ispričao se zbog svog sudjelovanja u zavjeri da ga natočimo. Rekao mi je: - Niš ne brini Sveznajući, nisi ti kriv, znam da je to sve zmislil onaj jebivetar Aco. Al bum ja njemu vrnul kad-tad…

 

TI ZNAŠ SVE, RECI DAL' DA KUPIM KĆERI GRAMOFON

 

Već sam natuknuo da izbjegavam osjetljivije teme poput politike, ratnih zbivanja i svega što uz to ide, ali ću spomenuti jednu epizodu koja je tek marginalno vezana uz početno razdoblje rata devedesetih.

Jednog dana u rujnu 1991. priđe mi kolegica Lidija F. i kaže: - Ti znaš sve, daj mi reci dal' da kćeri kupim gramofon.

Ja je gledam u čudu, kakve veze imam s gramofonom za njezinu kćer. Pa joj kažem: - Ak dete hoće i ak imaš love kupi, to je sve kaj ti mogu reći. A zakaj me to pitaš?

- Bojim se da nas ne pogodi bomba pa sam bacila novce! Si videl one avione jučer?

Prethodnog dana su dva MiG-a 21 nisko nadletjela Zagreb kao demonstracija sile. Vidio sam ih i ja sa balkona kada su dolazili iz smjera istoka i kada su se vraćali, a letjeli su u povratku iznad Ljubljanske avenije. Lidija je stanovala na Knežiji, u velikoj zgradi odmah uz Ljubljansku, a neposredno uz zgradu nalazi se župna crkva Marije Pomoćnice i samostan salezijanaca.

- Videl sam, pa kaj. Malo se preseravaju, nisi se valjda uplašila?

- Kak se ne bi uplašila, jebemti, prošli su mi kroz kuhinju!

Vidim ja da je propisno ustrtarila, a bez ikakve potrebe, pa ju krenem umirivati: - Ma kaj se bojiš, ne misliš valjda da bu ta hrpa starog železa od ovolikog Zagreba ciljala baš tvoju kuću i tvoj stan. Ak je to razlog premišljanja onda kćeri slobodno kupi taj gramofon. - Pa joj još krenem objašnjavati da se vojni vrh neće usuditi bombardirati Zagreb zbog međunarodnog faktora, a ako se i usudi birati će drugačije ciljeve i podalje od njezine zgrade. Uostalom imaju samo krntije s malim teretom bombi i opasnost od napada iz zraka je preuveličana, a ni Zagreb nije bez protuzračne obrane. Ona ostaje uporna:

- Ali pokraj mene je crkva! Si videl na televiziji da gađaju crkve!? Pa nek fulaju crkvu i tresnu u moju zgradu, kaj onda!?

Tih dana je ono što je sebe nazivalo JNA zaista gađalo topništvom crkvu u nekom slavonskom selu, mislim da je bila riječ o Sarvašu. I onda ja - idiot - idem njoj objašnjavati kao stari topnik (makar i bestrzajni) ''sa vojno-stručnog stajališta'' kako se pri gađanju topovima/haubicama određuju orijentiri i reperi, sinusi i kosinusi - blabla - a crkveni toranj je idealna orijentacijska točka. Pri čemu ga protivnička strana u pravilu koristi kao promatračnicu, naročito u ravnicama. Brbljam ja i brbljam, a Lidija me sve čudnije gleda. Kada sam konačno završio tiradu i ponadao se da sam je konačno riješio briga, ona zaškilji i ispod oka me pita:

- Daj mi reci si ti naš il' si njihov?

U tom trenutku mi je došlo da spisom koji sam imao u ruci tresnem po glavi najprije nju, a onda sebe. Naravno, sve sam odmah okrenuo na šalu: - Sunce li ti tvoje, ja se tu telim da te utješim i riješim te straha, da curi već jednom kupiš jebeni gramofon, a ti meni tako! - Kasnije smo prepričavali tu epizodu i zajedno se smijali, a sretali smo se povremeno sve dok oboje nismo otišli u mirovinu.

I da, epilog: gramofon je kupljen, Knežija nije bombardirana, kćer je završila studij medicine i danas živi i radi u USA.


Serija 05 je zakon!

#53 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 15.06.2014. - 06:36

Vi â truk drojvr's

 

Postoji standardni engleski jezik, a postoji i takozvani cockney govor - iskrivljeni engleski jezik. Nešto kao kad kajkavac iz Bednje dođe na Brač i nitko ga živ ne razumije. Tipičan primjer takvog govora mogli smo vidjeti npr. u TV seriji On the Buses.

Često sam se na šalteru sretao s takvima i obično bih zavapio: - Can you please speak an ordinary english? - Pa bih dobio odgovor tipa ''of kors aj spajk ajngliš'' ili tako nekako. Sjećam se jednog sredovječnog Engleza koji je sa zagrebačkog aerodroma zvao suprugu u Split: - A'm sori dorlin am lajt. A' misd mi plajn, so ajl kom tu Split tunojit.

