771 replies to this topic

[Pfaff]

18. veljače 1947.

Iskliznuće na zavoju Bennington


Na grebenu planinskog lanca Allegheny (tamo je negdje i Ghega proučavao kako Ameri grade brdske pruge) nalazi se zavoj Bennington. Pruga je dio sustava Pennsylvania RR, a blizu je i Altoona gdje se nalaze glavne radionice kompanije. Na današnji je dan, nešto iza 1 sat ujutro, Crvena Strijela (Red Arrow), vlak rečene kompanije, uletio u zavoj s nešto pretjeranom brzinom i strmopizdio se niz 30-tak metara visok obronak. Poginule su 24 osobe, a 131 je ranjena.

14 minuta prije Crvene strijele prošao je kroz zavoj i Cincinatti Limited i to bez problema no Strijela je kasnila 64 minute i strojovođa je vjerovatno malo pričepio gas. Evo slika ostataka dviju lokomotiva i pet vagona.

[Pfaff]

18. veljače 2003.

Daegu, Južna Koreja – požar u podzemnoj


Puknuti palikuća Kim Dae-han, nezaposleni vozač taksija koji je godinu i pol ranijedoživio moždani udar koji ga je ostavio djelomično paraliziranog, odlučio je svoje nezadovoljstvo postupkom liječenja izraziti podmetanjem požara u vlaku podzemne željeznice. On se zapravo, kako je kasnije objasnio policiji, htio ubiti, ali pri tom činu nije nikako htio biti sam i napušten. Ukrcao se u vlak s putnom torbom u kojoj su bila dva tetrapaka od mlijeka puna neke zapaljive tekućine, vjerovatno benzina ili razrjeđivača. Kad je vlak krenuo, naš dobričina je počeo prčkati po svojoj torbi s upaljenim upaljačem. Kad su ga ostali putnici pokušali spriječiti u njegovoj nakani, jedan se tatrapak prolio i sadržaj se zapalio u pravo kad je vlak ulazio u stanicu Jungangno. Za vraga utom je došao i vlak iz suprotnog smjera pa je vatra prešla i na njega.

Rezultat: najmanje 198 poginulih i još nekih 150 ranjenih (uglavnom opekotine). Potpaljivač je začudno ostao živ, još jedan dokaz teorije da se u epicentru ne događa ništa! Prošao je s opekotinama na leđima i nogama i prošvercao se van iz zapaljenog vlaka s ostalim putnicima.
Vatra je bila stravična. Pokazalo se da je J. Koreja platila dug svom poletnom ekonomskom razvitku pa se nije baš pazilo na sigurnosne mjere. Zapalila se plastična izolacija između aluminijskih stijenki vagona, a lijepo su gorila i sjedišta te ostala oprema vagona, sve također od loše plastike. Razvio se gust crni dim, a pokazalo se i da protupožarni sustavi nisu djelotvorni.

Evo kako je izgledao odjel s garderobnim ormarićima u stanici Jungangno (u prvom planu je serekeš)



A ovo su vanjske manifestacije požara u podzemlju



Epilog priče: Strojovođa zapaljenog vlaka, Choi Jeong-hwan, dobio je četiri godine zatvora zato što nije pravodobno obavijestio nadležne o požaru, a strojovođa vlaka iz suprotnog smjera, Choi Sang-yeol, zaradio je godinu više jer je ne samo zaustavio vlak pokraj onog gorućeg, nego je i zbrisao iz upravljačnice isključivši napajanje čime je onemogućio rad svih sustava na vlaku.

Neuspjelog su samoubojicu pronašli i uhitili. Iako je za njega tražena , dobio je doživotnu zbog kajanja i neubrojivosti (ako je neubrojiv, kako se može kajanje ozbiljno shvatiti ). Umro je dvije godine kasnije u nekoj inštituciji gdje je bio na liječenju.

Dobra je posljedice ove strašne nesreće što su južnokoreanske vlasti drastično poboljšale sigurnosne propise i opremu na sredstvima javnog prometa.

