Jump to content

15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)


egérke

Recommended Posts

  • Replies 102
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

NEDJELJA, 5. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=-eY0yid8Zrg

 

dan5.jpg

 

Nakon ranog ustajanja, upućujem se prema luci, gdje je još od sinoć privezan katamaran Judita. Jelsa nema Jadrolinijin ured, pa se karte kupuju u turističkom uredu. Gužva je poveća, no srećom na katamaranu ima dovoljno mjesta. To je inače linija koja Jelsu spaja sa Splitom, uz stajanje u Bolu. Meni je dovoljno samo da me prebaci do Bola.

Judita nema mogućnost izlaska na gornju palubu, tako da nemam baš neke mogućnosti fotografirati. Stoga po izlasku iz jelšanske luke i usmjeravanju prema Braču slikam kroz prednje staklo i preko prednje palube panoramu južne strane Brača:

 

Picture261.jpg

 

Na slici ne izgleda toliko impozantno, no Brač je s te strane doista visok (tu je, uostalom, i Vidova gora).

Desetak minuta kasnije već smo pred Bolom:

 

Picture262.jpg

 

A ubrzo i pristajemo u taj ljupki gradić, jedino veće mjesto na južnoj obali Brača. Iskrcavam se iz katamarana i krećem u šetnju bolskom rivom.

Ime Bol nema nikakve veze sa slavenskom riječju „bol“, već je dalmatskog porijekla – od latinske riječi vallum, tj. palisada, zemljani bedem. Mjesto Bol ima oko 1600 stanovnika (poznata je priča kako središnji teren bolskog teniskog centra, na kojem se do 2003. igrao WTA turnir, ima više mjesta nego što Bol ima stanovnika), a zbog reljefa se prostire uglavnom uz obalu. Prvi se puta kao lokalitet spominje 1184., a kao naselje tek 1475. Današnji se Bol formirao oko dominikanskog samostana u čijoj se crkvi nalazi više slika poznatog bokeljskog slikara Tripa Kokolje. Danas je Bol mjesto koje uglavnom živi od turizma, te se smatra jednom od mondenijih turističkih destinacija u Hrvatskoj.

 

S obzirom na doba dana, ulice su još puste, pa malo bilježim motive Bola:

 

Picture263.jpg

 

Picture264.jpg

 

(velika zgrada na sredini je zgrada Prve dalmatinske vinarske zadruge, osnovana 1903.)

 

Kako nisam stigao ništa doručkovati u Jelsi, zastajem u jednoj pekarnici i kupujem burek. Skuplji je nego u Zagrebu. Da, cijene me podsjećaju da je Bol mondeno odredište...

Sjedam na klupu i jedem svoj doručak. Na obalnom šetalištu je neobično živo. Svako malo promakne neki džoger, pa netko na rolama, jedna gospođa čak hoda s onim štapovima za hodanje...halo, ljudi! 8 sati ujutro je, nedjelja je i još je državni praznik! I vi ste, navodno, na odmoru.

Budući da mi bus ide tek u 10:45, moram razumno utrošiti vrijeme. Krećem stoga lagano prema zapadu, šećući uz obalu. Zapadno od mjesta počinje kompleks hotela, a potom dolazim i do glavne bolske atrakcije:

 

Picture265.jpg

 

Zlatni rat jedna je od najprepoznatljivijih vizura Hrvatske, i svakako najpopularnija plaža u zemlji. Riječ je o 634 metra dugačkom rtu, u čijem se središtu nalazi borov šumarak koji je sa svih strana uokviren šljunčanom plažom. Plaža mijenja svoj oblik ovisno o morskim strujama, vjetru i plimnim ciklusima. Moguće je npr. da pri vrhu plaže zaspite na jednoj strani, a probudite se na drugoj. Ili u moru, ako ste krivo procijenili kretanje mora. Zbog te je pojave čitav Zlatni rat zaštićen kao geomorfološki fenomen. U šumarku pored plaže nalaze se ruševine rimske ville rustice, s ostacima bazena. Zbog povoljnog vjetra maestrala, potaknutog činjenicom da se nalazi na najužem dijelu Hvarskoga kanala, u svojevrsnom koridoru, Zlatni je rat omiljeno odredište zaljubljenika u jedrenje na dasci (slično kao i Viganj na Pelješcu, pokraj kojega sam također prošao).

 

Spuštam se do plaže. U ovo doba dana još je prazna (svi džogiraju i rolaju se), tako da imam priliku snimiti jedinstven kadar:

 

Picture266.jpg

 

Iznad redova ligeštula spremnih za iznajmljivanje vidi se Vidova gora, sa 778 m najviši vrh jadranskih otoka:

 

Picture267.jpg

 

Krećem lagano natrag prema Bolu. Usput liježem na jednu klupicu, te malo kunjam. Lagano se budi život oko mene, prvi kupači kreću na plažu.

Po povratku u Bol, još malo usputnih kadrova:

 

Picture268.jpg

 

Bolska lučica:

 

Picture269.jpg

 

Picture270.jpg

 

I došlo je tako i vrijeme da krenem na bus za Supetar. Po polasku iz Bola, cesta se ubrzano uspinje, otkrivajući sve bolji pogled na Bol, Hvarski kanal i susjedni Hvar:

 

Picture271.jpg

 

Picture272.jpg

 

Picture274.jpg

 

Ovdje se dobro vidi strmina južne obale Brača:

 

Picture275.jpg

 

I još jednom pogled na Hvar:

 

Picture276.jpg

 

Te prelazimo prijevoj i ulazimo u unutrašnjost Brača. Krajolik je ovdje mnogo zeleniji, pogled prema sjevernoj strani Vidove gore:

 

Picture277.jpg

 

Otok Brač (tal. Brazza, lokalni čak. Broc) s 395 km2 treći je najveći hrvatski otok, i, kako smo već spomenuli, najviši od svih. Ima oblik elipse kojoj su na sjeverozapadu i jugozapadu dodana dva isturena dijela koja zatvaraju Milnjanski zaljev. Dužina istok-zapad iznosi oko 40 km, a širina sjever-jug oko 12 km. U geološkom smislu, Brač je tzv. prebačena bora – nastao je sudarom dviju litosfernih ploča, no taj sudar nije uzrokovao jednolično izdizanje, već je pritisak jedne ploče bio jači, pa tako Brač izgleda kao golema kosina, tj. od sjeverne se obale visina blago povećava prema jugu, da bi se potom na južnoj strani naglo survala u more. Brač je jedan od rijetkih jadranskih otoka koji na sebi nema mjesto koje se zove isto kao i otok. Ime mu navodno potječe od ilirske riječi brentos – jelen, a i Grci su ga zvali Elaphousa. Iako je nastanjen još od paleolitika, grčke su ga naseobine zaobišle. Ilirski su otpor slomili tek Rimljani 9. g. po Kr. No ni oni nisu izgradili nikakvo veće naselje na otoku, nego je Brač uglavnom služio kao mjesto za odmor rimskih plemića. Ono što se međutim eksploatiralo, bio je kamen – brački je kamen čuven u svijetu, a od njega je izgrađena i Dioklecijanova palača i predvorje zgrade UN-a u New Yorku.

Nakon što su Avari i Slaveni razorili Salonu, mnogi su Salonitanci prebjegli na Brač, te prema predaji osnovali mjesto Škrip, najstarije na otoku. Brač ostaje pod upravom Bizanta.

Od 1268. do 1357. Bračani priznaju mletačku vlast, zatim ugarsku, a od 1420. ponovno mletačku, uz sačuvanu autonomiju. Bračani su birali vlastitog kneza, koji je stolovao u staroj otočnoj prijestolnici Nerežišćima. S otoka Brača iz tog razdoblja potječu i dva zanimljiva dokumenta – Povaljska listina (posjedovna isprava benediktinskog samostana) i Povaljski prag (natpis majstora Radonje iznad vrata na tom istom samostanu), oba pisana bosančicom. To su jedina dva ćirilična dokumenta nađena na području Hrvatske (obično se navodi još hrvatskih ćiriličnih dokumenata, ali oni su svi s područja današnje BiH, pa je upitno možemo li ih smatrati hrvatskima). Zanimljivo je da je Povaljska listina otkrivena slučajno, kada je svećenik koji je došao blagosloviti kuću zapazio neobične znakove na papiru kojim je domaćica raspirivala vatru na ognjištu.

Tek nakon 15. st. bračka se naselja iz unutrašnjosti sele na obalu. U 16. st. nastaje glasovita glagoljaška pustinja Blaca zapadno od Bola. 18. st. donosi urbani razvitak obalnih mjesta. Nakon propasti Venecije Brač pripada Ilirskim pokrajinama, pa Austriji, a zatim ulazi u sastav Jugoslavije. 1941. ga je okupirala Italija, potom je nakon kapitulacije bio neko vrijeme slobodan, pa su ga zauzele ustaše, pa Nijemci, do ponovnog oslobođenja u srpnju 1944. Vjerojatno najpoznatiji Bračanin jest Postiranin, pjesnik, pisac, prevoditelj, partizan i prvi predsjednik Sabora NR Hrvatske (sve na p-), Vladimir Nazor.

Otok je patio od snažne emigracije početkom 20. stoljeća, prvenstveno u Čile (recimo, poznati čileanski biznismen Androniko Lukšić porijeklom je iz Sutivana). U Jugoslaviji se situacija poboljšala, pa je izgrađena infrastruktura, otok je povezan trajektima s kopnom, a razvila se i industrija (tvornice Sardina Postira i Favorit Nerežišća). Ipak, težak život na otoku obilježio je Bračane i bio uzrokom jednog od najpoznatijih stereotipa o njima – onoga da su škrti. Zanimljivo je i da je Brač najnačitaniji hrvatski otok – statistika pokazuje da po glavi stanovnika dolazi 5 knjiga u otočkim knjižnicama. Isto je tako jedan od 3 otoka s međunarodnim aerodromima. Zračna luka Brač izgrađena je 1993., jedina u samostalnoj Hrvatskoj, a nalazi se sjeveroistočno od Bola, u unutrašnjosti.

