64 replies to this topic

[Stanley]

U životu sam se naputovao Ličkom prugom, većinom noću ali u više navrata i danju. Pa sam oduvjek imao želju obići i pobliže razgledati neke od lokacija na pruzi.
Pretpostavljam da će nekima zvučati bogohulno: meni je Lička pruga ljepša i privlačnija od Unske. Svaka čast prekrasnoj rijeci Uni, no Lička pruga pruža daleko raznovrsnije i šire vidike s obzirom na područja kroz koja prolazi.
Naročito mi je zapela za oko dionica Gračac - Knin, koju sam najmanje poznavao. Posebno dionica od Zrmanje do Stare Straže (kolodvor Malovan nalazi se neposredno uz cestu, pa je na neki način ‘’doživljen’’, a Cerovac je izvan ruke). Također su me zanimale i dvije lokacije koje su samo posredno vezane uz prugu - Cerovačke pećine i izvor rijeke Zrmanje.
Poznato je kako sam inicirao izlet Stara Straža - Pribudić i kako sam u zadnji čas morao odustati od putovanja. Što ne znači da sam od ideje odustao, samo sam je ostavio za neku drugu priliku.
Onda mi se javio Pfaff s idejom da krenemo nas dvojica vlakom, s tim da nas u Gračacu dočekaju Portos i njegov prijatelj Mato, pa da obiđemo planiranu trasu Medomobilom. U plan smo stavili i izvor Zrmanje, te (po mogućnosti) Donju Cerovačku pećinu. Obje lokacije povezane su sa željeznicom - rijeka Zrmanja izvire točno ispod pruge između kolodvora Zrmanja i Pribudić, a Cerovačke pećine otkrio je ing. Nikola Turkalj za vrijeme gradnje pruge Gračac - Knin.
Nakon poduljih priprema, ispunjenih dogovaranjem, planiranjem pa i nekom vrstom radosnog uzbuđenja, Pfaff i ja kupili smo prijevozne karte za ICN 521/524 i to za petak 8. lipnja, računajući da taj dan neće biti gužve u vlaku. Ja ću putovati iz Zagreba, Pfaff će mi se pridružiti u Oštarijama, a Portos i Mato će doći Medomobilom iz svog ličkog azila u Zaklopcu pa ćemo zajedno na railfanovsku turu.
I najbolji planovi mogu se pokvariti u zadnji čas. Ekipa je ostala osiromašena za jednog člana jer Pfaff nije mogao stići na vrijeme u Oštarije. Jeremijade i filipike na račun HŽ-a pogledati u odgovarajućoj temi.
Putovanje smo ipak obavili na opće, a naročito moje, zadovoljstvo. Ja otvaram putopis, a Portos će me naknadno dopuniti.
Napominjem da sam razgledavao okoliš, tražio motive i slikao isključivo i samo za svoju dušu. Razumije se da ću dio impresija podijeliti s vama.

Zora 8. lipnja u mojoj Malešnici:


ICN 521 na drugom peronu Zagreb - Glavnog kolodvora:



Suprotno očekivanjima (u petak između blagdana i vikenda nije se moglo predviđati baš puno putovanja) vlak je bio pun-krcat. Osim dvije grupice školaraca bilo je tzv. ‘’običnih’’ putnika, ali i dosta stranaca. Primijetio sam između ostalih Japance i Nijemce, a iza mene je sjedio bračni par koji je govorio vrlo čudnim jezikom. Vukao mi je na mađarski, ali zasigurno nije bila riječ o Ugrima. Šteta je što uz mene nije bio profa egérke, on bi precizno locirao moje suputnike.
Naravno da sam dobio rezervaciju za najgluplje moguće mjesto - unatrag u odnosu na smjer vožnje i s pogledom na prostor između dva prozora. Kako sam ušao u vlak među prvima, odlučio sam zaposjesti poziciju gdje sjedim nasuprot suputnicima i između nas je onaj stolić. Idealno za Pfaffa, mene i zalihe naših torbi. Pa što bude biti će. A bilo je to da me uljudno otpremila teta koja je vodila klince na izlet i poslala me na moje rezervirano sjedalo.
Putem sam se ipak pobrinuo za najatraktivniju moguću poziciju jednog railfana, no o detaljima za takve stvari nije uputno piskarati po forumima.
Lovinac, križanje s ICN iz Splita, majstor Željko i njegov sin:


