Jump to content

Željezničko-planinarska avantura prije 40 godina - Sutjeska 1971.


Stanley

Recommended Posts

Malo sam razmišljao bih li ili ne bih ovo uopće stavljao na forum, prije svega iz razloga jer nemam ni jednu fotografiju željezničke tematike. No, prevladao je osjećaj potrebe da se i ovaj doživljaj podijeli s vama. Tim prije jer sam ovih dana konačno dobio neke stare slike i dao ih skenirati, a upravo pripremamo susret jednog društva duboko iz prošlog stoljeća što je izvan ove priče.

Uostalom, ovo nije prvi putopis u kojem nema slike željeznica. S tim da ćete umjesto kulturno-povjesnih spomenika dobiti malo slika iz jednog od najdivljijih ali i najljepših krajeva bivše Juge.

Bolji poznavatelji mojeg lika i djela znaju da sam u mladosti dugo bio u izviđačima (1961.-1973.). Bili smo sjajno društvo i veliki prijatelji, puno smo se družili, a s mnogima se vidim, čujem ili bar dopisujem i danas.

S obzirom da smo se od Zagreba do Foče dovezli vlakom, od toga dobar dio puta legendarnim Ćirom (nekada austrougarska Istočna željeznica - Ostbahn), neka ovo ipak ide u putopise pa po starom - koga zanima neka čita, koga ne zanima taj neka si potraži prikladnije teme.

Napominjem da naše slike potječu iz ruskog fotoaparata (čitaj šklopocije) Smena 8, s vremenom su i ''abšisale'', pa su takve kakve jesu. A dijaloge koje ćete čitati rekonstruiram otprilike.

 

Luda ideja

 

Jednog popodneva neposredno pred praznik 1. svibnja/maja 1971. godine kod mene se sastalo malo društvo: Čangi, Gro, Pap, Pedro i ja. Razglabali smo o svemu i svačemu, a onda je netko predložio da odemo nekamo za Prvi maj. To je bila buba u uho. Prvo pitanje - što s curama (tko je imao) - riješili smo odmah: neka se strpe dok se ne vratimo. Na početku se kao odredište spominjao Klek, no tamo smo već bili više puta. I onda je netko izvalio: - A da odemo na Sutjesku?

Prva reakcija bila je: - Sutjeska? Jesi ti normalan, jel znaš gdje je to i koliko nam treba do tamo? - Od nas petorice samo smo Gro i ja koliko-toliko poznavali teren kojim bi se trebali kretati, jer smo ga prešli s izviđačima 1968. godine.

Nakon kratke rasprave dogovoreno je: idemo, pa što bude! Itinerer: Zagreb - Sarajevo (vlakom normalnog kolosjeka), Sarajevo - Ustiprača - Foča (Ćirom), Foča - Šćepan Polje (autobusom), Šćepan Polje - Tjentište (pješice preko planinskog platoa Vučevo), Tjentište - Foča (autobusom), Foča - Ustiprača - Sarajevo (Ćirom) i Sarajevo - Zagreb (vlakom normalnog kolosjeka). Noćenja: Šćepan Polje, Vučevo (Hadžića Ravan) i Tjentište.

Dogovor smo završili na brzaka. Krećemo sutra navečer. Dogovorena je logistika i podijeljena su zaduženja - tko će preuzeti šator, tko će kupiti prijevozne karte, koliko kupujemo kruha, konzervi i drugih namirnica…

Probajte zamisliti u kakvu smo se avanturu - doslovce preko noći - upustili nas petorica mladića, pa gotovo bih rekao i dječaka. Ja sam sa svoje 22 godine bio najstariji, dok je najmlađi Čangi imao tek 15 godina. I odvažili smo se na put od cca 1.400 km u oba smjera, ne računajući dva dana hoda planinskim stazama po jednom od najpustijih i najsurovijih - ali i najljepših - terena u bivšoj državi.