 

Nadao sam se da ću autobusom proći kroz Nerežišća, no u Pražnici skrećemo na sjeveroistok i počinjemo se spuštati prema Pučišćima. Odavde sijevaju vidici prema obali, i Omiškoj Dinari:

 

Picture278.jpg

 

U daljini se vidi i Split:

 

Picture279.jpg

 

A na jugu prijevoj Dupci, koji odvaja Omišku Dinaru (lijevo) od Biokova (desno):

 

Picture280.jpg

 

I tako se pomalo spuštamo u Pučišća, gradić poznat po okolnim kamenolomima i nedavnoj aferi s Jadrankamenom. Pučišća su smještena u dubokoj uvali koja se u dnu dijeli na dva rukavca. Ne zadržavamo se previše, tek da iskrcamo putnike, pa stoga samo tri brze slike:

 

Picture281.jpg

 

Picture282.jpg

 

Picture283.jpg

 

Nastavljamo cestom koja vodi sjevernom obalom., preko Postira i Splitske do Supetra. Umor od nedovoljno prospavane noći (da, krevet je bio opet prekratak) ubire danak, pa većinu te dionice spavam. Nakon 20-ak minuta stižemo u Supetar, glavno otočko naselje i trajektnu luku. Ja ovdje presjedam na drugi bus, koji me vozi do Sutivana.

Oko pola 1 sam u Sutivanu. Razlog zašto idem ovamo jest dogovor s čovjekom neobična imena – Hrabren. Hrabren i ja upoznali smo se prethodne jeseni na jednom od brojnih zagrebačkih pub-kvizova, kad smo spletom okolnosti završili zajedno u ekipi. S vremenom smo se sprijateljili, a kad sam mu iznio svoj ovogodišnji plan, rekao mi je da slobodno navratim i u Sutivan. I eto, ja došao. Taman će mi Sutivan doći na ovom putu nešto kao Ohrid na landranjima Balkanom, mjesto na kojem ću jedan dan bez obaveza puniti baterije.

Hrabren me čeka na stanici, te prvo sjedamo u jedan kafić na obali. Uz uobičajeni razgovor, malo me informira i o Sutivanu, no ja ću te podatke iznijeti u idućem nastavku. Potom odlazimo na ručak do jedne njegove prijateljice, usput susrećući i Ellu Dvornik. Naime, Dvornikovi imaju kuću u Sutivanu, te su Hrabren i Ella znaju još od djetinjstva. Nakon ručka ostavljam svoje stvari kod njega, a potom provodimo poslijepodne na plaži s njegovom ekipom, sjedeći u hladu i laprdajući.

Hrabrenovo neobično ime posljedica je činjenice da su mu oba roditelja kroatisti i zaljubljenici u staroslavenski, te su tako djetetu dali ime koje aludira na Crnorisca Hrabra, bugarskog monaha iz 10. st. koji je u svom spisu O pismenima branio i zastupao glagoljicu spram latinice i grčkog alfabeta. Suprotno svim očekivanjima, Hrabren nije zbog svog imena imao problema u školi. :D

Toga popodneva sam upoznao i Hrabrenove roditelje. Dok je Hrabren emotivac, osoba koja voli popiti, svira gitaru i poprilično puno priča, njegovi su mi roditelji ostavili dojam pomalo nepristupačnih ljudi, škrtih na riječima. Bili su ljubazni i susretljivi, ali nekako nekomunikativni. Sušta suprotnost sinu jedincu. I posebno mi je bilo smiješno što su mi se obraćali s „vi“, iako sam svega 8 godina stariji od njihovog sina.

Nakon večere je Hrabren uzeo gitaru, te smo se i opet spustili do glavne sutivanske rive, te proveli večer tamburajući na zidiću. Kako smo obojica taj dan bili umorni, legli smo relativno rano – čak prije ponoći.

 

Ah, sutra ne moram ganjati nikakve autobuse ni brodove...

Link to comment
Share on other sites

Link ti ne radi, pa da ne ostanemo bez prikladne pjesme:

 

 

Usput, iz Nerežišća su potekle prve domaće gume za žvakanje u bivšoj Jugoslaviji. Moja generacija ih dobro pamti. Na omotu je pisalo ‘’Favorit kauguma’’, a kao proizvođač je navedena ‘’Poljoprivredna zadruga Nerežišće, otok Brač’’. Rekao bih da je tvornica dobila ime upravo po svom znamenitom proizvodu.

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Dobro, znači sad mi moramo nakaj napisat ako hočemo vidjet kaj je dalje bilo.

 

Prvo, kad sam bio na Lastovu, kupao sam se unutar vojnog objekta kod Pasadura i bilo je dosta ježeva, pa sumnjam u istinitost priče koju si čuo, a sad, rekao bih i da sve ono smeče u moru ne koristi čistoči istog, ali istina ja sam se kupao na ulazu u zaljev.

 

Kad sam več spomenu svoje ljetovanje na gradu Hvaru za 189 DEM, mogao bi napisat i nekaj o tome dok ne odeš predaleko od Hvara. Dakle, bila je godina 1993. vrijeme je rata i turizam je praktički mrtav. Pojavio se oglas jedne agencije za ljetovanje na Hvaru u hotelu Amfora s punim pansionom i prijevozom za tih 189 DEM. Put je išao autobusom do Senja, pa na brzi bord Iris ili hidrogliser Mirta do Hvara. Oba broda su bila vlasništvo (propalog?) Kvarner expressa. Put je do Senja protekao dobro, kao i nastavak do Hvara, a kako smo bili dosta brzi, čak smo malo skrenuli s puta i prošli pokraj Kornata. Osim gostiju te agencije koji su bili smješteni u hotelima Amfora i Pharos drugih turista nije bilo. Grad je bio poluprazan, ali ipak živ jer su to veliki hoteli, pa je i ljudi bilo, ali po mojim sječanjima atmosfera je bila dosta sumorna. Svaki dan je uplovljavo trajekt na relaciji Rijeka - Dubrovnik i to je bio brod koji život znači. Na toj liniji su bili Liburnija koja i danas plovi, Slavija I koja je izrezana i Ivan Zajc (na znam kaj je s njim bilo). Povratak nije protekao tako dobro kao put tamo. Prvo je hidrogliser kasnio nekih sat vremena, ali ajd dobro, krenuli mi. Odjednom smo stali na nekom otoku i kapetan i njegov pomočnik su nekaj ronili ispod broda. Ok, krenemo mi nakon nekog vremena i odjednom nasred mora brod pada i stane. Plutamo mi tako, a kad smo stali automatski se ugasila klima, pa je bilo vruče. Radio je normalno radio, a bila je neka emisija žalje i pozdravi i to po principu kaj netko naruči to se pušta pa makar bilo četiri puta u zadnjih pola sata, a svaki drugi koji nazove naruči "Cesaricu" od Olivera, tako da sam je tog dana čuo valjda 20 puta, tako da i danas kad čujem tu pjesmu, odmah se sjetim pokvarenog broda. Kako je iza nas išao brzi brod Iris bilo je i ideja da se na njega prebacimo, ali i on je blagoizvolio krepati. Očito je ta relacija bila previše za te brodove. Kružila je priča da su iz Rijeke poslali drugi hidrogliser po nas (prekrcaj nasred mora bi bio zanimljiv), a bilo je i bistrih ideja od strane ženskog djela putnika da ode par muškaraca zaprijetit kapetanu da moramo krenut :lol Na znam kaj su mislile, da je kapetanu jako velik gušt plutati izmđu Pašmana i Dugog Otoka. Nakon dva sata smo napokon krenuli i stigli smo do Senja. Ukrcali se na buseve i krenuli, međutim usput su nas par puta zaustavljali i legitimirali, a bili smo među zadnjima koji su prošli tom cestom prije uzbune, a u daljini se vidjelo kako nekaj gori i to na više mjesta. Putnici s broda Iris su išli za Rijeku i tamo prešli na buseve.

 

Evo jedne fotke tog hidroglisera prije polaska za Senj, a ovaj balavac koji smeta sam ja

 

IMG_0002-10.jpg

 

Druge godine 1994. sam također išao s istom agencijom u istom aranžmanu na Hvar, jedino je poskupilo, pa je bilo 289 DEM. Put je i tamo i natrag protekao u redu, a i Hvar je malo živnuo i sve je nkako vedrije izgledalo, a čak smo u povratku prošli pokraj Zadra jer se je očito situacija na fronti smirila, pa smo mogli proč bliže obali. Jedina zanimljivost je bilo pristajanje u Primoštenu radi doljevanja goriva. Hidrogliser se nije mogao dič, pa je kapetan zamolio jače muškarce da dođu naprijed kako bi tamo bila največa težina. Međutim, jedan koji je bio uvjerljivo najteži na brodu je mislio da je jako duhovit i zbijao je šale na račun toga kaj hidrogliser nemre krenut, a nije mu bilo ni na kraj pameti otič napraijed, a možda bi lakše krenuli da smo njega bacili u more.

 

Uf, malo sam se previše raspisao, valjda nebute zamjerili.

Link to comment
Share on other sites

Evo jedne fotke tog hidroglisera prije polaska za Senj, a ovaj balavac koji smeta sam ja

 

http://i1122.photobucket.com/albums/l527/ICE-3M/IMG_0002-10.jpg

 

 

"Mirta" eno već petu godinu trune na lukobranu Porto Barossa. Pokušavaju ju prodati za 40.000 US$, ali nema kandidata.

 

A što se tiče Brača, samo sam htio izvjestiti autora teme i štovano čitateljstvo da sam bio jedino u Bolu prije puuuuuno, puuuuuno godina i da se sjećam jedino pješčane plaže na kojoj nije (tada) bilo ničega. Stoga ne očekujte od mene pridodataka glede ovog otoka.

