Jump to content

VICTOR

Članovi
  • Posts

    6379
  • Joined

  • Last visited

About Me

  • Sex
    Male
  • Location
    Zagreb, Oranice

Recent Profile Visitors

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

VICTOR's Achievements

10

Reputation

  1. Bravo, dečki... Ipak, ja ne vidim sve tako ružičasto...šteta je što se brzina nije digla (barem ponegdje) na 80. Požeška i velička kolodvorska zgrada jesu u dobrom stanju, ali ložiona u Velikoj samo što se ne sruši, a grafitiranje je, nažalost, postalo sveprisutno. Što se tunela kroz Papuk tiče, njega gotovo pouzdano neće biti sljedećih par stoljeća A i Nikoline slike trpe zbog Photobucketa....
  2. Vjerojatno je (pre)kasno, ali zaista sve pohvale za ovaj požrtvovan putopis. Mine su i meni odmah pale na pamet. Tematka jest otužna, no ...tako je to. Puno hvala.
  3. Svima vam puno hvala. Da, moja intencija jest prije svega putopis kao literarna forma, a fotografije su tu tek kao ilustracija. I ja sam se nadao da ću staviti koju fotku više, ali fotkanje iz vlaka zna biti katkad vrlo frustrirajuće pa sam odabrao samo one (recimo tako) najkorektnije. Otvaranje prozora mi nije baš privlačno, posebno kad je je ambrozija na vrhuncu, a ja propisno alergičan na istu (vjerojatno se sjećate varaždinskog putopisa pred koju godinu, mislio sam da ću riknuti u Marofu koliko sam kihao).
  4. U nastavku donosim još ponešto slika koje neka govore mjesto mene. KONEC
  5. Otkvačeni i prikopčani na nošu novu gazdaricu, već legendarnu 2062 055. Sad će ona urlikati i dimiti sveudilj. Neka. No, odmah započe neugodno truckanje jer je taj zapadni krak triangla vraški neravan. Tek na njegovu spoju prelazimo s makadama na asfalt. Čudesna razlika. Čekanje u Josipdolu, kasnije i Plaškom. Zdesna nas prati elegantna Dalmatina na vijaduktima. Vrijeme se kvari, sve veći visovi mame tmaste oblake. Sparina s okusom dizela. Namah –neprocjenjivo. Prvi most i prvi tunel. Kratki. Guste šume i stijene Rudopolja, a potom sjajan lijevi zavoj na nasipu. Djevičanska ljepota rane Like. Stapanje žutila netom pokošenog žita, sive zmijave ceste i tamnog bogatog zelenila. Crvenica nas prati još od Karlovca, ali ovdje se nameće svojom bakrenom bojom s kamenim otočićima. More nije daleko, ali ima još puno do njega. I neka. Na obronku ugurane Vrhovine. Znam što je blizu. Mitski objekt kojeg sam proučavamo na svim mogućim zemljovidima otkad znam za sebe. Tri crtice, a dva kilometra. Crni Sinac više je vršni nego bazni tunel. Releji ispred i iza. U zemljinoj smo utrobi kroz koju ličanka suvereno riče poput međedice što pazi na svoje mladunce. Svi mobiteli pokrepali, ali ona nas izdati neće. Autocesta i pruga se igraju skrivača, no prva ide kudikamo ravnije, dok se druga muči po nemilosrdnim zavojima, kao zmija hvata svoj rep pa se opet nekako vragometno otkine u sasma neočekivanom smjeru. Ne može se dolinom jer bi se brda morala svladavati dugačkim baznim tunelima. No, uskoro dolazi smiraj. Nadvladan je autoput, promijenjene strane. Lagana nizbrdica dolinom Perušića i Gospića. Upadljivo suvremeniji obnovljen gospićki kolodvor djeluje pomalo nestvarno u ne prebogatu okruženju. Prvi