 

Vlakom Zagreb - Sarajevo - Ustiprača - Foča

 

Na večer 29. travnja ukrcali smo se u izvanredni brzi vlak Zagreb - Sarajevo. Bio je sastavljen od posuđenih vagona DB i to onih za lokalni promet s tri osovine. Dakle, njemačka varijanta naših Baat. Unatoč ne baš udobnim sjedištima i popriličnoj gužvi uspjeli smo malo ubiti oko. Uostalom, navikli smo naspavati se i u puno gorim uvjetima.

Po jutarnjem dolasku u Sarajevo - sjećam se da je bio lijep dan - odmah smo se uputili na obližnji kolodvor uskotračne pruge gdje je već bio postavljen vlak za Višegrad. Na čelu vlaka, na moje blago razočaranje, nije bila parnjača već dizelka JŽ 740 (mislim da su bile dvije).

Gotovo cijelo putovanje do Ustiprače bili smo na prozorima, a ja pogotovo. Pa bila bi božja grehota propustiti ovu legendarnu prugu (iako sam se vozio na istoj relaciji i 1968.) koja je prolazila kroz prekrasne krajeve Istočne Bosne. Već pred polazak načičkali smo se na prozore u hodniku vagona i promatrali grad za vrijeme uspona prema Bistriku.

Tu sam zamalo ostao bez oka, kao i moj prijatelj Čangi, a možda bi i gore prošli. Naime, negdje na Grbavici neka klinčadija zabavljala se bacanjem kamenja na vlak (nažalost i danas popularan ''sport''), a jedan kamen prošišao je između naših glava i tresnuo o vrata kupea. Ni danas mi nije jasno kako nije pogodio ni jednoga od nas, zaista smo imali ludu sreću.

Gledali smo s prozora kanjon Miljacke, Pale i planinu Romaniju, a zatim je pruga prešla najvišu kotu i počeli smo se spuštati prema Stambulčiću i dolini rijeke Prače. Tu rijeka pravi kanjon kroz koji prolazi trasa pruge. U kolodvoru Banja Stijena, koji je bio praktično usječen u kanjon, čekali smo križanje s putničkim vlakom iz suprotnog smjera koji su vukle dvije parnjače (različitig tipa, mislim JŽ 83 i JŽ 85).

U Ustiprači smo presjeli na vlak za Foču. Trasa ove pruge išla je obalom Drine i nije mi se činila tako atraktivnom kao dio od Sarajeva do Ustiprače. U Foču smo stigli rano popodne i doživjeli prvu nepriliku. Cilj nam je bio Šćepan Polje, do kojeg cestom ima 23 km, ali nas nisu pustili u autobus jer je već bio prepun. A idući vozi sutradan ujutro. I što sad?

Ako smo željeli ostvariti vremenski plan, a jesmo, morali smo idućeg jutra - i to rano - krenuti na uspon iz Šćepan Polja na Vučevo. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Stoga smo se uputili pješice cestom, pa kad stignemo - stignemo. Cesta je bila makadamska, a promet vrlo slab. Već se bilo smračilo kad se pojavio spas - ljubazni čovjek u ruskom džipu GAZ 69, koji nas je odvezao do Šćepan Polja.

Tu smo, usred ničega osim nekoliko seoskih kuća, morali prenoćiti. Pokucali smo na vrata jedne kuće u kojoj je gorjelo svjetlo, kako bi zamolili da u dvorištu podignemo šator. Nismo imali volje po mraku tražiti prikladni teren u potpunoj divljini. Baba koja nam je otvorila vrata očito je imala smisla za biznis jer nas je pozvala u kuću, udomila nas na drvenom podu neke sobe gdje je već spavao muški lik (koji je cijelu noć kašljao kao tuberan) i sve to nam još i naplatila, doduše neki simbolični iznos. A mi smo bili zadovoljni što smo se koliko-toliko naspavali i što nismo pokupili buhe.

 

Buđenje u Šćepan Polju:

 

85210857.jpg

 

Vučevo, Koritnik, Hadžića Ravan i Dragoš-sedlo

 

Za početak nekoliko zemljopisnih podataka. Šćepan Polje je malo naselje u Crnoj Gori, neposredno uz granicu BiH (danas je tamo granični prijelaz). Kod Šćepan Polja sastaju se rijeke Piva i Tara, koje - sjedinjene - dalje čine tok rijeke Drine. Od Šćepan Polja vodi pješačka staza na Vučevo, koju koriste samo pastiri, planinari i poneki luđak poput nas petorice.

