771 replies to this topic

[Pfaff]

09. veljače 1938.

Arturo Caprotti


Arturo Caprotti rodio se 22. ožujka 1881. godine u Cremoni (Italija). Bio je arhitekt i inžinjer (za one koji ne znaju: iako su arhitekti danas mahom dipl. ing., ostali "tehničari" ih nerado primaju u svoje društvo jer smatraju da su više umjetnici. Za osvetu, arhitekti nazivaju, primjerice, građevince, "šiberi").



Diplomirao je na univerzitetu u Paviji, a usporedno je studirao matematiku i mehaničke znanosti na Kraljevskoj politehničkoj školi u Torinu. Nakon diplome (diploma), zaposlio se u Firenci kod automobilske tvrtke Florentia najprije kao dizajner, a onda i kao direktor tvornice. Od 1906. do 1908. eksperimentirao je s prekretnim motorima s unutrašnjim sagorijevanjem (to je puno kompliciranije nego s parostrojevima), a onda je 1915. (ili 1916.) izmislio krmilo za parni stroj koje je, za razliku od dotadašnjih koja su bila temeljena na linearnom pomicanju, radilo slično kao ventilski razvod na benzinskom motoru – imalo je prigon preko kardanske osovine, a grebenasta osovina je pokretala ventile.

Caprotti je tek 1920. (ta bio je rat u međuvremenu) uspio svoj razvod postaviti na lokomotivu. Iako je on imao ideju da se njegov razvod primijeni na sve parne strojeve, došao je u primjenu jedino na lokomotivama i to u – Britaniji, naravno. Najprije su ga probno stavili na neke starije serije radi ispitivanja razlika u ponašanju i potrošnji, a onda su se Britanci malo zainteresirali, doradili Caprottijev izum i stavili ga na svoje posljednje parnjače: LMS = London, Midland and Scottish) Seriju 5 (4-6-0)



Caprottijev je razvod stavljen i na posljednji britanski projekt parnih lokomotiva za putnički promet, klasu Duke of Gloucester. Tvrdi se da je potrošnja pare po KS bila najbolja ikad za parne lokomotive s jednostrukim rastezanjem pare. Nažalost, sve je to došlo u sumrak parne vuče i Caprottijev izum nikad nije ostvario očekivanja i nade svog autora koji je umro u Milanu na današnji dan 1938. godine.

[Pfaff]

09. veljače 1966.

Nesreća kod Radletta


Pri brzini od 120 km/h zapalila su se dva vagona prigradskog putničkog vlaka koji je vozio prema Londonu. Putnici su u buljucima skakali iz plamtećih vagona vlaka koji se konačno zaustavio blizu Radletta nakon što su putnici aktivirali kočnicu u nuždi. Trideset i troje putnika uglavnom s lomovima i opekotinama zbrinuto je u obližnjim bolnicama, a ostale blesirane su sanirali na licu mjesta pokraj pruge.

Jedna zanimljivost: U blizini je svoj aerodrom imala i čuvena tvornica aviona Handley-Page, a John Allam, glavni probni pilot kompanije dobio je javno priznanje jer je pravodobno obavijestio vlasti o nesreći.

Ostalih podataka o nesreći nemam.

[železocestnik]

Ako je dozvoljeno prikazati kako radi Caprottijev razvod...

http://www.google.si...YRUTL5A&cad=rja

Edited by železocestnik, 10.02.2012. - 01:45.

[Pfaff]

Ako je dozvoljeno prikazati kako radi Caprottijev razvod...

Dapače, dapače. Odlično, hvala!

[Pfaff]

11. veljače 1992.

Herr dr. Adolph Giesl-Gieslingen


Dotični gospodin svojim imenom malo vuče na srednjevjekovlje iako je takorekuć naš suvremenik. Umro je, naime, na današnji dan 1992. godine.