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

PONEDJELJAK, 6. KOLOVOZA


Tematska pjesma:



dan6.jpg

Nakon lijenog buđenja i doručka, odlazimo na kupanje na plažicu istočno od središta mjesta. Moje jedino kupanje na ovom putovanju. Potom se susrećemo s Hrabrenovom ekipom, pa slijedi kava. Nakon toga još malo zujanja uokolo i ručak. Nakon ručka uzimam fotoaparat i krećem bilježiti

kadrove Sutivana.


Pogled od Hrabrenove kuće prema središtu mjesta:

Picture284.jpg

Sutivan ima 720 stanovnika i jedino je mjesto u istoimenoj općini. Smješten je na sjeverozapadu Brača, najbliže Splitu od svih bračkih mjesta. Ime dolazi od negdašnje ranokršćanske bazilike sv. Ivana, a u lokalnom govoru dolazi u obliku Stivan ili Stivon. U središtu mjesta nalazi se veliki ljetnikovac s kraja 17. i početka 18. stoljeća, koji je pripadao pjesniku Jerolimu Kavanjinu (tzv. Kavanjinovi dvori, nedavno stradali u požaru). Kavanjin je bio barokni pjesnik, koji je u mladosti bio vojnik i odvjetnik, da bi po povlačenju na Brač napisao religiozno-filozofski ep Bogatstvo i uboštvo, najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti, s čak 32 724 stiha.

Iz Sutivana porijeklo vodi i obitelj Andronika Lukšića, najbogatijeg Čileanca i najbogatije osobe hrvatskog porijekla. Dotični je čak nešto i htio kupiti u mjestu, ali, koliko mi je Hrabren ispričao, od toga nije bilo prevelikog uspjeha.

S terase jednog kafića na obali pogled prema središtu mjesta:

Picture285.jpg

Začudo, mjesna župna crkva nije posvećena sv. Ivanu, već Uznesenju Marijinom. Izgrađena je u 16. st., a proširena u 18. st. Crkvica sv. Ivana nalazi se istočno od središta mjesta i izgrađena je u 17. st., a upravo su pored nje otkopani temelji ranokršćanske bazilike iz 6. st.

Pogled duž obale u pravcu Miraca, Supetra...:

Picture286.jpg

Nakon pive u kafiću, odigravamo rundu-dvije biljara. Usput na televiziji vidim da se održava finale natjecanja u gađanju glinenih golubova na OI u Londonu, i da su čak dvojica naših u finalu.

Uspinjemo se strmo uzbrdo i dolazimo do crkve sv. Roka iz 17. st.:

Picture287.jpg

Nedaleko se nalazi i groblje, koje je jedinstveno po katakombama u kojima je smješteno 126 grobova.

Spuštamo se natrag kroz uske kalete:

Picture288.jpg

Prolazimo pored crkve i opet smo uz more:

Picture289.jpg

Kuća na sredini slike je tzv. kuća Marijanović, kaštel iz 17. st.

Središte Sutivana karakterizira ovaj drvored palmi (ili cikasa?), uz koji se protežu šetnice:

Picture290.jpg

Nakon popodnevne šetnje odlazimo u jednu konobu, gdje ja Hrabrena častim večerom, kako bih mu zahvalio za gostoprimstvo. Ispada da u toj konobi radi jedan njegov prijatelj. On nas je skužio taman negdje nakon glavnog jela (punjenih liganja), pa smo onda dobili besplatno još i desert i još jedno

vino (pili smo pošip).

Hrabren je nenavikao na takvu fensi večeru, ali ubrzo će doći na svoje jer se večeras održava još i ribarska fešta, što znači da ćemo nakon ove (moram priznati prilično mršave) večere omastiti još brk i pečenim srdelama, vinom i fritulama. Spuštamo se do obale, motamo se kroz gužvu i blagujemo rečeno. Noćni pogled na luku:

Picture291.jpg

Picture292.jpg

Potom se okuplja Hrabrenovo društvo i opet navraćamo do one njegove prijateljice kod koje smo prethodni dan bili na ručke (Vlatka se zove). Iznad ulaza u Vlatkinu kuhinju, u jednoj rupici u zidu, gnijezdo su svili šišmiši. Kroz rupicu se lijepo vide mladunci.
Ostatak večeri provodimo igrajući Trivial pursuit. U jednom času čujemo kako je toga popodneva Giovanni Cernogoraz osvojio zlato u gađanju glinenih golubova. Eh, da smo znali dok smo onako usput bacali pogled na televizor...

 

Nakon ovog lijenog dana bez previše događaja, vraćamo se na počinak. Sutra opet ruksak na leđa, pa put pod noge...

Link to comment
Share on other sites

Na temu poslovične bračke škrtosti, evo dva najpopularnija:

Kad Bračanin prodaje zemljište uz more?
Kad je oseka!

Došao Bračanin u konobu i pita čovjeka za stolom:
- Jesi li ti jučer spasija mog sina iz mora?
- Jesam.
A Bračanin će ozbiljno:
- A di mu je kapa?



S druge strane ih također bije glas i da su bogati te da se uzajamno jako pomažu. Onomad sam u nekim novinama pročitao ljetnu anegdotu o mlađoj Bračanki koja je u trgovini u Splitu vidjela komad namještaja na rasprodaji i bila joj je hića. Ušla je u kafić na rivi i upitala sumještane koji su čekali trajekt da joj posude 2.000 maraka. Svi su se mašili za novčanik!

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

UTORAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma:



dan7.jpg

Budući da je jutarnji vozni red autobusa iz Sutivana za Supetar posve neusklađen s polaskom trajekta, do trajektne me luke vozi Hrabrenov tata, a i Hrabren će nam se pridružiti. Nakon doručka se pozdravljam s Hrabrenovom mamom. Sjedamo u auto i za desetak minuta smo već u trajektnoj luci u Supetru. Nije prevelika gužva, ipak je utorak. Kupujem kartu i pozdravljam se sa svojim domaćinima. Potom se ukrcavam na Tina Ujevića.

Pogled s broda na supetarsku luku:

Picture293.jpg

Ubrzo isplovljavamo. Desetak minuta kasnije, s mora slikam i Sutivan:

Picture294.jpg

Inače, Sutivan je jedno od onih divnih mjesta u Hrvatskoj koje je sjedište općine u kojoj je ujedno i jedino naselje. Naime, prvo mjesto istočnije od Sutivana, Mirca, pripada gradu Supetru, dok je zapadno od Sutivana krajnja punta Brača, a iza punte je već općina Milna. U zaleđu nema nikakvih

mjesta. Takvih primjera ima još, pogotovo na otocima (npr. Kukljica na Ugljanu).


Na pola puta do Splita križamo se s brodom blizancem, Hrvatom:

Picture295.jpg

(zanimljivo, Hrvat je zapravo porijeklom Grk, ako se ne varam, kao i Tin)

Ako se netko sjeća one rasprave koju smo Nikola i ja vodili s Leticom u istočnoj Turskoj, oko toga kako je Tirana ljepša od Splita, evo konačno prilike da zorno prikažem koja se asocijacija u meni javi kad netko spomene Split:

Picture296.jpg

Picture297.jpg

Nekomu prvo padne na pamet Marjan, katedrala Sv. Duje, Dioklecijanova palača...meni prvo padnu na pamet beskonačni nizovi nebodera i novogradnji, jednako depresivnih kao i Novi Zagreb.
Pristajemo u splitskoj luci, imam oko sat i pol vremena do polaska idućeg trajekta. Prvo ću otići do bankomata, pa potom laganini natrag do luke.
No potraga za bankomatom se donekle oduljila. Ipak stižem do luke dovoljno rano da se ne trebam zabrinjavati. Odlazim još kupiti i vodu, te onda krećem prema mjestu gdje stoji trajekt za Vis. I tada primjećujem neobično dugi rep s kojim nisam računao. Pomiče se on, ali sporo. Vrijeme polaska se

približava, a ja još nisam siguran hoću li stići. Ima doduše popodne katamaran, ali onda bi mi to izazvalo neplanirano odgađanje... Ipak se uspijevam dokopati blagajne i u zadnji čas kupujem kartu. Ulijećem na trajekt samo minutu prije polaska, barem onoga po redu plovidbe. U realnosti čekamo još skoro deset minuta prije no što isplovimo. Ovaj puta moje plovilo je Marjan.


I opet plovimo pored Brača. Slikam Sutivan iz ovog kuta, ali slabo se vidi:

Picture298.jpg

A pred nama su Splitska vrata – lijevo je Brač, desno Šolta, kroz vrata se vidi Vis, a lijevo iza Brača proviruju i visovi Hvara:

Picture299.jpg

Ovo bi trebao biti pogled prema Milni:

Picture300.jpg

U Splitskim se vratima nalazi i otočić Mrduja:

Picture301.jpg

Mrduja je smještena bliže Braču, no u povijesti su na nju pravo polagali i Bračani i Šoltani. Tako postoji legenda kako su i jedni i drugi vezali otok Konopom i stali ga povlačiti prema svom matičnom otoku. Iz toga se razloga od 2008. održava natjecanje nazvano Potezanje Mrduje, gdje se

okupljaju brodice s oba otoka i pokušavaju nategnuti konop zavezan za Mrduju. Tko ga jače zategne, ima se pravo godinu dana dičiti titulom vlasnika Mrduje. U stvari, svrha ove zabavne manifestacije je povezivanje Šolte i Brača, dvaju otoka udaljenih nekoliko desetaka metara, ali nepovezanih brodskom linijom (da bi se iz Milne došlo u Stomorsku mora se ići bilo katamaranom iz Milne, ili trajektom preko Supetra, u Split, pa onda opet trajektom u Rogač i potom do Stomorske). Shodno tomu, otoci se smjenjuju u ulozi pobjednika iz godine u godinu.


