Jump to content


Donacija

Opcije potpore stranici zeljeznice.net
Ako posjedujete kriptovalute, možete donirati i na adrese:

3P2r8a7BMvRiRppZXcQdYiGguhN4iHAWTA3 - WavesPlatform

0x630394fcfd4d4b5f6847dd071b0841c25a2bcad7 - Ethereum

1C1f1kP6uL9Bqxi1r8TA4FHGpJ7D2GMtmi - Bitcoin

Za više informacija pogledajte iduću poveznicu: http://goo.gl/Elo84w

Photo

Izvodi iz žutih memoara


  • Please log in to reply
92 replies to this topic

#21 STIB

STIB
  • Moderatori
  • 15,699 posts
  • Joined 20.01.2006.
  • LocationZagreb, HR

Posted 26.12.2013. - 13:25

GLJIVA

Odmah smo upalili radio i čuli da je eksplodiralo skladište streljiva u Sesvetama. Od kolege koji se vratio s terena kasnije smo čuli da je neeksplodiranih granata i krhotina bilo čak i u Zvonimirovoj ulici.

Tog dana se i ja dobro sjećam - tada sam dobio svoj prvi laptop i nosio sam ga poslije posla od Ksavera do Lašćine preko Mirogoja, a cijelo vrijeme sam ispred sebe gledao oblak iznad Sesveta.


_______________________
Pozdrav iz Zagreba

#22 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 26.12.2013. - 19:11

Nastavljam o radu u Službi realizacije razvoja. Vidim da tema ima veći broj pregleda nego sam očekivao, pa zašto uskratiti forumaškim prijateljima još poneku priču iz moje 35-godišnje službe u Pošti.

 

ZABAVNI POLITIČKI MITING U KUPLJENOVU

 

Početkom devedesetih otvaralo se nove pošte i gdje treba i gdje ne treba, pa je tako stanoviti J.B. - koji je tada drmao širim područjem Splita po hadezeovskoj liniji - pootvarao raskošne objekte gdje god je imao sestričnu svoje strine ili potomstvo očevog pokojnog pradjeda. Gradnja je bila po sistemu drž' vodu dok majstori odu, pa sam neke od tih novogradnji desetak godina kasnije osobno vidio u jadnom stanju. Neke od njih su danas zatvorene jer naprosto nema opravdanja za njihovo postojanje.

Nove urede otvarali smo i mi, još u ratnom razdoblju, tamo gdje se moglo i gdje su to tražile mjesne vlasti. Pa je tako na red došlo i Kupljenovo.

Dan prije svečanog otvaranja došao sam s kolegom Borisom u novu poštu da postavim telefonske aparate, provjerim linije i upišem parametre u kabinski posrednik. Boris je pak, kao nadzorni organ, provjeravao kojekakve sitnice u izvedbi radova. Bili smo brzo gotovi s poslom i spremali smo se polako krenuti, a Boris je odlučio riješiti problem prazne ambalaže na svoj način. Malo se poigrao palikuće pa je mojim upaljačem vužgao prazne kutije od telefona iza zgrade. Uživa on tako u plamičcima, ja stojim pokraj njega, kad se odjednom stvori neki lik mlađe dobi i pomalo egzotičnog izgleda (sako me neodoljivo asocirao na pidžamu):

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Vi ste iz Pošte?

- Jesmo.

- Drago mi je, ja sam G., tajnik općine. A gdje su ostala gospoda?

- Koja?

- Pa iz Pošte i ostali.

- Nema nikoga osim nas.

- Nisu valjda već otišli? Ja sam malo zakasnio na otvaranje pošte, a nisam znao da će biti tako brzo gotovo.

Boris i ja se pogledavamo, pa mu kažemo: - Gospodine G., otvaranje je sutra.

- Sutra? Pa zar nije trebalo biti danas?

- Sutra u deset nula nula, gospodine.

- Pa tajnica mi je rekla… moram je ukoriti.

Ode on, nas dvojica prasnemo u smijeh, a ja komentiram: - Benti, koji bedak.

- A što si ti očekivao od jednog G.?

To se odnosilo na regionalno porijeklo koje se dalo razabrati iz prezimena (razumljivo je da ga ne navodim u cijelosti), a potjecalo je iz poznatog kraja s juga, malo podalje od obale. U to vrijeme Zagreb i dio Hrvatske sjeverno od Save bili su preplavljeni takvom populacijom i to na svim imalo važnijim položajima. Ni Boris ni ja nikada nismo dijelili predrasude o ljudima po regionalnom ili bilo kojem drugom porijeklu, ta imali smo obojica dobre prijatelje i ''iz gorîka'', ali takvih poput G. - sve nekakvi predsjednici, tajnici, šefovi - je u ono vrijeme bilo toliko da su bili malte ne elementarna nepogoda.

Odemo mi prije povratka u birc preko puta pošte na kavu i usput tračamo jadnog G., taj ubogi čovjek se valjda napola udavio od štucanja. Uđemo unutra, zauzmemo jedan pult (pilo se stojeći) i naručimo piće. U bircu na okupu neko poveće društvo, sve ljudi u ozbiljnim godinama. Vidimo da bacaju poglede prema nama i očito nas prisluškuju, ali ih ne doživljavamo i lagano pijuckamo kavu. U nekom trenutku jedan od njih ustane i priđe nam:

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Gospoda su iz Pošte? (Očito je vidio službeni automobil parkiran pred poštom)

- Da.

- A jel bi vas smel nekaj pitati?

- Dapače, samo izvolite.

- Jel se vi kaj razmete u telefone?

- Podosta. A što vas zanima?

- Al bute si predi nekaj popili!

- Joj nemojte, ne treba. Imamo svoje kave.

- Ma bute enu rundu.

- Dobro kad već želite…

Naruči on piće i razveze pregršt jeremijada i filipika jer im je lokalno područje slabo pokriveno telefonskim priključcima. - Zakaj oni tam u Jakovlju imaju se kaj im treba, dobro tam su komunisti pa su dobili se kaj su šteli, ali sad su druga vremena i zakaj sad pri nami ljudi ne bi imali telefone? - Ja upravo da izustim kako se sutra u Kupljenovu otvara i novi RSS (takozvani udaljeni pretplatnički stupanj, zdravoseljački podcentrala) pa će ih još moliti da uzmu telefon, kad Boris izvali: - Tako će vam biti sve dok vam je tajnik općine nekakav G.!

I nas dvojica jebivetara u trenutku započnemo show. Sasvim spontano, a s posebnim užitkom. Vidimo da nas pažljivo slušaju i ostali iz onog društva, a dolazi od njih i nova runda. Boris i ja dobili smo inspiraciju u trenutku i započeli pravi politički miting.