Vučevo je planinski plato omeđen rijekama Drina, Piva i Sutjeska, te planinskim masivom Maglića. Nad rijekama tvori kanjone visine 1.000 - 1.200 m. To veliko područje nema stalnih naselja, već samo takozvane katune (privremena naselja za pastire). Vučevo je, osim ljetnjih mjeseci, uglavnom pokriveno maglom i oblacima gdje se čuje samo zavijanje vukova, pa je po tome dobilo i ime.

Iznad Šćepan Polja, s lijeve obale Pive, uzdiže se golema klisura uz koju vodi cik-cak staza na Vučevo. Prosječno vrijeme za penjanje na planinski plato je oko 6 sati, a nama je trebalo oko 8 sati.

 

Prelazak preko visećeg mosta na Pivi:

 

19321377.jpg

 

Rano ujutro 1. svibnja krenuli smo na najteži dio naših putešestvija - uspon na Vučevo. Prešli smo preko visećeg mosta iznad Pive i zaputili se uzbrdo. Gro i ja poznavali smo stazu i znali smo kakvo iskušenje nas čeka, Pap i Pedro su strpljivo išli za nama, a jedino je najmlađi Čangi počeo kukati: - A u qrac, zakaj nisam ostal u Zagrebu!? Bilo bi mi bolje da sam otišel na sudar! - I tome slično i tako nekoliko sati…

Dragi moj, kasno ti je za kajanje. Zbog Čangija se uspon malo oduljio, ali smo se na plato Vučeva popeli u pristojno vrijeme. Gore, na rubu kanjona, mogli smo uživati u prekrasnom pogledu na planine Ljubišnja, Bioč, Maglić i Volujak. Negdje oko katuna Koritnik naišli smo na ''rasputnicu'', pa smo se Gro i ja (jedini koji smo već prolazili ovuda 1968.) stali nadmudrivati treba li ići lijevo ili desno jer nije bilo nikakvog putokaza. Prihvatili smo njegov prijedlog i to se pokazalo dobrim izborom.

Već je bio sumrak i počeli smo razmišljati gdje bi razapeli šator, kad se pred nama ukazao planinarski dom na lokaciji zvanoj Hadžića Ravan. Šator je šator no krevet je krevet, pa smo odlučili pokucati na vrata. Iznutra nam se javilo veselo društvo nekih planinara iz Foče, koji su nas pozvali da uđemo i to kroz prozor jer su vrata bila zaključana. I tako smo prespavali još jednu noć u relativno udobnom smještaju.

Večerali smo vani (konzerve i ostalo iz ranaca) uživajući u krajoliku. Ja sam sa sobom nosio burazov mali tranzistor Sanyo. Vjerovali ili ne, ali u ovoj pustopoljini cca 500-600 km zračne linije od Zagreba uhvatio sam tada popularnu emisiju ''Taksi za Babilon'' i između ostalog prvi put čuo ovaj hit:

 

 

Idućeg dana kretali smo se lagano i opušteno kroz Vučevo prema Tjentištu. Za vrijeme hoda znali smo se istodobno susresti s tri godišnja doba: zimom (ostaci snijega), proljećem (visibabe na metar-dva od snijega) i ljetom (hodali smo u košuljama zavrnutih rukava). No planinska klima je varljiva, pa smo morali svaki čas mijenjati odjeću. Oblačili smo se i svlačili prema potrebi, stavljali na sebe ili skidali šatorska krila, pržili se na suncu ili se pokrivali pred naglim pljuskom snijega.

Dragoš-sedlo je lokacija neposredno iznad doline Sutjeske, odakle se pruža fantastičan pogled na prašumu Perućica i slap istoimene rječice. Ujedno se pruža pogled i na Tjentište, krajnje odredište našeg putovanja. Već izdaleka tj. odozgora vidjeli smo da u Tjentištu i oko njega vlada gužva. Ljude nismo mogli vidjeti, ali smo uočili gomilu autobusa. Bila je to karavana mladih iz općine Novo Sarajevo, s kojom će nas sudbina neočekivano udružiti.