Osim što ju se poteže, oko Mrduje se i plovi, i to 80 godina dulje od potezanja. Naime, davne 1927. po prvi je puta održana Mrdujska regata, sa startom i ciljem u Splitu, a okretištem na Mrduji. To je najstarija regata u Hrvatskoj i jedna od najstarijih u Europi.

Krajnja zapadna punta Brača, rt Zaglav:

Picture302.jpg

I najistočniji šoltanski rt:

Picture303.jpg

Prošli smo kroz Splitska vrata i izlazimo na otvoreno more. U daljini se nazire Vis:

Picture304.jpg

A istočno od nas je Hvar:

Picture305.jpg

Pogled na južnu stranu Brača i Vidovu goru:

Picture306.jpg

Vis:

Picture307.jpg

Sveti Klement, najveći u skupini Paklinskih otoka, poznat i po marini Palmižana:

Picture308.jpg

Spuštam se u salon trajekta. Na televiziji ide repriza jučerašnjeg natjecanja u gađanju glinenih golubova. E sad ću vidjeti kako je to Cernogoraz osvojio zlato... Nemam sreće. Taman negdje 3 serije prije kraja izlazimo iz područja pokrivenosti digitalnim TV-signalom. Udaljili smo se od Hvara, a još se nismo dovoljno primakli Visu. Kada konačno dobijemo signal, vidimo zakratko kako Cernogoraz proslavlja svoje zlato, a onda se signal opet gubi. Odustajem od televizije.

Nakon nekog vremena ipak smo se dovoljno primakli Visu:

Picture309.jpg

Picture310.jpg

Na ulazu u višku luku stražu čuva otočić Host:

Picture311.jpg

Otvara se pomalo pogled i na grad Vis. On se sastoji od dva danas srasla naselja – Luke i Kuta. Ovo je Kut, na istočnoj strani uvale:

Picture312.jpg

Picture313.jpg

S desne je strane poluotok Prirovo, koji još zaklanja pogled na Luku:

Picture314.jpg

Evo Luke:

Picture315.jpg

Na Prirovu se nalazi franjevački samostan iz 16. st., podignut na ostacima rimskog amfiteatra, te pored njega novo viško groblje, s jednim od najljepših položaja na svijetu:

Picture316.jpg

Panorama Luke:

Picture317.jpg

Pristajemo. Iskrcavam se i odlučujem malo prolunjati Visom do polaska autobusa za Komižu. Uličica u centru:

Picture318.jpg

Crkva Gospe od Spilica, izgrađena u 16. st. između Luke i Kuta, kako bi se ta dva naselja bolje povezala:

Picture319.jpg

Pogled na Kut:

Picture320.jpg

Vraćam se obalom do trajektnog pristaništa. Odavde polazi i autobus za Komižu. Još ga nema, pa ću sjesti u obližnji kafić, tradicionalno viškoga imena Bejbi. Ispijam jedan bitter lemon, i nekako se pojavljuje i bus. Ukrcavam se i krećem.

Očekivao sam da će bus ići cestom koja je i po službenom rangu viša, onom koja gotovo polukružno ide južnom obalom otoka, preko Podšpilja, no on se ipak odlučio za sjevernu, kraću cestu, koja se od izlaska iz Visa konstantno uspinje, sve dok ne dođe do prijevoja iznad Komiže, kada se u nekoliko serpentina sunovrati opet prema obali.

Otok Vis (tal. Lissa) jedini je veći pučinski otok u Hrvatskoj. Od kopna je udaljen 45 km. Površina mu iznosi 90,3km2, najviši vrh je i opet Hum, s 587 m visine. Ima otprilike oblik šnite tosta kojoj je netko odgrizao komad na zapadu i sjeveroistoku. U tim su se dvama zaljevima smjestila i dva glavna naselja na otoku. Među Visom i Komižom postoji snažno rivalstvo. Recimo, kada je uvedena nova administrativna podjela Republike Hrvatske, otok Vis podijeljen je na dvije administrativne jedinice – grad Vis i općinu Komižu. Danas se na otoku nalaze dvije administrativne jedinice, grad Vis i grad Komiža. Naime, bilo je nezamislivo da Vis ima viši administrativni status od Komiže.

Otok je poznat po grčkoj koloniji Issi, koju su osnovali Sirakužani 397. pr. Kr., po čemu se današnji grad Vis smatra najstarijim naseljem u Hrvatskoj (to mu osporavaju Starograjani, koji smatraju da je njihovo mjesto najstarije). Upravo je Issa bila ishodište daljnje grčke kolonizacije po Jadranu – Išani su osnovali Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). U kasnijem tijeku povijesti Vis slijedi priču ostatka Dalmacije. Kako je zbog svog isturenog položaja bio strateški jako važan, oko Visa su se često vodile bitke. Najpoznatija je ona 20. srpnja 1866., kada je habsburška vojska, pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, pobijedila Talijane i na taj način obranila Dalmaciju. Visom su jedno kratko vrijeme, u doba napoleonskih ratova, vladali i Englezi, te je upravo na Visu odigrana prva utakmica kriketa u Hrvatskoj (Vis i danas ima svoj kriket-klub).
Nakon Prvog svjetskog rata Vis pripada Kraljevini SHS. Priča kaže da je Italiji kao ustupak ponuđeno Lastovo, samo da se odrekne Visa. Talijanima je Vis bio važan i strateški i simbolički, no ipak su ga prepustili. Važnu ulogu u tome je imao i tadašnji narodni zastupnik Visa, Ante Trumbić.

Zanimljivo je da je u doba stare Jugoslavije tristotinjak Višana prešlo na pravoslavnu vjeru. Razlog je bio državna podjela kolonatskog zemljišta
težacima, pod uvjetom da prijeđu na pravoslavlje. To je izazvalo velike sukobe među otočanima, te se dio njih kasnije vratio na katoličanstvo, a dio iselio. 1933. u gradu Visu sagrađena je i velika pravoslavna crkva, koja je kasnije oštećena u njemačkom bombardiranju, te je srušena.


U Drugom svjetskom ratu Vis su ponovno okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije, Vis je jedini dio bivše Jugoslavije koji nisu

okupirali Nijemci. To je omogućilo da se na Visu razvije snažan partizanski pokret, te je upravo Vis bio središte Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom
1944., do zauzeća Beograda u listopadu te godine. Nakon rata, Vis je, kao i Lastovo, bio zatvoreni vojni otok, s tim da je bio mnogo militariziraniji od
Lastova. Čitavo podzemlje Visa premreženo je nizom tunela, podzemnih prostorija, čak i podzemnom bolnicom, tunelima za ratne brodove, a na površini
se nalazilo čak 30 vojnih objekata.


Danas je Vis mnogo dostupniji, iako je još uvijek udaljen dva i pol sata trajektom, što s jedne strane omogućuje da ipak odolijeva turističkim hordama. Izvan sezone, međutim, otok je sablasno pust. Ukupno na otoku živi oko 3700 ljudi, dok ih je u doba Austro-Ugarske, početkom 20. stoljeća, bilo dva i pol puta više. Otočani se tradicionalno bave vinogradarstvom (poznata je viška sorta grožđa vugava), a u Komiži i ribarstvom.

Govoreći o Komiži, ja upravo u nju stižem. Autobus me ostavlja na parkiralištu koje služi i kao autobusni kolodvor, te se ja upućujem prema obali. Izlazim na glavnu komišku rivu:

Picture321.jpg

S obzirom da ovaj grad živi s morem i od mora, riva nosi naziv Svetega Mikule, koji je naravno zaštitnik pomoraca i čitavog grada.

Sjedam u jednu od konoba na rivi, vrijeme je ručku. Više se ne sjećam što sam jeo za glavno jelo, no pio sam vugavu, a za predjelo sam uzeo
komišku pogaču. Naravno, postoji i viška pogača, ne mogu jedni imati nešto, a da i drugi nemaju. Osnovni sastojci su isti u obje, to su slane srdele, luk,
kapari, masline, peršin. Razlika je u tome što komiška u sebi još ima umak od paradajza. Također, razlika je u rezanju – viška se reže na trokute, a komiška na četverokute. U svakom slučaju, to jednostavno težačko jelo ukusan je i okrepljujući obrok.


Komiža danas ima oko 1400 stanovnika. To je najudaljenije naselje u Hrvatskoj. Komiži pripada i najjužnija točka Republike Hrvatske – hrid Galijula u arhipelagu Palagruže. Komiža je smještena u širokom zaljevu na zapadnoj obali, podno strmih brda zapadne strane Visa. Kao da je sam otok Vis,

pogurnuvši svojim reljefom Komižu prema moru, i potom širom otvorivši Komiški zaljev, utjecao na stoljetnu komišku orijentiranost moru i ribarstvu.


Komiža se prvi puta spominje 1145., kao Val Comeza, premda se vjeruje da su na ovom području živjeli i Grci i Rimljani, no tomu nisu nađeni tragovi. Čak se tvrdi da ime mjesta dolazi od Com Issa, „pored Isse“. Na mjestu grada postojala je i benediktinska opatija. U mletačko doba Komiža je

glavno ribarsko središte na Jadranu, a prosperitet koji iz toga proizlazi ogleda se u izgradnji luksuznih velikih kuća, crkava, utvrda. U doba Austro-Ugarske postaje općinsko središte, te je u to vrijeme i najveće naselje na Visu, s 4000 stanovnika. Početkom 20. st. Komiža ima čak 7 tvornica za
preradu ribe. Gradi se lukobran, proširuje pristanište... A onda propada Austro-Ugarska, a glavna komiška ribolovilišta, ona oko Palagruže, pripadaju
Italiji. Pa onda dolazi novi rat, vojna izolacija Visa, iseljavanje, ukidanje općine, ukidanje trajektne veze sa Splitom... U mjestu je ostala samo jedna
tvornica ribe, čuveni Neptun, koji je svojim sardinama opskrbljivao JNA.
Samostalnost Hrvatske rješava čitav Vis tereta vojne zone, no ekonomska katastrofa koja slijedi ubrzo zahvaća i Neptun. Neptun je još životario desetak
godina, uglavnom pakirajući i prerađujući uvezenu ribu, da bi onda početkom 21. stoljeća sve otišlo u stečaj, strojevi prodani i preneseni u – Niš. I sada se u Nišu, usred Balkana, pakiraju marokanske sardine, a Komiža, koja je bila perjanica jadranskog ribarstva, koja se nalazi posve okružena morem – nema više nijednu tvornicu ribe.