U toj komediji trenutka izvrsno smo dopunjavali jedan drugoga. Dok je Boris galamio i glasno nabrajao grijehe aktualne vlasti ja sam preuzeo zadaću kulturno-povijesnog prosvjećivanja ex cathedra. Mirno i staloženo drobio sam sve što mi je tog časa palo na pamet: - Gospodine, recite zar nije sramota da Zagorjem koje je dalo jednog Augustinčića, jednog Ljudevita Gaja, Antu Kovačića, Đalskog… u kojem su stolovale slavne plemićke obitelji Erdödy, Draškovići, Konjski, Bedekovići, Zaboki… drmaju nekakvi dotepenci? Više se ni kod vas ne može čuti lijepi naš kaj, gdje god dođeš samo aaaa, eeee! Ali to ste si, bez zamjere molim, sami izabrali.

Jadnik je zinuo kao som i samo slušao našu tiradu. Nakon što smo ispucali svoje streljivo izustio je:

- Je gospodo, da znate da imate praf! I kaj sad da mi delamo, da osnujemo stranku ili kaj?

- A kaj će vam nova stranka, ta već ih imamo osamdesetak. Glavno je da imate izbor i da možete sami ocijeniti koja vam najbolje paše. Pa nisu ovi današnji za vječna vremena, kad budu izbori promislite i ne dajte se strašiti ni muljati. Pa bar ste vi Zagorci poznati kao puntari, kaj bu vas neko tlačil, kaj ne?

Prepričavanje te epizode dugo je zabavljalo naše kolegice i kolege. Idućeg dana bili smo na svečanom otvaranju i posljedičnom krkanju u nekom restoranu. Među uzvanicima je bio i ubogi G., koji nas je lijepo pozdravio kao znance. E moj čovječe, da si znao…

 

JOŠ JEDNA MINI-KOMEDIJA: ZABRANA VOŽNJE

 

Jednog dana vratim se potkraj radnog vremena sa terena, a u uredu svi ostali kolege iz moje sobe. Nešto se došaptavaju, pa mi P. kaže:

- Čuj, nâs trojica smo odlučili tražiti dodatne bodove na plaću za vožnju automobila po terenu. I za fizički rad jer se moramo zavlačiti pod stolove i koješta drugo. Buš i ti potpisal?

- Dečki, odmah vam velim da od toga ne bu niš. Samo bumo si nakopali vraga na vrat. Ja sam protiv toga. Pišite kaj oćete, a ja bum potpisal samo da ne bi ispalo da sam p.zda.

Moram napomenuti da je u međuvremenu došlo do promjena u rukovodstvu Centra pošta Zagreb. Rukovodeće položaje zaposjeli su likovi iz bivšeg GPPC Zagreb 2, za šefove i podšefove postavili su svoje pouzdanike, prijatelje, rođake i ljubavnice. U znanju su bili ograničeni, o našem poslu nisu imali pojma jer su se bavili isključivo prometom pošte i mi smo ih ''od milja'' zvali menadžerima peronskih kolica. Ali im samouvjerenosti i bahatosti nije nedostajalo.

Piše taj P. zahtjev i stalno me zapitkuje: - Čuj, kak da napišem ovo, kak da napišem ono? - U jednom trenutku mi je bilo dosta pa sam mu rekao da ga se riješim: - Daj sim to kaj si napisal, budem ja sastavil. - Otvorim novi fajl u kompu, napišem zahtjev, isprintam i dam dečkima na potpis. Sebe potpišem zadnjeg. P. to odnese u pisarnicu da se zaprimi i uvede u urudžbeni zapisnik.

Srećom, tih dana sam imao puno posla po terenu i vraćao sam se tek potkraj radnog vremena. Stoga sam izbjegao jednu od najglupljih epizoda za svog radnog vijeka u Pošti, koja i inače ne oskudijeva u bedastoćama.

Dva-tri dana poslije predavanja zahtjeva vratim se ja s terena i zateknem dečke u stanju kiselih krastavaca. Pitam što je bilo, a jedan od njih mi kaže: - Bolje ne pitaj, imali smo ribanje, sreća tvoja da nisi bio s nama. - Pa su mi ispričali što je bilo. Pozvali su ih k uptravitelju Centra, a tamo ih je uz njega dočekala cijela njegova svita - zamjenik, pomoćnici, šefovi. Ispalo je da su malte ne podigli pobunu protiv firme kao Jefferson Davies 1861. protiv USA. Prema onome što sam čuo od kolega boguhvala što nisam bio na sastanku jer bih svašta izlajao.

Prava komedija tek je usljedila. Nekoliko dana kasnije uruče nam svakom pojedinačno odluku upravitelja, a u njoj je pisalo (rekonstruirano otprilike):

1. Zaposlenicima… (slijede imena) zabranjuje se upravljanje službenim vozilima (na popisu je bio i M.Š., koji uopće nije imao vozačku dozvolu i uvijek su ga vozili drugi!). U slučaju potrebe zaposlenicima se ima osigurati službeno vozilo s vozačem.

2. Zaposlenicima… se ima izdati zaštitna odjeća za rad na terenu.

Ja sam naprosto cvao od zadovoljstva - i gluposti imaju svoje dobre strane. A jesu me zeznuli! Nema više odlaska u Harambašićevu po auto, sada on lijepo dolazi po mene gdje mu ja kažem. I nema više vraćanja vozila u garažu, nema ni papirologije. Po povratku sa terena vozači su me uglavnom ostavljali pred kućnim vratima, najčešće obilato prije isteka radnog vremena. Jednom me u Žumberak vozio osobno dispečer jer nije bilo vozača na raspolaganju. Blažena Pošta i njezin ''menadžment''!

Po točci 2 izdali su nam zaštitne kombinezone koji su nabavljeni specijalno za nas četvoricu. U njima smo izgledali kao astronauti ili bar piloti MiG 25, to mora da je bilo vraški skupo. Kada su nam prvi put stigli obukli smo ih i zajedno iz vica prošetali hodnicima Branimirove, a svi su nas gledali kao osmo svjetsko čudo. Svake druge godine dobivali smo nove. Meni to nije trebalo pa sam svoje kombinezone poklonio dečkima iz TKC Zagreb - Odjel izgradnje s kojima sam godinama lijepo surađivao.