[Pfaff]

19. veljače 1863.

Nesreća kod Chunky Creeka


Već je negdje na 4rumu pisalo kako je američki građanski rat bio prvi oružani sukob gdje je željeznica pokazala svoju upotrebljivost u ratnim operacijama.
Rat je bio negdje na polovici i već se vidjelo da Južnim državama baš i ne ide najbolje. Grad-tvrđava Vicksburg bio je posljednje uporište Juga na Mississipiju, ostali dio rijeke bio je s obje strane u rukama Sjevera i ako padne Vicksburg, južne će države biti presječena na pola i resursi država na zapad od Mississipija bit će izbačeni iz rata. Grantove i Shermanove snaga hvatale su grad u kliješta i na sve strane su se grozničavo prikupljala pojačanja.

Tako je na današnji dan vlak kompanije Mississippi Southern RR krenuo u 3 ujutro iz Meridiana s nekih 200 vojnika i nešto civila te mnogo ratne opreme prema Vicksburgu. Bila je zima i nakon dosta padalina sve su rijeke i potoci nabujali. Najgore je bilo što su u vodi plivali različiti objekti koji su pokazivali tendenciju nakupljanja oko temelja i stupova mostova. Preko takvog jednog mosta na rijeci Chunky Creek prelazila je pruga.



Nitko nije primijetio da je težina naplavina pomaknula most iz temelja za nekih 20 cm. Dok je vlak prolazio preko njega, most je popustio i cijela se kompozicija našla u ledenoj vodi. Lokomotiva je zaronila do kraja, a onda su se drveni vagoni raspali u padu. Po ledenoj vodi plivali su sanduci, bačve, svežnjevi zaliha i ljudska tijela. Poginulo je nekih 40 putnika iz putničkog vagona koji je, prema američkim običajima, bio na kraju kompozicije. Tragedija bi bila još i veća da u blizini nije bila upravo formirana postrojba Chocktaw indijanaca čiji su pripadnici brzo dojahali na mjesto nesreće, skočili u ledenu vodu i počeli spašavati ljude i opremu. Sliku cijele postrojbe nemam, ali evo jednog pripadnika. Zvao se Jackamos



Kad se razdanilo, iz vode su izvukli tijela, preostale stvari pa čak i 80.000$ koji su pripadali jednom od putnika. Poginule su pokopali na obližnjoj farmi.

[Pfaff]

Već par dana ne nalazim nikakve pristojne i prisjećanja vrijedne željezničke smrti ili nesreće. Čak ni rođenja. No, dobro, idemo malo u Skandinaviju, tamo je sve uglavnom uredno i glatko funkcionira. Ipak...


22. veljače 1971.

Nesreća kod Kannonkoskija, Finska


Nema puno podataka, a ni slika, ali na današnji dan 1971. godine nekih 5 km sjeverno od kolodvora Kannonkoski u središnjoj Finskoj, podletio je na ŽCP-u školski autobus pun djece pod šinobus. Poginulo je šestero djece, a neki putnici u šinobusu su lakše ozlijeđeni jerbo prilikom vožnje nisu mislili na mogućnost iznenadnog kočenja i držali se za zato predviđene držače.

Pogledao sam si na Google Earthu gdje je taj Kannonkoski (62°58'55.55"N 25°15'57.65"E) i zaključio da bi bilo lijepo provozati se jednog lijepog dana vlakom po toj pruzi koja veselo vijuga između mnogobrojnih jezera koja se tamo nalaze

[Pfaff]

22. veljače 1975.