Komiža je i prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio neki papa. Bilo je to 1177., a papa je bio Aleksandar III., kojeg je za vrijeme plovidbe kod Palagruže ulovilo nevrijeme, pa su ga ribari prebacili do Komiže. Nakon što je posvetio crkvu Svetog Nikole, nastavio je prema Zadru.

Najveći iseljenički centar Komižana nalazi se u San Pedru u Kaliforniji, gdje živi gotovo 25 000 Komižana i njihovih potomaka.

Završavam s ručkom i krećem u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren. Ha, ništa, da barem uslikam nešto s obale:

Picture322.jpg

Na slici se vidi Biševo, otok smješten jugozapadno od Visa, danas naš najudaljeniji naseljeni otok. Biševo je priča za sebe i naravno da ću ga posjetiti.

Još nekoliko slika komiških kaleta:

Picture323.jpg

Picture324.jpg

Komiža ima i hotel, imenom Biševo. Dobivam želju za poštenim hotelskim krevetom, te se upućujem pogledati imaju li slobodnih mjesta za putnika namjernika. Nažalost, nemaju. Vraćam se natrag do centra i zavirujem u neke od turističkih agencija, pitam ih imaju li sobe. Šalju me od jedne do

druge, naposljetku u trećoj mi izlaze u susret. Jedna gospođa ima sobu u privatnom stanju, samo, kaže, to je novogradnja i nema pogled na more. Nema
veze, nisam baš u situaciji da biram, a i nije da mi je toliko bitno da ujutro odmah mogu s prozora vidjeti more.


Daju mi smjernice i ja se otpućujem na rečenu adresu. Gospođa je već tamo, pušta me u stan, pokazuje mi moju sobu. Zadovoljavajuća je, iako krevet opet ima previsoko uznožje. Srećom, bračni je, pa ću i opet spavati po dijagonali.

Pogled s mog prozora na brda iza Komiže (ovo je ustvari Hum):

Picture325.jpg

Na slici se vidi i crkva Svetog Nikole, koja dominira iznad mjesta, a sagradili su ju benediktinci u 13. st.

Nakon raspakiravanja i tuširanja odlazim se opet prošetati po Komiži. Slikovite kamene kuće koje kao da izrastaju iz mora:

Picture328.jpg

Uz glavni komiški lukobran pristaju luksuzne jahte. Na vrhu se nalazi granični prijelaz, budući da je na zapad od Komiže otvoreno more skroz do Italije. Međutim, čitav mi granični prijelaz izgleda vrlo komično:

Picture329.jpg

Naime, svatko može zaobići tu barikadu, te ljudi to, dok se šeću, i čine. A u kontejneru većinu vremena ionako nema nikoga.

Pogled na drugu stranu, vidi se Hum i mletački kaštel iz 16. st., nazvan Komuna:

Picture330.jpg

Danas je u kaštelu ribarski muzej. Inače, kaštel je bio potreban zbog izloženog položaja Komiže, koju su često napadali gusari. Postoji priča o crkvi Gospe Gusarice, iz koje su gusari jednom ukrali Marijinu sliku. Ubrzo su doživjeli brodolom, a more je Marijinu sliku izbacilo na obalu točno pred crkvom.

Još jednom kaštel:

Picture331.jpg

Pogled na zapad u suton:

Picture333.jpg

Lijevi otok je Biševo. Desni je Svetac ili Sv. Andrija (Stondrija, kako ga zovu Komižani). Svetac je do početka ovog stoljeća, i smrti Jurke Zanki, posljednje stalne stanovnice, bio najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Iako je relativno velik, i čak ima i pitke vode, Svetac je vrlo teško pristupačan – obala je strma, a valovi su toliko jaki da su u povijesti vrlo brzo razorili svaki pokušaj izgradnje lukobrana. Tako su na Svecu živjeli samo najuporniji.

Zapadno od Sveca na horizontu se vrlo mutno uočava neka mrljica:

Picture334.jpg

To nije čamac, već još jedan otok – Brusnik. Brusnik je jedan od dva jadranska otoka koji su vulkanskog porijekla (drugi je Jabuka), te jedan od tri koji nisu sagrađeni od vapnenca i dolomita (treći je Susak). Za razliku od Jabuke, koja je zastrašujuća crna gromada koja zlokobno strši iz Jadrana, Brusnik je nizak i samozatajan. Štoviše, u sredini je mala udolina kroz koju se more za visokih plima čak prelijeva, te se tako Brusnik pretvori u dva manja otočića. Ime mu dolazi od činjenice da su komiški ribari njegovim kamenjem brusili svoja oruđa. Inače, otoku je tamo negdje u doba stare Jugoslavije prijetilo nestajanje, budući da se brusnički vulkanski kamen masovno koristio prilikom izgradnje podloge za cestu na Visu. Danas je zaštićen, kako zbog svoje geološke vrijednosti, tako i zbog endemične faune (brusnička crna gušterica).

Još jednom Svetac u izmaglici:

Picture335.jpg

Otpućujem se do južnog ruba grada. Ovdje trunu pogoni negdašnjeg komiškog privrednog giganta:

Picture336.jpg

Tvornicu je kupio neki Južnoafrikanac, koji naravno nema namjeru ovdje pokrenuti proizvodnju ribe, već neku turističku investiciju. Radnici su dobili otpremnine i sada ne znaju što bi, budući da mnogi još nisu za mirovinu, a posla na otoku nema. A teško baš i da bi ih Južnoafrikanac zaposlio da mu rade u hotelu, apartmanskom naselju, što li već namjerava izgraditi.

Komiža općenito muku muči s nedostatkom perspektive, pogotovo za mlade, izuzev tijekom tih dva-tri ljetna mjeseca. Zato se mnogi

mladi u Komiži drogiraju, te tako ovo ljupko dalmatinsko otočno mjestašce postaje slučaj.


Pogled prema crkvi Svetog Nikole i prijevoju odakle dolazi cesta iz Visa:

Picture337.jpg

Simpatična lokalna fauna (pozdrav Portosu! :D ):

Picture338.jpg


Lagano je već pao mrak na Komižu. Pogled na gradsku plažu, odmah ispod crkve Gospe Gusarice:

Picture339.jpg

Prolazeći rivom, čujem neku pjesmu s trga u zaleđu. Skrećem, kad tamo vidim klapski koncert. Riječ je o viškoj klapi Liket (čak su se i zezali na taj račun, kako je to čin velike hrabrosti da su se Višani usudili doći u Komižu), a čitav nastup vodi jedan viški lokalni glumac, koji često priča i anegdote i viceve, naravno, sve s karakterističnom viškom čakavštinom (odnosno, cokavštinom): naime, na Visu su se praktički posve izgubile kvačice. Č je postalo c, š je postalo s, a ž je postalo z. Ć ostaje. Tako se mjesto u kojem se trenutno nalazim zove po njihovu Komiza. Preko puta je Bisevo. A u turističkoj agenciji žena na šalteru nekoj lokalnoj ženi kaže „Cekojte!“ Zvuči smiješno, kao tepanje, no ubrzo se navikneš. Zapravo, niti jedan od tih otočkih govora mi nije zvučao nerazumljivo. Osim jednoga, ali o njemu kada za to dođe vrijeme.

Evo jednog kadra koncerta:

Picture340.jpg

Nakon prilično ugodnog koncerta od oko sat i pol, odlazim još malo protegnuti noge do lukobrana. Lijepa je Komiža, doista me vrlo ugodno iznenadila. Vraćam se do svoje sobe i ubrzo liježem. Sutra se opet rano ustajem...

Link to comment
Share on other sites

(zanimljivo, Hrvat je zapravo porijeklom Grk, ako se ne varam, kao i Tin)

 

Hrvat nije Grk, nego je izgrađen u Kraljevici, kao i njegovi blizanci Marjan i Juraj Dalmatinac, a blizanci Biokovo i Jadran su izgrađeni u Splitu. Tin je Grk i nema veze s ovih pet trajekata.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

SRIJEDA, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma:



dan8.jpg

Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku, ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. :grin: (ranije smo komentirali albanski oblik Kol, kao skraćenicu za Nikola)

Moje prijevozno sredstvo do Biševa je:

Picture342.jpg

Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom.

Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci:

Picture343.jpg

Ostavljamo Komižu za sobom:

Picture344.jpg

Pogled prema Svecu:

Picture345.jpg

Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana.

Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar...

Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat:

Picture346.jpg

Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest:

Picture347.jpg

Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži:

Picture348.jpg

Pogled uokolo:

Picture349.jpg

Isplovljavamo iz Mezuporta:

Picture350.jpg

Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar:

Picture351.jpg

A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa:

Picture352.jpg

S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu:

Picture353.jpg

Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi:

Picture354.jpg

Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale:

Picture355.jpg

Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene :grin: :

Picture356.jpg

Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale:

Picture357.jpg

Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva.

Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu:

Picture358.jpg

Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu:

Picture359.jpg

Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta:

Picture360.jpg

Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac:

Picture361.jpg

I ponovno njegov minijaturni susjed:

Picture362.jpg

Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice:

Picture363.jpg

Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu.
No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije.
Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi.

Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio):

Picture364.jpg

Još tragova požara – otok sve više prekriva makija:

Picture365.jpg

Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje:

Picture366.jpg

Još jedan zum prema Brusniku:

Picture367.jpg

I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire:

Picture368.jpg

Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo:

Picture369.jpg

To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa.
Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina:

Picture370.jpg

Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa:

Picture371.jpg

Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj:

Picture372.jpg

Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti:

Picture373.jpg

U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra:

Picture374.jpg

Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara.

Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije:

Picture375.jpg

Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda:

Picture376.jpg

Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup.

Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom:

Picture377.jpg

Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela:

Picture378.jpg

Pogled na istok. Opet se nazire Korčula:

Picture379.jpg

Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane:

Picture380.jpg

U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari.

Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih:

Picture382.jpg

Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana.
Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi.

Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa:

Picture383.jpg

Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća ne neko plovilo:

Picture384.jpg

Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. :grin:

Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat):

Picture385.jpg

Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša:

Picture386.jpg

Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači.
Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa.

U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom:

Picture387.jpg

Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto.
Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo:

Picture388.jpg

Podno klifova istočne obale Biševa:

Picture389.jpg

Pred ulazom u Modru špilju:

Picture390.jpg

Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj.

Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara.
Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom.

Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze:

Picture391.jpg

Špilja je pod videonadzorom:

Picture392.jpg

Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik.

Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne):

Picture393.jpg

Picture394.jpg

Picture396.jpg

Picture397.jpg

Prag odozgo:

Picture395.jpg

U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz:

Picture398.jpg

Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju:

Picture399.jpg

Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija:

Picture400.jpg

U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene.

Dok krećem pre,a Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod:

Picture401.jpg

Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm.

Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija:

Picture402.jpg

Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe.

Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži:

Picture403.jpg

Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom:

Picture404.jpg

Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas.

Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju.

Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča:

Picture405.jpg

Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara.

Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti:

Picture406.jpg

Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati.
Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...
Link to comment
Share on other sites

Vidim da izgleda nitko nije bio na Visu...

Bio sam na Visu desetak puta i inače mi je najdraži otok na Jadranu, ali ne želim pokvarit nit putopisa. Vjerojatno ću dopisati poneku sitnicu kad završiš sa pričom o otoku.

"Rekbi da su sagradili ono komad željeznice, da njome plaše švrake i gavrane kroz našu Zagoru"

Juraj Kapić, 1891.

Link to comment
Share on other sites

ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma:



dan9.jpg

Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja.
Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu:

Picture407.jpg

A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode.
Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati.

Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik:

Picture408.jpg

Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaseok od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike...

Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano.
Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole:

Picture409.jpg

A potom dolazim i pred samu špilju:

Picture410.jpg

Ulazni je otvor malen:

Picture411.jpg

A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha.
Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora:

Picture412.jpg

NAŠ VOĐA

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca
Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,
Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže.
Kada hoda, led mu pod petama puca.
I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je
Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče;
Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje.
I u nama vjera još snažnije niče.

Okoliš špilje:

Picture413.jpg

Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar:

Picture414.jpg

Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom.

Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima:

Picture415.jpg

Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu:

Picture416.jpg

Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. :grin:
Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza u jednom času nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. :grin:
Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu...

Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura:

Picture417.jpg

I crkva sv. Nikole, bez magarca:

Picture418.jpg

Ali s Biševom:

Picture419.jpg

(lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi)

Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto:

Picture420.jpg

Te još malo tumaram kaletama:

Picture421.jpg

Picture422.jpg

Picture423.jpg

Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika.

Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški.

Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže:

Picture424.jpg

I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo):

Picture425.jpg

Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje).

Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike:

Picture426.jpg

Picture427.jpg

Pogled iz Kuta prema Luci:

Picture428.jpg

Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom.

Još jedan kadar na povratku:

Picture429.jpg

U daljini se već nazire trajekt koji pristiže:

Picture430.jpg

Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji:

Picture431.jpg

Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović:

Picture432.jpg

Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci:

Picture433.jpg

Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino:

Picture434.jpg

Picture435.jpg

Dok kupujem kartu, i Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se.

Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak:

Picture436.jpg

Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga:

Picture437.jpg

Pogled prema Kutu:

Picture438.jpg

Gradski kaštel:

Picture439.jpg

I Hrvatski dom:

Picture440.jpg

U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je.
Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina :grin: ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale.
Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. :grin:

Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.
Link to comment
Share on other sites

Vidim da izgleda nitko nije bio na Visu...

 

Bio sam i ja jednom, prije 8 godina, kad smo jedrili od Splita preka Brača, Hvara, Visa do Biševa i natrag. Tada smo proveli dvije noći na Visu - jednu u Komiži i drugu u Visu. Komiža mi je puno više "sjela", nego Vis ... sve je tamo bilo i izgledalo nekako spontanije i prirodnije (da ne kažem i starije) nego u Visu.

 

Oplovili smo Vis sa svih strana, a posebno upečatljive su bile brojne spilje koje su se vidjele oko otoka, te ostaci raznoraznih vojnih objekata na divljim stranama otoka.

 

Tada smo obišli i Biševo i Modru spilju. Pred ulazom u Modru spilju je u jednom čamcu stražario nekakav babac stokilaš i ubirao harač od ljudi koji su pokušali uploviti u spilju. Bila je nevjerojatno spretna i pokretna, obzirom na njenu konstituciju, a pokazala se i kao vrlo tvrd pregovarač, kad je trebalo odobriti popuste na dječje karte. Inače, spilja je prekrasna, more je jedistvene modre boje, jedino je unutra bila ogromna gužva od brojnih čamaca koji su uplovili.

 

Biševo me je tada prilično zainteresiralo, ali nažalost nisam ga imao vremena ni mogućnosti razgledati ga detaljnije. I mi smo tada naletjeli na neke od automobilskih krntija, pa sam se dosta dugo nakon toga pitao na koji način su ljudi dopeljali sve te stare aute na taj otok. Pristanište mi nije izgledalo kao da na njega može pristati neki trajekt. :ne zna:

 

Svetac ... on je priča za sebe. Skroz nestvaran, usamljen usred mora, odaje potpuno jedinstveni i mistični dojam. Pratio nas je dok smo oplovljavali Biševo, a sjećam se da sam tada svako malo pitao kako je uopće bilo moguće da je ikad netko bio odlučio tamo boraviti za stalno. Usred ničega i daleko od svega ...

 

Sjajan putopis, egerke ... pratim te i prisjećam se lokacija na kojima sam bio, a istovremeno saznajem jako puno novih detalja. :palac:

Link to comment
Share on other sites

PETAK, 10, KOLOVOZA

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=TSnCtZ3zDnI

dan10.jpg

Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit:

Picture441.jpg

Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru.
Split također sve više postaje odredište cruisera:

Picture442.jpg

Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih dva i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje.
Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste.

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:

Picture443.jpg

Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka:

Picture444.jpg

U samo prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga:

Picture445.jpg

Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica.

Prilično loša slika mosta iz blizine:

Picture446.jpg

Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša.

Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka:

Picture447.jpg

I sada malo bolji pogled na Dugi otok:

Picture448.jpg

Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž:

Picture449.jpg

U daljini se nazire i Sestrunj:

Picture450.jpg

I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji.
Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun.
Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali.
Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. :grin:
Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije).

Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971.

Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju:

Picture451.jpg

I na drugu stranu, pogled prema mandraču:

Picture452.jpg

U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan.

Saljska riva:

Picture453.jpg

Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara:

Picture454.jpg

Iza Lavdare je Pašman:

Picture455.jpg

Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu:

Picture456.jpg

Saljska luka iz ovog kuta:

Picture457.jpg

Picture458.jpg

Tvornica Mardešić:

Picture459.jpg

U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima.

Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom:

Picture460.jpg

Picture461.jpg

(tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom :grin: )

Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“.

No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice:

Picture462.jpg

Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. :grin:

Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu:

Picture463.jpg

Okićena riva:

Picture464.jpg

Ruševine koje nagrđuju rivu:

Picture465.jpg

Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska.
Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

Link to comment
Share on other sites

ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako)

 

Da nije Salla?

Naselje pod tim imenom nalazi se u finskoj Laponiji neposredno uz rusku granicu. Poznato je kao poprište dugotrajne bitke u Sovjetsko-finskom ratu (1939.-1940.), gdje je Medvjed dobio gadno po glavi. Danas je Salla popularno turističko odredište (skijanje, jezera itd.).

Zemljovid Finske, Salla je označena crvenim kružićem:

 

map-Finland01-M_zps47f321db.jpg

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:

 

Picture443.jpg

 

Ima Preko još jedan otočić koji ga brani od pučine: Galovac (ili Školjić, kako ga još nazivaju).

 

E tu sam kao prvačić ljetovao daleke 1988.

 

Danas, kako čitam na netu, tu više i nije moguće ljetovati, jer je otočić vraćen u vlasništvo samostanu koju se na njemu nalazi.

 

 

 

 

U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala.

 

Nije "Mardešić" propao, ne boj se. Neki dan sam kupio cijeli karton njegovih sardina.

 

Nisam obraćao pažnju nikad šta piše na kutiji, sve dok ne pročitah ovaj putopis, mislio sam da je to neka nova tvornica, kao ona u Nišu.

"Mardešić" konzerve pakuje u tvrde kartonske kutijice, za razliku od Rovinja, koji ima samo celofansko-papirnu oblogu; nisu mi pri ruci sada, ali čini mi se i da je neto težina veća nego kod rovinjskih: 125g:100g.

Link to comment
Share on other sites

Nije, provjerio sam u tom mejlu, doista je Sälli.

 

Našao sam jedan lokalitet imenom Sälli. Nalazi se 60-ak km istočno od grada Tampere, na poziciji 62°22',00'' N, 24°15'00'' E (bilo bi previše da opet stavljam zemljovid).

Serija 05 je zakon!

Link to comment
Share on other sites

Našao sam jedan lokalitet imenom Sälli. Nalazi se 60-ak km istočno od grada Tampere, na poziciji 62°22',00'' N, 24°15'00'' E (bilo bi previše da opet stavljam zemljovid).