I za kraj: glupi i ograničeni kakvi su bili, ti kvazimenadžeri su inicijativu za ovu ''pobunu'' pripisali nikome drugome nego meni - jedinom koji se u početku usprotivio. Imao sam kasnije zbog toga gadnih neprilika - sitne i krupne pakosti, uskrata povećanja plaće koje mi je pripadalo po Pravilniku o plaćama, kao i kojekakva šikaniranja. Nije im padalo na pamet pitati me ikada bilo što o tome, jednostavno su ''strijeljali za primjer''. Naravno da im nisam ostao dužan. U sindikalnom časopisu koji sam upravo počeo uređivati tako sam se nasprdao s njima - naravno da su se prepoznali, a prepoznali su ih i čitatelji - da su vjerojatno od muke visjeli na lusteru. A mogli su mi ''punt perja nametat'' jer sam zakonom bio zaštićen kao sindikalni povjerenik.


Serija 05 je zakon!

#23 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 26.12.2013. - 19:53

Koji si Ti lik! KlapKlap.gif Da Te nema, trebalo bi Te zbilja izmislit!
 

... jer sam zakonom bio zaštićen kao...

MedoLicki.gif


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#24 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 26.12.2013. - 21:58

SUNJA I BOBOVAC 1992.

 

Jednog dana u proljeće 1992. bilo mi je poći u Bobovac, selo na desnoj obali Save u tadašnjoj općini Sunja. Zadatak je bio prevesti u tamošnju poštu i montirati školjku za telefonsku govornicu, te montirati brojač impulsa. Za to sam angažirao dvojicu momaka iz TKC Zagreb - Odjel izgradnje na Radničkoj cesti.

Sve je bilo dogovoreno, kombi naručen i ja ujutro krenem do garaže po vozilo. Kad tamo neugodno iznenađenje - dispečer mi kaže da nema ni jednog Traffica i da biram između Lade i Renault Mastera.

Što će mi Lada, gdje da smjestim školjku, a Master… pa to je mrcina, nikada to nisam vozio. Gabariti puno veći od Traffica, a preglednost slaba - otraga ne vidim ništa osim preko bočnih ogledala. Ali izbora nije bilo, daj što daš i morao sam ga uzeti. Dispečer mi je objasnio neke pojedinosti i rekao: - Samo polako dok se ne navikneš, a onda će ići bez problema.

 

Renault Master sličan onome koji sam vozio:

 

GD2u87y.jpg

 

Krenem ja iz garaže, vidim da je lijen u odnosu na Traffica, ali ionako ne kanim voziti trke. Glavno je da obavimo posao i vratimo se živi i zdravi. Pa dođem u Radničku, pokupim tamo školjku i upadnu mi dečki - Mika i Lima.

Već do dionice iza Velike Gorice upoznao sam osobine vozila i odvažio se na prvo pretjecanje nekog sporovoznog kamiona. Dalje je sve teklo kao po špagi, a u ludovanja po cesti se naravno nisam upuštao.

Do Bobovca nam je valjalo proći kroz Sunju. Bila je na glasu po opakim borbama i teško je stradala u granatiranju, ali smo se uzdali u primirje koje je već nadzirao UNPROFOR. Što nije sprečavalu Miku i mene da se cijelo vrijeme zabavljamo strašenjem Lime, koji nam je već pri polasku nagovijestio da mu se tresu gaće otkako je čuo kamo idemo i kojim putem.

Prema Sunji smo išli cestom niz lijevu obalu Save, a rijeku smo morali prijeći skelom kod sela Kratečko. Bilo je to prvi put da uopće idem bilo kakvim autom na skelu, a sada još i mrcina od Mastera, ali sam se uspio bez problema namjestiti na plovilo.

 

Skela u Kratečkom:

 

XjGXjsm.jpg

 

Prošli smo kroz Sunju, stigli cestom kroz šumu u Bobovac, obavili posao i hajd' natrag. Bilo je već popodne. U Sunji smo prošli ulicom uz željeznički kolodvor i vidjeli onu legendarnu garnituru teretnog vlaka koja je prevozila žito iz Vojvodine u Sloveniju, a zaglavila je u Sunji i postala linija fronte. Cijelo mjesto je izgledalo stravično - ruševine, izbušene fasade, a jedva koja živa duša.

Sreli smo na ulici kolegu K. koga sam dobro poznavao iz vremena dok je radio u Zagrebu. Pozvao nas je svojoj kući na okrijepu i poziv smo prihvatili. Tu smo upoznali njegovu suprugu, također zaposlenu u Pošti.

Ta žena zavrjeđuje da joj se posveti nekoliko riječi. U vrijeme najžešćih ratnih djelovanja pokazala je iznimnu hrabrost i savjestan odnos prema poslu i prema Pošti. Voditelj pošte u Bobovcu je nestao (navodno je prešao na drugu stranu), a zamjena se nije mogla naći. Bilo je nekoliko muškaraca koje je CP Sisak nakanio poslati u Bobovac, ali se jedan ''razbolio'', jedan je pobjegao u inozemstvo, jedan je rekao da ga je naprosto strah… I onda se ona javila kao dobrovoljac. Svaki dan je putovala automobilom na posao i s posla - i to pod granatama. A kako: - Već smo navikli i znali smo točno kako gađaju. Kada val granata pređe preko naše kuće znali smo da će gađati sve dalje, pa sam sjela u auto i krenula na put.

Moram priznati da me impresionirala hrabrost kolegice K., pa sam idućeg dana prekršio svoje principe i nazvao uredništvo internog lista HP (s njima sam inače prestao kontaktirati, o razlozima ne bih) i preporučio da o njoj napišu reportažu. Što su i učinili.

Na putu prema skeli imali smo zanimljiv doživljaj - upali smo u veliko stado krava koje su se lijeno vukle cestom prema svojim stajama. Moje trubljenje ih nije impresioniralo, a da se maknu s puta nije bilo teorije. Trubljenje nije doživljavala ni pastirica, neka mlada cura koja je hodala stazom uz cestu, na ušima je imala slušalice i u ruci walkman. I tako smo se u prvoj i povremeno drugoj brzini nekako dovukli do skele.

Stigli smo u Zagreb živi, zdravi i puni dojmova, a Limi se vratila boja u lice pa nas je počastio pićem.

 

Za kraj položaj Bobovca na zemljovidu:

 

aHnxKM4.jpg


Serija 05 je zakon!

#25 Barbarpapa1

Barbarpapa1
  • Članovi
  • 396 posts
  • Joined 08.04.2006.
  • LocationMaribor

Posted 26.12.2013. - 22:59

Pozdrav

 

Stanley, ovako nisam uživao u Hrvatskom tekstu od đaćkih dana, kada sam čitao Alan Ford. Samo su tvoje priče puno, puno bolje (i to bez sličica)....Očem(o) još (mislim, da to ne pišem samo u svoje ime)!!!