Nesreća kod Trettena, Norveška


Bila je zima sa puno snijega (kao i uvijek u to doba godine u Norveškoj) kad su se malo sjevernije od kolodvora Tretten (Za one koji ne znaju: to je blizu Lillehammera) sudarila dva vlaka. Vlak br. 351 vozio je skijaše iz Osla na sjever, a u susret mu je dolazio vlak br. 404 iz Trondheima koji je vraćao skijaše u Oslo. Oba su vlaka bila dugačka – po 12 putničkih vagona + restoran + prtljažna kola. Ukupno je u oba vlaka bilo oko 800 putnika. Poginulo ih je 27 od čega sedmero djece i to je najteža mirnodopska željeznička nesreća u Norveškoj. U razdoblju od 1950. do 1975. U Norveškoj nije bilo niti jedne nezgode na željeznici u kojoj bi itko bio ozbiljnije ozlijeđen, a kamoli da bi poginuo!

Do nesreće je došlo zato jer je strojovođa vlaka prema sjeveru propustio stati na kolodvoru Tretten jer je nadoknađivao zakašnjenje. U obranu mu ide činjenica da zbog niskog polarnog sunca nije dobro vidio signale. Šef stanice u Trettenu je isključio napajanje vlakovima i pokušao upozoriti strojovođe, ali je bilo prekasno. Oba su strojovođe preživjela, jedan se spasio skokom iz upravljačnice, a kao posljedicu nesreće su norveške željeznice dodatno pojačale sigurnosne mjere u prometu.

[Pfaff]

23. veljače 2007.

Nesreća Pendolina kod Grayrigga, UK


Oduvijek sam smatrao da nešto nije sasvim u redu s vklakovima koji su temeljeni na klimavoj tehnologiji. Naš nagibnjak je već odavno na zlu glasu, a evo sad jedne priče iz pradomovine željeznica...

Na današnji je dan 2007. godine zbog navodne greške na skretnici, vlak br. 1S83 kompanije Virgin Trains koja ima koncesiju za Inter-city vlakove na tzv. zapadnom koridoru između Londona i Glasgowa, iskliznuo blizu mjesta Grayrigg Cottage pri brzini od 150+ km/h i srondao se niz nasip. Poginula je jedna 84-godišnja žena.



Pendolino, kompozicija imenom "City of Glasgow", sastojao se od lokomotive i devet vagona – pet 2. razreda (Standard) i četiri 1. razreda. Vagoni II. razreda bili su iza lokomotive i srušili su se niz nasip. Suvremena konstrukcija dobro je odoljela udarcima i uglavnom su se oštetile zone drobljenja na krajevima, ali je to s druge strane onemogućilo putnicima da se izvuku pa su ih morali izrezivati.

Istraga je pokazala da su na jednom setu skretnica nedostajale šipke koje osiguravaju razmak prevodnica. Tvrtka Network Rail koja upravlja infrastrukturom izjavila je da je dan ranije prošao inspekcijski vlak koji međutim nije otkrio anomalija na pruzi. S druge strane, neki su izjavili da taj vlak nije osposobljen za kontrolu skretnica, a ni TV snimak pruge u vožnji nije bio upotrebljiv jer je i inspekcijski vlak vozio brzinom od cca 150 km/h. Sami željezničari tvrdili su da ništa ne može zamijeniti ljudsku kontrolu (što je, naravno, po mišljenju nositelja posla, staromodno i preskupo).

U nastavku tipičnog liberal-kapitalističkog rašomona koji je uslijedio među kompliciranom zbirkom raznih kompanija koje učestvuju u tegobnom procesu prijevoza od točke A do točke B, nije se na kraju uopće ustanovilo što je pravi uzrok nesreće, a Kruna je odustala od kaznenog progona. Pruga je bila zatvorena do 12. ožujka i za to su vrijeme putnike prevozili autobusi.

Ovo se sve dogodilo u XXI. stoljeću pa je zanimljivo pratiti izvješće o nesreći koje sam našao na Wikipediji. Točno su popisane sve službe i broj timova koji su učestvovali u spašavanju, a svemu su dodane srcedrapateljne izjave o heroizmu pojedinaca. Novo, novo, novo vrijeme...

[Pfaff]

24. veljače 1875.

Marc Seguin


Praotac francuske lokomotivske industrije, Marc Seguin, umro je na današnji dan 1875. godine. Bio je značajan graditelj željeznica i još mnogočega pa sve ostalo o njemu već piše ovdje

[Pfaff]

25. veljače 1892.