U Tjentište smo se spustili stazom kroz šumu Ravno Borje, praćeni izmjenom sunca, kiše i povremenih pljuskova snijega.

 

Tri slike s Vučeva:

 

19335595.jpg

49081437.jpg

18172625.jpg

 

Sve je dobro što se s Ibrom svrši (fali mi JŽ 802)

 

Spuštanjem u Tjentište završena je druga faza našeg puta. Tu smo namjeravali prespavati u šatoru, idućeg dana malo prolunjati okolišem, a dan nakon toga krenuti natrag za Foču - Sarajevo - Zagreb. I onda se dogodilo nešto što ni u snu ne bi očekivali.

Dok smo sjedili na terasi kafića oko nas se motao jedan potpukovnik JNA i mjerkao nas naročitim pogledom. Onda nam je pristupio i pitao nas: - Momci, vi ste izviđači? - Potvrdili smo. Pitao nas je odakle smo, a kad smo rekli da smo iz Zagreba zinuo je od čuda. Zatim je pitao kojim smo prijevoznim sredstvom došli, a kad smo mu objasnili da smo dopješačili od Šćepan Polja preko Vučeva naprosto se raspametio od oduševljenja. Onda nam se predstavio i ispalo je da smo u neku ruku znanci: - Ja sam Ibro Emrić, koji vas je hranio 1968. godine. A da nije koji od vas podigao onaj spomenik prvoj žrtvi prehrane?

Naime, 1968. na Tjentištu je održana smotra Saveza izviđača Jugoslavije. Bilo nas je na tisuće, a hranu nam je pripremala vojska u poljskim kuhinjama. Glavni logističar (intedant) bio je taj isti Ibro Emrić. Koliko smo bili oduševljeni menijem govori zgoda da su neki fakini napravili provizorni spomenik i na njemu napisali: prvoj žrtvi prehrane. A neki general, vidjevši ''spomenik'', našalio se: - E moj Ibro, pazi da ti ne budeš ta prva žrtva!

Tako je završio naš prvi susret. Malo smo šetali, brbljali, usput zgazili čizmama malog poskoka koji plazio po šetalištu, kad evo opet našeg Ibre: - Momci, a gdje vi noćite? - Rekli smo da ćemo negdje podići šator. - Ne dolazi u obzir! - bio je odrešit. - Sad ćete vi samnom, netko vas želi upoznati.

Pa nas je odveo u hotel, u neki salon, gdje nas je dočekao glavom predsjednik općine Novo Sarajevo okružen brojnom svitom. - Dakle vi ste ti momci koji ste došli čak iz Zagreba i to pješice od Šćepan Polja. A ovim mojim Sarajlijama ne da se prošetati ni do kosturnice, nego samo vise po šankovima - potužio se i zapovijedio: - E, odsada ste naši gosti! - Pa nam je rekao da ćemo imati najbolji smještaj u hotelu, hranu i prijevoz do Sarajeva, sve o trošku općine Novo Sarajevo.

Mi smo se pogledavali u čudu, jer takvu počast zaista nismo očekivali. I što sad? Problem je bio u tome što bi morali ostati dulje, a Pap i Pedro bi izostali s posla dan-dva. No takva ponuda se ne odbija, pa su ova dvojica odlučila riskirati (nije bilo nikakvih posljedica). I tako smo se smjestili kraljevski udobno, a ispalo je da smo šator badava vukli jer ga cijelim putem nismo stigli ni raspakirati. A koliko nam je jada zadao, naročito pri usponu na Vučevo… Nosili smo ga na smjenu, a onaj tko ga je uprtio kleo je i sunce i sunčevu majku.

Iz tog produljenog boravka na Tjentištu sjećam se da smo bili među počasnim gostima na nekom primanju, a čini mi se da je tu bio i sarajevski gradonačelnik plus brojna svita. Uglavnom, bilo je društva, ića i pića.