U Gračacu su me dočekali Portos i prijatelj Mato (nije railfan, ali se rado druži s takvom sortom). Sjeli smo u Medomobil i krenuli na putovanje.
U kolodvoru Gračac čekao je na križanje teretni vlak u smjeru Knina s jednim Turnerom i 9 vagona. Garnitura nam se pričinila nešto kraćahnom, no čuli smo da je riječ o vlaku težine 717 tona. Nismo ga ganjali ni razmišljali o sačekuši, jer su naši interesi sasvim druge vrste, no sudbina nas je ipak spojila. O tome u nastavku.
Kad već spominjem teretnjake, navesti ću ih sve koje sam jučer vidio na Ličkoj pruzi. Osim spomenutog, iz ICN 521 vidio sam u Rudopolju jednog u smjeru Ogulina; iz ICN 524 vidio sam jednog u Plaškom i jednog u Josipdolu, svaki s po dva Turnera; oba vlaka imala su po 16 Taads (sinoć mi je mali.paja objasnio da je riječ o prijevozu umjetnog gnojiva iz Kutine u Šibenik); za još jednog nam je prometnik u kolodvoru Pađene iskopao informaciju kako upravo kreće iz Gospića prema Gračacu i Kninu, ali smo se negdje putem mimoišli.
Toliko o teretnjacima, Turnerima i sličnim atrakcijama za one koji bi čučali tri sata da ih snime. Takvima sretno bilo, nama se žurilo jer smo na raspolaganju imali tek nešto više od 5 sati. Pa nas je Medomobil doveo na početnu destinaciju:


Putem smo pretekli ICN 521, a majstor Željko nas je vidio i zatrubio u čast neočekivanog novog susreta:


Portos je ovdje bio tko zna koliko puta, ali uvijek nađe neki novi detalj za fotkanje:


Dok mi pržinarimo po suncu Mato se lukavo povukao u hladovinu:

[Stanley]

Volim cvijeće, a naročito lijepo ga je vidjeti na kolodvorima:


Za ovo bi se reklo ‘’službeni prostor’’:


Zamolio sam Portosa da me slika za moje memoare i poneku obožavateljku :


Nekadašnje skladište komadne robe još odolijeva zubu vremena:


Već sam spomenuo da volim cvijeće, a kao stari izviđač naročito ono samoniklo:


Zna li netko što je (bilo) ovo? Takvih ruševina, stvorenih što ratom što zubom vremena, nažalost smo se nagledali za našeg putovanja:


Već sam napomenuo da volim gledati i malo dalje od pruge. U pozadini je planina koja se zove Crnopac i pripada planinskom masivu Velebita kao njegov najjužniji (točnije naj-jugoistočniji) dio. Crnopac, a s njim i Velebit, završava nad kanjonom rijeke Zrmanje. Najviši vrh planine je Veliki Crnopac (1.402 m/nm).
U Crnopac je usječena trasa pruge Gračac - Knin i to na dionici Gračac - Malovan.


Nakon kraćeg bavljenja u kolodvoru Zrmanja valja nam krenuti dalje. Ova cesta (moj pokojni stari bi rekao: putina) vodi nas prema Pribudiću:

[Stanley]

Prekrasan pogled na Crnopac i cestu D-1 s mostom preko Zrmanje:


Kad sam prolazio ovuda vlakom nisam ni slutio da ću prugu jednog dana snimati iz ptičje perspektive:



Na ovo sam posebno čekao - pogled na izvorišni dio rijeke Zrmanje ili lokalitet koji se zove Zrmanja Vrelo. Tu ćemo se vratiti pri kraju putopisa:


A odmah ispod nas vijuga Lička pruga:


Susret s prugom…


… na lokaciji koja se zove:


Pogled u smjeru kolodvora Zrmanja:

[Stanley]

Tu sam se uputio pješice prema ex kolodvoru Pribudić, dok su moja dva suputnika prosljedila Medomobilom. Baš sam uživao u šetnji, usputnim mirisima i motivima na koje sam naišao:


Što je nekada išlo kroz ovaj kanalić?


Koji vrag je zapalio ove pragove?