Rodio se 1903. u Tirolu i studirao na Tehničkom univerzitetu u Beču. 1924. godine objavljuje svoj prvi rad na temu dimnjaka i dimnice, a 1925. diplomira i zapošljava se kao projektant u čuvenoj tvornici lokomotiva u Floridsdorfu. Tu je radio na konstukciji 1D2 lokomotiva klase 214 – najvećih i najbržih austrijskih parnih lokomotiva. Usporedno je nastavio proučavati dimnjake (osobito Gölsdorfov četvrtasti dimnjak) pa je 1929. doktorirao na prednjim dijelovima lokomotive. Poslalo ga je u Ameriku gdje je ostao devet godina kod kompanije New York Central testirajući Kylala ispuh. Po povratku postao je pomoćnik Generaldirektora Arnoa Demmera pa je u fabrici pregurao WWII i nakon oslobođenja postao glavnim inžinjerom. 1946. godine naslijedio je kao profesor na svojoj almi mater Johanna Rihoseka, Gölsdorfovog učenika.

1951 je razvio i patentirao tzv. ejektor tj. inačicu lokomotivskog dimnjaka. Razlika između običnog i njegovog dimnjaka bila je u tome što je "ejektor" umjesto jedne sapnice imao cijelu lepezu malih što je dimnjaku davalo karakterističan izgled


(© Optimist on the Run)

Primijenili su ga na jednu od 1D2 lokomotiva i pokazalo se povećanje snage od 25% i neznatno smanjenje potrošnje ugljena. Kao takav bio je čak malo bolji od Kylchap sistema kojeg su bratskim snagama skrojili Kylala i Chapelon



Gieslove su dimnjake postavili na lokomotive u Austriji, Istočnoj Njemačkoj (DRB), Istočnoj Africi i Čehoslovačkoj. Britanske željeznice su testirale jednog na lokomotivi klase 9F (posljednja klasa britanskih parnih lokomotiva od kojih je swindonska Evening Star posljednja parna lokomotiva sagrađena u GB), ali je ubrzana dizelizacija prekinula sve te korisne novotarije.

Giesl je kasnije kod izdavačke kuće Verlag Slezak objavio nekoliko knjiga na temu tehnologije parnih lokomotiva.



Umro je 11. veljače 1992. godine u Beču. Točno prije 20 godina.

Gieslovi ejektori su probno korišteni i na nekim lokomotivama JŽ-a. Tadej Bratè nam je u svojoj bibliji (također izdanoj kod Slezaka) podastro sliku JŽ 53-029 (ex BBÖ 378.135) na kolodvoru u Kanfanaru 1960. godine. Uzgred, ova lokomotiva ima Lentzov ventilski razvod sličan nekidan spominjanom Caprottijevom.

(Foto: A. Luft)

Iako su rezultati probnog postavljanja Gieslovih ejektora na lokomotive JŽ-a pokazali dobrim, nije se išlo u dalje investicije jer je novac bio potrebniji za predstojeću opću modifikaciju i elektrifikaciju.

[Pfaff]

11. veljače 1942.

Glenn Miller


Pitat ćete se što najpoznatiji swing-glazbenik traži među nama i to baš na današnji dan?

E, pa, na današnji dan 1942. godine dodijeljena je prva u povijesti Zlatna ploča Glennu Milleru i to za pjesmu "Chatanooga choo choo"



A to ipak zaslužuje uvrštenje, zar ne?

[Pfaff]

12. veljače 1791.

Peter Cooper


1829. godine napravio je Stourbidge Lion svoju prvu vožnju po željezničkim gredama u USofA. Bila je to prva lokomotiva na tom kontinentu, nabavljena u Engleskoj. Godinu dana kasnije već su Ameri dobili i svoju autohtonu lokomotivu. Zvala se Tom Thumb (Toma palčić), a napravio ju je Peter Cooper, američki izumitelj koji se rodio na današnji dan daleke 1791. godine.

Kako sam o Cooperu već pisao u svojem glasovitom serijalu o graditeljima željeznice, ne bih se ponavljao, a koga zanima, može pogledati ovdje

[železocestnik]

Mala dopuna...