 

P.S. Da li možete uz tekst zamišljati sličice u Magnus/Bunker stilu  :kul3

 

LP iz Maribora

 

Jože



#26 Pfaff

Pfaff
  • Članovi
  • 16,606 posts
  • Joined 13.06.2007.
  • LocationRijeka

Posted 27.12.2013. - 00:19

P.S. Da li možete uz tekst zamišljati sličice u Magnus/Bunker stilu  :kul3


Naravno! (A što misliš, po kome je nastao Broj Jedan?)


"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo


#27 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 08:26

VELEČASNI U PREGRADI

 

Kolegica, kolega i ja svratili smo sredinom devedesetih u poštu Pregrada i pala mi je na pamet jedna ideja.

U Pregradi sam ranije bio tek kao planinar. S dva prijatelja znao sam poći na obiteljski izlet na Kunagoru, brdo iznad Pregrade, a uspon do planinarskog doma je lagan i odgovarao je za našu tada malu dječicu.

Kad smo već u Pregradi, mislim si ja, vrijedilo bi poći u crkvu. Ne zbog vjerskih potreba jer nisam vjernik, ali sam poželio pogledati sliku Uznesenja Blažene Djevice Marije koja se prvobitno nalazila u zagrebačkoj Prvostolnici. Izrađena je 1830. po narudžbi biskupa Aleksandra Alagovića, a 1846. godine otkupila ju je od Kaptola župa u Pregradi za tadašnjih 600 forinti.

S mojom idejom složili su se i suputnici, pa smo pitali voditeljicu pošte je li crkva otvorena. U to vrijeme nije bila, ali je kolegica nazvala župnika i rekla mu da su došli Zagrepčani koji bi htjeli razgledati crkvu. Župnik je susretljivo pristao i dočekao nas u crkvi. Odmah se vidjelo da imamo posla s vrlo zanimljivim čovjekom. Širokog osmjeha krenuo nam je u susret i pritom se spotaknuo i zamalo pao. Velečasni je strpljivo udovoljio našoj znatiželji, a onda nam je prepričao svoj nedavni susret s kardinalom Kuharićem. Njegovu pričicu rekonstruiram prema sjećanju.

Spremala se proslava 900-godišnjice zagrebačke katedrale. Nadbiskupija je odlučila tim povodom izložiti i slike koje su nekada bile u katedrali, a u međuvremenu su poklonjene ili prodane lokalnim župnim crkvama. Pa je tako zatražena i slika Marijina Uznesenja iz Pregrade. A župnik je odgovorio: ne dam! Smjesta su ga pozvali na ''prijavak'' kardinalu koji je inzistirao na slici, ali župnik je ostao tvrdoglav: - Ne dam, jer ak je dam više je nikada ne bum videl u Pregradi!

Kardinal je i dalje inzistirao, pomalo i zaprijetio zbog neposluha, na što je župnik rekao: - Ak dojdete po nju ja bum skinul mantiju, stal pred vrata crkve i rekel župljanima - ak neko dojde po sliku ubijte ga! - Kardinal se zgrozio: - Jezuš, kaj to brbljate!? - To kaj sam rekel, a vi delajte po svom!

Epilog: slika je ostala u Pregradi.

 

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi, u pozadini Kunagora:

 

L9Io5JA.jpg

 

DJELATNA AKCIJA U KRATEČKOM

 

Devedesetih godina učinilo se dosta na poboljšanju kvalitete poštanske mreže i poštanskih ureda. Otvarali smo nove poštanske urede i obnavljali postojeće, te postavljali novu suvremenu opremu poput računala i telefonskih kabinskih posrednika. Također smo uvodili nove telefonske linije gdje je bilo potrebno.

Između ostalog uspristojili smo i pošticu u selu Kratečko na lijevoj obali Save, nizvodno od Siska. Nalazi se u zgradi na kat koja je očito nekada građena kao zadružni dom. Taj posao je bio čista egzotika, gotovo bi se reklo ladanje. Moj posao oko telefona bio je završen rekordno brzo, a i nije se imalo bogzna što raditi - postaviti novu telefonsku školjku, srediti instalacije i ukopčati nove aparate, komada dva.

Dok su moji dečki radili ja sam šetao po selu, a što bi drugo, kad naiđem na veliki hrast i na njemu rukom pisani plakat - poziv mještanima na ''djelatnu akciju čišćenja šumskog puta''. Gledam ja to i mislim si svoje. Pa dobrohotno zaključim da je i rad neka vrsta djelovanja, a mještani su ukopčali da je radna akcija nepoćudna kategorija koja vonja na bivši režim, pa za svaki slučaj… Blažene devedesete, tu je zaista bilo svega.


Serija 05 je zakon!

#28 Portos

Portos
  • Moderatori
  • 10,593 posts
  • Joined 01.12.2005.
  • LocationZaprešić, Hrvatska

Posted 27.12.2013. - 09:31

Odlični tekstovi uz jutarnju kavu. Čitam te.


Dinamika vozila i Okretna postolja

KONČAR – Električna vozila d.d.


#29 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 10:16

MOJ ŠEF F.

 

U životu mi se nad glavom nadvilo toliko šefova i šefica da mi za nabrajanje ne bi dostajalo ni svih dvadeset prstiju. Od svih najradije pamtim F.P., koji mi je bio prvi šef u Službi realizacije razvoja. Poznavali smo se otprije, dugo godina bio je predavač i ispitivač na stručnim ispitima za moje pripravnike iz predmeta ''statistika''. Sretali smo se kroz godine i u različitim drugim prilikama.

Bio je visok, stasit i uspravan kao svijeća. Dostojanstven u držanju i ophođenju. Prvog dana kada smo se okupili u službi poručio nam je da o mnogim stvarima znamo više od njega i da imamo relativno slobodne ruke, ali od nas očekuje korektan odnos prema poslu i odgovarajuće rezultate. Kratko, jasno i svaka na mjestu.

U mene je imao posebno povjerenje. Valjda me dovoljno upoznao prijašnjih godina. Kada bi otišao na godišnji odmor ili neki dopust ostavljao bi mene da ga zamjenjujem. U mojim početnim koracima u službi, a zalomila se prvih dana i poneka nespretnost, čvrsto je stao uz mene i zagovarao me pred višim rukovoditeljima. A ja sam se svojski trudio da što prije naučim ono što nisam znao i opravdam njegovo povjerenje. Stekao sam dojam da se zajedno samnom veseli svakom uspješno obavljenom poslu.

