Pruga Beograd-Bar je jedna od najljepših ne samo na Balkanu, čak i na svijetu. Prije par tjedna sam imao posla u Beogradu, a kad sam već bio tamo, skoknuo sam do Ribnice Zlatiborske. Ma zašto baš tamo? Najduži i najviši vijadukti barske pruge već pripadaju Crnoj Gori, ali nemojte vjerovati da u Srbiji nije ništa ostalo. U Ribnici Zlatiborskoj se nalazi možda najljepši srpski vijadukt, ili barem jedan od najljepših. Tog mjesta sam se sjećao još iz ljetnog putovanja u Priboj. Ljepotu ovog kraja mislim da ne moram vam predstaviti, svatko zna nešto o Zlatiboru. Klisure s prizornim potocima, čisti zrak, tišina, zelene livade i premalo stanovništvo. Ta zadnja stvar je bila najbolja: zamislite da sjedite na stijeni već pola sata, čekate brzi iz Beograda da ga slikate na vijaduktu, a ne čuje se ništa osim par ptica. Nebeski mir.
Ali ne žurimo se tako naprijed, nek’ se sve ispriča od početka. Iz Budimpešte u Beograd putujem noćnim vlakom u udobnom kušetu. Graničari me probude usred noći (vlak prelazi granicu oko pola dva). Meni to nije problem, ali tko je platio 40 eura za spavaći vagon, vjerovatno nije tako tolerantan. Ma svejedno, ja kod Bačke Topole već opet spavam.
Probudim se u najboljem trenutku, baš na vrijeme: skoro smo stigli, sad stajemo u Novom Beogradu.