Friedrich Wilhelm Eckhardt


Kad se netko zove Friedrich Wilhelm, onda očekujem kakvog brandenburškog kneza ili pruskog kralja – tamo je to bilo uobičajeno ime. No, istražujući gospodina iz današnje priče, ustanovio sam da je raznih neokrunjenih Friedricha Wilhelma bilo, kako bi rekla moja bakica, na klaftre. Među ostalima to je punim imenom bio i Nietzsche i slavni nijemi režiser Murnau, a bome i herr Reiffeisen – rodonačelnik jedne od banaka koje pomažu 'Rvatima da se izvuku iz gliba nasljeđa jednoumlja!

No, dosta , vratimo se temi dana. Herr ing. Eckhardt rodio se na današnji dan u Kasselu, Hessen. Odatle je nekoć lokalni knez masovno izvozio svoje vojnike na europska bojišta (evo, opet ičarim), a onda je izvjesni Henschel sa svojim sinom počeo tu proizvoditi lokomotive i sve se stubokom promijenilo! O životu Eckhardtovom nisam otkrio puno, ali je očito negdje diplomirao strojarstvo jer se kod Henschela i sina zaposlio kao inžinjer. 1916. kodine prelazi u drugu lokomotivograditeljsku tvrtku, L. Schwartzkopff i tamo ga 1936. godine nalazimo u statusu nadinžinjera. Kod Schwartzkopffa je vodio glavnu ulogu u projektiranju dviju standardnih tipskih lokomotiva za njemačke željeznice, klasu 41...



... i klasu 84 koju su činile teške tenderske lokomotive rasporeda 2-10-2 (1'E1') za vuču vlakova s rudačom po nepovoljnim brdskim prugama s oštrim zavojima. Da bi omogućio bolju prilagodbu pogonskih osovina, Eckhard je ugradio trčeću osovinu i dvije pogonske u polupodvozje koje je bilo modifikacija Krauss-Helmholz podvozja gdje je preko duge poluge sa stožerom na sredini (ne baš sasvim) trčeća osovina lateralno pomicala u suprotnom smjeru drugu pogonsku osovinu, a ova je pak preko dodatnog polužja lateralno pomicala prvu pogonsku osovinu. Isto se događalo na suprotnom kraju jer je lokomotiva bila simetrična. To je podvozje patentirano pod imenom Schwartzkopff-Eckhardt II. podvozje (Schwartzkopff-Eckhardt-II-Lenkgestell) i usprkos težini od 133 tone lokomotiva je izrazito mirno vozila po krivudavim prugama. Sagrađeno ih je ukupno 16 i izvorno su vozile u Rudogorju (Erzgebirge). WWII. nije bio nježan prema njima i nakon 1945. našli su se preostali primjerci na istoku. Posljednja je povučena iz službe 1964. godine i sve su kasirane. Nažalost ne postoji niti jedna fotografija, ali slično su poslije WWII. bile sagrađene teške uskotračne (1000 mm) tenderske lokomotive istog rasporeda klase 99.23-24 koje su izvorno imale Krauss-Helmholz podvozja, ali su kasnije prerađene prema Eckhardtovim patentima.



Eckhardt je bio i plodan teoretičar pa je objavio nekoliko stručnih radova vezanih uz geometriju lokomotivskih podvozja. Umro je 9. travnja 1961.

[STIB]

Da bi omogućio bolju prilagodbu pogonskih osovina, Eckhard je ugradio trčeću osovinu i dvije pogonske u polupodvozje koje je bilo modifikacija Krauss-Helmholz podvozja gdje je preko duge poluge sa stožerom na sredini (ne baš sasvim) trčeća osovina lateralno pomicala u suprotnom smjeru drugu pogonsku osovinu, a ova je pak preko dodatnog polužja lateralno pomicala prvu pogonsku osovinu. (...) Nažalost ne postoji niti jedna fotografija,

Kako je to izgledalo, može se vidjeti ovdje

Nešto crno-bijelih slika lokomotive 84 ima ovdje, uključivo nacrt:

[Pfaff]

Nešto crno-bijelih slika lokomotive 84 ima ovdje

Alles klar, danke, STIB

Edited by Pfaff, 25.02.2012. - 13:58.