Naravno da je na prvoj vožnji priređena utrka protiv konja! Izvještaji vele da je Tom Thumb sasvim dobro držao korak s konjem sve dok mu nije pukao remen ventilatora pa je ostao bez daha (još jedna sličnost s Novelty). Konj je veselo otrčao dalje. Da je naš Jura bio tamo s fotoaparatom zabilježio bi ovakvu scenu:

Toma palčić se je utrkivao sa konjem, koji je vukao iza sebe isto vagon sa putnicima kao Toma palčić...



Slika Carla Rakemana na stranicama U.S. Department of Transportation
link: http://www.fhwa.dot....akeman/1830.htm

Edited by železocestnik, 12.02.2012. - 10:14.

[dnovakovic]

11. veljače 1942.

Glenn Miller

Pitat ćete se što najpoznatiji swing-glazbenik traži među nama i to baš na današnji dan?

E, pa, na današnji dan 1942. godine dodijeljena je prva u povijestiA to ipak zaslužuje uvrštenje, zar ne?

A i zbog ove prelijepe lokomotive :



The first passenger train that linked the North to the South was named the Chattanooga Choo-Choo. It left Cincinnati, Ohio for Chattanooga, Tennessee on March 5, 1880. The Choo-Choo was operated by the Cincinnati Southern Railroad, America's first Municipal Railway System.
In 1941 the movie "Sun Valley Serenade" featured a song by Glenn Miller titled "Chattanooga Choo Choo" which told of a story of a train trip from Pennsylvania Station in New York City through Baltimore, North and South Carolina, and terminating at track 29 in Terminal Station in Chattanooga, Tennessee.
The Passenger Trains stopped operating in 1970 when passenger traffic dwindled.

[mali.paja]

13. veljače 1929.

Zima


U cjeloj bivšoj Jugoslaviji je padao obilan snijeg. U Zagreb je taj dan stigao samo jedan (1) vlak. Na uzanoj pruzi od Mostara prema jugu u snijegu je ostao zameten jedan vlak dan i noć. Ja se sjećam (mislim da je bila godina 1963.) kada je u snijegu u veljači ostao vlak par dana zameten poviše Mostara. Iz Mostara su u pomoć krenule dvije lokomotive po pomoć i ostale u snijegu. Jednostavno se sve zaledilo. Led je okovao lokomotive. Jednog sudionika tog događaja poznam. Ako je živ pokušat ću nešto doznati od njega.

(Prilog pripremio: mali.paja)

[Pfaff]

14. veljače 1900.

Nezgoda na stanici Harcourt St., Baile Átha Cliath


Već sam mislio da sam ih sve pobilježio kad se dogodi još jedan!

Harcourt Street Station u Dublinu je nekoć bio jedan od krajnjih kolodvora u glavnom gradu Irske. Sagrađen je nešto kasnije od otvorenja pruge što je definitivno puno bolje nego da je bilo obratnu. Vodila je ta pruga od Dublina do gradića Braya u županiji Wicklow. Danas je taj grad povezan s Dublinom dužobalnom DART prugom na njenom putu na sjever do Malahidea (gdje se dvorcu nalazi vrlo zanimljiva maketa željeznice i Dublinskog gradskog transporta)

Kolodvor je projektirao George Wilkinson, engleski arhitekt koji si je napravio ime projektirajući zgrade gdje su Britanci davali stan, hranu i posao siromašnima. Onda je po istom poslu stigao u Irsku (tu siromašnih nije manjkalo) pa je usput isprojektirao i pokoji kolodvor. Ovaj naš u Harcourt St. bio je sagrađen uz željeznički nasip pa je pruga bila na gornjem katu, a u donjem je bilo monopolsko skladište žestice (slično kao što je St. Pancrace u Londonu plivao na pivu). Civilna strana bila je oplemenjena središnjim lukom i dorskim kolonadama lijevo i desno od njega. Bilo je to jedva nekih 20 godina nakon uspješno završene borbe za oslobođenje malog, porobljenog grčkog naroda protiv zločestih Osmanlija pa je Europa bila sva ponesena reotkrivenom slavnom prošlošću Grčke.