 

Nekoliko slika s Tjentišta:

 

93156974.jpg

92927402.jpg

70200462.jpg

17674328.jpg

 

U Sarajevo smo se dovezli jednim od autobusa one karavane mladih. Unatoč kraljevskom tretmanu od strane gostoljubivih Sarajlija meni je bilo pomalo žao što se nismo vraćali vlakom. Prema prvobitnom planu i redu vožnje trebali smo se ukrcati u šinobus JŽ 802, što bi bio doživljaj za sebe. Nažalost, u svom railfanovskom životopisu ostao sam uskraćen za takvo iskustvo.

U Zagreb smo se vratili brzim vlakom noću 4./5. svibnja. Iz tog putovanja pamtim da je bila velika gužva (mi smo srećom uspjeli ugrabiti mjesta u odjeljku). Negdje između Siska i Zagreba uhvatila me potreba za ispuštanjem viška tekućine, pa sam krenuo na WC. Povukao sam ručicu za otvaranje vrata odjeljka, ali ni makac. Onda sam povukao malo jače, otvorio vrata i iz hodnika se čula nekakva buka. Kad sam izašao imao sam što vidjeti. Na podu je ležala neka žena, gledala me prijekorno i rekla (ovo prenosim doslovce): - Što nis' kuco, jebo ga ti?!

I tako smo, prepuni dojmova, stigli u Zagreb.

 

Na kraju, evo kako je cijelo putovanje svojedobno grafički prikazao nepoznati umjetnik u svojem privatnom albumu:

 

27860544.jpg

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Odlično, Stanley !!! Ovo je tekst koji se čita u jedom dahu, a fotke daju dodatnu motivaciju da još dublje prekopaš svoju škrinju s blagom. Bravo !!! m1236.gif

Link to comment
Share on other sites

Iako nema ni jedna slika voza...

Kako nema?Vidiš one dvije panjače na skici na zadnjoj fotki. :kul4

 

Ovo je svakako jedan od boljih putopisa. :palac: Samo,Stanley...Koji si ti na ovim fotkama? :mrgreen:

Link to comment
Share on other sites

Hvala im na povoljnim komentarima, što potvrđuje da nisam fulao.

 

Eh, od samog čitanja ovoga me uhvatila želja da prokrstarim tim krajevima

Držim ti fige da ti se želja ostvari. Mogu zamisliti kako se penješ od Šćepan Polja na Vučevo... mislim da bi Čangijevo kukanje bilo mila majka prema onome što bi ti izbrojio. :wink:

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Samo,Stanley...Koji si ti na ovim fotkama? :mrgreen:

Ne prepoznaješ me? Sram te bilo, pa nisam se ništa promijenio. ;-)

Ja sam na slikama onaj koji je najviši po stasu, a bogami i po činu (načelnik odreda). Na zadnjoj slici, tamo gdje sjedimo u mraku, ja sam drugi zdesna. Znak prepoznavanja: dvije vodoravne crte na lijevom džepu. Tudot?

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Aaaa, ta divna prošla vremena..

 

Viš, kakti mi se žuri obavljat neke poslove, al sam moral pročitati ovo do kraja..

 

Danas u istoj toj organizaciji, nema više tolko tog avanturizma, ima nešto, ali većinom samo u tragovima..

 

Stanley, aj se ti sjeti još koje avanture.. :klopa:

Link to comment
Share on other sites

Danas u istoj toj organizaciji, nema više tolko tog avanturizma, ima nešto, ali većinom samo u tragovima

Prisjećam se pokojnog Zlatka Šnura - Vrapca, koji nam je na jubilarnom skupu jednog izviđačkog odreda polovicom devedesetih (bio sam tamo kao gost) rekao: izviđači postoje i dalje, ništa se nije promijenilo, samo što se nekadašnje čete danas zovu družine. Izviđači su i dalje izviđači, odred je i dalje odred, tabor je i dalje tabor, šator je i dalje šator.

Mi smo nekada nosili Titovu štafetu, a danas se nosi Betlehemsko svjetlo. Mi smo nekada išli PBZI (putevima borbe zagrebačkih ilegalaca), a danas se ide križnim putevima. Svako vrijeme nosi svoje. Nije se promijenilo ono što je bitno: veselo druženje mladih u prirodi i s prirodom.