mrki velebitski visovi stražare nad Likom i morem. Vlak ide brzo, najbrže dosad, kao po špagi. Ne mari ni za sad već čuveni Zir slijeva. Autocesta nas prelazi i odlučuje se obračunati s velebitskom grdosijom, a nas čeka Gračac. Svakako jedno od najvećih iznenađenja puta. Pamtim ga kao križanje u nizini iz doba sad već davnih vrtićkih pohoda na otok Silbu. Ništa od toga ovdje, kolodvor (dosta prometan) opako stisli bregovi, napose slijeva. Hrpa novih signala izvan funkcije koji nas prate još od Josipdola. Oni tako već godinama stoje besposleni i slijepi, a njihovu ulogu preuzimaju rijetki svjetlosni, a češći likovni signali. A negdje se i skretničar treba protegnuti ne bi li privolio vlak u svoje dvorište. A sada, najbolji i meni najmističniji dio. Pružni pravac prekida veliki dvostruki zavoj u priličnom usponu , forsira cestu prema Obrovcu i hvata se obronka planine. Slijedi koloplet usjeka i tunela, nevjerojatnih zavoja i uspona i dizelka pomalo gubi sapu. Bori se medvjedica, ali prirodne sile su jače. Lokomotiva urla, tračnice cvile, vagoni škripe. Vani planina prijeti kamenjem pa su neke stijene prelivene betonom tvoreći tako dojmljive apstraktne skulpture. Iz boja bilja i kamena rađa se krš. Veliki desni zavoj i ličanka može odahnuti u Malovanu. Izgubljen u prostoru. Znam otprilike gdje sam , ali me zavoji opili i dezorijentirali. Terapeutske su pitome visoravni Zrmanje. Križanje s teretnim vlakom u kontejnerskom kolodvoru. Trava požutila sasma, poklekla vrelini ljeta, zelenu spašava sve rjeđe bilje i borovi i gore u daljini. Kratkotrajno je to smirenje bilo, opet prijete vrleti i provalije Čupkovića, najljepšeg vijadukta na cijelome putu. Prokunuh zlu sreću:da se u Ogulinu nije mijenjao smjer kretanja, bio bih u zadnjem vagonu i slikao većinu vlaka, a ovako...ah.... Na vratima Dalmatinske zagore. Malo ravnice pa opet bregovi kojima se vlak šulja oko Knina kao mačka oko vruće kaše. Mnoštvo tunelića umjesto jednog poštenog koji bi skratio put. Tužan mi je hrvatski kraljevski grad. Bez pretjerano mnogo ljudi, sa nekim snažnim osjećajem teškoga života. K tome i unska pruga donese nesretan miraz, neupotrebljivu kontaktnu mrežu. Sve je nekako na pola koplja. Sjetna naselja i zaseoci prate nas sve do Drniša koji pruga tek ovlaš dotakne pa zaobiđe velikim desnim zavojem iza kojega se sasvim nenadano otvori ogroman stjenovit ponor. Tako nestade dopadljivo drniško polje. Novo križanje s teretnim u Žitniću i eto nas veću Perkoviću. Simpatična kamena zgrada i jedini kolodvor u kojem rade i novi signali. Najvažnije čvorište nakon Knina u ovome kraju. Ljeska se pruga prema Šibeniku. Pejsaž opet nemirniji, opet se uzbunile gore, krš je sve nemilosrdniji. Sve to opet tjera prugu na obronke, na posljedni uspon. Sve češće nas prate suhozidi. Na susjednom brdu cesta se pijano penje i ruši i vijuga, omamljena valjda popodnevnim zvizdanom koji ne popušta ni iza 17 sati. Zadnji tuneli oskrvnljuju brda i nakon Labina Dalmatinskog otvara se pogleda na – more. Brda se smiruju, sve su blaže njihove padine, kao da se umiljavaju velikoj plavoj vodi. Tužne Rudine i mjesta se sve više približavaju