U taj i takav kolodvor uletio je na današnji dan 1900. godine teretni vlak u punom galopu, uhvatio bika, proletio kroz fasadni zid, a loksa se ostala zibati iznad ulice kat niže. Srećom nije nitko stradao.



Sama stanica je zatvorena za promet kad je Coras Iompair Éireann proveo racionalizaciju i 1958. godine zatvorio taj komadić pruge. Nisu se, međutim, odrekli vlasništva nad pružnim koridorom pa su ga pače i održavali sve dok nije tuda položena linija LUAS-a.



Zanimljivo, ali stanica te niskopodne gradske gusjenice je ispred tj. na civilnoj strani nekadašnjeg kolodvora čiji unutrašnji prostori danas služe za različite gastronomsko-napojne i zabavne sadržaje.

[Pfaff]

14. veljače 1953.

Richard Paul Wagner


Richard Felix Paul Wagner, rođen 25. kolovoza 1882. u Berlinu, radio je u razvojnom i projektnom uredu Njemačkih željeznica DR = Deutsche Reichsbahn od njegovog osnutka do 1942. Nosio je titulu Reichsbahnoberrat ('rvacki: Željeznički nadsavjetnik).
Rođen u Berlinu, 25. kolovoza 1882, studirao je u Visokoj tehničkoj školi u Charlottenburgu (današnji TUB), jednom od najvećih tehničkih univerziteta. Diplomirao je 1906. Ništa nisam saznao o razdoblju prije i tijekom WWI., ali prepostavljam da je u njemu bio na neki način vezan uz željeznicu jer je kasnije koristio neka iskustva ter da je i preživio rat.

1920. preuzima položaj šefa lokomotivske ispitne stanice Berlin-Grunevald, a 1922. postaje članom tzv. Povjerenstva Enger koje se bavilo standardizacijom njemačkih lokomotiva. Za one koji ne znaju: Njemačko je carstvo prije WWI. bilo skalupljeno od cijelog niza manje-više samostalnih država, kneževina, kraljevstava itsl. Gotovo svaka od tih državotvotvorevina imala je svoju željeznicu i radila svoje lokomotive. Neke su bile izvrsne, a neke su bile, blago rečeno, osrednje ili bar stare. Tek 1920. ujedinjeni su svi ti ŽTP-i u zajedničko poduzeće i onda je konačno u tom urnebesu trebalo napraviti reda.
U tom se povjerenstvu našao i naš Wagner pa su ga onda i zaposlili u središnjem uredu državnih željeznica (koje su i dalje nosile ime Reichsbahn iako Reicha tj. carstva trenutačno/više nije bilo – slično je poslije WWII. bilo i sa željeznicama u DDR). 1923. godine postao je Wagner šefom odsjeka za lokomotive u tom uredu.

Wagner je, grubo rečeno, postavio dva temeljna pravila za standardizaciju – što više standardnih, međusobno izmjenjivih dijelova bez obzira na model lokomotive i jednostavnost održavanja. Bio je žestok protivnik tehničkih komplikacija kakve je pretstavljala inače izvrsna bavarska 4-cilindarska kompaundna S 3/6 ili neki Chapelonovi projekti i tvrdio je da se sve uštede na gorivu izgube na troškovima skupog održavanja. Na to su ga potaknula iskustva iz WWI. gdje je vidio kako lokomotive stoje zbog nedostatka rezervnih dijelova (za baš taj tip lokomotive) ili stručne radne snage potrebne za neki komplicirani popravak koji se usto još mora obaviti na terenu, a ne u opremljenoj radionici.

Takav pokušaj standardizacije bile su i naše tzv. Borsigerice koje su BTW, imale i Wagnerove čistače napojne vode ( "Perilica dulje živi..." ). Ipak je običnom željeznicoljupcu Wagner vjerovatno napoznatiji po tzv. slonovskim ušima koje su postavljane na lokomotive kako bi stvorile uzgon koji bi dim iz dimnjaka ttrebao maknuti iz vidokruga strojovođe. Evo lokomotive 01-118 s "Wagnerima" iz Muzeja u Frankfurtu na nekoj željezničkoj paradi.