Evo, ja ću!

 

Salli-Tampere.jpg

 

I samo da znaš, nije 60 km istočno nego je 105 km sjever-sjeveroistočno! Da nas poslije ne optuže da kvarimo mladež i zavodimo ju u bludnju pa da pijemo kukutu k'o da smo, da prostiš, u Saborskom...

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

SUBOTA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=kFBa-28ciyE

dan11.jpg

Doručak je tipičan hotelski, solidan, ali ništa posebno. Ipak, moram se najesti jer me danas čeka još jedan fizički napor.
Nakon doručka odlazim u sobu izvaditi stvari koje ću do popodneva pohraniti na recepciji. Potom se još spuštam u centar Sali opskrbiti se vodom za današnje hodanje. Krećem potom cestom, pored Mardešića, pa potom velikim lukom oko mjesta prema današnjem odredištu – Parku prirode Telašćica.
Dugi otok (tal. Isola Lunga, srednjovjekovna imena Tilagus i Pizuh) najveći je otok zadarskog arhipelaga (ako pod njega ne računamo Pag). Površina mu je 114 km2 (sedmi najveći u Hrvatskoj), a najviši vrh je Vela Straža (338 m). Otok je doista dug – 44,5 km, a širok je maksimalno 4,6 km. Na njemu se nalazi 11 naselja, smještenih na istočnoj obali i krajnjem sjeverozapadu. Zapadna obala inače je vrlo strma i tu se nalaze i najviši jadranski klifovi. Najveće naselje i sjedište općine kojoj pripada čitav otok, jesu Sali. Osim Sali, značajna su naselja i Božava, Brbinj, Zaglav, Žman i Veli Rat. Otok je bio naseljen od pretpovijesnih vremena, no kroz srednji je vijek uglavnom bio posjed zadarskih samostana i plemstva. Tek je nakon turske najezde, tijekom 15. i 16. st., zabilježeno jače naseljavanje. S druge strane, Dugi je otok kasnije od ostalih otoka zadarskog arhipelaga počeo gubiti stanovništvo, budući da je zbog svoje veličine i brojnosti stanovništva, kao i prirodnih bogatstava uspio razviti i industriju (upravo u Salima), što je usporilo depopulaciju. Otok ima nekoliko špilja, dva povremena slatka i jedno stalno slano jezero, a poznata je i pješčana plaža Sakarun, nedaleko Božave, kao i uvala Telašćica (koja čuva srednjovjekovno ime otoka – Tilagus). Na jugu, uskim je prolazom Proversa odvojen od otoka Kornata.
Skrećem s glavne otočke ceste na sporednu, koja vodi prema PP Telašćica. Kupujem ulaznicu, premda mi nije jasno zašto se naplaćuje ulaz u park prirode – u ostalima u kojima sam bio to nije bio slučaj. Nastavljam cestom koja se blago spušta prema obali. Nakon desetak minuta izbijam na mirnu vodu Telašćice:

Picture466.jpg

Telašćica je najveća i najbolje zaštićena jadranska luka. Zauzima čitav južni dio Dugog otoka, a unutar sebe sadrži još 25 manjih uvala, rtova i 5 otočića. U kopno je uvučena čak 8 km, što znači da me čeka popriličan komad pješačenja. Srećom, ne idem do njenog kraja, već samo do jezera Mir. Upravo zbog jezera Mir, klifova na zapadnoj strani i flore i faune u samoj uvali, Telašćica je 1988. proglašena parkom prirode, te je zapravo produžetak susjednog Nacionalnog parka Kornati.

Još jedan kadar najdubljeg dijela Telašćice:

Picture467.jpg

Nastavljam cestom koja postaje makadamski put, odvajam se od obale i preko brda krećem prema drugom od tri dijela uvale (Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica – navodno etimologija imena Tilagus dolazi od „tre lacus“ = tri jezera):

Picture468.jpg

Turista baš i nema na ovom dijelu, povremeno me prestigne neki automobil, no uglavnom smo na putu samo zvizdan i ja.
Ponovno dolazim do obale i ulazim u šumarak. Nailazim na vrata, koja moraju biti zatvorena. Ubrzo doznajem i zašto – s druge se strane nalazi rezervat magaraca. Naime, u Parku prirode osnovano je svojevrsno utočište za napuštene magarce s čitavog Dugog otoka. Magarac je nekoć bio težački „traktor“ na svim dalmatinskim otocima, no kako je ljudi sve manje, a napreduje i mehanizacija, nema više toliko potrebe za ovim dobrim i vrijednim životinjama, pa ih vlasnici nerijetko puštaju u divljinu. Stoga ih je uprava Parka odlučila ovdje okupiti, te trenutno na ovom području, od uvale Mir pa sve do južnog kraja otoka, živi 14 magaraca, 8 mužjaka i 6 ženki, a u zadnje 3 godine okotila su se i 3 pulića.

U ovom je dijelu življe, budući da ovamo dolazi i velik broj nautičara. U biti, Telašćica je zapravo stvarno odredište većine „izleta na Kornate“. Brodovi dovezu turiste u Telašćicu, pokažu im Kornate u daljini, te ih onda samo provedu Telašćicom. Na taj se način štedi, jer nije potrebno plaćati čak dvije ulaznice, pa je profit za organizatore veći.

Napokon dolazim i do jezera Mir. Očekivao sam idilu mira i tišine, no nalijećem na hrpu turista koja se namače u jezeru:

Picture469.jpg

Picture470.jpg

Ovo je slano jezero nastalo kada se nakon posljednje oledbe razina mora podigla za kojih 120 metara, te je tako kroz kraške pukotine more počelo prodirati u ovu depresiju, da bi ju potom posve ispunilo. Jezero je duboko do 6 metara, a slanost mu je veća nego ona okolnog mora, zbog izoliranosti i isparavanja. Na južnom se dijelu, za vrijeme jakog juga, more može izravno prelijevati u jezeru. Na jugoistočnom dijelu jezera nalaze se naslage ljekovitog blata. U ljetnim mjesecima temperatura vide penje se i do 33°C, što znači da bi bila idealna za moje kriterije, no ipak se nisam okupao, jer nisam imao odgovarajuću opremu.

Vraćam se. Pogled s obale uvale Mir prema unutrašnjosti Telašćice:

Picture471.jpg

Upućujem se strmim puteljkom kroz šumu do zapadne obale Parka. Tu se nalaze klifovi (strmci, ili u otočkom dijalektu „stene“ – naime, na Dugom se otoku govori srednjočakavski, koji ima ikavsko-ekavski refleks jata), visoki i do 161 m, s podvodnom dubinom do 85 m:

Picture472.jpg

Picture473.jpg

Picture474.jpg

Ovdje susrećem i neke Mađare.
Krećem natrag prema Salima, opet me čeka skoro sat vremena pješačenja po žegi, a i voda mi je već neugodno topla.

Najdublji dio Telašćice:

Picture475.jpg

I evo me ponovno kod Sali. Pogled na mjesto iz zaleđa:

Picture476.jpg

Odlučujem se ovaj puta skratiti put prečicom kroz mjesto, te ostajem zapanjen – u ovom dijelu Sali uopće nisu toliko ružne koliko mi se činilo sinoć.
Crkva Sv. Roka:

Picture477.jpg

Sjedam na sladoled u slastičarnicu u centru. Sudeći po imenu (Uzeir Hasip), vlasnik je makedonski Turčin.
Odlučujem ne ručati u Salima, nemam više ni toliko vremena, upućujem se u hotel po stvari, a usput ću pokušati srediti smještaj u Zadru. Rezerviram preko Hostelworlda smještaj u Boutique hostelu Forum u Zadru, ovo je bilo vrlo lako i elegantno. Razgovaram još malo s recepcionerkom, pita me kako mi se sviđaju Sali, odlučujem biti diplomatičan. Potom me pita zašto sam tako kratko ovdje (a jučer mi je rekla da ne bih ni mogao ostati dulje), potom joj kažem za ovaj svoj „projekt“, pa me onda ona pita zapisujem li onda što o tim putovanjima, ja joj kažem da naravno, i da ću napisati nešto i o Salima. Ne znam doduše bi li joj se to svidjelo...

Spuštam se u luku i čekam hidrogliser, onaj isti od sinoć. On ubrzo dolazi, pa tako slijedi još jedan niz slika kroz njegovo staklo.
Prvo se upućujemo uzduž obale Dugog otoka, do Zaglava, mjesta koje je u prvoj uvali sjeverno od Sali. Tu se nalazi i jedina benzinska pumpa na otoku. Potom krećemo prema Zadru.

Pogled prema Ižu i Ugljanu:

Picture478.jpg

Na jug, prema Žutu i Lavdari:

Picture479.jpg

Otočići između Pašmana i Žuta (Sit, Kurba Mala...):

Picture480.jpg

Lavdara, Žut, Kornat:

Picture481.jpg

Kornat, sa svojim karakterističnim nizom uzvisina po kojem je dobio ime (od lat. „(insula) incoronata“ - okrunjeni otok):

Picture482.jpg

Ponovno most u Ždrelcu:

Picture483.jpg

Pogled na vikendaško naselje Gladuša:

Picture484.jpg

Picture485.jpg

Ubrzo smo pred Zadrom. Zgrada Sveučilišta u Zadru, u kojoj ću 5,5 mjeseci kasnije obraniti doktorat:

Picture486.jpg

Zadarsko sveučilište ima jednu od najboljih lokacija u svijetu. U kasno proljeće, ili za vrijeme ljetnih (a i jesenskih) ispitnih rokova pravi je gušt baciti pogled kroz prozor na more i Ugljan, ili čak baciti i sebe u more, ako je prevruće.