No najzanimljiviji susret s koknijima imao sam u Jurišićevoj. Dođe mi u ured kolega Zlatko (radili smo zajedno na aerodromu, a sada je bio kontrolor na listovnom odjelu pošte 41101 Zagreb) i kaže: - Daj pomozi, imam tu vani dva tipa koji tvrde da su Englezi ali ih niš ne razmem.

Da vidimo te koji se predstavljaju kao Englezi, a Zlatko nema pojma o čemu pričaju. Izađem ja i vidim pred šalterom dva visoka i krupna čovjeka srednjih tridesetih godina. Jedan je imao prijazno lice i pomalo je asocirao na seoskog učitelja, a drugi je imao upravo razbojničku facu - kao da je vođa neke opake navijačke skupine. Ja im priđem i započnem razgovor. Svoje riječi pisati ću onako kako se pišu na engleskom, a njihove prema pamćenju izgovora.

- Can I help you? - pitam.

- Mistâ, vi â truk drojvr's!

- I see - kažem ja i objasnim Zlatku da su dečki vozači kamiona. - What can we do for you? - Onda onaj s licem seoskog učitelja objasni što ih muči, a ja to prevodim mom kolegi. Ostali su bez kinte, zapravo su imali kod sebe samo gomilu grčkih drahmi. Pa su htjeli poslati teleks svom poslodavcu. Morao sam im objasniti da je to nažalost nemoguće jer teleks ne postoji kao ''public service'' i da mogu poslati brzojav. Bio sam spreman platiti račun za brzojav, a oni će mi već vratiti. Ali im to nije odgovaralo jer bi zahtijevalo previše vremena, a oni su u škripcu.

Valjalo je potražiti drugo rješenje. Problem Engleza je bio novac. Rekao sam Zlatku neka nazove Gradsku štedionicu na Trgaču (danas Zagrebačka banka) i pita mijenjaju li drahme. Ode on, vrati se i kaže: - Mijenjaju.

Kažem ja Englezima da je tu u blizini banka i da se mogu riješiti grčke valute, a oni se odmah razvedre. Da ne bi bez potrebe lutali povedem ih osobno do banke. Putem smo malo razgovarali, zapravo je govorljiv bio samo onaj s licem seoskog učitelja dok me onaj s razbojničkom facom cijelo vrijeme ignorirao. Dođemo mi u banku, odmah smo na redu na šalteru mjenjačnice, Englez izvadi drahme i ženska kaže da joj je žao - mijenjaju samo banknote u nominalnoj vrijednosti toj i toj. A moji dečki imaju krive novčanice. I što sad?

Srećom sam već imao na umu plan B. U blizini Trgača, u Ilici, nalazi se konzulat Velike Britanije. Pa sam im predložio da ih odvedem u British Council jer će tamo valjda riješiti svoje probleme. Oni prihvate, a što bi im drugo i preostalo.

Idemo mi preko Trgača, a onaj s razbojničkom facom počne gunđati: - Bladi komjuniz'm, bladi kontri… - Mislim si u sebi: bladi ti jer si glup i nisi promijenuo drahme u Gevgeliji nego sada tu seruckaš. - Onom drugom vidim neugodno, pa kaže svom brbljavom kolegi: - Šut up, ju'l got 'restid! - Ja bi se narjadije smijao, ali nema smisla - ljudi su u nevolji. Rekao sam pričljivom Englezu da nema bojazni od hapšenja, ali neka preporuči kolegi s dugačkim jezikom da za svaki slučaj malo stiša glas.

Dođemo mi u konzulat, popnemo se na kat i pozvonimo. Najprije nas je netko proučavao kroz špijunku, a onda otvori vrata neki mlađi čovjek i pita na hrvatskom što želimo. Objasnio sam mu muku dvojice Engleza i, kao, nema drugog rješenja nego da ih dovedem ovamo. On ih odmah pozove da uđu.

Tu je završilo moje druženje s egzotičnim ''klijentima''. Onaj s licem seoskog učitelja okrene se prema meni, pruži mi ruku i kaže: - Tenk ja mistâ, muč oblojđd. - Odgovorim mu da mi je drago ako sam im bar malo pomogao.

Onaj s razbojničkom facom me nije udostojio ni pogleda, a kamo li pozdrava ili nedajbože zahvale. Nisam to doživio kao neki veliki gubitak.


Serija 05 je zakon!

#54 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 15.06.2014. - 08:02

Bladi komjunists, helpin' pipl in tajmz of nid!

 

Bajdvej, nije to problem samo van Otoka. I u zemlji imaju problema, oni sa sjevera se s južnjacima teško razumiju, a Londonce niže klase (Cockney) pak niko. Posebno su zabavne kombinacije s Amerima jer i jedni i drugi su uvjereni da govore engleski!