Jednog dana, a to je bilo na Tri Kralja 1992. (tada još nije bio službeni blagdan), dođe on u naš ured. Nâs dvojica sami. Ode on prema prozoru, stavi ruke na leđa, zagleda se negdje u daljinu i kaže:

- Stanko, ja ću vas nešto pitati, a vi se nemojte uvrijediti.

- Samo pitajte, što bih se uvrijedio.

- Znate… khm… sutra određeni radnici imaju po zakonu… khm… pravo na slobodni dan. Pa sam vas došao… khm… pitati je li biste vi… khm…

Sada mi je postalo jasno što me želi pitati: bih li koristio slobodni dan za pravoslavni Božić. Jer na popisu ''određenih radnika'' (koji nije bio samo zbog Božića) bilo je i moje ime. Pa sam odgovorio:

- Šefe, ja vam to nikada nisam slavio, a uostalom uopće nisam vjernik. Prema tome vidimo se sutra na poslu.

- Ma mislio sam ja da je tako, ali pravo je pravo i moja dužnost je da vas pitam.

Na otvaranjima novih ili preuređenih poštanskih ureda u ime CP Zagreb govorio je on. Kratko, tečno i razgovjetno. A upravitelj Z. stoji pokraj njega. Tu ću napraviti malu digresiju i opisati epizodu koja dotiče prije svega upravitelja. Malo je sočnija zbog vokabulara, ali valjda neće biti zamjerki.

Na otvaranju neke pošte, mislim da je to bilo u Kupljenovu, moj F. drži govor a upravitelj Z. stoji pokraj njega kao sfinga. Šapne meni Boris: - Zašto govori F., a ne Z.? - A meni odmah navali inspiracija: - Kakav Z., hoćeš da ti imitiram kako bi izgledao njegov govor? - Ajde! - Dame i gospodo, j.bo vam Isus mater, mi smo se u qrac danas sastali da otvorimo ovu j.benu poštu! (Z. je inače bio po poznat po tome što mu je svaka treća riječ bila koliko-toliko pristojna) Obojica smo se toliko cerekali da smo se morali povući u stranu kako ne bi remetili svečanost.

Moj šef F. nekada je radio u GPPC Zagreb 2, pa je svakoga dana svraćao kod svog bivšeg direktora i starog prijatelja V. na čašicu razgovora i čašicu-dvije domaće loze. Jednog jutra kaže nam šef: - U 14 sati sastanak u vezi otvaranja pošte Brestovec Orehovički. - Primljeno, vidimo se.

U 14 sati okupimo se svi kod šefa, a pošta Brestovec Orehovički naprasno postane Orehovec Brestovički. I lupa on po Orehovcu Brestovičkom, a kolega mi šapne: - Kaj je njemu danas? - Ništa, očito je bio malo dulje kod V.!

 

PETROVSKO

 

U Hrvatskom Zagorju otvorili smo četiri nova poštanska ureda - u Gornjem Jesenju (razlog: rodno mjesto Ivana Jarnjaka), Petrovskom (razlog: zakaj bi mi bili jedina općina bez pošte), Brestovcu Orehovičkom (razlog: tražile mjesne vlasti, netko pogurao ''odozgora'') i Kupljenovu (isto).

U naročitom pamćenju ostalo mi je otvaranje pošte u Petrovskom. Naselje je središte istoimene općinice džepnog formata i nalazi se na cesti između Krapine i Pregrade. Prekrasan i slikovit zagorski kraj, a na svakom drugom brežuljku po jedna hiža. U samom Petrovskom crkva i nekoliko kuća oko nje. I tu su lokalni općinari nakanili otvoriti poštanski ured. Tko je vidio općinu u kojoj nema ni jedne pošte! Istini za volju do najbližih ureda ima poneki kilometar, ali to se u svijetu rješava pokretnom poštom (ured na kamionu koji tokom dana obiđe više lokacija i u svakoj boravi sat-dva po točno određenom rasporedu).

 

Petrovsko, fotografija s interneta:

 

BOsjyX2.jpg

 

Došli smo u Petrovsko na dogovor s lokalnim općinarima, lijepo sve utanačili i na posao. Domaći su osigurali relativno pristojan prostor i dalje je naša briga.

Došlo vrijeme za otvaranje. Općinari i naši uglednici održali prigodne govorancije, velečasni poškropio šaltere i telefonsku kabinu, pa idemo na mali gablec. A mali gablec je bio krkanje do besvjesti u restoranu Preša iznad Krapine. Šapnem ja kolegama: - Kladim se da su na ovo potrošili pola općinskog proračuna.


Serija 05 je zakon!

#30 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 14:27

Stanley, ovako nisam uživao u Hrvatskom tekstu od đaćkih dana, kada sam čitao Alan Ford. Samo su tvoje priče puno, puno bolje (i to bez sličica)....Očem(o) još (mislim, da to ne pišem samo u svoje ime)!!!

P.S. Da li možete uz tekst zamišljati sličice u Magnus/Bunker stilu  :kul3

LP iz Maribora

Jože

 

Hvala Jože, drago mi je da ti se tema dopada i da te moje pričice zabavljaju.

Imao sam i ja svog Magnusa - karikaturista Brnčija (Božo Brnad), koji je za časopise što sam ih uređivao u Pošti u dvadesetak godina zajedničke suradnje izradio desetke i desetke karikatura. Ukupna brojka je sasvim sigurno trocifrena.

Ponekad je radio po naručenom sadržaju pa sam Bunker bio ja, a često je sâm bio i autor ideja i njihov realizator.

Za ovu priliku iz ormara sam izvukao nekoliko starih brojeva mog sindikalnog časopisa i preslikao neke njegove karikature:

 

62ZN4DT.jpg

 

Fcrcbex.jpg

 

9iuHozc.jpg

 

Brnči još uvijek radi u Hrvatskoj pošti. Ostali smo dobri kolege i prijatelji pa se povremeno čujemo i vidimo i danas.

Kada sam se spremao za odlazak u mirovinu preporučio sam mu da i dalje crta karikature za mog nasljednika (a dobivao je sasvim pristojan honorar). Odbio je rekavši da bez mene ''to više nije to''. I još mi je pred moj odlazak rekao: - Znaš, sada kad odlaziš kao da odlazi jedan dio mene. - Moram priznati da sam bio dirnut njegovim riječima.


Serija 05 je zakon!

#31 badmax629

badmax629
  • Članovi
  • 128 posts
  • Joined 23.05.2009.

Posted 27.12.2013. - 15:25

Stanley, papir i olovku u ruke i pisati mi ispričnicu za posel...već drugi dan kasnim na posao jer čitam ovu temu...