Upućujem se u hostel. On je na Kalelargi, odmah pored Svete Stošije. Malo mi treba vremena da pronađem ulaz, jer nigdje nema kućnih brojeva. Kada sam napokon ušao, moram čekati da gost prije mene sredi papirologiju. Sudeći po uređenju predvorja, hotel se čini vrlo ugodnim. U jednom mi času sine da je danas 11. kolovoza, a ja sam na Hostelworldu rezervirao za 12. kolovoza! Jednostavno, sustav mi je automatski ponudio sutrašnji datum, a ja sam kliknuo ne primijetivši to. Što sad? Pitam curu na recepciji, veli da nema frke, imaju i danas slobodan krevet, a oni će već nekako to srediti s Hostelworldom, tj. prebacit će iznos koji sam već platio za sutra na današnji dan, tako da ja svejedno plaćam umanjenu cijenu.
Uspinjem se na kat, treba mi neko vrijeme da prokljuvim sistem za otvaranje (u pitanju su kartice, ali nešto je čudno), potom ulazim u sobu.
E sad, ambijent je zgodan, sve je to vrlo lijepo i stilski, ali krajnje nefunkcionalno. Prvo, soba je veličine 4x3 metra, a u nju su ugurana 4 kreveta (tj. 2 na kat), te još dvije nusprostorije – tuš i WC. Kreveti neodoljivo podsjećaju na kutiju sardina – u njih se uvlačite kroz otvor na donjem kraju, jer je postranična stijenka puna, osim otvora pored uzglavlja, koji se zatvara roletom. No to nije sve. Tuš-kada se zatvara zastorom (što znači da nije nepropusna), ali na podu glavnog dijela prostorije s tušem nema odvodnog slivnika za vodu koja eventualno iscuri za vrijeme tuširanja. Također, nema nikakve vješalice za odjeću unutar prostorije s tušem, nego tek pred vratima. U drugoj prostoriji, gdje je WC, nalazi se i umivaonik. No umivaonik nema nikakvu policu na koju biste mogli odložiti toaletni pribor (npr. pastu za zube ili sapun). Povrh svega, prozor u sobi otvara se rotacijom oko osi paralelne s podom. Neposredno ispred prozora (koji gleda na Kalelargu) nalazi se polica. Sasvim je zamislivo da netko slučajno trkne neku od stvari na polici, te ista aterira na glavu nekog od nedužnih prolaznika na Kalelargi. Smatram da bi dizajnera trebalo natjerati da mjesec dana živi u toj sobi, to bi mu bila dovoljna kazna.

Osim mene, u sobi je trenutno jedna cura iz Belgije, a ubrzo dolazi i treći gost, koji je stajao odmah iza mene u redu za prijavu na recepciji. Riječ je o Indijcu, poprilično neobičnog imena: Kinsley Nazareth. On je iz Mumbaija, pripada indijskim katolicima, a trenutno je na putu oko svijeta, gdje se trudi skupljati dogodovštine i planira izdati knjigu o kulturnim razlikama i predrasudama. Inače je živio na Novom Zelandu i u Australiji, a prije odlaska na put radio je i kao službenik zadužen za kontrolu uvjetno puštenih kažnjenika (parole officer). Ima i svoj blog, nosi laptop i trudi se što redovitije bilježiti događaje. Nakon Zadra ide u Trogir, pa potom prema Dubrovniku, a još se koleba hoće li u Albaniju. Naravno da ja zagovaram taj prijedlog. :grin:

Odlazim u šetnju. Na Kalelargi su neki ulični umjetnici, žongleri, što li. Još nisam toliko gladan, pa odlučujem spojiti ručak i večeru. Želim svakako vidjeti zalazak sunca, pa se upućujem zapadnom obalom Poluotoka prema Morskim orguljama.
Pogled na Preko i Ošljak:

Picture487.jpg

Alfred Hitchcock izjavio je svojedobno da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu. Ne znam je li to doista tako, no trenutak kada sunce počne tonuti tamo negdje iza Rivnja doista je očaravajuć:

Picture488.jpg

Zadrani su pred nekoliko godina odlučili brendirati taj zalazak, te su u sklopu generalnog preuređenja sjeverne obale Poluotoka obogatili taj dio dvama neobičnim sadržajima. Prvi su Morske orgulje, instrument koji koristi udarce valova kako bi stvarao zvuk u svojim sviralama. Idejni tvorac ovoga instrumenta je ing. Nikola Bašić, a puštene su u rad 15. travnja 2005. Obala je na ovom mjestu razvedena u stepenište, koje omogućava sjedenje i uživanje u zvuku orgulja i zalasku sunca. Morske su orgulje jedinstvene u svijetu – postoje još dva slična instrumenta u San Franciscu i Blackpoolu, no daju prilično različit zvuk, a i mehanizam je drugačiji.

Evo impresije s Morskih orgulja:

th_Picture701.jpg

Drugi sadržaj je instalacija Pozdrav Suncu, krug na čijem su obodu ispisana imena zadarskih svetaca i njihovi blagdani, a u sredini se nalazi 300 višeslojnih staklenih ploča ispod kojih su fotonaponski solarni moduli. Sa zalaskom sunca uključuju se svjetla u modulima, te tako počinje svojevrsna igra svjetlosti, koja traje do izlaska sunca. I Pozdrav Suncu je projektirao Nikola Bašić, a ideja je bila svojevrsna nadopuna Morskim orguljama – ondje se s prirodom komunicira zvukom, a ovdje svjetlošću.

Turisti okupljeni oko Orgulja i Pozdrava Suncu:

Picture489.jpg

Picture490.jpg

Mediteran ponovno isplovljava:

Picture491.jpg

I evo trenutka o kojem je pričao i Hitch:

Picture492.jpg

Detalj oboda Pozdrava Suncu. Sveti Jeronim obilježava se 30. rujna, tj. na moj rođendan:

Picture493.jpg

Podaci pored svakog blagdana označavaju za taj datum visinu Sunca u meridijanu (A. S. M.), broj sati koliko je Sunce iznad horizonta, te deklinaciju Sunca u odnosu na ekvator.

Nailazi i neobična podmornica za razgledavanje podmorja:

Picture494.jpg

Pogled na sjever, prema rtu Puntamika i plaži Borik:

Picture495.jpg

Pozdrav Suncu se upalio:

Picture496.jpg

Ja se upućujem opet u centar. Za večeru uzimam krumpiriće u Surf'n'friesu na Kalelargi, sjedam nakratko na Narodni trg, a potom se odlazim opskrbiti vodom na benzinskoj pumpi. Nalijećem na smjenu, pa potom, kada obave smjenu, pada kompjutorski sistem. Nakon nekih pola sata peripetija konačno obavljam što sam želio, te krećem još malo na vrh Poluotoka. Ovdje je i dalje živo, sada su se pak uobičajenoj turističkoj vrevi pridružili i talijanski turisti koji čekaju prispijeće trajekta iz Ancone, koji će ih prevesti u domovinu. Ostajem i ja čekati, nemam pametnijeg posla. Trajekt se već nazire u daljini, došao je tamo negdje između Molata i Ista, te otamo plovi dijagonalno prema Zadru. Zove se jednostavno – Zadar. Čekam dok ne izmanevrira i počne iskrcavati putnike, tada lagano krećem prema hostelu. Prije spavanja još razgovaram s Kinsleyem, daje mi adresu svog bloga, malo mi priča o iskustvima s puta, potom se povlačimo na spavanje u one konzerve.

Link to comment
Share on other sites

Aha! Evo si zakoračio u područje big businessa u turizmu na jadranskoj obali. Pitaš zašto se za ulaz u park prirode plaća ulaznica. Zato jer je to jedini park prirode kojeg drže otočani, a ti su posebna raca. Stanovnike zadarskog arhipelaga kojeg si upravo posjetio nazivaju Filipincima i svojedobno ih je u hrvatskoj trgovačkoj mornarici bilo u golemim količinama. Uglavnom su bili ono što se naziva bassa forza - uglavnom mornari i kormilari, poneki je dotjerao do noštroma. Najgore je bilo ako si se u posadi dobavio lika koji je odlučio postati kuhar, onda si većinu putovanja jeo šnicle u saftu i blitvu na padelu! To im je, naime, bio gastronomski domet.

 

Zadarski kraj je, vjerovatno i zahvaljujući višnjoj zaštiti onog jednog iz Arbanasa, doživio nevjerovatan poslovni procvat. Velik dio toga je, nažalost, utemeljen na ilegalnim radnjama pa će svakako biti zanimljivo vidjeti kako će veliki projekt legalizacije završiti u tom kraju.

Mora se priznati da je samo središte grada (poluotok) jako dobro i lijepo uređen. BTW, osim svjetlucajućeg sunca, na potezu prema Orguljama, nalaze se i ostale planete sunčevog sustava i to je jako dobro zamišljeno. Svake godine sam10-tak dana tamo negdje blizu kad mi dođe moja mala Amerikanka i odlazak u Zadar je obavezni dio rutine. Klinci i klinceze se totalno raspamete na svjetlucajućem podiju.

 

Zanimljivo je kako se, iz meni nejasnih urbanističkih razloga, Zadar odrekao svoje obale. U mojoj mladosti brodovi su pristajali na južnoj strani poluotoka pa je tako stara "Dalmacija" (ona parna, dužobalna) pristajala skoro pred Fakultetom. Danas su zavukli trajektno pristanište u Jazine, a nekadašnja obala zjapi prazna i čeka popločenje valjda skroz do Bibinja. A onda će preseliti trajekte u Gaženicu pa poslije kenjkati kako su ostali bez turističkog prometa... Svemu uprkos, moram priznati da je Zadar, onaj stari polutočni, vjerovatno za posjetitelja najugodniji veliki jadranski grad. Ima nekoliko vrlo zanimljivih muzeja, lijepo je uređen, a za razliku od meknimo, Dubrovnika, nije (pre)skup.

 

PS: Željno iščekujem nastavak i živo me zanima jesi li skoknuo do Bibinja?

"Lovac je dobro pucao, ali je zec krivo trčao!"

VracamSeOdmah.jpg

Sunger meteo

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...