 

Kad već malo oftopičarim u nedjeljno jutro, postoji u Engleskoj nešto što se zove "Queen's (King's) English" - službeni, uređeni i ispolirani engleski kojeg po definiciji ne govori nitko osim spikera na BBC-ju. Često se toga sjetim kad mi u ovoj našoj maloj 'Rvackoj počnu naturavati 'ercegovačke naglaske kojima nitko ne govori (Miško, oprosti) tvrdeći da se svi moramo glajhšaltovati. I onda se još spikeri na HRT-u u hodu ispravljaju jer im se omaklo "po starom"


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#55 inflameswetrust

inflameswetrust
  • Članovi
  • 3,315 posts
  • Joined 28.02.2009.
  • LocationPožega

Posted 15.06.2014. - 13:54

Kad već malo oftopičarim u nedjeljno jutro, postoji u Engleskoj nešto što se zove "Queen's (King's) English" - službeni, uređeni i ispolirani engleski kojeg po definiciji ne govori nitko osim spikera na BBC-ju. 


Uh....da! Evo, već godinama je moj stari (a automatski time i ja) uključen u crominute, jednominutni filmski festival koji se svake godine održava u Požegi. Redovito dolaze ljudi sa svih strana svijeta. I na kraju, britance je najteže razumjeti. Mislim, engleski dosta dobro govorim i razumijem, no oni iz "joooakšia", "livieapoooil" ili "mi'elsbroo" imaju fascinantan način govora. Nerazumljiv, i pričaju prebrzo. Ali ekipa iz Edinburgha koja je bila prošle i pretprošle godine, ima tako poetski izgovor da je užitak slušati.
Posted Image

Moje fotografije.

#56 egérke

egérke
  • Članovi
  • 7,612 posts
  • Joined 08.06.2006.
  • LocationKvatrić

Posted 15.06.2014. - 14:38

Taj tzv. Queen's English se zapravo zove RP (received pronounciation) i riječ je o izgovoru karakterističnom za studente i profesore s Oxbridgea. No to je samo prestižni izgovor, ne postoji nikakva eksplicitna norma kako bi se u medijima trebalo izgovarati engleski (sasvim je normalno da Škot govori svojim naglaskom - sjetit će se možda neki koji su imali prilike igrati jednu od onih nogometnih simulacija FIFA, gdje je jedan od komentatora bio Škot). Štoviše, ako na televiziji intervjuiraju nekoga iz Newcastlea, sva je prilika da će biti titlovan.

Englezi općenito imaju puno opušteniji stav prema jeziku. Recimo, Velika Britanija uopće nema službeni jezik, samo postoji preporuka da mornari u kraljevskoj mornarici moraju moći razumjeti engleski. Kada to usporedim s našim paranoiziranjem, a kamoli sa stavovima kako neki govore "pravilnije" od drugih (pri čemu se ne misli na gramatičku pravilnost, već na najobičniju prozodiju) od čega mi se diže kosa na glavi...



#57 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 15.06.2014. - 19:07

Štoviše, ako na televiziji intervjuiraju nekoga iz Newcastlea, sva je prilika da će biti titlovan...


Ovo Ti vrijedi zlata. Kad bi samo naši dalekovidnički poslenici došli do tog briljantnog saznanja. Obažavam kad mi npr. u središnjem dnevniku prikazuju stočara negdje iz dalmatinske Zagore kojemu je čagalj uklao pešest ovaca i onda mu gurnu krušku pod njušku pa on nešto mumlja objašnjavajući kako bi Ministarstvo kulture moralo dozvoliti odstrel štetočina. I u vrijeme dok mi je sluh bio savršen, nisam ga razumio, a sad... Zasigurno je isto i kad dovuku Ištrijana ili kakvog Bodula pa npr. Ivog misli da se to glasa ljama


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#58 AndrejX

AndrejX
  • Članovi
  • 224 posts
  • Joined 18.04.2008.

Posted 15.06.2014. - 20:31

.....imali bi barem tjedan dana urlanja u svim medijima o "zagrebackoj televiziji".

#59 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 16.06.2014. - 14:30

Velika Britanija uopće nema službeni jezik

 

Velika Britanija nema ni pisani ustav poput drugih država. Britansko ustavno pravo temelji se na nizu zakonskih akata počevši od Magna charta libertatum na dalje, na nepisanim konvencijama pa i na uobičajenoj praksi (established practices). Ergo, Britanci nisu skloni nepotrebnom kompliciranju (zato ih moj kolega Zlatko ''niš ne razme'').


Serija 05 je zakon!

#60 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 16.06.2014. - 16:31

Velika Britanija uopće nema službeni jezik


Kad smo kod toga, nema ga ni USofA...

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo





0 user(s) are reading this topic

0 members, 0 guests, 0 anonymous users