#32 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 16:22

Stanley, papir i olovku u ruke i pisati mi ispričnicu za posel...već drugi dan kasnim na posao jer čitam ovu temu...

 

Nema frke. O'š pismom običnim, pismom preporučenim, pismom vrijednosnim ili brzojavom?  ;) 


Serija 05 je zakon!

#33 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 16:23

I još poneka crtica

 

KASERNARREST ZA JORDANCE

 

Stariji će se sigurno prisjetiti vremena kada su na prostoru Hrvatske boravili takozvani ''pekari'', mirovne snage UN pod nazivom UNPROFOR koje su nadzirale provođenje tzv. Sarajevskog primirja.

Unproforci su za Poštu bili blažene mušterije. Naročito zbog intenzivnog korištenja telefonskih usluga, tu je bilo prometa kao kiše u džunglama Amazone. Zbog njih sam nekoliko tjedana letio s dečkima od lokacije do lokacije kako bi postavili telefonske kabinske posrednike, gdje je bilo moguće i nove telefonske kabine, da olakšamo i ubrzamo rad u međunarodnom telefonskom prometu.

Sve smo to brzo sredili, ali se pojavio novi problem - Unproforci su bili teški na plaćanju. Obavili bi razgovor i jednostavno odšetali, kakvo plaćanje. Kao, došli smo čuvati mir među lokalnim urođenicima i još da plaćamo. U našem uredu počela je zvonjava telefona, javljaju se voditelji poštanskih ureda, žale se i pitaju što da rade.

Stanje je postalo neizdržljivo. Naročiti neplatiše bili su pripadnici Jordanskog bataljuna, koji je tada bio smješten u Novskoj. Ti Jordanci i inače su bili mutikaše, švercali su na kubus. Opustošili bi sve dućane u Kutini i Novskoj, te preprodavali robu onima s druge strane gdje je vladala oskudica. Jednog dana pozove me upravitelj Z. i kaže u svom stilu: - U qrac, ovak dalje ne ide. Ti znaš engleski, daj sastavi neki dopis zapovjedništvu UNPROFOR-a i reci im nek se srede i nek plaćaju naše usluge.

Sastavim ja ''neki dopis'' gdje navedem najdrastičnije primjere i ljubazno upozorim da se kod nas telefonski razgovori plaćaju. Pošaljemo mi to faksom i za dan-dva stiže odgovor zapovjednika čiji sadržaj reproduciram otprilike: hvala na upozorenju, isprika, neće se ponoviti, a Jordanski bataljun ima mjesec dana zabrane izlaska iz vojarni.

 

PAZITE, TO NIJE FARADYEV KAVEZ!

 

Između ostalih objekata otvorili smo za UNPROFOR i privremenu poštu u vojarni na uglu Selske i Ilice. Ured je bio smješten u dvorištu, u kontejneru.

Nekoliko dana nakon otvaranja dođemo kolega Boris i ja zbog nekog sitnog poslića. U uredu kolegica radi svoj posao, a za razonodu joj služi tranzistorski radio-aparat.

Bio je proljetni dan, vjerojatno u svibnju jer je bilo relativno toplo. Ali su se odjednom počeli gomilati tamni oblaci i slutilo je na grmljavinsko nevrijeme, kako to već biva u varljivo godišnje doba. Izađemo nas dvojica i da ćemo poći natrag u Branimirovu, kad mi pogled zapne o žicu antene. Jedan kraj ukopčan u tranzistor u uredu, a drugi kraj privezan na traku gromobrana uz zgradu. Ne razumijem se baš u struju, ali sam slutio da u toj koncepciji nešto ne štima. Pa kažem Borisu: - Daj vidi ovo, ti se bolje razumiješ.

- A je blesava! - izvali Boris i vrati se u kontejner, te održi predavanje: - Kolegice, nemojte to više nikada raditi. Kontejner se ne ponaša kao Faradayev kavez!

 

PIŠTOLJ? PUŠKA? VOJNIK?

 

Ova crtica nema izravne veze s Poštom, ali ima s jednim kolegom iz firme i UNPROFOR-om.

Jednog dana u ožujku 1992. kaže mi Boris: - Imam jednu molbu na tebe, a neću se ljutiti ako odbiješ.

- Kakvu molbu?

- Ti imaš auto. Ja bih skoknuo do mame u Vetovo, nisam je vidio godinu dana pa bi mi trebao prijevoz. Ja ću platiti gorivo.

Naravno da sam pristao. Kako ću odbiti kolegu i prijatelja u takvoj situaciji, a osim toga neće mi škoditi da posjetim kraj u kojem sam bio samo u prolazu i to cestom Požega - Našice. S obzirom na tadašnje stanje morali smo putovati zaobilaznim cestama, pa smo planirali put preko Bjelovara, Đurđevca, Orahovice i Kutjeva.

Postojao je još jedan problem - trebalo je pribaviti ausweis vulgo propusnice, jer u to vrijeme nitko od vojnih obveznika od-do godina starosti nije smio napuštati mjesto boravka bez dozvole nadležnih vlasti. To je riješio Boris i to u zgradi u Sigetu gdje je stanovao. Koji kat niže imao je znanca koji je radio u Glavnom stožeru HV, a taj nam je pribavio propusnice gdje je pisalo da putujemo ''po zadaći Glavnog stožera oružanih snaga RH''. Pravili smo od toga viceve (žao mi je što nisam sačuvao tu propusnicu) i nagađali što bi se dogodilo da nas negdje na Krndiji presretnu oni kojima takva propusnica ne bi baš bila po volji.

Ali sve je bilo mirno i sve je dobro prošlo. Posjetili smo Borisovu majku i kod nje prespavali, te idućeg dana krenuli na povratak. Odlučili smo ići kraćim putem - od Virovitice preko Grubišnog Polja na Kutinu i autocestu. Putem smo morali proći kroz takozvanu UNPA zonu, pa da vidimo i to čudo.

U jednom trenutku naiđemo na cesti na betonsku zapreku i vidimo izdaleko vojnika pod plavim šljemom. Bio je pripadnik argentinskog bataljuna koji se ugnijezdio u tom području. Maše da stanemo. Dobro, stali smo. Priđe on i pita me: - Pištolj? Puška? Vojnik? - Ja mu odgovorim: - No! - I mahne da prođemo. Nakon kraće vožnje opet ista priča - kontrolni punkt na izlazu iz UNPA zone: - Pištolj? Puška? Vojnik? - No!

Idućih dana Boris i ja bi se pri susretu na poslu pozdravljali: - Pištolj? Puška? Vojnik?