1931. godine objavio je Wagner u VDI-Zeitschrift članak pod naslovom "Lokomotivtypisierung der Jugoslawischen Staatsbahn" (Tipizacija lokomotiva kod Jugoslavenskih državnih željeznica) što ukazuje da je vjerovatno imao prste u projektu "Borsigerice". Iste je godine dobio počasni doktorat na Visokoj tehničkoj školi u Aachenu, a 1936. dodijelilo mu je Udruženje britanskih željezničkih inženjera zlatnu medalju.
1942. se dao umiroviti, a umro je na današnji dan 1953. godine u Velburgu, Bavarska.

[Pfaff]

14. veljače 2005.

Frape od jagoda u Oxnardu


Nekoć davno, u zlatno doba željeznice, bile se u gradovima kroz koje je prolazila pruga željezničke stanice. Kolodvori, pače. Danas u Americi, gdje sve mora biti politički korektno i odgovarajuće komplicirano definirano, nalazimo Transportne centre (sic!). Takav jedan je i u gradu Oxnardu u Kaliforniji. Tamo prolaze dva Amtrakova vlaka – Pacific Surfliner i Coast Starlight, a i Metrolinkova Ventura County Line.

E, to, taj Surfliner je na današnji dan godine gospodnje 2005. naletio na šleper pun smrznutih jagodica čiji se vozač zbog defektnog semafora na ŽCP zbunio i zastao na krivom kolosjeku. Vlak je takvom silinom udario u prikolicu šlepera da se teško oštećena lokomotiva odvojila od ostatka kompozicije, a šleper je bio totalna šteta. Dvoje putnika na vlaku su prošli s manjim ozljedama.


Inače, danas je tzv. Valentinovo. Taj svetac tobože štiti zaljubljene. Bo? Naučno je dokazano da zasigurno štiti trgovačke lance, parfumerije, cvjetarne i slastičarne…
Ja sam se onomad zaljubio i bez njega, ali to je bilo u vrijeme jednoumlja pa smo se morali kojekako snalaziti.

U svakom slučaju, svim zaljubljenima i onima koji će to tek postati, šaljem ovo srčeko koje sam maločas dobio od DrJovana. Navodno je jedan od moćnijih talismana koji pomažu pri osvajanju srca željene osobe…

[Pfaff]

15. veljače 1837.

Louis Adolf Gölsdorf


Gospodin o kojem pišem i koji se rodio na današnji dan davne 1837. godine bio je austrijeski inženjer i graditelj lokomotiva. Najpoznatiji je vjerovatno ipak po tome što je isprojektirao Karla Gölsdorfa, jednog od najvećih austrijskih i europskih graditelja lokomotiva!

Rodio se u gradu Plaue u Austriji, a znanja je sticao po raznim fakultetima u Chemnitzu (ex Karl-Marx Stadt) i Dresdenu u susjednoj mu Njemačkoj, a onda se zaposlio na tehničkim poslovima na željeznici Leipzig-Dresden. 1860. zapošljava se kao strojarski inžinjer u velikoj StEG-ovoj tvornici lokomotiva u Beču koju je osnovao još Haswell



Već godinu dana kasnije prelazi na Südbahn (ti su uvijek imali više novaca nego država). Tamo je ubrzo postao vodeći projektant lokomotiva, a od 1885. do 1908. bio je glavni mehanički inženjer (šef vuče) na Südbahnu.

Razvio je nekoliko tipova lokomotiva, ali je najsimpatičniji ovaj tip male lokomotive s vlastitim odjeljkom za prtljagu. Razvio ju je skupa s Antonom Elbelom, a puno su se koristile na manjim prugama.



Umro je 28. studenog 1911. u Beču.

[Pfaff]

15. veljače 1924.