[Pfaff]

27. veljače 1995.

Iskliznuće vlaka kod Eibara, Baskija, Španija


Ovo danas je baš nategnuto, ali da ne pomislite da sam vas, dragi moji vjerni čitatelji, zaboravio, evo samo kratka informacija: Na današnji dan iskliznuo je vlak blizu gradića Eibara u autonomnoj španjolskoj pokrajini Baskiji. Poginulo je pet osoba, a tridesettroje ih je ranjeno. Ni nadljudskim naporima nisam uspio naći baš nikakav dodatni podatak. A bilo je to nedavno!

Grad Eibara poznat je od XIII. stoljeća po proizvodnji oružja, a i danas proizvode oružje. Prije WWI. dobili su dosta negativnog publiciteta po traljavim pištoljima Ruby koje su masovno proizvodili za Francuze.

Grad opslužuje RENFE, španjolska nacionalna željeznička kompanija, a i EUSKOTREN, baskijska željeznička kompanija čiji vrlo zanimljiv sajt možete pogledati ovdje. Usput možete vježbati i baskijski, jedinstveni europski jezik koji nije ni nalik ičem drugom, a mislim da ga čak ni egérke ne govori


BTW, na današnji dan 1936. godine umro je Ivan Petrovič Pavlov, ruski nobelovac, poznat po tome što je otkrio uvjetovani refleks. Stoga svi vi koji na zvuk bandaža na tračnicama, znajte da vam je to od Pavlova!

[Pfaff]

Nešto ova veljača nije berićetna zanimljivim događajima. No, evo, našao sam par njih iz vremena WWII. ili nposredno poslije. To su obično situacije gdje su i ljudi i tehnika premoreni i strošeni pa se događaju neželjene situacije.


28. veljače 1943.

Sudar kod Poznańa


Poznań je glavni grad Velikopoljske i peti po veličini grad u Poljskoj. Oduvijek je bio značajno prometno čvorište.
Na današnji dan, u kolodvoru Gałków Duży blizu Poznańa sudarili su se njemački ekspresni vlak SF 76 koji je vozio vojnike s odmora i teretni vlak Dg 19540. Razlog je bio nepoštovanje stop signala. Poginulo ih je 25, samo 12 ih je ranjeno.

[Pfaff]

28. veljače 1944.

Sudar na Bergenskoj pruzi


Bergenska pruga je jedna od najznačajnijih željezničkih pruga u Norveškoj i spaja glavni grad Norveške Kristianiju (Oslo) s Bergenom, lukom u Sjevernom moru i drugim po veličini norveškim gradom. Pruga je teška, cijela relacija je malo manje od 500 km, a prelazi bilo norveške planinske kičme negdje na pola puta gdje dosiže visinu od cca 1250 mnm. Jasno da po zimi ima snijega i jedna od napoznatijih zimskih fotografija s neke željezničke pruge je upravo odavde:



No, da se vratimo sudaru. Ne znam puno, ali bio je rat i na strmom dijelu pruge, nekih 287 km od Osla kod gradića Geilo, sudarila su se dva vlaka. Bilo je dvadesetpetero mrtvih. Na grafu uzdužnog profila pruge označio sam otprilike mjesto gdje se nesreća dogodila i za pretpostaviti je da su zatajile kočnice.



Zanimljivo, par dana ranije pisao sam jednoj kasnijoj nesreći u Norveškoj i tamo je navedeno da dugo vremena u u toj zemlji nije bilo težih nesreća i to upravo od ove koja se dogodila na današnji dan.

[Pfaff]

28. veljače 1948.