Instinkt starog izviđača kaže mi da valja krenuti ovim putem:


Još jedna slika za moju privatnu arhivu.
Pribudić je inače (tj. trebao bi biti) znamenito mjesto jer su se upravo ovdje 1925. godine spojili graditelji Ličke pruge iz smjera Gračaca i smjera Knina, čime je pruga konačno završena i predana u promet. Da je pameti kao što je nema ovdje bi se postavila spomen-ploča, a možda bi se i zgrada iz ruševine preobrazila u neki muzejčić. Nema veze što je danas ‘’izvan ruke’’, našlo bi se ljudi koji bi ovamo dolazili u pohode:


Ostaci nekadašnjeg kolosjeka za križanje vlakova:


Ex kolodvor Pribudić s civilne strane:


Iz ove tuge i jada krenuli smo dalje. Kaže mi Portos: - Evo ti znaka s parnjačom, o’š slikat? – Naravno da hoću:

[Stanley]

Prošli mi onaj znak s parnjačom i našli se ovdje…


… pa stigli do nekadašnjeg stajališta Prljevo:


Što ti je tehnika:


Dok Medomobil i Mato odmaraju u hladu…


… Portos i ja krećemo prema zgradi stajališta:


Moja kćer, diplomirana psihologinja, ovo bi nazvala obrambenim mehanizmom samoaktualizacije (vulgo - stari se voli slikati):


Jedan forumaški prijatelj nam je već objasnio što je ovo (bilo):


Nego, krenuli mi dalje i nabasali na tunel Plavno. Evo ga iz ptičje perspektive:

[Stanley]

Nastavljamo mi dalje, a ja se jednako divim prekrasnom okolišu. Naročito kada se vidi i pruga:


Naravno da ni Portos nije ravnodušan, iako je ovu turu obišao već nekoliko puta:


U jednom trenutku moj kumpić vikne: - Eno ga, eno ga! - A taj ‘’eno ga’’ bio je isti teretnjak od 9 vagona (717 tona brutto) što ga vidjesmo u Gračacu. Uhvatili smo ga dok se kretao od kolodvora Plavno prema Otonu:



Usput nisam odolio napasti a da ne uhvatim pogled prema Ravnim Kotarima:


Polako se približavamo jednoj od najatraktivnijih lokacija na Ličkoj pruzi (iako je ovo već Dalmacija):


Naravno da me zanima i šira okolica, pa sam si priuštio pogled i na planinu Dinaru.
Dinara se nalazi na granici Hrvatske i BiH. Najviši vrh je Troglav (1.913 m/nm) i nalazi se na području BiH, a Sinjal ili Dinara je najviši planinski vrh u Hrvatskoj (1.831 m/nm):


Vrhunski užitak za railfana - mali i veliki Čupković:

[Stanley]

Spustili smo se cestom do vijadukta Čupković i naišli ravno na ophodara pruge (zapravo je on naišao na nas, ali nećemo sada sitničariti oko terminologije).
Gospodin Franjo, kako mu nalaže dužnost, pitao nas je tko smo i kog vraga radimo ovdje gdje su se i zmije posakrivale od vrućine. Nakon što smo mu objasnili da razgovara s luđacima koji su došli čak iz Zagreba slikati Ličku prugu najprije je zinuo od čuda, a nakon toga se odmah smekšao. Ispričao nam je da mu tura Zrmanja - Pađene (svaki drugi dan) iznosi točno 23 km i 100 m, te sedamdeset i nešto tisuća koraka. Jednako po lijepom i po zlom vremenu. Svaka čast!
Nakon prvog susreta sudbina će nas opet spojiti s ovim ljubaznim i duhovitim čovjekom - ophodarom pruge koji nam je rekao da svoj posao ne bi mijenjao ni za što na svijetu:



Tu smo se moji kompanjoni i ja privremeno razišli. Medomobil je krenuo cestom u kolodvor Plavno, a ja sam se uputio cipice preko vijadukta Čupković i dalje prugom prema kolodvoru.
Hodanje vijaduktom je naprosto fantastičan doživljaj. Premda me uhvatila blaga manifestacija akrofobije nisam propustio baciti pogled duboko ispod - prema selu Bender:




Posebno mi je za oko zapela ova lijepa kuća, a uz nju brajda s grožđem. Nekako mi se čini da bi tu trebalo doći ujesen u berbu :


Baš sam zadovoljan i nekako ispunjen, ostvarila mi se želja da jednom pješice pređem preko vijadukta Čupković/Bender, o kojem su mi još nekada davno pričali moji starci:



Slijede nastavci, molim bez upada dok ne završim

[zeljko256]

Fino da ste uspjeli u ponovljenom pokušaju doći do ovih lokacija.

Usput rečeno, majstor Željko je vozio nagibalo prilikom moje prve vožnje u Split.

[Stanley]

Fino... Usput rečeno...

Fino i usput rečeno, zamolio sam bez upada dok ne završim.
Ti mi budi amnestiran kao sused iz Malešnice, no ostali intruderi će biti strijeljani za primjer.