pruzi. Vinogradi, voćnjaci i vrtovi u prkosu ljetu, no sve više ih zamjenjuju ceste, jumbo-plakati, dimnjaci Kaštelanskog zaljeva. Žitnjak na moru. Kolodvor i depoi u Solinu i loše sakriven nesretni nagibnjak. Iznenađen sam veličinom kolodvora i brojem vagona. Sve blizu mora koje više liči na baru. Splitski tunel (ukop mi zvuči odveć ružno) i putovanju je kraj. Snen i skroman splitski kolodvor naspram solinskog, isključivo namijenjen putničkom prometu. Još par stotina metara i tračnice bi završile u moru. Nikad nisam volio slijepe pruge. Treba se sad trgnuti iz umora putovanja, pozabaviti se prtljagom i pretrčati do trajekta za Brač. Najljepši dio putovanja je svršen nakon 8 sati. Predugo i premalo u isti mah. Na peronu se dočekuju dragi gosti, a brundalica je već otkačena i stenje od umora. Nema se vremena ni za koju usputnu sliku.
  6. More! Mora se do mora! A ja volim more drukčije od drugih. Volim ga na hip, tren, kao impresiju lirske minijature, kao šum pjenovita vala, kao zvon kamenog zvonika. A ne volim ga kao dosadno prženje na suncu, kao vrelinu promiješanu s cvrljenjem zaštitnih krema i losiona visokog faktora, kao primitivne poskočice što odjekuju u kasni noćni sat negdje iz starogradske jezgre. Ne volim ga ni kao mjesto duljeg boravka niti bi uza nj mogao živjeti. Zadrti sam kontinentalac koji sanja svoje panonsko blato, svoje božićne snjegove i tihe cvrčke naspram rojeva zaglušujućih zrikavaca. No, pro pax in domus na more se mora. Čak i na otok. Trajektom! Pa onda, neka mi bude sitno zadovoljstvo da do svog neomiljenog a dosuđenog cilja stignem – vlakom. I bi tako. 13. dana kolovoza prošle godine za mene i moju najbolju suprugu na svijetu parkirala se na zagorski kolosijek GK-a klasična garnitura Bee-ova vučenih elektrom. Putnika ne baš mnogo, taman toliko da se svak ugodno smjesti u svom kupeu. Bit će naš sljedećih osam sati. Baš točno krenusmo, nekih 20 minuta prije 11. Na kolodvoru su gdjegdje uočavaju pripremni radovi za konačnu obnovu signalizacije. Prvi puta vlakom prema jugu i to me čini radosnim. Već sam prelazak Savske, mahanje Zagrepčanki i truckavo miljenje Zelenim mostom dječački diže adrenalin. Već je puno vremena prošlo otad pa neću navoditi sve detalje jer su pomalo i iščezli iz sjećanja. Do Karlovca smo putovali tečno, ali nekako prazno. Trasa je dosta šumovita, a odsjaj stakla poprilično omete fotografiranje i tek čistine, livade, polja i naselja razbiju tu monotoniju. Tužan pogled prema sada nepostojećoj pruzi za Sisak na pragu Karlovca i veselje zbog puževa kontaktne mreže koje prvi put doživljavam iz vlaka, a ne automobila. Grad na četiri rijeke pretovaren šoping-centrima. Čudan grad na međi nizinske i planinske Hrvatske s jednom od dopadljivijih kolodvorskih zgrada. Novo stajalište, još izvan upotrebe. Otužna metafora HŽ-a na kojem se promjene i poboljšanja događaju puževim korakom. Nakon oštrog desnog zavoja napuštam grad zelenila i socrealističkih limenki. Duga Resa se kupa u zelenilu. Gledam u vrtove kraj pruge ne bih li našao radionicu gospodina Antuna Šuteja, hrvatskog i svjetski poznatog graditelja bubnjeva. Gledam prilaze kolodvoru tražeći našeg sjajnog