P.S. Tvojoj (znati)želji biti će udovoljeno. :wink:

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

dečki fakat ste carevi :jup :jup

 

a ja ove svoje glupane nemrem nagovoriti da se popnemo na sljeme jedan vikend :(

Edited by Dunkelheit

...and I'd let that lonesome whistle blow my blues away.....

Link to comment
Share on other sites

Stanley, aj se ti sjeti još koje avanture.. :klopa:

Tvojoj želji budi udovoljeno. :wink:

 

Dodatak: malo prisjećanje na 1968.

 

Već sam spomenuo da sam na Sutjesci prvi put bio 1968. Te godine na Tjentištu se održavala velika smotra Saveza izviđača Jugoslavije, a među tisućama sudionika bio je i veliki broj nâs Zagrepčana.

Iz tog razdoblja sjećanja su puno bljeđa, ali znam da smo na putu bili oko dva tjedna i da smo krenuli 28. lipnja - točno tjedan dana nakon moje mature koju sam polagao na svoj 19. rođendan.

Do Sarajeva smo putovali noćnim brzim vlakom i to preko Vrpolja - Šamca. To je bila moja prva i za sada jedina vožnja ovom dionicom pruge. Od Sarajeva do Foče putovali smo Ćirom, a od Foče do Šćepan Polja autobusima. U Šćepan Polju prenoćili smo pod šatorima, a ujutro smo krenuli već opisanom stazom na Vučevo. Zanoćili smo na katunima Koritnik i idućeg popodneva preko Dragoš sedla i Ravnog Borja stigli u Tjentište.

U Tjentištu smo boravili pod šatorima desetak dana. Hranila nas je vojska i to ne baš gurmanski, pa otuda ona priča o spomeniku prvoj žrtvi prehrane. Nismo se držali isključivo tabora već smo obišli mnoge lokalitete iz Nacionalnog parka Sutjeska (postoji i danas), a kod Trnovačkog jezera smo i prenoćili. Uglavnom, pod našim gojzericama nakupili su se deseci i deseci kilometara planinarskih staza.

Tada sam prvi put bio pod dubokim dojmom ovih divljih i prekrasnih predjela na granici BiH i Crne Gore. Skinuo sam nekoliko slika s interneta da vam prikažem bar dio onoga što sam imao prilike vidjeti.

 

Kanjon rijeke Pive:

 

kanjon20pive.jpg

Pogled na planinu Bioč. U prvom planu akumulacijsko jezero HE Mratinje, izgrađene sedamdesetih:

 

bioqr.jpg

Maglić (lijevo) i Volujak:

 

magliivolujak.jpg

Pogled sa Dragoš sedla na posljednju europsku prašumu Perućica i slap istoimenog potoka (75 m):

 

peruicaskakavac.jpg

To ti pričaj nekom dru… (Vipera Berus)

 

U sjećanju mi nije ostalo puno epizoda iz tog vremena, ali jednu dobro pamtim. Na spuštanju kroz Ravno Borje prema Tjentištu imali smo kratak odmor na nekoj čistini. Moj izviđač Danijel Varga sjeo je u travu, a mi smo primijetili da se oko njega mota zmija (kasnije smo utvrdili da je bila riječ o riđovki). Netko je viknuo: - Varga, pazi zmija! - Na to se ovaj nasmijao i rekao: - Haha, to ti pričaj nekom dru… - I onda je ustao kao ispaljen iz topa i otrčao desetak metara. Zmija se, sirota, pokušala sakriti u šupljinu nekog debla gdje su je dečki bezobzirno prignječili i zatukli kopljem od zastave.

U životu nisam vidio toliko zmija kao na širem području Sutjeske. Bilo ih je doslovce na svakom koraku, a često smo znali naići i na njihove ostatke. Koliko znam, nitko nije stradao od ugriza.

 

Grudanje u kupaćim gaćama

 

Trnovačko jezero nalazi se na teritoriju Crne Gore. Glacijalnog je porijekla i nalazi se na visini od 1.517 m/nm. Okruženo je planinama Maglić, Bioč, Volujak, Vlasulja i Trnovački Durmitor.