Serija 05 je zakon!

#34 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 17:31

U nastavku priča ponovo se vraćamo u sedamdesete i osamdesete godine.

 

ACO, DI STE DO SAD I KAK TO ZGLEDATE?

 

Aleksandar B. poznatiji kao Aco, danas pokojni, bio je jedna od legendi PTT Zagreb 1. A naročito se znalo da voli popiti i ni jedna cuga nije prolazila bez njega. U početku je bio voditelj malih poštanskih ureda, a onda je premješten na poslove referenta za ONO i DSZ.

Jednog dana početkom osamdesetih tražio ga je direktor zbog nekog predmeta. Ali Ace nema pa nema.

Pojavio se tek potkraj radnog vremena. Kaže mu tajnica da ga direktor traži cijeli dan. Uđe Aco u sobu direktoru, a ovaj na njega paljbu:

- Di ste vi do sada?

- Pa tu sam, znate bil sam...

- Dobro, dobro. Nego kak to zgledate?

- A kak?

- Dajte odite u zahod i pogledajte se u špigl!

Ode Aco u zahod i primijeti da mu je jedna polovica lica potamnjela, a druga je imala uobičajenu boju.

Bio je cijelo prijepodne s nekim društvom na terasi birtije u Vlaškoj. Lijep i sunčan dan, sjedio je čitavo vrijeme na istom mjestu pa mu je jednu stranu lica opržilo sunce, dok je druga zadržala staru boju. Poslije je danima bio meta zadirkivanja: - Aco, kak to zgledaš?

 

SKUPŠTINA SINDIKALNE PODRUŽNICE

 

Jednog dana početkom osamdesetih zakazana godišnja skupština sindikalne podružnice PTT Zagreb 1 za dan taj i taj po završetku radnog vremena Zajedničkih službi. Trebali su doći delegati iz svih radnih jedinica.

Glavnu ulogu trebali su imali Boris i Aco. A njima procurila pipa - visjeli su u Checkpoint Charlie i ja sam naslutio da to neće izaći na dobro. Dolazio sam k njima u više navrata i stalno ih upozoravao: - Dečki, usporite malo, danas je skupština.

Dođe kraj radnog vremena. Delegata s terena premalo, ali su direktor i moja šefica zaključili da nema smisla ponavljati taj cirkus od skupštine pa su našli rješenje - ostaju svi radnici Zajedničkih službi. Mene zaduže da nađem i privedem onu dvojicu. Odem ja po tko zna koji put u birtiju, a oni i dalje loču. Pa im kažem: - Da ste se za pet minuta nacrtali u dvorani za sastanke, već se ljudi okupljaju. - Bumo, reci im da odmah dolazimo.

''Odmah'' se pokazalo relativnim pojmom. Svi već sjede i vrpolje se, a onoj dvojici ni traga. Pa mi šefica kaže: - Dajte ih već jednom dovedite, ovo stvarno nema smisla!

Odem ja u Checkpoint Charlie i opsujem im familiju nemilo: - P.zda vam materina, kaj bum ja jel govna za vas!? Ajde odma gore u dvoranu! - A veli Aco: - Kaj nas već čekaju? Pa kaj nisi rekel? - Ja nisam rekel? Pa već dva sata vas hoću izvući iz birtije, a vi ne trzate! - Što sam sve još nadrobio nema smisla citirati.

Privedem ja njih konačno u dvoranu, sjednu oni za stol predsjedavajućih i započne show. Ne znaš koji gore frflja. Ja se sav stisnuo, neću da me povezuju s njima. Prvi uzme riječ Boris, prozove pozvane delegate, vidi da odaziv ne štima i izvali: - Ja znam da će Stanko reći da je to protuustavno, ali ja vas sve proglašavam kvorumom! - A ja si mislim: mene si našel još i ti, daj čkomi i završi to čim prije…

Boris je još kako-tako izverglao svoje, no kada je riječ uzeo Aco tu se ništa nije moglo razumjeti. Ispred mene je sjedio šef računovodstva M.K. Okrene se prema meni i pita me s izrazom lica koje je odavalo očito gađenje: - Da nije on nešto popio?

Ajme ljudi, pustite me na miru…


Serija 05 je zakon!

#35 Portos

Portos
  • Moderatori
  • 10,593 posts
  • Joined 01.12.2005.
  • LocationZaprešić, Hrvatska

Posted 27.12.2013. - 19:02

Stankec, vrlo su ti zanimljivi tekstovi ali ako nastaviš današnjim tempom ti ćeš ubrzo ostati bez inspiracije a tema bez novih postova. Znam da si broj jedan, da imaš puno priča ali bojim se jednostavno se bojim da će ti kad-tad ponestati materijala :-(


Dinamika vozila i Okretna postolja

KONČAR – Električna vozila d.d.


#36 badmax629

badmax629
  • Članovi
  • 128 posts
  • Joined 23.05.2009.

Posted 27.12.2013. - 19:57

Portos, ne copraj  :kul3

 

Ovo je trenutno najzanimljivija tema na forumu



#37 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 27.12.2013. - 20:38

Stankec, vrlo su ti zanimljivi tekstovi ali ako nastaviš današnjim tempom ti ćeš ubrzo ostati bez inspiracije a tema bez novih postova. Znam da si broj jedan, da imaš puno priča ali bojim se jednostavno se bojim da će ti kad-tad ponestati materijala :sad:

 

Naravno da će mi ponestati materijala. Ali bude još nekih epizoda. A ja sam toga dosta nagomilao jer kad nešto počnem volim i što prije završiti (ne pišem putopis iz Perua   ;) ).


Serija 05 je zakon!

#38 Barbarpapa1

Barbarpapa1
  • Članovi
  • 396 posts
  • Joined 08.04.2006.
  • LocationMaribor

Posted 27.12.2013. - 20:48

Pozdrav

 

Stanley, hvala za karikature  :jup ....

 

LP

 

Jože



#39 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 28.12.2013. - 10:55

KAKO CURA NIJE MOGLA DOBITI SARAJEVO

 

Jednog popodneva u pošti 41150 Zagreb-Aeroport sjedimo Šefi i ja i pričamo. Vladalo je zatišje i nije bilo posla, pa smo dosadu kratili brbljanjem.

Na vanjskoj strani naše ''karaule'' bili su postavljeni automati za prodaju poštanskih vrijednosnica. Korisnik bi ubacio odgovarajuće kovanice, zavrtio ručicu i izašlo bi plaćeno pismo ili dopisnica. Toga dana automat nije radio jer još bio namješten na nove tarife (cijene su u međuvremenu povećane). A automat je ionako rijetko tko koristio.