Bizarna nesreća kod Wädenswila


Vlak švicarske Jugoistočne željeznice (danas je ta pruga dio ciriškog S-bahna) pobjegao je kontroli kod Wädenswila na obali Ciriškog jezera i zaletio se niz strmi dio pruge. Pribrano osoblje na kolodvoru skrenulo je podivljali vlak na šturc i vlak se zaustavio nakon što je uletio u jednu zgradu. Izbrojali su 21 žrtvu.

Razlog nesreći je stvarno bizaran: kontrola snage i regenerativne kočnice vršila se istom ručkom i strojovođa je bio smrtno uvjeren da koči, a u stvari je dodavao gas!

[Dunkelheit]

Razlog nesreći je stvarno bizaran: kontrola snage i regenerativne kočnice vršila se istom ručkom i strojovođa je bio smrtno uvjeren da koči, a u stvari je dodavao gas!

Pretpostavljam da ga je onda smrtno i uvjerilo. (NHF, volim crni humor )

[Pfaff]

01. ožujka 1910.

Lavina kod Wellingtona, Washington, USA


Američke transkontinentalne pruge na šputu u Kaliforniju, moraju prijeći jedan neugodni komad puta – Stjenovite planine. To ni pješice nije ugodno i nnogi su zaglavili na tom putu, a vlakom je još gore. Nisu samo vrleti problem nego i klima s golemim količinama snjegopadalina i velikim hladnoćama. Great Northern RR o kojoj je već bilo riječi sagradila je prugu kroz Cascade planine, a najneugodniji komad ispod prolaza Stevens riješen je vršnim tunelom istog imena. Tunel je otvoren 1900. godine, a prije toga vozili su preko prolaza Stevens u cik-cak.



Tunel je bio dugačak nešto preko četiri kilometra i imao je problema s prozračivanjem pa su 1909. riješili stvar električnom vučom. 4 lokomotive od 1500 KS teške 115 tona isporučila je American Locomotive Co. i radile su na trofaznu struju napona 6600 V, 25Hz, a dobavljali su ju iz obližnje hidroelektrane.



Da se vratim na stvar: U Wellingtonu, na zapadnoj strani tunela, nalazio se depo gdje su održavali lokomotive. Bilo je to veliko željezničko mjesto. Zadnjih 9 dana veljače 1910. godine, doživjeli su nezapamćenu snježnu oluju (oni vele: blizzard). Snijeg je, kažu, napadavao tempom od jedne stope = 30 cm na sat (!). Najgoreg dana napalo je ukupno 340 cm snijega. 1. ožujka stigla su dva vlaka, najprije putnički koji se uspio zaglaviti u snijegu, a onda i poštanski koji, jasno, nije mogao dalje. Bilo je već sjužilo, a kako se sve događalo u depou tj. gradiću



nitko nije napuštao vlak već su čekali da se snijeg otopi. Utom je počela grmljavinska oluja koja je pokrenula golemu lavina i pomela oba vlaka 50-tak metara niže u korito rječice Tye. Poginulo je gotovo 100 ljudi. Nastao je takav kaos da se nesretnicima nije dalo pomoći. Neka su tijela izvukli tek 21 tjedan kasnije.



Kompanija je odmah započela gradnju betonskih nadstrešnica za zaštitu od lavina, a Wellington su potiho preimenovali u Tye da se zatre neugodna uspomena. Grad je napušten kad je pruga prošla novim nizinskim tunelom, a kasnije je i izgorio. Pruga i nadstrešnice su još uvijek prohodni za šetače, ali se kroz stari tunel ne može jer je zarušen.

[Pfaff]

02. ožujka 1865.

Frederick Methvan Whyte


Američki inženjer holandskih korijena (dakle pravi Njujorčan!) rodio se na današnji dan 1865. godine. Školovao se na Akademiji Franklin gdje je i diplomirao 1889. i u svibnju iste godine zapošljava se na New York Central RR. Nije mogao bolje! Sve do 1913. radio je u raznim svojstvima i na raznim položajima u čitavom nizu željezničkih kompanija (da ne nabrajam – ispalo bi to kao Snaša na salašu), a onda ga 1821. nalazimo u zemlji klokana kao jenog od tri člana kraljevske komisije za razrješenje problema različitih širina kolosjeka. Bio je, dakle, priznati stručnjak.