Tu smo se ugodno okupali po sunčanom danu (voda nije bila prehladna) i istodobno grudali - usred srpnja!

Naime, na osojnoj strani planine Maglić još je bilo snijega. Valjalo se do njega dobro penjati, ali je skupina malo fanatičnijih momaka uzela kante, popela se i donijela nešto snijega do jezera, pa počela gađati grudama koga stigne.

Uostalom, pogledajte ovu lijepu sliku Trnovačkog jezera i uvjerite se je li tako nešto moguće:

 

trnovakojezerosmaglia.jpg

''Tehnologija'' kupanja u Sutjesci

 

Za neupućene, Sutjeska je planinska rijeka u Istočnoj Hercegovini. Duga je 35 km i utječe u Drinu uzvodno (južno) od Foče. U dolini rijeke nalazi se Tjentište, u kotlini smještenoj između planinskog platoa Vučevo i planine Zelengore odnosno njenih izdanaka Košur i Borovno.

Sutjeska je opako brza rijeka i još opakije hladna. Rekreativno kupanje nije preporučljivo čak ni usred ljeta, osim ako si Finac ili Šved.

Ja sam to probao samo jednom i završilo je neslavno. Imao sam na sebi tzv. šorc, nekakvu kombinaciju kupaćih gaća i kratkih hlačica. A to baš nije bilo čvrsto pripijeno uz tijelo. Čim sam ušao u vodu ne samo da me brzica počela nositi već mi je doslovce svukla gaće. Netko ih je pokupio nizvodno, a ja sam postao metom dobre zaj.bancije.

Sutjesku sam koristio isključivo za higijenske potrebe. Čak i u ovoj pustopoljini svake večeri sam prao noge. I to kako! Voda je bila toliko hladna da je već nakon nekoliko sekundi izazivala fizičku bol. Pa sam noge prao u poziciji čaplje. Najprije sam stavio jednu nogu u vodu da se namoči, zatim je u vodu išla druga noga dok se ona prva sapuna, pa ta ide u vodu na ispiranje dok se druga sapuna, pa se ta ispere i konačno gotovo. Pri tome je valjalo držati balans da se ne padne u rijeku.

A kupanje (ono radi higijene) je bilo priča za sebe. Morao sam razraditi čitav plan i dobro odabrati teren. Stavio bih ručnik i sapun na prikladno travnato mjesto na obali i to tamo gdje mogu ''bremzati'' u vodi. Onda bih otišao desetak metara uzvodno i bacio se na leđa u rijeku, pridržavajući rukama gaće da mi ih voda opet ne odnese. Izašao bih van, nasapunao se po čitavom tijelu, opet otišao desetak metara uzvodno, bacio se na leđa i izašao na poziciji ručnika.

 

Povratak via Zelengora - Miljevina

 

Povratak u Zagreb počeo je maršem preko planine Zelengore. Trajao je dva dana, a prespavali smo pod vedrim nebom negdje na području Gornjih ili Donjih Bara. Kvartir za dvije osobe bio je jednostavan: ispod malo suhe trave ili mahovine, na to šatorsko krilo i deka, vreća za spavanje, te preko sebe još jedna deka i šatorsko krilo. I spavali smo kao bebe. A danas mi ne pada na pamet spavati izvan svog stana ako nemam vlastitu sobu s kupaonicom…

Drugog dana stigli smo do Miljevine, gdje smo se ukrcali u Ćiru. To je bila moja jedina vožnja uskotračnim vlakom kroz kanjon rijeke Bistrice, gdje su kasnije snimani najefektniji kadrovi filma ''Valter brani Sarajevo''.

Povratak kući je bio vlakom i već opisanom rutom: Foča - Ustiprača - Sarajevo - Zagreb.

 

Pogled na Zelengoru:

 

zelengora.jpg

Edited by Stanley

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Tvojoj želji budi udovoljeno. :wink:

 

Hvala, hvala, hvala.. :D

 

Spavali ste u šatorima bez dna ili s dnom?