Odjednom se s one strane pregrade začuje rondanje, netko bjesomučno vrti ručicu. Nikako da prestane, pa ja izvalim:

- Šefi, opet nam netko siluje automat.

- Čujem. Ak ne prestane bum izašel.

U jednom trenutku rondanje prestane i pred nama se stvori mladi curetak, odokativno 20-22 godine. Pa kaže:

- Izvinite, onaj automat vam ne radi?

- Ne, nije još namješten na novu tarifu.

- Aha! Znači zbog toga ne mogu da dobijem Sarajevo.

- Hoćete reći da ste tamo pokušali telefonirati?

- Pa da. Zar to nije telefon?

Božo i ja jedva susprežemo smijeh, pa curi objasnimo čemu služi onaj uređaj. A ona razrogači oči i kaže: - Pa i meni je bilo malo čudno kako izgleda, ali rekoh idem da probam…

 

MON CHÉRI PASCALE ILI KAKO SAM POČINIO KAZNENO DJELO

 

Opet pošta 41150 Zagreb-Aeroport, mjesto svih mogućih i nemogućih zbivanja. Bilo je prijepodne, ja u cjelodnevnoj službi. U neko doba dođe mi na šalter mlada ženska osoba. Govori hrvatski, ali s primjetnim stranim naglaskom pa sam zaključio da bi mogla biti studentica slavistike.

Obavi ona nekoliko duljih međunarodnih telefonskih razgovora, uglavnom na francuskom pa su se moje pretpostavke potvrdile. Pamtim i ukupno zaduženje: oko 360 dinara ili blizu 10% moje tadašnje plaće.

Preda ona meni i neke zapakirane knjige kao poštansku pošiljku. Napisala je i ime pošiljatelja: Pascale Delpecy. I primatelj je imao isto ime, pa sam zaključio da knjige šalje na vlastitu adresu (valjda joj se nije dalo nositi).

Preda ona, plati poštansku pošiljku (ne i telefonske razgovore!) i ode. I nema je više. Ispočetka sam se ponadao da će se vratiti, jer je dolazila i odlazila u više navrata. Prolazi vrijeme, ja se već vrpoljim i slutim da to neće na dobro izaći, a kad se preko razglasa začuje poziv putnicima na letu za Pariz postaje jasno da ta nema namjeru platiti (ili je naprosto zaboravila, ali moj džep ne pita za razloge). Preostala mi je još samo jedna nada - pogranična milicija. Nazovem ja njih i tražim da je zaustave i vrate u poštu, a murjak mi kaže: - Pascale Delpecy? Zakasnio si, upravo je prošla kontrolu.

Gotovo, možeš joj staviti soli na rep. Uplatio sam novac u kasu iz svog džepa i u sebi toj Pascale psovao nemilo svu bližu i dalju rodbinu, a korio sam i sebe jer joj nisam odmah naplaćivao svaki pojedini razgovor. I onda sam odlučio osvetiti se. Jesi me oderala, ali ću i ja tebi bar malo napakostiti.

Pošiljka koju je predala nije bila knjižena, dakle nigdje se ne zapisuje i nema joj traga. Pa ja odlučim napraviti svoje u životu jedino i trostruko kazneno djelo - prvi put, zadnji put i nikad više. A kazneno djelo je orobljavanje pošiljke. Majku ti tvoju, uzela si mi desetinu plaće i ovo nećeš dobiti!

Uvrebao sam trenutak kada nikoga nije bilo u blizini i razderao omot, izvadio knjige i spremio ih u ormar, omot razderao na molekule da se ne vidi trag i ostatke pobacao u koš. Knjige sam kasnije poklonio kolegici Mariji jer me nisu zanimale.

Ovaj slučaj je imao i svoju pozitivnu stranu: podučio me da svaku obavljenu uslugu smjesta naplatim. Nema ''doći ću ja opet'' ni ''vraćam se odmah''. Dolazi i odlazi koliko te volja, ali uslugu koju dobiješ odmah plati. Za nekima koji su se pravili mutavi trčao sam sve do restorana na katu, vadio sam ih iz zahoda i free-shopa, ali više ne praštam jedan jedini dinar.

 

VIDIJA SAN JA DA SI TI NAŠ, ĆA SE STIDIŠ REĆ

 

Jednog dana ja sâm u pošti 41150 Zagreb-Aeroport (bio je vikend ili praznik). Posla malo, tu i tamo netko navrati. Dođe mi na šalter jedan Dalmatinac, nekih tridesetak godina. Obavi on što je trebao, pa me pita: - Oli si i ti iz Dalmacije?

Moram napomenuti da su me često smatrali za Dalmatinca zbog brzog govora, a pomalo i zbog izgleda. Na to sam već navikao, a kažem mu:

- Ne, ja sam vam iz Zagreba.

- Ti iz Zagreba?

- Da.

- Ma ne bi reka. A odakle su ti stari?

- Mama iz Ivanić Grada, otac iz Like.

- Ma nemoj ti mene muljat! Oli te sram ća si Dalmatinac?

I navali on na mene - priznaj, priznaj… Onda se odlučim poigrati s njim, kad si već navalio neka ti bude. A sjetio sam se na brzinu i jednog dalmatinskog prezimena - koji dan ranije bio je na TV kvizu neki Darko Kazija iz Prvić Luke i taj mi je dobro došao. A i otok Prvić sam koliko-toliko poznavao jer sam tamo bio na taboru s izviđačima. Pa fol kapituliram:

- Dobro, dobro, jesam Dalmatinac.

- A odakle si?

- Iz Prvić Luke.

- Aha. Znan neke od doli. A kako ti je ime?

- Ante Kazija.

- Kazija kažeš? Znan ti ja Kazije, a jesi od Stipe ili od Jere?

- Od Stipe.

- E takvog te volin! Vidija san ja odmah da si ti naš. Ća se stidiš reć, oli bi ti neki nešto učinija ako rečeš da si Dalmatinac?

Već sam se prepao da me ne počne ispitivati o bližoj i daljoj rodbini tih Kazija, a daljih muka po Dalmatincu spasio me poziv putnicima za avion.


Serija 05 je zakon!

#40 Stanley

Stanley
  • Moderatori
  • 16,695 posts
  • Joined 24.08.2006.
  • LocationZagreb

Posted 28.12.2013. - 10:56

Stanley, hvala za karikature  

 

Nema na čemu Jože, biti će još.


Serija 05 je zakon!




0 user(s) are reading this topic

0 members, 0 guests, 0 anonymous users