Wilhelm Schmidt


Na današnji dan 1924. godine umro je Wilhelm Schmidt, čovjek koji je svojim djelotvornim pregrijačem pare učinio vjerovatno najveći pojedinačni skok u tehnologiji parnih lokomotiva. Buduć sam ga kao značajnog već poodavno uvrstio u Pfaffopediju značajnih graditelja željeznice, ostalo možete pogledati ovdje.

Mali bonus: U međuvremenu sam osobnim trudom i marom došao do dvije lijepe slike Schmidtovih pregrijača. Na prvoj je lokomotiva klase JŽ 36 odnosno izvorno pruska G12 od Henschela. Karakteristična je po velikom, koso položenom trećem cilindru. Slikana je tijekom obnove u ljubljanskom železniškom muzeju.



Ovo je uskotračna loksa klase 83 koju sam slikao u lipnju 2011. u Banovićima. Lijep kazandžijski rad – Schmidtov pregrijač pare na banovićki način. Ljudi rade čudesa!

[Pfaff]

15. veljače 1966.

Sudar vlakova kod Splita


Na današnji dan 1966. godine, dva tjedna poslije moje maturalne zabave, sudario se blizu Splita putnički vlak s teretnim koji je prevozio ugljen. U nastalom požaru poginule su 33 osobe. Drugih podataka nažalost nemam.

[Stanley]

15. veljače 1966.
Sudar vlakova kod Splita
Na današnji dan 1966. godine, dva tjedna poslije moje maturalne zabave, sudario se blizu Splita putnički vlak s teretnim koji je prevozio ugljen. U nastalom požaru poginule su 33 osobe. Drugih podataka nažalost nemam.

O tome smo već pisali na forumu. Riječ je o sudaru vlakova između ukrižja Sadine i kolodvora Kaštel Stari.
Do nesreće je došlo zbog samopokretanja teretnog vlaka koji je u Sadinama čekao pretjecanje putničkog vlaka Split - Knin. Garnitura se pokrenula unatrag sâma od sebe, a u tom trenutku strojovođa i pomoćnik su navodno bili izvan lokomotive.
Sudar se dogodio na nepristupačnom terenu pa je spašavanje preživjelih bilo iznimno teško.
Nije bilo nikakvog požara, putnici su stradali od mehaničkog udara i loma vagona. Lokomotiva putničkog vlaka zabila se u prvi putnički vagon i oljuštila ga kao bananu, a kolski sanduk je stajao okomito u zraku. Tu nitko nije preživio.

[Pfaff]

17. veljače 2006.

Nezgoda na mostu sv. Lovrijenca


Na liniji Canadian Pacifica između Montreala i indijanskog područja (rezervata) Kahnawake dogodila se zanimljiva nezgoda. Jaki vjetrovi (Kanada je ovdje plosnata pa puše ravno od Sjevernog pola) izbacili su iz tračnica vagone teretnog vlaka upravo na mostu Saint-Laurent koji premošćuje istoimenu rijeku. Vagoni nisu pali u tekući ledeni ambis već su se ostali opasno klimati nad njime. Promet je bio nekoliko dana u prekidu dok su uspjeli vagone pažljivo dignuti natrag na prugu. Prema slici mosta sudeći, pretpostavljam da se nezgoda dogodila na jednom od ravnih nosača, a ne na srednjem, lučnom dijelu.

[Pfaff]

Da ni zakrivljenost kuglane zemaljske nije zapreka pravom 4rumašu dokazao je Medo "from down under" poslavši nam fotku gorespomenute nezgode. Hvala mu!

[Pfaff]

18. veljače 1858.

Wilhelm Schmidt


Na današnji dan 1924. godine rodio se Wilhelm Schmidt, čovjek koji je svojim djelotvornim pregrijačem pare učinio vjerovatno najveći pojedinačni skok u tehnologiji parnih lokomotiva. Buduć sam ga kao značajnog već poodavno uvrstio u Pfaffopediju značajnih graditelja željeznice, ostalo možete pogledati ovdje.

Umro je samo četiri dana prije svog rođendana. A doma su već sve pripremili za feštu...