 

Jer oni šatori bez dna su baš zeznuti, znaju ponekad ponoći sami od sebe odlutati po desetak metara od originalne pozicije.. :mrgreen:

 

I da, jasno mi je zašto su nosači šatora iz tvoje priče obično zazivali rodbinu i slične, em su glomazni, em su teški.. :mrgreen:

Link to comment
Share on other sites

Spavali ste u šatorima bez dna ili s dnom?

Jer oni šatori bez dna su baš zeznuti, znaju ponekad ponoći sami od sebe odlutati po desetak metara od originalne pozicije.. :mrgreen:

I da, jasno mi je zašto su nosači šatora iz tvoje priče obično zazivali rodbinu i slične, em su glomazni, em su teški.. :mrgreen:

Šatori su bili većinom od firme Bosnasport i bili su bez dna. Teški, ali robusni i pouzdani.

Ako je šator dobro postavljen, neće se pomaknuti ni po nevremenu. Kakvi ste vi to izviđači danas? :po guzi:

Nego, prošli put zaboravio sam ubaciti ovu sliku. Nacionalni park Sutjeska još uvijek postoji:

 

kartanacionalnogparkasu.jpg

I neplanirani dodatak. Čangi, onaj koji je najprije kukao da bi poslije bio oduševljen, četrdeset godina kasnije:

 

p6150001d.jpg

Sastali smo se danas u Španskom nakon duuuugo godina i dotakli se - između ostalog - starih uspomena:

 

p6150004.jpg

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Ne prepoznaješ me? Sram te bilo, pa nisam se ništa promijenio. ;-)

Da, to je moj prvi dojam, nisi se skoro ništa promijenio!

Davno putovanje koje je izgleda tek sada završilo. Odlično, nemam dovoljno riječi hvale.

pozdrav...

Posavina exspres

Link to comment
Share on other sites

Šatori su bili većinom od firme Bosnasport i bili su bez dna. Teški, ali robusni i pouzdani.

Ako je šator dobro postavljen, neće se pomaknuti ni po nevremenu. Kakvi ste vi to izviđači danas? :po guzi:

 

Ma to sam slušao priče naših iskusnih (da ne velim starih :mrgreen: ), ak je netko hrkao ili samo ako su htjeli izvest spačku, onda je šator dobil noge.. :mrgreen:

S današnjim šatorima to je nemoguće, jer imaju dno i nema više onih špagica za vezanje ulaznih vrata..

 

Makar, spavao sam u tim "starim" tipovima šatora i definitivno to su šatori i pol, 4 osobe stanu unutra bez problema, a po potrebi i desetak, danas ih je teško nabaviti, jer ih više nitko ne proizvodi..

Današnji šatori su tipa iglu i prosječna visina "krova" 130cm iliti ulazi unutra puzajući.. :azdaja:

Link to comment
Share on other sites

Ma to sam slušao priče naših iskusnih (da ne velim starih :mrgreen: ), ak je netko hrkao ili samo ako su htjeli izvest spačku, onda je šator dobil noge.. :mrgreen:

S današnjim šatorima to je nemoguće, jer imaju dno i nema više onih špagica za vezanje ulaznih vrata..

Makar, spavao sam u tim "starim" tipovima šatora i definitivno to su šatori i pol, 4 osobe stanu unutra bez problema, a po potrebi i desetak, danas ih je teško nabaviti, jer ih više nitko ne proizvodi..

Današnji šatori su tipa iglu i prosječna visina "krova" 130cm iliti ulazi unutra puzajući.. :azdaja:

Hmm... da... ni šatori ni izviđači nisu ono kaj su nekad bili. :wink:

Glede micanja šatora skužil sam odmah da misliš na fakinažu, ta mi smo izvodili iste (i još gore) stvari, no moral sam vašu današnju generaciju preventivno pošpotati. :mudri

A vezano uz današnje tipove šatora mogu samo izraziti sućut. Bosnasport je bio i ostao zakon.

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

  • 5 months later...

Znao sam da ovu fotku negdje imam, pa sam je konačno našao i dao skenirati. Glavni kolodvor u Zagrebu, povratak iz Sarajeva (ovaj što pruža krakove s perona sam ja):

 

zagreb1971.jpg

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

  • 5 years later...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...