No, Mr. Whyte (neki ga angliciziraju kao White) je najpoznatiji po svojem načinu označavanja tipova parnih lokomotiva. Za razliku od ostalih sustava klasifikacije, npr UIC, Whyte nije brojao osovine nego kotače. Tako npr. Stanleyeva omiljena JŽ05 ima po Whyteu oznaku 4-6-2 (četiri vodeća kotača, šest pogonskih i dva na kraju.

Evo kako je Whyte prikazao svoju klasifikacijski sustav u suvremenim stručnim tiskovinama:





Na to se još nadovezala i američka praksa da se pojedinim klasama daju i imena klase (slično kao kod ratnih brodova). Tako se, primjerice, prvu veću seriju lokomotiva istoga tipa, 2-2-0 (dvaa vodeća kotača, dva pogonska i bez kotača otraga), počelo nazivati "Tip Planet" po prvoj takvoj lokomotivi. Onu Stanleyevu nazivaju "Tip Pacific".
Zanimljivo da se naziv tipa u pravilu nikad nije primjenjivao na tenderske lokomotive.

Whyteov je sustav počeo pucati kad su se počele pojavljivati lokomotive s pogonskim podvozjima kao Garrat ili Mallet, a potpuno je zakazao kad su se pojavili Shayevi. Zato je danas zanimljiv uglavnom čitaocima literature o starim lokomotivama.

Gospodin iz naše priče umro je 1941. godine. Ne znam ni gdje ni od čega! Zagorci bi vjerovatno rekli: Dodrl se je...

[Pfaff]

03. ožujka 1944.

Opći davež u tunelu Armi kod Balvana, Italija


Bila je 1944. godina. Italija se u svom južnom dijelu već uspješno preobrazila od mrskog fašističkog neprijatelja u hrabrog saveznika. Na Siciliji se mafija uz američku pomoć oporavila od Mussolinijeve tlačidbe, a u Napulju koji se mučio u gladi i neimaštini cvao je šverc i crna burza.

Dobavljači hrane i ostalih potrepština organizirali su željezničare glede i u svezi prijevoza švercane robe u Napulj, a ponekad su se i sami nelegalno vozili na teretnim vlakovima kad je trebalo obići proizvodne pogone u pozadini.

Tako se na noćnom teretnjaku koji je upravo ulazio u tunel Armi vozilo skoro 500 ilegalaca što je dodatno opteretilo vlak. Bilo je ratno doba, Raša je ostala na drugoj strani bojišnice pa su FS spale na nekakva loša i neodgovarajuća goriva za lokomotive čije je spaljivanje rezultiralo velikim količinama ugljičnog monoksida, plina koji se, kako znamo, lako veže uz hemoglobin, a potpuno je bez mirisa. U tunelu pruga ima dosta jak uspon pa je preopterećeni vlak stao. Loksa je dimila dalje, a slijepi putnici su se polako podavili. Njih nekih 426 što je za neko vrijeme uspješno riješilo problem šverca...

[Pfaff]

03. ožujka 1962..

Iskliznuće kod Castel Bolognese, Italija


Tzv. "Vlak nade" koji je izravno spajao Bari i Milano i vozio siromašne Talijane s juga na njihovom putu u bolji život na sjeveru, iskliznuo je na skretnici u kolodvoru Castel Bolognese. U isprevrtanim vagonima poginulo je 13 osoba, još 127 ih je ranjeno.