[Stanley]

S vijadukta Čupković uputio sam se dalje pješice prema kolodvoru Plavno. Putem sam naišao na dionicu koja je, valjda se tako kaže, zablaćena:


Spremanje drva za zimu?:


Polako napredujem prema cilju:


Ovo bi trebao biti (ili je bio?) izvor pitke vode:


Eto me pri ulazu u kolodvor Plavno:



Rođak Pfaffovog prijatelja:


Već viđeno, al’ nek’ se nađe:


Slijedi nastavak

[Stanley]

Još malo poljskog cvijeća (koje očito voli željeznicu):


Prvi ili mimoilazni kolosijek u kolodvoru Plavno je u boljem stanju nego drugi/glavni/prolazni. Od prometnika smo čuli da je bila planirana rekonstrukcija kolodvora, točnije produljenje mimoilaznog kolosjeka kako bi se omogućilo križanje i duljih vlakova (sada se mogu križati samo vlakovi duljine cca 300+ metara). Navodno je u tu svrhu već kupljen odgovarajući komad privatnog zemljišta, no od planova za sada nema ništa. Zašto nismo iznenađeni?
Zanimljivo porijeklo pragova na prvom kolosjeku:


Malo dojmova s kolodvora. Ovo je (bio?) vodonapojnik za sortu hommo sapiens:


Ovo je gotovo sigurno bila ćenifa:


U nedavnom putopisu prijašnje ekipe vidjeli smo cucka koji se voli umiljavati, a usput i žicati hranu. Ovo s Portosom je njegova tj. cuckova mama:


Simpatična i mazna beštija je došla i k meni. Pitao sam gdje je onaj pseći lik iz prijašnjeg putopisa, a prometnik mi kaže da negdje luta okolicom.


Temperatura (u hladu) na kojoj se patimo i znojimo u slavu i na diku railfanovskog društva:



Još jedan prilog/dokaz za memoare i prijatelj(ic)e da sam bio ovdje



Slijedi nastavak

[Stanley]

Zgrada kolodvora Plavno. HŽ koristi samo manji dio, ostalo je prazno i valjda se neće urušiti:


Iz Plavnog smo krenuli dalje. U kom smjeru? To ćete uskoro vidjeti.
Portos je aktivirao GPS navigaciju, pri čemu nas je ženski glas zabavljao pričanjem tipa: - Nakon osam… sto… metara… skrenite…
Nismo poslušali tog virtualnog komada i stoga smo privremeno završili u selu na brdu (koje se slučajno zove Oton Brdo). Nakon kraćeg tumaranja morali smo se vraćati natrag, a usput nam se ukazao i jedan lijepi prizor:


Moram priznati da sam bio malo skeptičan prema tim globalno-satelitskim čudotvorinama i pobojao sam se da ne bi završili u Kninu, no Portos je točno znao kamo nas put vodi. A vodio nas je na lokaciju koju smo primijetili i snimili već izdaleka…


… pa malo i zumirano:


Riječ je o bivšem kolodvoru Stara Straža. Došli smo Medomobilom toliko blizu koliko je cesta dopuštala, a dalje smo morali cipice.
Ovdje je zaista nekada bila neka stara straža. Podsjetilo me to na moj davni vojni rok i stražu kod skladišta municije/streljiva u Đinovcima, cca 18 km od Prizrena. Ovo je dio ostataka vojnog objekta:


Do kolodvora smo se uputili kroz krajolik tipa Ruanda-Burundi:


Reklo bi se da nisam ni puno fulao:


Baš me zanima kako sam ja ispao na Portosovoj slici:


Slijedi nastavak

[Stanley]

Tunel Stara Straža:


Nekakva nedefinirana rupa:


Kolodvor (nekad bio) valja razgledati od-do, stoga pržinarenje pri cca 29°C u hladu i nije neka smetnja:


Zgrada ex-kolodvora iz blizine. Tu ću se opet, ne budi mi potuženo, malo osvrnuti na svoje mlade dane. Za noćnih putovanja 1965.-1972. brzim vlakom iz Šibenika u Zagreb visio sam na prozoru (osim kada je trebalo praviti reda među klinčadijom tj, mojim izviđačima, a za to sam inače zaduživao svoje najbliže suradnike) najprije do Knina, gdje sam pratio zamjenu vuče od 661 na zapregu 2 x 642. Zatim sam pratio uspon na prvom dijelu Ličke pruge, a nakon prolaska kroz Staru Stražu obično bih otišao na počinak. U ime starih uspomena ova fotografija:


Portos mi je pokazao stazu kroz koju se može doći do sâme zgrade. Jest da se moralo ići kroz travuljinu i žbunje, ali takva prilika se ne propušta. Pa sam poslikao ponešto iz i oko zgrade:


Arheolozi će jednog dana potvrditi da je ovdje bio Prometni ured:


Još jedna rupa nepoznate mi namjene:


Ovdje nema sumnje - tu je nekada prolazila žica za likovne signale:


Slijedi nastavak

[Stanley]

Unutrašnjost podsjeća na horor u zgradi kolodvora Mišulinovac, koji smo prikazali u putopisu od prije nekoliko godina. S tim da u Mišulinovcu netko stanuje (i taj čudom nije propao kroz pod/strop), a ovdje nema ni šišmiša, zmija ili škorpiona, a kamo li traga ljudima.
Šteta još jedne prelijepe građevine željezničke arhitekture:


Molim jednu prijevoznu kartu za relaciju Stara Straža - Osijek, plus rezervacije za priključne IC/ICN:


Još malo horora iz unutrašnjosti (bivša čekaonica):




Poneki detalj na friškom zraku:



Ostaci nekadašnjeg kolosjeka prema vojnom skladištu:


Slijedi nastavak

[Stanley]

Portos u fazi proučavanja vijaka/klinova/zavrtnja na ostacima kolosjeka prema ex vojarni. Prva informacija bila je da dotični potječu iz 1949. godine, druga iz 1967., treća iz 1949., četvrta iz 1967… S obzirom da se u međuvremenu dogovorio sâm sa sobom, neka vam on kaže točnu godinu :


Kolosjek za ex vojarnu ide tamo. Mi ni slučajno:


Nego, vrijeme je curilo i valjalo nam je poći dalje. Na cesti D-1 primijetili smo ovaj znak…


… a naročito objekt istog imena, ali na nama dražoj prometnici:


I tako stigosmo do novog railfanovskog odredišta:


Pogled na lokalni termometar, tek da vidite koliko smo se napatili za vaš i naročito naš užitak:



U kolodvoru Pađene smo blagoizvoljeli biti legitimirani. Nakon što sam ja poslikao ovo lijepo cvijeće i još štošta drugo…



… odjednom se ukazao visoki prometnik u niskom gardu, koji nam je poprijeko priopćio: - Ovdje nema slikanja! - No, nakon što sam mu iskrcao sve dokumente (dozvola za fotkanje, iskaznica KLJŽ i osobna) postao je ljubazan i uspostavili smo vrlo dobre odnose. Toliko dobre da se raspitao - nama za volju - ima li i kada kakav teretnjak, pa nas je obavjestio da jedan uskoro kreće iz Gospića prema Kninu (to je onaj kojeg nismo uspjeli sresti).

Slijedi nastavak

[Stanley]

Malo infrastrukture iz kolodvora Pađene. Ovuda su se zasigurno nekada vozila ručna kolica za prihvat ili predaju ekspresne/brzovozne robe. U vrijeme kada je Svevišnji hodao po zemlji, a željeznica je još prevozila komadne pošiljke:


Pogled na kolodvor u smjeru Oton - Plavno i nekadašnje robno skladište:


Nagradna pitalica: po čemu zaključujemo da smo u Dalmaciji?
Prvi koji dojavi točan odgovor za nagradu ima pravo potamaniti sve zmije koje su se pred nama posakrivale (nismo vidjeli ni jednog jedinog gmaza):


Naravno, budi pribilježeno za povijest da sam bio i ovdje:


A sada slijedi šlag na torti jučerašnjeg izleta.
U kolodvoru Pađene opet smo se sreli s Franjom, istim onim ophodarom pruge na koga smo naišli prije vijadukta Čupković. Dok smo se mi motali okolo-naokolo on je dopješačio na krajnje odredište i obavio formalnosti, te se namjeravao uputiti kući (živi u Gračacu). U pravilu koristi autostop, ali… došli smo mu kao naručeni, kao i on nama.
Franjo je i inače priča za sebe. Rijetko se nađe čovjek koji je toliko zadovoljan svojim poslom kao on i ne bi ga mijenjao, kaže, ni za što. Obiteljski je čovjek i pohvalio se da ima sedam sinova, najstarijem su 22 a najmlađem 2 godine. Pričljiv je i duhovit, pa nas je uveseljavao cijelim putem dok nam je pravio društvo.
Rekli smo Franji da kanimo doći što bliže do izvora Zrmanje. Odmah se ponudio da nas tamo odvede. Pri tome smo malo odlutali na krivi tj. vremenski dulji i nezgodniji put, ali smo misiju obavili.
Ovdje prolazimo ispod vijadukta na cesti D-1:


Medomobil se malo napatio po kvrgavom putu, za koji smo zaključili (po rubnom kamenju i drugim karakteristikama) da je nekada bio glavna cesta Gračac - Knin. Put je cijelom dužinom pratio rijeku Zrmanju, uz prekrasne kanjone i dalekovod koji smo gledali iz ptičje perspektive. Zbog žurbe nismo, nažalost, ništa putem slikali, a bilo bi materijala za poseban putopis (na nekom drugom forumu).
Rekao mi je Portos u šali: - Napiši da smo se vozili po Savkinom i Mikinom autoputu. - Budi mu udovoljeno, pa evo pišem:


Kraška ljepotica - Zrmanja:



Slijedi nastavak

[Stanley]

Cesta i Zrmanja:


Naš vodič Franjo i Portos:


Ovdje završava cesta, a tko želi pješice do samog izvora…:


Već je rečeno da rijeka Zrmanja izvire odmah ispod Ličke pruge, na dionici između kolodvora Zrmanja i Pribudić. Vidjeli smo lokalitet Zrmanja Vrelo s gornje strane, a ovdje se vidi kako to izgleda odozdo. Pažljivo oko vidjeti će i komadić pruge:


Još malo prelijepe rijeke Zrmanje:



Portos je iskoristio kratki predah da napiše poneku razglednicu:


Nakon uspješno obavljene misije (nažalost bez Cerovačkih pećina zbog nedostatka vremena) moji prijatelji dopratili su me u Gračac:


Slijedi završetak

[Stanley]

U kolodvor Gračac stigli smo dovoljno rano da uhvatimo koji zanimljivi motiv.
Na kolodvoru stoji spomenik ing. Nikoli Turkalju, graditelju Ličke pruge koji je otkrio Cerovačke pećine:



Iz prometnog ureda izjurio je ovaj gospodin s crvenom kapom na glavi i pitao nas - naravno u šali - zašto nismo slikali najprije njega. Odmah smo uspostavili dobre diplomatske odnose, mi volimo ljude na HŽ-u koji znaju prepoznati railfanove:


Evo nas na zajedničkoj slici:



Naravno da mi je para ušla u uši čim sam je vidio:


Zavirio sam i u unutrašnji dio kolodvora:




ICN 524 krenuo je iz Gračaca s nekih 12 minuta zakašnjenja, ali smo u Zagreb stigli na vrijeme. Svaka čast majstoru i nečast onima koji su nas vodili u skretanje. Putem sam ugrabio samo jedan motiv, jezero Blata po kojem je istoimeni kolodvor i dobio ime:


Što reći na kraju? Ukratko: ispunila mi se želja da obiđem ono što sam davno želio vidjeti. Time je svrha ovog putovanja za mene ispunjena i zbog toga se osjećam jako dobro. Jedino mi je žao što nismo u društvu imali forumaškog prijatelja Pfaffa, no biti će još prilike…

[Pfaff]

Jedino mi je žao što nismo u društvu imali forumaškog prijatelja Pfaffa, no biti će još prilike…

Hvala Ti na ugodnom spominjanju, tako mi je ova HŽ-ova nepodopština lakše pala...

Putopis je izvanredan i fotke jako lijepe. Lik u Pađenama je vjerovatno neki rođak onom što me onomad legitimirao u Driveniku - kad imaš 12-satnu smjenu tijekom koje prođe ukupno 9 vlakova i ophodar pruge, onda je legitimiranje railfanova dobrodošla razbibriga!

Ti si obavio, vidio i poslikao - mene to još čeka i nastojat ću još za života to obaviti.

A da malo dosolim, evo što sam ja imao u torbi na putu s namjerom raspodjele među sudionicima ekspedicije (prezentacija je na stolu u kući jer ipak nisam htio čučati pred kućom na panju radi simulacije doživljaja)

K-pivo (Laško za nogometne fanove) i zengviči. Salatu je dodala



čalapinke



Šljag nisam nosio, ali "Sladki greh" je bio u torbi...

[Renato]

Dobro... a za sto je sluzio kolosjek najdalje od stanicne zgrade u Pađenima?
Pljustalo je kad smo mi tamo bili... jesi li barem ti saznao?