snimatelja Vortu. Nema ga. Tek izgrafitirani mađar što se prži na suncu i nenamteljiva crkva. Za sretan put putniku namjerniku. Odjednom pruga postaje zavojitija, stisnuta uz Mrežnicu. Zaista vrlo lijepi prizori osvježenja u ovaj vrući kolovoški dan. Nježni slapići omeđeni šašom i litice sakrite vegatacijom. Vlak usporava. Crveni signal Zvečaja. Generalski Stol. Mjesto kao stvoreno za pravopisne diktate. Sve je više brežuljaka, pitoresknih i ljupkih, s mnoštvom lugova, kućica i razbacanih polja. I prve veće gore što prijete. Oštarije. Još se ne mogu načuditi da se tamo ne mijenja lokomotiva i time sprječava vožnja u kontra-smjeru. No, Ogulin je očito važniji. Od toga gradića imao sam veća očekivanja. Lani sam ga posjetio i nadam sam se većoj raskoši. Nije neuredan, ali je nekako zguren i postiđen mističnošću Brlićkinog Kleka. A svega se tu nađe za railfana: ličanki, šveđana, drezina, novih pragova, depoa, radnih vlakova. No sve to nekako depresivno, zaraslo u visoku travu i ambroziju.
  7. Zalyo, svaka čast. Iscrpno i vrlo zanimljivo, kak navek
  8. 4. Ovaj puta je roštilj bio pomalo neposlušao pa je trebalo nadodavati ugljen, razgoriti vatru raznim metodama: lopaticom, metlicom ili čak kompresorom... I tako su jedni kuhali... ... drugi su klopali... Pa provarili kroz priču, šalu, zgodu... No, vrućina se nije dala, a ukazala mi se zgoda da, nakon još jedne sačekuše, krenem doma s dečkima... Nedaleko kaštela Konjskog uputismo se u polje, ali vlak je bio brži. Bogu hvala, na slikama je pregršt railfanova što je može samo obogatiti Našli smo se zbog vlakova, ali i druženja pa mislim da treba pregrmjeti i nekakav foto-puritanizam... Mario, egerke i ja upustili smo se u avanturu svladavanja zagorskih putića, a putokaz kod Marije Bistrice namjerio i na dulji i zavojit put pa smo se dotakli i Gornje Stubice, no sretno se vratismo. Još jednom svima hvala i vidimo se nagodinu.
  9. 3. U Konjščini je prometnik ostao paf vidjevši našu brojnost. Uskoro smo saznali naš kutak za roštilj. Jest da je bara, ali je čisto, s dosta hladovine i relativno blizu pruzi. Kako nas je malo već stiskala glad, Portos se uhvatio loženja, a mi smo došli ispratiti jedan vlak na konjščinskom zavoju. Prvo je trebalo koračati prugom za Armco.... Cijelo vrijeme teglio sam i Olyja i kompakt, želeći i slikati i fotkati. Kako nisam htio vući još i stativ, improvizirao sam pa mi je koljeno bilo baza kompaktu. Sljedeći put donosim stolni stalak. Na gotovo svim susretima strojovođe su nam mahali i trubili što je još popravilo raspoloženje. Glad nam je trebao sanirati naš kuhar, prvo nam je pokazao meni..
  10. 2. Napokon se odlučilo osuvremeniti vragometan ŽCPR prije Peca, no sad je tu uvedena lagana vožnja jer se za signalizaciju čeka još certifikat. Osobno mi je stvarno čudno kud su namrli tu nesretnu kućicu... Jedini vagonče koje je radni cug imao ostavljeno je u Konjščini pa se nezgodna tradicija s njim nastavila. No, bolje ikaj nego nikaj. :ne zna: Već prema preferancama i volji, razmjestili smo se na razne položaje. Kassnije smo se popeli na Kamenu Goricu ne bi li dočekali klasiku, no tu sam se opredijelio za snimanje, a ne fotkanje, ponajvećma zbog udaljenosti. Zato je sljedeća sačekuša meni najdraža na cijeloj trasi: poljski ŽCPR u šumarku tik iza Podruta. :palac: Tu smo nanišanili plavca.