Što se dogodilo? Na kolodvoru se se vršili neki radovi pa je vlak morao privremeno promijeniti kolosijek. Tu je normalna brzina 90+ km/h i signal je pokazivao zeleno, a privremeno ograničenje na 30 km/h bilo je naznačeno u posebnoj okružnici koju, hat međutim, strojovođa Ennio Covacci nije pažljivo pročitao. A bila je noć, malo fali pa dva ujutro. Vlak se sastojao od lokomotive FS 428, dva prtljažna vagona za komadne pošiljke i putničkih vagona. Putnika je bilo oko 500.



Ostatak priče bi zaslužio i Fellinija: lokomotiva je bez usporavanja uletjela u skretnicu pri 102 km/h, zanijela se i prevrnula na desni bok. Prvi prljažni vagon je izletio za lokomotivom i prevrnuo se na lijevi bok. U vagonu su vozili i nešto kokošaka u gajbama koje su se rasule i kokice su počele uzbuđeno lepeteti krilcima i kokodakati. U vagonu je bila i pošiljka tartufa kojima se nije ništa posebno dogodilo, ali je intenzivan miris (za one koji ne znaju: ova delicija miriši otprilike kao kad u zatvorenom prostoru otvoriš butansku bocu) ostao u sjećanju spasilaca zauvijek povezan s ovom nesrećom. U drugom vagonu su bile fine talijanske rukom rađene cipele koje su putovale na milansko tržište. Pošiljka je bila zdrobljena kad je drugi vagon udario u staničnu zgradu. Treći vagon izletio je u obližnju njivu, a putnici su prošli samo s lakšim ozljedama. Četvrti vagon je gadno stradao. Izvrnuo se na bok, ali su prethodni vagoni podigli komad pruge u zrak pa se vagon naražnjio na tračnicu koja je u unutrašnjosti napravila dar-mar. Posljednja tri vagona su ostala na pruzi jer se treći po redu vagon našao na malom mostiću čija konstrukcija ga je zadržala na pruzi.

Žitelji obližnjeg naselja Castel Bolognese odmah su se sjatili upomoć. U to doba u Italiji (a i šire) nije postojala objedinjavajuća služba za zaštitu i spašavanje pa su to obavljali lokalni dobrovoljci i bolnice. Nije bilo dovoljno brenera za rezanje, manjkalo je nosila, preživjeli su se u šoku motali po prizorištu, ambulantnih kola je došlo više nego je trebalo što je samo povećalo gužvu…
Pokojne su posložili u obližnjoj crkve sv. Franje koju su još obnavljali od posljedica rata pa su ju samo za ovu priliku službeno otvorili.

Kako je uobičajeno, FS su nadoknadile štetu za prevoženu robu, a ono što se dalo spasiti, prodano je na dražbi. Među ostalim, bilo je tu govedine, zečevine, riba, peradi (pohvatali su kokice) i tartufa. Cipele su prebacili u ured "Izgubljeno-nađeno" i ne znam što se dalje zbilo s njima. Među ostalim, među ruševinama našao se i jedan pas kojeg je osoblje kolodvora prigrlilo. Navodno se nikad nije dao na tračnice. Onaj vagon iz njivu su uz pomoć teške dizalice podigli na privremeni kolosijek i dovukli ga u radionicu. Stavili su mu nova podvozja skinuta sa slupanog rođaka i poslije je još dugo vozio.

Kola su se slomila na strojovođi kojeg su optužili za višestruko ubojstvo iz nehata. Ne znam koliko je dobio.

[Vedran Zeman]

Pfaff, otkad Giornata internazionale della donna pada na 3. mart?

Da ne ispadne da samo upozoravam na grješke, ovdje su četiri stranice (na talijanskom) sa slikama, nacrtima i videom nesreće:
1 2 3 4

Ovdje je članak iz The Milwaukee Journala od 7. ožujka 1967, gdje piše da je strojovođa Ennio Covacci osuđen na 5 godina i 4 mjeseca zatvora za ubojstvo iz nehaja.
Google ima skenirano još nekoliko američkih novina s (agencijskom?) viješću o osudi strojovođi i sve su napisale da je poginulo 14 i ranjeno 114 osoba.