  11. 1. I tak je došel i 6. željeznički zagorski roštilj, meni četvrti. Ove godine optirao sam za istinski railfanovski doživljaj te sam se odlučio doći – cugom. Nažalost, nisam bio dosljedan: doma sam se vratio s Mariom i egerkeom. Stari običaj ni ovaj puta nije bio iznevjeren: 992 je čekala zaoprega 2044 010 i 2044 006. Ubrzo me na peronu našao ICE-3M, a onda je došao i Dinko-KA. Dinko se ozbiljno uhvatio u koštac s faksom i puno nada polažem u njega što se tiče budućnosti lijepih naših željeznica. U Zaboku nam se pridružio Nikola-Zabok te smo tako uspostavili Olympus osovinu koja je grdno zasmetala Canonašima 8) Pejsaže sam ovaj puta zanemario. Interesantno je tek bilo križanje u Konjščini koja bi bila posvema pusta da nije ovog vagonića s grabilicom. Stigavši u Budinšćinu, odnekud su izniknuli drugi fotografi-forumaši. To se nije svidjelo prometniku koji je grintao iz kancelarije, ne usudeći se baš jako dizati glas jer nas se već okupilo desetak. No, Zeus i ja samo ga smirili našim dozvolama, a on se samo pravdao da mu se prvo moramo javiti...je, a bu on zaštopal objekte naših fotki? U Budinšćini me ugodno iznenadila fino sređena cesta, no kasnije sam vidio da je riječ o svega anekih 15-ak km. Mozganja i dogovori su ubrzo počeli i odlučili smo dočekati 65400 u rajonu Peca, a potom klasiku i makozlin u predjelu Podruta. Ugodno nas je iznenadio dolazak našeg strojovođe koji nam je vrlo ljubazno ponudio prijevoz i podružio se s nama do samoga roštilja.
  12. Bilo je super i jako se veselim sljedećem zagorskom roštilju. Sljedećih dana stigne opsežniji raport, zasad ovo:
  13. Misliš ne bih rekao... :oops:Lapsus calami, žureći i htijući podastrijeti milozvučne riječi i slike, pogriješih Stari pajdaš, kojeg se spominješ, bil je zadnji put sa mnom na lanjskom roštiljanju, otad ga ne vidjeh. Nažalost, materijala više namam, možda tek koju neobjavljenu fotku (sasma nevezano uz potopise). :ne zna:
  14. Potom smo krenuli u pitoreskni kraj, mjestašce jednog forumaškog gromovnika i jednog general-predsjednika.... Piotoreskna je i šarmantna zgrada kolodvora tog... Uglavnom pustoš subotnjeg prijepodneva... U daljini se bijele dva HŽ-ovca koju su otišli gledato skretnicu ili kaj već... I opet mi odosmo dalje, moalo smo se udaljili od pruge, ali bumo se vratili. Ja sam veliki ljubitelj sakralne arhitekture, ovo miriši na neogotiku... Tak smo došli do Žeinaca... Zanimljiv mostek ... ...i ŽCPR. Štovani štioc mogne primijetiti da nismo ni sreli poštenog vlaka... Zato samo otišli do Kupljenova... Ne mogu se oteti dojmu da je tu bio još jedan kolosijek... Eto napokon vlačine... I sasvim prigodan pozdrav uz Bt koji će tvrdim slovima biti upisan u zagorsku, a ne i koprivničku, povijset. I tak je našem šalabajzanju došao kraj. Čudna neko sparina sputala nas je u namjeri da se još gdje zaustavimo. Uz nadu da vam prijahu ovi fragmenti, pozdravljam vas do pisanja. I zahvala, naravski, Jednom Važnom Moderatoru.
×
×
  • Create New...